Svetionik – Turisti i hodočasnici

Kratka putovanja tokom godišnjih odmora većini godišnjeodmoraca nahrane stomake i oznoje tijela, ali ne nahrane dušu. Da bi se zaista vidjelo neko mjesto na planeti, dva su načina: ili da se pročita sve o, recimo, Ulan Batoru, ili da se ima insajder, namjerno ne kažem: dobar vodič

Pazimo…
Odisej je poznatiji po svojim lutanjima od njegove druge prave suštine – da rodnu Itaku uopšte ne napušta.
Za razliku od deset generacija pomoraca iz familije, i mojih učenika iz kotorske Pomorske akademije, koji stalno odlaze da bi se vratili, ja sam odabrao život u jedinom fjordu na Mediteranu, koji je nalik ostrvu – jer je trima stranama omeđen hiljadumetarskim planinama, i s jedne strane okružen morem.
Otkako pamtim, turisti su mi stalno u optici.
Bog je dao da se godine 2020. i ta optika resetuje pod krinkom korone, kada su pale mnoge maske.
Prvi put, turista nije bilo.
Prvi put, Primorci su mogli da se kupaju na plažama koje nisu vrvjele svijetom, da uživaju, zabrinuti, konektovani sa cijelim svijetom time što zahvaljujući svojoj copy-paste vladi, nisu mogli da učine ništa protiv globalnog kovid narativa.
Prvi put, Bokelji mlađi od pedest godina nisu tokom ljeta 2020. imali u optici hiperinflatorne goste.
Koji po definiciji niti vide u što gledaju, niti čuju što im se kazuje.
Do godine od reseta, u glavnom se gradu Boke od turista ne bi moglo proći.
U čudesnom baroknom kotorskom Starom gradu nije se moglo pasati od fureštoga svijeta koji je u hiljadama, katkada u čak tri kruzera istovremeno! – nahrupljivao kroz Vrata od mora iz 1555. Naoko luksuzni, ti džinovski brodovi na 12, 13 i 15 paluba, prevozili su platežnu boraniju koja je suvenirnice hranila kupovinom magneta. Danas su kao tu, a sutra će kao već biti na inoj destinaciji. Koju takođe neće vidjeti.
Jer su turisti, po dijagnozi.
Kratka putovanja tokom godišnjih odmora većini godišnjeodmoraca nahrane stomake i oznoje tijela, ali ne nahrane dušu. Da bi se zaista vidjelo neko mjesto na planeti, dva su načina: ili da se pročita sve o, recimo, Ulan Batoru, ili da se ima insajder, namjerno ne kažem: dobar vodič.
Imaće tome pet godina kako sam se sa suprugom uoči Spasovdana otisnuo kolima iz Boke Kotorske do 800 km udaljenog Uranopolisa, posljednjeg naseljenog mjesta na „trećem prstu“ poluostrva Halkidiki, odakle sam ja odbrodio trajektom do Svete Gore i Hilandara, a supruga nastavila da me čeka na kopnu kao Penelopa.
Tek na zemlji bez žena no s Bogorodicom kao igumanijom dvadeset svetogorskih manastira, shvatio sam zašto su bili u pravu oni koji su kazali da svaki Srbin, ako može, treba da posjeti Hilandar, te da se otud nikad ne vrati isti onaj koji je odnekud došao na mjesto ozračeno duhovnošću Stefana Nemanje – Svetog Simeona Mirotočivog, i njegovog sina Svetog Save, našeg prvog pisca, prvog učitelja, diplomate, prvog srpskog arhiepiskopa, osnivača SPC, ali i prvog posvjedočenog putnika.
U Hilandaru ne postoje vodiči.
Ne služe monasi tome da pedesetak hodočasnika dnevno provode kroz Riznicu, Biblioteku, pirgove, kosturnicu, mjesto gdje su s magarca što ga je od Srbije navigavala Bogorodica Trojeručica skinuli čuvenu ikonu pred kojom se u manastirskoj crkvi vjekovima odnosi kao prema živom biću…
Sve što oko može da opazi nije staro nego je upravo drevno. Za zvjezdane noći čovjek shvati kako se naša u Zapad utonula planeta ne urušava samo zato što je obdržavana molitvom hilandarskih i inih monaha, te mnogih svetih koji i ne znaju da jesu sveti.
I sad: kako se vratiti isti kada oko ugleda Bogorodičinu ikonu koja je nošena pred srpskom vojskom na Kosovu? Ili kada za duhovnog sagovornika čovjek ima Bogorodicu Odigitriju, zvanično najljepšu među svim ikonama – zaštitni znak jedinstvene izložbe, kada je u Solunu 1997. prikazano blago Svete Gore, što ga hiljadu godina niko nije vidio!
Odlazak u Hilandar nije turizam.
To je hodočašće.
Ne može se na malo prostora opisati koncentrat hilandarskih tema. Čovjek tamo upozna ljude koji se stalno vraćaju da bi se umom konektovali s čistom energijom. U prirodi je svetinje da uđe u krv. Na obali, dok smo čekali trajekt koji će nas vratiti u Uranopolis, vidio sam čovjeka koji je velike torbe punio kilogramski teškim oblucima. Pomislio sam kako mora da je Vojvođanin. I bio je.
Vraćao sam se pun odgovora i emotivnih iskustava, duhovnih suvenira. Vidio sam u što gledam, i čuo što mi se kazivalo.

Programski format Svetionika jeste da bljeska s upravo bokokotorske nulte nadmorske. S jedine geografije na svijetu na kojoj naš narod i dalje živi uz more