Svetionik – Zagrli me toplim usnama

Sklon sam tumačenju kako je nemoguće prepoznati trenutak u kome je Zapadno carstvo krenulo da pada preko ivice litice jer smo naučeni da očigledan pad prkosi zakonima ekonomije i fizike – baš kao što i junak crtanog filma još neko vrijeme trči dok ne kaže: Ups! – nakon čega će se sunovratiti u animirani ambis

Šta može da znači neobičan stih iz pjesme „Do svitanja“ Vlada Georgijeva, prospekulisaću na kraju. Dopalo mi se tokom istraživanja što sam saznao da ipak mnogi ovu adrenalinsku kompoziciju doživljavaju kao težnju Srbije i Crne Gore da žive zajedno.
Ali nije o tome riječ…
Tekst u koji je tek uronjeno čitaočevo oko (jezički čistunci bi rekli – očesa, jer je srpski jezik pored jednine i množine sačuvao i oblik dvojine, pa se tako za oba oka kaže očesa) – ima za zadatak da konstatuje kako se svijet oko nas izvrće na postavu, te da ono što je nekad bilo loše postaje dobro, nazadno (posta)je napredno, sramota se ogrće velom vrline, ambicija s glupošću i prostitucijom podruku ulazi u parlament, koka-kola biva jeftinija od vode, i estetika ružnog privlačnija od ljepote.
Sklon sam tumačenju kako je nemoguće prepoznati trenutak u kome je Zapadno carstvo krenulo da pada preko ivice litice jer smo naučeni da očigledan pad prkosi zakonima ekonomije i fizike – baš kao što i junak crtanog filma još neko vrijeme trči dok ne kaže: Ups! – nakon čega će se sunovratiti u animirani ambis.
Pa tako i svijet Zapadnog carstva, koji je možda kroz trenutak prošao već 1912, u noći 15. aprila, kada se u 2.20 Titanik sunovratio u ambis.
Štampajući papirni i besomučno umnožavajući e-novac, na naše oči taj svijet trči preko ivice litice. I za sada uporno ne pada. Ali jednom i uskoro – će. Jer moraju oni koji ne prestaju da žure besomučno štampajući papirni i umnožavajući e-novac kao da su listom zavještali sve svoje profesije samom vragu, ne bi li pred kraj zaradili još. Izlobirani političari kradu brže: em se vrijeme ubrzalo, em se količina globalnog plijena smanjila.
Zanimljivo je unutar naših malih i nebitnih propasti gledati kako čak i mnogi superbogati nemaju pojma gdje su već postali hranljiva podloga onima višima, još bogatijima, onima hiper pak bogatima. Skoro da je pa isto kad u Beogradu ili Boki Kotorskoj veliki trgovinski lanac zatvori more malih djelatnosti – kao i kada hiperbogati odmahnu rukom na more do juče superbogatih avio-kompanija, kruzing-kompanija, banaka, fabrika hrane, farmaceutskih kuća… sve u želji da ih samelju tako što će ih ekonomski usisati, jer im je omogućeno i dato. Đavo je, a ne država, njihov poslodavac. S njim sve zapadom zaražene zemlje uzgajaju tikve, pa tako i Srbija i Crna Gora.
I sada,
Bez obzira da li je 15. aprila 1912. g. na simboličkoj ravni Zapadno carstvo počelo da tone, ili se to dogodilo generisanim rušenjem njujorških Kula bliznakinja 2001, ili 19 godina kasnije kada se 2020. pojavio smrtonosni kovid narativ – svjedoci smo da je nekako paralelno s trkom za zaradom, sve što je u prvi mah bilo „oslobođeno stega“, sve što se otelo s konopca morala, počelo da biva lijepo, jer je naplativo.
Od bikinija do napumpanih djevojačkih usana nije prošlo mnogo.
Ko god uzme da mijenja dva televizijska kanala u sekundi uhvatiće u jednom trenutku, osim fakta da je ostario čim gleda televizor, makar kakvu voditeljku, glumicu, starletu… s usnama kao u patke.
Ko u mijenjanju kanala u potrazi za nečim memedovićevskim, sasvim prirodnim, ulovi sekund hirurškog rijalitija u kome jedan želi da mu se ugrade rogovi pod kožom na čelu, druga da joj se uklone vita rebra ne bi ličila na junakinju iz crtanog filma, treći da mu se crna koža zamijeni bijelom, muško koje ženi željnoj da bude muško donira penis, i tako dalje do u tri abnormalna beskraja – shvatiće da je vrag odnio šalu kada je zbog moralnog pada muškarca žena sasvim izgubila sram.
Pazimo…
Ovaj svijet počiva koliko na molitvi nesvetih a svetih, toliko i na ženskoj čednosti. Muške nikad nije ni bilo. Muški svijet donekle je bio podnošljiv dok nije dopustio sebi da razvrati ženu. A onda je muškarac, gle, posrnuo sasvim.
I zaista vidimo kako je muškarac za ruku prvi put u istoriji uveo porno-glumicu Ilonu Staler zvanu Ćićolinu u italijanski parlament, gdje je od 1987. do 1991. ta fetiva šjora bila poslanik kao član Radikalne stranke. Prošle joj je godine sajt Pornhab dodijelio nagradu za životno djelo. Ovo je velika čast, rekla je tom prilikom 69-godišnja porno-glumica, ocvala umjetnica mogućeg.
Sjećam se da sam kao tinejdžer koji je odgledao tek jedan Ćićolinin uradak branio stav da ako je mogla da uđe u italijanski parlament, onda deboto zaslužuje da se tamo i nađe. Moj je rođak pomorac, vlasnik jednog od prvih obalnih video-rekordera, imao drugačije mišljenje: ako je mogla da prodaje svoje tijelo, što ne bi mogla da izda i državu za pare?!
Kakvi su, no, naši parlamenti? Pažljiva očesa mogu da opaze tačno koja je atraktivna žena među umjetnicama mogućeg – zapravo libertina?
Nisu libertine samo žene koje se sladostrasno smiju dok sve u šesnaest griješe u čitanju, u Parlamentu. Ili koje karakteristično zamuckujući izgovaraju ja, ja, ja, dok smišljaju kako da slažu novom rečenicom, opet. Ili koje zato što to poredak dopušta, rade sve u korist sebe, samo sebe, i svoje političke sekte, dok naše prirodne zemlje, avaj, propadaju.
Na kraju, ne znam da li pjesma Vlada Georgijeva s početka ovog teksta zaista aludira na jedinstvo Srbije i Crne Gore, ali mi se stih, „zagrli me toplim usnama“, čini veoma erotičnim. Veoma erotičnim. Pođemo li od definicije zagrljaja: obuhvatiti nekoga rukama oko vrata ili ramena kao izraz nježnosti ili srdačnosti – ne čini mi se da se išta osim jedne stvari može taman zagrliti usnama. Osim što je, dakle, prugastoplavi šmeker potekao s obale, Vlado je Georgijev, za razliku od tvorca vlastitog turbo-folk imena Ramba Amadeusa, takođe Bokelja, veoma političan, pa tako stihom iz pjesme „Do svitanja“ kanda kazuje mnogim političkim prostitutkama iz Srbije i Crne Gore da su im usta nedopustivo puna bolje budućnosti.
I svi oni dakako nisu zagrlili narod, obuhvatili rukama oko vrata ili ramena nekog iz glasačke mase, da iskažu time iskrenu nježnost ili srdačnost. Zagrlili su toplim usnama iz geopolitičke perspektive sasvim nevidljivog – samo svog stranačkog boga. Zamjenika piona s lokalne, odavno izlizane, šahovske table od furnira, ne od drveta gofera.

Programski format Svetionika jeste da bljeska s upravo bokokotorske nulte nadmorske. S jedine geografije na svijetu na kojoj naš narod i dalje živi uz more