Krvavi mač partije

Besmislice o srpskom patriotizmu Udbe u funkciji pranja biografija: Tragikomično je danas tvrditi – u stilu filmova o akcijama Mosada – da su ustaše bile na meti kako bi bio „naplaćen“ Jasenovac. Pa što su onda bili na udaru četnici? Zbog zločina nad Hrvatima? Kojih zločina? U kom su to oni logoru ubijali Hrvate? Jasno je da su pitanju prazne i otužne priče

Bivši funkcioner Državne bezbednosti komunističke Jugoslavije ovih dana je, uz nakaradno veliku medijsku pažnju, ustvrdio da je njegova služba osvetila srpske žrtve iz Jasenovca. Kako je rekao – sve odgovorne za njih „pobili su kao pse“. Uz to je napomenuto, valjda da bi posredno bilo istaknuto da se u onome što su udbaši radili nalazio srpski motiv, da je ustašama koje su bile na udaru „puštano užičko kolo“.

PREKORNI DARIN POGLED Film „Dara iz Jasenovca“ je bolno nametnuo mnoga pitanja koja su u širim razmerama dugo bila ignorisana. Jedno od njih je: kako je moguće da jugoslovenska država nije mnogo ozbiljnije – i to baš zbog toga a ne nečeg drugog – radila na privođenju pravdi svih onih koji su tokom postojanja NDH bili uključeni u sprovođenje genocida nad Srbima?
Odgovor je nedvosmislen: Titova Jugoslavija nikada nije jasno definisala masovne zločine nad Srbima kao pokušaj genocida od strane hrvatskog režima koji je imao većinsku podršku svog naroda. Sve je, netačno, predstavljano kao niz strašnih zločina (što je samo po sebi tačno) koje je počinila šačica ustaških „sluga okupatora“ protiv kojih je, kao, bila većina Hrvata (to je već bezočna konstrukcija). Oni su, stoga, tretirani ne onako kako su zaslužili, tj. kao poražena strana – slična Nemcima ili Austrijancima – već kao važan segment u antifašističkoj borbi.
Brojne hrvatske partizanske brigade, u kojima su Srbi bili većina (do 1943. ogromna), iskrivljeno su predstavljane kao dokaz „masovnog“ hrvatskog otpora fašističkom okupatoru. Uz to, stvarana je nakaradna simetrija između četnika i ustaša, odnosno zločina koje su počinili pripadnici Jugoslovenske vojske u otadžbini (JVO) i strukture NDH. Trebalo je sve da ispadne kao da su genocidne namere imali svi osim jugoslovenskih boljševika, koji su svojom pobedom spasli Srbe od ustaškog, ali i, navodno, Hrvate i muslimane od četničkog noža.
Pri tome se namerno i sistematski zanemarivala činjenica da su četnici bili jugoslovenska (ne i antisrpska) vojska. U tome, kao i u opredeljenosti za demokratiju i u poštovanju srpske tradicije, a ne u jugoslovenstvu (nažalost), razlikovali su se od boljševičkog vojnopolitičkog vođstva. U redovima JVO bio je i ne baš zanemarljiv broj Hrvata i Slovenaca (pogotovo mlađih oficira i podoficira). Tim pre, što se tiče državotvornih namera Ravnogorskog pokreta za poratni period, one su, uz sve varijacije, podrazumevale obnovu jugoslovenske zajednice s tri (kon)federalne jedinice. Da su četnici pobedili, Srbi ne bi bili etnički i teritorijalno raskomadani kao što se desilo, ali daleko je od toga da bi npr. Hrvati dospeli u sedmi krug zemaljskog pakla. Odgovorni za zločine nad Srbima bili bi eliminisani, ali nikakvog srpskog osvetničkog Jasenovca ne bi bilo.

[restrict]

TITOISTIČKA NEDELA Bilo je, naravno, i na četničkoj strani zločina (mada mnogo manje nego na strani boljševičkih vojnih, političkih i policijskih struktura). Neki su bili i na nacionalnoj osnovi. Radilo se o povremenim osvetama zbog pokolja nad srpskim civilnim stanovništvom. No, do 1943, dok duh autentičnog srpskog otpora definitivno nije ukroćen i ideološki ukalupljen, takvih odmazda je bilo i od strane partizana u krajevima gde su njihove porodice bile izložene ustaškim pokoljima.
Ali bitno je da se naglasi: sve hrvatske i muslimanske civilne žrtve partizanskih ili četničkih osvetničkih akcija tokom Drugog svetskog rata ne dosežu broj srpskih stradalnika u jednom mesecu u vreme dok je ustaški genocid bio na vrhuncu! Međutim, po okončanju rata, komunističke vlasti su se u vezi s učešćem u tzv. Narodnooslobodilačkoj borbi jednako odnosile prema poraženim Hrvatima i pobedničkim Srbima. Svi su postali prevashodno antifašisti s izvesnim brojem svojih „domaćih izdajnika“. Nema veze što tako nije bilo, to je represivno nametano. Kao i koncept „rešavanja nacionalnog pitanja“, koji je nagrađivao one koji su bili uz naciste, a gazio interese Srba što su im se suprotstavili.
Da šire ne ponavljam priču o stvaranju hrvatske federalne jedinice u čijem sastavu je bila cela Dalmacija (uključujući i njen istorijski srpski južni deo) i pride Istra, dok je Srbija dobila pokrajine a Crna Gora obnovljenu državnost (što samo po sebi nije problematično) i veštački proglašen konstitutivni narod od tamošnjih Srba (što je već bio svojevrsni identitetski genocid). Krajina nastanjena Srbima nije dobila autonomiju u sastavu Hrvatske, a Bosna i Hercegovina je polako pretvarana u muslimansku republiku (njima je nešto kasnije dat status nacije). Srpske pokrajine su u nekoliko koraka pretvorene u neimenovane republike.

CRVENA DROGA Sve u svemu vođena je antisrpska politika. Onda nije ni čudo što odnos prema ustašama nije bio ni nalik onome koji je Izrael imao prema nacistima. Jugoslavija je bila Titov feud, a ne srpska država. To što su Srbi u njoj bili relativna većina, odnosno što su imali ulogu nosećeg stuba vojske i policije, malo je značilo. Hipnotičkom propagandom onima koji su bili deo sistema mozak je bio ispran i nisu ni primećivali da rade za račun crvenog hrvatskog diktatora koji razara sve srpsko.
Jugoslovenska maska je mnogima delovala kao dovoljno pokriće za tako nešto sve dok se država Južnih Slovena nije raspala. Onda je polako i njima počelo da biva jasno šta su činili i čemu su doprineli. Ipak, bilo je kasno makar se i iskreno pokajali. Ali nisu se baš svi koji su pripadali raznim nivoima tadašnjeg establišmenta probudili iz titoističkog sna. Tu je koren tzv. druge Srbije koja i posle J. B. Tita i raspada SFRJ vodi kominternovski rat (u evroatlantskoj ambalaži) protiv svog naroda.
Uz one koji su i dalje odani Titovoj nacionalnoj politici (i njihov podmladak) postoje i njegovi nekadašnji jurišnici koji nisu više antisrbi, ali sujeta im ne dopušta da priznaju da su bili na strani zla što je satiralo naciju kojoj pripadaju. Tu istinu nastavljaju da zaklanjaju lažima o pozitivnom karakteru SFRJ, Udbe i svega drugog što je zapravo predstavljalo antisrpski mač zločinačkog titoističkog režima. Najbolji dokaz da je tako je sve ono šta je on uradio Srbima. Ojadio nas je za pedeset godina gore nego Turci za četiri veka. I šta je tu patriotsko u srpskom smislu?

RITUALNA UBISTVA Sada da se vratimo ustašama. Da li je titoistički režim likvidirao ustaše u emigraciji? Jeste! Da li je to radio s albanskim pripadnicima tzv. „neprijateljske emigracije“? Svakako! Ali kako su prolazili Srbi koji su bili u redovima raznih ravnogorskih i drugih antikomunističkih organizacija? Isto! Surovo su ubijani. Pri tome su Hrvati i Albanci koji su se našli na meti obično bili uključeni u pripreme terorističkih akcija protiv organa vlasti ili civilnog stanovništva Jugoslavije. S našim sunarodnicima stvari su, najčešće, stajale drugačije.
Uglavnom su, kada se radilo o Srbima, likvidirani ljudi samo zato što su svojim tekstovima i javnim nastupima revoltirali režim (često i stoga što su osvetljivali njegovu nacionalnu politiku, tj. komadanje srpskog naroda i njegovih zemalja), a ubistva su neretko bila nalik scenama iz najkrvavijih horor filmova. Tako je novinar i publicista Dragiša Kašiković 1977. godine u Čikagu iskasapljen sa šezdeset i četiri udarca nožem, a s njim je s pedest i tri uboda nemilosrdno usmrćena i njegova osmogodišnja poćerka (čak su joj unakazili i oči). Tokom svojevrsnog satanističkog ritala oni su bili žrtvovani na oltaru titoizma!

LAŽI UMESTO POKAJANJA Politička policija komunističke Jugoslavije pobila je mnogo srpskih, hrvatskih i albanskih emigranata. Oni su često, kao što smo videli, veoma brutalno likvidirani zato što su bili protivnici titoističkog režima. Najmanje je bilo bitno šta su radili tokom Drugog svetskog rata. Titoistički vrh nije previše plakao zbog srpskih žrtava a tim pre radi pogaženih srpskih nacionalnih interesa (koje je i sam razarao ništa manje posvećeno od ustaša).
Tragikomično je danas tvrditi – u stilu filmova o akcijama Mosada – da su ustaše bile na meti kako bi bio „naplaćen“ Jasenovac. Pa što su onda bili na udaru četnici? Zbog zločina nad Hrvatima? Kojih zločina? U kom su to oni logoru ubijali Hrvate? Jasno je da su pitanju prazne i otužne priče. Radilo se jedino o tome, da to ponovim, da je DB kama u titoističkom režimu ubijala one za koje je komunistička partija smatrala da su na bilo koji način bili opasni za poredak koji je stvorila. Potpuno je bilo nebitno da li su Srbi ili Hrvati, fašisti ili antifašisti, zločinci iz razdoblja 1941–1945 ili kritički nastrojeni intelektualci koji nikoga nisu klali.
Pojedincima koji su u tim udbaškim strahotama učestvovali, a danas nam pričaju besmislice, bolje bi bilo da od Gospoda zatraže oproštaj za ono šta su činili. Bili su deo zločinačkog mehanizma, suštinski usmerenog protiv nacionalnih interesa sopstvenog naroda. Tu činjenicu ne potire ni to ako su nekom ustaši „puštali užičko kolo“, u šta inače sumnjam, jer su služili sistemu čija je nezvanična himna bila: „Druže Tito, mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo“.
Taj put je bio trasiran preko srpskih grobova i interesa, te je vodio novim stradanjima. Pre je rezultat delovanja Udbe, koja je lomila kičmu srpstvu, ono što se kasnije desilo s mučeničkom Krajinom (gde je Titov general Tuđman završio posao koji je otpočeo „poglavnik“ Pavelić) ili raspetim Kosovom (krst na koji ga je NATO razapeo postavili su titoisti kao što su i eksere za to iskovali), nego osveta zbog ustaških zločina nad Srbima u Drugom svetskom ratu!

[/restrict]

2 komentara

  1. “Suva istina” o katastrofi onog rata iznesena je nepristrasno ali i prosto estetično pa deluje kao u kamenu isklesana. Doduše Autor spominje “Hravata Tita”, možda zato što toj kontraverzi nije želio ovde da pridaje pažnju, ili jednostavno veruje da je Hrvat, dok nekima od nas sa strane zaista deluje sumnjivo. Takvog “velikog” sina u oblasti političke manipulacije i sposobnosti zaluđivanja , ni jedna majka na Balkanu od pamtiveka nije rodila. “Kurvin sin”j sa nemačkog govornog područja – deluje mnogo ubedljivije. Ali ovo samo uzgred.
    Hrvatski genocid je katastrofalna aktivnost najpre za umorene stotine hiljada Srba i Jevreja. Zatim za preživelu rodbinu i sunarodniike, ali najverovatnije i za Hrvatski narod, koga su katoličanstvo, verovatno večno prepredeni Englezi i naša neopevana naivnost i nedostatak političke svesti onomad spasli. Ovde je tragedija sama ta Hrvatska ideja čišćenja klanjem, jer je protivprirodna, ali ne samo to. Ideja je kratkovida, “nisko praktična” jer to delo ostaje zapamćeno ne samo kod žrtava. Svaka sreća i blagostanje, sagrađeni na tome ne mogu da budu dugovečni – inače Boga nema ! Uostalom evo Azija dolazi i kao da nas podseđa o čemu se nije vodilo računa.
    Pomenuto je nužno da se pamti da se ne bi ponovilo ! Zato mi se čini najsnažnijim delom autorskog teksta ono što je napisano o ostacima titoizma među nama danas. Skoro 80 godina od onog zla, mi praktično odobravamo adska zla nad nama ! To je zabrinjavajuće bar koliko i parola “Proleteri svih zemalja ujedinite se !”, u vreme kad su se “radnici” u fabrici smrti u Jasenovcu nadmetali u izvršenju plana.
    Bravo za autora !

    13
  2. Dušan Buković

    BORBA NA LOZOVCU – DVADEST SEDMA GODIŠNJICA KRVAVE BORBE NA LOZOVCU KOD ŠIBENIKA

    Englezi i Amerikanci su sve učinili da pomognu svome buržoaskom najamniku, velikohrvatskom fireru Josipu Brozu tzv. „Titu“ da u neblagodarnoj Jugoslaviji ostvari fabijansko, bundističke, intermarijumske i boljševičke programe i da se dočepa vlasti.

    Ne ulazeći ni u kakve komentare, u ovom kontekstu biće od interesa, da citiramo raspravu izvesne D. S., koja je objavljena pod naslovom „Borba na Lozovcu…“, koja u skraćenom obimu glasi…
    Borba na Lozovcu – dvadeset sedma godišnjica krvave borbe na Lozovcu kod Šibenika
    Jedna od najteži i najkrvaviji borbi koju su četnici u sastavu Prvog dalamatinskog puka Dinarske četničke divizije, od 1 941 pa do 1944 godine, protiv Titovih komunista na teritoriji Jugoslavije vodili, bila je bez sumnje ona koja se na dan 1 novembra 1944 godine odigrala na Lozovcu kod Šibenika…

    Ali, umesto engleske i američke vojske Englezi su baš u Šibenik koncem oktobra 1944 godine iskrcali Dvadeset šestu Titovu motorizovanu partizansku diviziju, koju su oni prethodno najmodernijim oružjem snabdeli i za svaku moguću borbu je osposobili, pa je tako osposobljenu i do zuba naoružanu poslali u Dalmaciju, da se ona protiv Nemaca bori.

    Čim se je ova divizija u Šibenik iskrcala, ona je odmah taj grad zauzela i u sastav Osmog Titovog partizanskog korpusa ušla. Taj korpus su sada sačinjavale Deveta, Devetnaesta, Dvadeseta i Dvadest šesta Titova partizanska divizija. Brojao je preko 50,000 boraca, koje su također Englezi snabdeli svakovrsnom ubojnom spremom, a sem taga ga naoružali još i sa 150 topova raznih kalibara, kao i sa 30 topovima naoružanih tenkova i drugim materijalom. Pored svega toga, Englezi su ovaj Titov korpus obilno potpomagali avijacijom u svakoj njegovoj akciji, čak i onda kada je on napadao Dražine borce. Zbog toga se i događao slučaj, da su Englezi baš tom svojom avijacijom na zahtev Tita bombardovali više puta položaje četnika, i nanosili im gubitke…

    Srpkinja-devojka Ilinka Knežić kao četnik je učestvovala u mnogim borbama protiv neprijatelja. I u ovoj bici ona je poput najhrabrijih muškaraca toga dana hrabro protiv titovaca na kvoti ‘Gradina’ borila, pa titovce puščanim mecima i ručnim bmbama ubijala i četničke položaje branila. Ali su je titovci u toj borbi smrtno ranili, tako je ona od tih zadobijenih rana umrla.
    Navala titovaca bila je sve veća i veća, a četnički redovi, i onako malobrojni, sada su bili skoro uništeni…

    Titovci, strašno ogorčeni na Skočić Đuru što su se usudili u njihovu pozadinu doći i iz te pozadine na njih pucali, opkolili su kuću iz koje su se ova dva hrabra četnika borila i od istih zahtevali da se živi predaju. Ovi neustrašivi četnici to nisu hteli učiniti. Onda su titovci pomenutu kuću zapalili. Kad je kuća planula, oba ova četnika su iz iste kroz plamen na ulicu iskočili, sa namerom da borbu protiv titovaca produže. Titovci su na njih iz mitraljeza vatru osuli: Skočić Đuri su noge prebili, a Brkić Đuru ranili, a zatim oba njih savladali i žive zarobili.

    Umesto da titovci ove ranjene i zarobljene četnike leče, oni su ih više dana najsvirepije mučili, a zatim obojicu ubili i njihova tela u jednu jamu u mestu Rasline bacili. Ovo sadističko mučenje tih ranjenika i zarobljenih četnika najviše su vršili ranije ustaše pa Titovi partizani Bukič Drago i Krnić Mirko.

    Kad su titovci ova dva hrabra četnika zarobili, borba na Lozovcu je bila završena, a četničke snage razbijene.

    Koliko četnika je u ovoj bici poginulo, neće se nikada tačno saznati, jer rodbini poginulih nije bilo dozvoljeno da svoje mrtve sahranjuju; ali s obzirom na to da se danas znade da od 900 četnika koji su pomenutog dana učestvovali u borbi protiv titovaca na Lozovcu nema njih ni jedna stotina živih, onda se sa sigurnošću može tvrditi da su titovci u pomenutoj borbi, uključujući ovde i one četnike koje su oni žive zarobili pa ih posle strašnih mučenja likvidirali, ubili najnanje 800 četnika. Onih stotinu četnika koji su slučajno ovu strašnu bitku preživeli, rasuti su danas po celom slobodnom svetu i svaki nosi po tri rane, dobijene u toj krvavoj borbi.

    Koliko su titovci živih četnika u ovoj borbi zarobili, takođe se tačno neće nikada znati, jer su ih ti zločinci posle najsvirepijeg mučenja poubijali. Ali s obzirom na to da sam se na dan pomenute borbe, kao četnički kurir zatekla kod Lozovca na kvoti ‘Gradina’ sa ljudsvom Mosećke brigade i kao takva uzela učešća u toj borbi, videla sam i znam da su tada titovci samo iz moje jedinice zarobili sledeće četnike: Knežić Đuru, Knežić Luku, Knežić Nikolu’, zv. ‘Nidžan, Knežić Mitra, Knežić Mirka, Knežić Krstu, Knežiuć Bogoljuba, Brkić Jovu, Vulinović Simu, Šandić Milana, Milovac Baću, Pavasović Iliju, Vrančića, Knežić Boška, Knežić Miju, Knežić Nikolu zv. ‘Nidžo’ Knežić Jandriju, Knežić Stevu, zv. ‘Stevkan’, Knežić Vasu, Knežić Jovu, zv. ‘Rašo’, Brkić Branka, Vulinović Miloša, Šandić Aleksandra, Milovac Rašu, Konjevodu Stjepana, još i jednog sasvim mladog i veoma hrabrog četnika, čije ime takođe ne znam, ali mi je poznato da je njegovoj majci ime Stana Knežić.

    Sve ovo četnike uz veliku nadmoć titovaca zarobili su sledeće ranije ustaše, a tada Titove perjanice: Šupe Luka, Šupe Joso, Šupe Franjo, Čigelja Joso zv. ‘Palikuća’, Bukić Drago, Ante zv. ‘Pletić’, Šupe Roko, Šupe Nikola, Šupe Ante, Krnić Mirko, sin Lovrin, Pekas Joso, Ante zv. ‘Šibenčanac’.

    Čim su ovi zločinci napred navedene četnike zarobili, oni su ih sve u mesto Dubrave kod Šibenika doterali, pa tu naočigled svi zarobljenih četnika onoga mladića koga je rodioa Stana Knežić za jedan hrast privezali, pa ga motkama i kundacima tući počeli, a zatim mu na obe noge iznad peta nožem žile prerezali i najzad mu mu živome nos i uši oteskli. Ovaj četnik je sve te strašne muke bez jauka podnosio i svojim dželatima dovikivao: ‘Dole Titova bando!’ ‘Živeo kralj Petar!’ Titovci su tada ovog mladog četnika noževima raskomadali, pa njegovo telo u jednu obližnju jamu tu u Dubravama bacili. Zatim su na ostale zarobljene i žicom povezane četnike navalili pa Knežić Mitra nožem zaklali, a Knežić Bogoljubu kamenjem lobanju razmrskali. Sve ostale napred navedene četnike sem Knežić Vase i Knežić Krste, navedeni titovci su u Dubrovama streljali, pa njihova tela u jednu rupu kamenjem zatrpali. Zločinac Josip Čigelja zvani ‘Palikuća’ ovde je lično streljao četnike Knežić Nikolu zv. ‘Nidžan’ kao i Knežić Jovu zv. ‘Rašo’. Knežić Vasu i Knežić Krstu su pomenuti zločinci otpremili u Kaštela i tamo ih priključili grupi zarobljenih četnika na Lozovcu.

    U Kaštelima su titovci sve zarobljene četnike, uključujući ovde i Knežić Vasu i Knežić Krstu, podvrgli najstrašnijoj torturi, tako da među njima nije bilo nijednoga koji od udaraca nije bio krvav. Bilo ih je dosta kojima su titovci motkama i gvozdenim šipkama prosto sve prste na rukama i nogama odbili. Tako izmučene i isprebijane četnike titovci su jedne večeri pod jakom stražom sproveli u Trogir. U Trogiru ih je dočekala druga grupa naoružanih titovaca, među kojima je bio i Hrvat komunista Veljko Milovac. Taj Milovac je sa spiskom u ruci pred grupu doteranih četnika izašao i sve njih poimenično prozivao i u dve grupe ih razvrstavao. Po završenom prozivanju jednu grupu tih zarobljenih četnika, od oko 60 njih, Veljko MIlovac je pod jakom stražom otpremio negde van Trogira; a drugu manju grupu, od oko 40 njih, titovci su pod stražom doveli u trogirsko groblje… Kad se je otvor jame ukazao, titovci su na ove četnike vatru iz pikavaca osuli, pa njih 35 ubii, tako da su oni u pomentu jamu popadali i pošto su bili žicom jedan za drugoga povezani, oni su sobom u tu jamu povukli i pet živih četnika…

    Ubice, Šupe Luka, Joso, Franjo, Roko, Nikola i Ante, te njihovi satrapi Čagelja Joso zv. ‘Palikuća’, Bukić Drago, Krnić Mirko, Pekas Joso, kao i Ante zvani ‘Pletić i Ante iz Šibenika, ne samo što su ubili napred navedene čletnike, već su oni pored toga na čitavu godinu dana ranije, to jest na dan 12 oktobra 1943 godine, kao Titovi terenski radnici ili špijuni (kako ih je narod zvao) sa velikom grupom titovaca napali selo Konjevrati kod Šibeika, i tu uhvatili mirne i čestite Srbe – domaćine, među kojima je bilo i dece: Knežić Stevu, zv. ‘Stevkan’, Knežić Nikolu, zv. ‘Kres’, Knežić Marka, Knežić Petra, starog 14 god., Knežić Miodraga, zv. ‘Pop’, Jelić Vasu, Knežić Đuru, zv. ‘Rudi’, Knežić Nikolu, starog 14 godine, Knežić, Đuru, zv. ‘Đuran’, Knežić Nikolu, zv. ‘Brk’, Knežić Anu.

    Sve ove pohvatane Srbe, pomenuti zločinci su žicom povezali, pa ih sve na brežuljak ‘Gradinu’kod Konjevrata doterali. Tu su ih najsvirepijim mučenjima podvrgli. A kad je noć nasatupila, oni su sve njih postreljali, njihova tela u jednu veliku rupu strpali i kamenjem ih zavalili, uvereni da su ih na taj način predali zaboravu…

    Mnogo godina posle završenog rata titovci su pričali po kafanama, na sastancima, u vojsci i na mnogo mesta, da je Šupe Franjo učinio veliku uslugu titovcima, jer je on od ‘dražinovaca’ očistio selo Konjevrate i u istome samo za jednu godinu dana uz pomoć napred navedenih njegovih satrapa ubio 24 Srbina iz porodice Knežić…

    On je pošto- poto želeo uništiti i sve članove njihovih porodica, i to odmah čim se bitka na Lozovcu u korist titovaca završila. Te porodice su bile u bezizlaznoj situaciji. Od volje Franje Šupe je zavisilo hoće li porodice Knežić živeti ili ne. Pomoći nije bilo niodkuda… U želji da spasem živote deci i ženama poginulih Knežića, rešim se na najsmeliji poduhvat, pa na-vrat-na-nos odjurim na Lozovac kod jednoga višeg Titovog oficira i zavapim, da od Šupinog noža spase decu i žene porodice Knežić. Taj Titov oficir me je primio ljubazno i upitao me je gde su očevi te Knežića dece. Odgovorila sam mu da su da su oni jučer izginuli na Lozovcu u borbi protiv partizana. On mi je odgovorio: ‘Ne boj se, drugarice!’ Zatim je dodao: ‘Lika će sve urediti i Šupe neće smeti žene i decu poginulih Knežića dirati’. Odmah je kurira u Konjevrate Franji Šupi i njegovim satrapima poslao i naredio im, da odmah na slobodu puste žene i decu Knežića koje su već bili pohvatali i na gubilište poveli. Franjo Šupe je to odmah učinio. Tako su porodice poginilih i Zarobljenih Knežića od sigurne smrti blagodareći ovom višem Titovom oficiru spasene.

    Kakvo je bilo pravo ime ovog Titovog oficira, niko od nas ne zna. Svi su izgledi da je to zaista bilo njegovo revolucionarno ime, a može biti i da je rodom iz Like. I njegovi vojnici su ga oslovljavali sa “drug Lika”. Njemu je bilo vrlo milo što su ga ljudi oslovljavali sa “Lika”.
    Sa bolom u duši se i danas, posle 27 godina, sećamo velike bitke na Lozovcu, jer je u istoj najmanje 800 Dražinih boraca u najboljoj mladosti svoje dragocene živote izgubilo…

    Kao Srpkinja i aktivni četnički borac pozdravljam onaj veoma mali broj preživelih boraca sa bitke na Lozovcu, kao i sve ostale žive Dražine sledbenike, sa ‘Živeli na mnogaja leta!’… (Vidi: D. S. , Borba na Lozovcu ‘Dvadeset sedma godišnjica krvave Borbe na Lozovcu kof Šibenika, “Glas Kanadskih Srba – Voice of Canadian Serbs”, 23. mart 1972, str. 4, Windsor, Ontario, Canada).

    Šta na ovo kažu današnji titovci, bečko-berlinski marksisti baljezgari?

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *