SVETIONIK – Montemauri

„Ne možete ni da zamislite kakav je za mene šok bio Herceg Novi. Od tog šoka se nijesam ni do danas oporavio. Doći iz jedne poludivlje sredine u pitomi primorski kraj – bilo je zastrašujuće“ – kaže Živko Nikolić

Vjerujem da u sredinama oduvijek atraktivnim za život nije prestajalo da bude starosjedjelaca koji su se i prije migrantske krize žalili na „divljake koji siđoše“ ili na „divljake koji dođoše“.
Svaka za život atraktivna sredina, kao što su to uvijek glavni grad ili pak primorje, neprestano je odredište onih čiji je san da žive bolje, iako je cijena svakog preseljenja uvijek velika, pod uslovom da nisi protjeran političkom silom, glađu ili ratom.
Na „divljake koji siđoše“ počeo sam da gledam drukčije kada sam još kao student u Beogradu čuo prijateljicu iz planinske Nove Varoši gdje kazuje kako su čak i njen grad kulturno razvodnili ovi koji su sišli s još veće nadmorske visine.
Tada sam zaključio da ima čak i planinskih naselja u koja se odnekud silazi s viših, ruralnijih kota, te da i u gradu koji u imenu ima odrednicu nov – može biti starih sjedjelaca.
A zapravo, svi smo mi ili sišli ili došli, doplovili ili doletjeli.
Naprosto nema nikog ko u Beogradu ili recimo u Kotoru živi od osnivanja Beograda ili Kotora. Sem možda vrabaca i galebova!
Pazimo…
Nema tu mnogo, pokušao sam sa suprugom da stazom koja vodi između zgrada kročim na ulicu. Ali avaj. Između dvije žive ograde, uzdužno preko uskog pješačkog prelaza, bilo je parkirano taksi vozilo. Da se supruga i ja nismo pogledali, ne bismo znali da nam se oboma pojavilo more znakova pitanja u strip oblačićima iznad glava. ???… & …??? Nismo mogli da izađemo na ulicu, a da kao zreli ljudi skačemo preko haube, da li je, zaboga, imalo smisla?
Kladio sam se sam sa sobom da je automobil parkirao Montemaurin, ne Bokelj. Kao dobar učenik književnika i semiologa Umberta Eka, opazio sam kako u zastakljenoj bašti kafane preko puta sjede za stolom neka deboto tri divljaka. Pa sam stao da ih zračim pogledom koji kara kažiprstom u zenici.
Jedan od njih je po zakonima nauke o znacima morao da bude taksista.
I bio je. Ustao je taj mladić iz bašte i nogu pred nogu, kolutajući očima, prišao autu, rekao montemaurskim akcentom: Majko sveta!, i pomjerio vozilo.
Zamjerio nam je, dakle, što je on nama zagradio put do ulice. Da nekome drsko zatvori izlaz na ulicu, starosjediocu nikad ne bi palo na pamet. Starosjedilac je kodiran da sve vrijeme vodi računa o svim ravnima, ne bi li sistem funkcionisao i život sve vrijeme bio operativan.
Odbacio sam suprugu kolima na posao i pozvao taksi udruženje da se požalim na bahato ponašanje montemaurskog taksiste, uz izričitu molbu da mladića ne kazne nego samo opomenu. Računao sam, možda sabere dva i dva i porazmisli šta bi bilo da je umjesto supruge i mene na ulicu htjela da stupi žena s djetetom u kolicima? Dogodio se obrt kada sam u slušalici dobio upravo Montemaurku koja mi je akcentima koji su kanda bili oficijelni u tom obalnom udruženju rekla da će taksistu „sada duplo da kazni zato što se usudio da vozi taksi u Boki“! Umjesto da se izvini i ona, sišavša na obalu me otvoreno za.ebavala. Utoliko me na putu Herceg Novi – Kotor, preko pune linije, i pred opasnom krivinom, uzelo da pretiče vozilo. Na liniji sa ženom koja je branila svoga uposlenika kladio sam se čija li će, majci, da bude registracija toga auta. I bila je, naravno, kao i statistički uvijek. Brdsko-planinska…
Bokeljsko je primorje podivljalo sasvim. Dobri komadi obale su u vlasništvu hotela u montemaurskom posjedu, pa starosjedioci nemaju pravo čak ni zimi da izađu na plažu duž koje su proplivali. Ili da sa ponte zimi love ribu. Ili da ljeti uče djecu kako se skače na glavu. Ili da pristanu barkom. Mještanima je zabranjeno (!) da nogom kroče na otetu im geografiju, onu koju su dobili od predaka, gdje su se ljubili, pili vino uz gitaru, gdje su se ispovjedali prijateljima ili moru…
Direktori, sudije, profesori, radnice u prodajnim lancima, menadžeri, biznismeni prilagodljive političke kičme, vlasnici agencija za promet nekretninama i vlasnici nekretnina… sišli su na more.
Bokeljima niko nije kriv što su djecu po diplomiranju, taj mladi intelektualni kajmak, stimulisali da ostanu u gradovima gdje su trudom ubrali diplome kad i socijalne veze usput. Sedamnaesti i osamnaesti vijek pozlatio je Boku blagom sa stotina jedrenjaka i parobroda, ali je i prestao da postoji Napoleonovim osvajanjem Boke, i činjenicom da se zlatno zalivsko pomorstvo preselilo u Trst, odakle je nastavilo da plovi, no sad pod zastavom i za interes Austrougarske.
Bolji i viši pođoše boljima i višima, a na upražnjenja plavo-bijela mjesta Zalivljana zasjedoše vremenom Montemauri. No o kakvoj je civilizacijskoj i mentalitetskoj razlici između ova dva pojma riječ, možda najbolje svjedoči čuveni režiser Živko Nikolić, otac filmskih remek-djela, poput „Ljepote poroka“, „Čuda neviđenog“, „Iskušavanja đavola“, „U ime naroda“… koji je bio učenik Umjetničke škole u Herceg Novom, koja je od 1946. iznjedrila sedamnaest generacija. Prvi direktor bio je Petar Lubarda. Kroz školu su prošla velika prezimena i imena, bilo kao profesori bilo kao đaci: Lubarda, Milunović, Đurišić, Tošković, Pravilović, Arnautović, Vojo Stanić, Dado Đurić, Živko Nikolić…
„Ne možete ni da zamislite kakav je za mene šok bio Herceg Novi. Od tog šoka se nijesam ni do danas oporavio. Doći iz jedne poludivlje sredine u pitomi primorski kraj – bilo je zastrašujuće“ – kaže Živko Nikolić u intervjuu datom „Vijestima“ 1998. g.
Od tada se mnogo toga promijenilo nagore.
Bokelji danas glasno negoduju. Montemauri su im oteli obalu. U početku su osnivanjem agencije Morsko dobro konfiskovali obalnu zemlju „do koje dobacuje najveći talas“, upravo zlatnu koku. Umjesto da njome upravljaju pametno, ne bi li im nosila zlatna jaja, Montemauri su između sebe isparcelisali Bogom danu geografiju i zabranili – sve uz amin podmazanih lokalnih uprava – prilaz mještanima.
Bokeljski starosjedioci ne pamte samo prađeda, 4. koljeno, nego bez problema i čukunđeda, 5. koljeno, pa i sukurdova – 10. koljeno. Ima Zalivljana starih preko 300 godina, a ima Zalivljana starih preko 500 godina. Između nas budi rečeno, ima i starijih…
I borimo se, kako već ko i čime može, kad turistički kompleks pređe u vlasništvo Montemaura, pa kad cijeli rtovi pređu u vlasništvo Montemaura, pa kad dobri komadi obale pređu, pa kad uspješna preduzeća sa sve zemljištem pređu, pa kad trajektni prelazi pređu, pa kad jedini obalni aerodrom pređe, pa kad barokne palate pređu, pa kad kvartovi starih gradova pređu… a onda pređe i dara mjeru!
Vrijeme je da se formira Primorska partija.
U godinu dana na prste jedne ruke izbrojim koliko sam puta bio u Crnoj Gori.
Crna je Gora do otcjepljenja Crne Gore od Srbije bila za Bokelje ekonomsko slijepo crijevo. Pamtim da je na mom putu dugom 100 kilometara od nulte nadmorske do dva i po sata udaljene Podgorice, dugo na prvim kilometrima duž puta pisalo CHRUCH umjesto CHURCH – na turističkim tablama. Njih su po Boki postavili bili Montemauri, ali smo se u očima svijeta brukali mi, Bokelji. Pogrešno je, naime, na engleskom, pisalo: crkva.
Na ulazu u Podgoricu iz pravca Nikšića dugo je na velikoj tabli pisalo: Podgorica – Glavi grad, umjesto Glavni grad.
Mom zalivskom umu, a to je sinonim za um koji ište uređenost nakalemljenu na austrougarski operativni pelcer, nije shvatljivo zašto niko nije fasovao i o svom trošku popravio CHRUCH u CHURCH, i Glavi grad u Glavni grad?
Spisak faulova, spisak gafova, spisak alogičnosti, neoperativnosti, spisak sličnosti Montemaurije i Stradije je beskonačan. Ovo je haos! – što reče matičar Miki Manojlović kada u sceni u dunavskom čamcu vjenčava dvoje zaljubljenih čiji su svjedoci crna mačka i beli mačor. Ovo je, bre, haos!
Šlag sa trešnjom na vrhu poslovično je ostavljen za kraj. Montemauri su čak i prvu rečenicu (sic!) Preambule Ustava započeli pogrešnim padežom (hvala Želidragu Nikčeviću koji je to prvi opazio). Samostalna i per la finta suverena država ovako latinicom počinje da slovi najvišim pravnim aktom:
„Polazeći od: odluke građana Crne Gore da žive u nezavisnoj i suverenoj državi Crnoj Gori, donesenoj na referendumu od 21. maja 2006. godine.“ Dakle: od odluke… donesenoj!, a trebalo bi od odluke donesene, ili donijete.
I koja je sada skupštinska većina potrebna za lektorisanje Preambule? Za promjenu slova Preambule potrebna je energija i međupartijska sloga veća od energije potrebne da se izgradi koja škola i bolnica. Montemauri neće imati vremena za pravnu i jezičku mikrohirurgiju, jer se slika države koja je samostalna i suverena raspada u paramparčad.
Volio bih da vidim junaka koji bi mi prvi zamjerio što navodno crtam neke razlike. E, tu nastaje problem u tumačenju ovog teksta naslovljenog Montemauri.
Ko su Montemauri?
Da li su to Montenegrini, nacionalni a ne samo geografski Crnogorci koji crnogorske i primorske Srbe nazivaju posrbicama i sljedbenici su ustaške ideologije Sekule Drljevića?
Da li su Montemauri možda sinonim i za Crnogorce i za Srbe iz Crne Gore viđene iz zalivskog rakursa?
Ne, i ne.
Montemauri su divljaci koji ne vide ono što je silaskom na morsku pjenu osmotrio pa uporedio, i objasnio umjetnik iz Crne Gore, Živko Nikolić.
Živko Nikolić nije srećno odabrao izraz kada je kazao kako je „doći iz jedne poludivlje sredine u pitomi primorski kraj zastrašujuće“.
Živko je Nikolić htio da kaže, jer se vidi iz konteksta, kako je U ODNOSU na pitomi primorski kraj bilo sve vrijeme zastrašujuće živjeti zapravo u poludivljoj sredini.
Mašem s nulte nadmorske Nikolićevom rečenicom kao zastavom da bih jasnije bio shvaćen kako mi Montemauri nismo, nego Bokelji.
Biti Bokelj u jednom od sinonima znači ne biti više divalj.
Mnoga smo mora preplovili da bismo finalmente naučili koristiti se viljuškom i nožem.
Budući okupirani iznutra od Crne Gore koja je okupirana izvana, treba nam – iako vrijeme kroz globalni pješčani sat ističe sve brže – obalna partija, imenom Bokeljska, ili Primorska.
Jer nam predstoji politička rekonkista.
Kontra Montemaurah.

Programski format Svetionika jeste da bljeska s upravo bokokotorske nulte nadmorske. S jedine geografije na svijetu na kojoj naš narod i dalje živi uz more