Zoran Čalija Čarli, akademski slikar – Portret srpskog „klerofašiste“

Osuđuju me jer sam se usudio da mislim. Osporavaju me jer sam se odvažio da govorim o onome što vidim, kaže naš sagovornik, akademski slikar koji je proteklih dana bio izložen svojevrsnom medijskom „linču” neistomišljenika 

Teškom politizacijom umetnosti nevladin sektor (NVO) uspeo je da razori kulturu, koja predstavlja „nervni sistem“ Srbije. Umetnici moraju da zaustave tu agresivnu „aždaju“, a to znači da osim za slobodu stvaralaštva, umetnici moraju da se izbore i za slobodu javne kritike, kaže akademski slikar Zoran Čalija Čarli, nakon što je posle komentara o situaciji na likovnoj sceni Srbije u TV emisiji „Pravac“, u kojoj je gostovao zajedno s Nikolom Kusovcem, verbalno napadnut od neistomišljenika iz drugosrbijanskih redova. [restrict]

Usudili ste se da javno ukažete kako dela nekih modernih umetnika u vidu instalacija i performansa nisu umetnost. Zašto jedan akademski slikar, profesor i pedagog, ili bilo koji drugi poznavalac umetnosti to ne sme da kaže?
Osuđuju me jer sam se usudio da mislim. Osporavaju me jer sam se odvažio da govorim o onome što vidim. Krajem Drugog svetskog rata u Americi je Alen Dals osmislio strategiju terorističkog uništavanja Rusije i drugih slovenskih zemalja koja je podrazumevala da se ulože silna materijalna sredstva da bi se uzastopne generacije mladih priklonile lažnim vrednostima, lišile samosvesti koja proizlazi iz istorijskog i kulturnog nasleđa, da bi se oslabile, da bi im se promenile osnovne vrednosti u životu, da bi u svemu podržavali kult seksa, nasilja, sadizma, izdajstva, svega neprirodnog, te naučili da „pljuju“ po ljudima koji samostalno misle, da se smeju časnim ljudima, veri, da ih marginalizuju i predstavljaju kao arhaizam. Nedavno smo Nikola Kusovac i ja gostovali u emisiji „Pravac“ (TV Pink) gde smo komentarisali nekoliko baš takvih primera „umetničkih radova“ (performansa i instalacija), kao očigledne primere pokušaja da se za umetnost proglasi ono što nije umetnost. Komentarisali smo dela, ne spominjući autore. Nedugo zatim, veoma orkestrirano od strane NVO, pojedinih članova uprave ULUS-a i medija pod kontrolom nevladinog sektora, usledili su napadi na Nikolu i mene, optužujući nas da targetiramo umetnike koje nismo ni spomenuli u emisiji. Interesantno je da niko nije branio „delo“, niti je pokušavao da objasni šta je „umetnik“ hteo da kaže, već su kmečali o sopstvenoj ugroženosti, proglasili se žrtvama našeg napada, i pri tome su napadali nas, pretili nam raznim sudovima i isključenjem iz ULUS-a. Znači, čim neko počne da razmišlja nezavisno, svojom glavom i kaže: „Car je go!“, čim prepozna njihove namere i o njima obavesti javnost, družina drugosrbijanaca, instrumentalizovana od materijalno moćnog nevladinog sektora, odmah ustaje u kontranapad. Očigledan dokaz je serija članaka objavljenih u listu „Danas“ u kojima me optužuju da sam klerofašista i agresivac, pozivajući se na moj kontraperformans iz 2008. godine u galeriji „Kontekst“. Bila je to tada moja reakcija na političku provokaciju koju su u ovom izložbenom prostoru, samo mesec dana pred proglašenje nezavisnosti Kosova, uz pomoć Centra za kulturnu dekontaminaciju i Centra za kulturu „Stari grad“ organizovali kosovski umetnici. Najveći eksponat na izložbi je bila slika Adema Jašarija i Elvisa Prislija kao heroja 20. veka. U galeriju sam doneo jedan kamen, kojim sam posetioce želeo da podsetim na neprestano kamenovanje manastira i srpske dece na Kosovu i Metohiji, i odmah sam obeležen kao klerofašista. I to me do danas prati.
Pokušaji takvih provokacija nisu retki, ali državne institucije na njih ne reaguju?
To je pitanje za ljude koji u tim institucijama primaju plate. Kad je ne tako davno Arion Aslani ispred Paviljona „Cvijete Zuzorić“ izvršio veliku nuždu, u znak protesta što je bivši predsednik ULUS-a Miroslav Lazović predložio da Dragica Nikolić bude počasni član ULUS-a jer je donirala ULUS-u 35.000 evra, mediji NVO su taj čin podržali kao umetničko delo. Gradska komunalna policija kažnjava vlasnike pasa ako izvrše nuždu na javnim površinama. Aslani je izvršio nuždu u cvećnjaku ispred spomenika Cvijeti Zuzorić, i za to nije sankcionisan. Nedavno je na nasilan način bila zatvorena izložba karikatura u Galeriji „Stara kapetanija“ u Zemunu. Povod je bila karikatura „Kenjkavac“, gde je bila prikazana beba sa satarom u glavi. Maskirani mladići upali su unutra i pocepali čitavu izložbu. Reakcija tadašnjeg ministra kulture Vladana Vukosavljevića bila je da osuđuje vandalski čin cepanja izložbe, ali u isto vreme da poziva umetnike i kustose galerija da na odgovoran način vrše selekciju radova. Odmah su usledile orkestrirane osude i tužbe protiv njega, pozivajući se na slobodu stvaralaštva. To se upravo dešava zato što su u Ministarstvu kulture i ustanovama kulture ostali u administraciji isti ljudi, plaćeni od NVO. Za vreme Miloševića u jednom trenutku je zabranjen rad Soroša u SR Jugoslaviji. Tada je na celoj poslednjoj strani „Politike“ izašao plaćeni oglas, koji je potpisala sekretarica Fondacije Soroš u Beogradu, u kome je bukvalno zapretila da će, ako se zabrana ne povuče, biti javno objavljen spisak svih koje Soroš plaća na razne načine – stipendije, školovanja dece u inostranstvu, projekti, do stalnih honorara. Zabrana je povučena vrlo brzo posle toga. Ministri i direktori se menjaju, ali su zbog sopstvene administracije nemoćni da išta promene. Sada smo trenutno svedoci dešavanja u Muzeju savremene umetnosti, gde je v.d. direktor Viktor Kiš napadan zato što pokušava da u Muzej uvede kafe, kao u svim galerijama u svetu. On je završio Likovnu akademiju. Njegov najveći greh je što iskreno pokušava da nešto učini za Muzej. Raniji v.d. direktor je bio po volji NVO, iako je čovek završio Prirodnomatematički fakultet, i nije se mešao u svoj posao. Napominjem da su danas i on i mnogi drugi iz ovog sektora, savetnici u sistemu vlasti u Srbiji.

Poslednjih nekoliko decenija u Srbiji je veoma prisutna ta zamena teza o „targetu“ i žrtvi. Šta se time postiže?
Vrli novi svet intenzivno radi na urušavanju postojećeg vrednosnog sistema zasnovanog na pozitivnom iskustvu čovečanstva od postanka sveta do danas, i ustoličenju nekog novog u kome treba da nestanu nacionalne, autohtone kulture. Njih treba da zameni neka opšta u kojoj će svako „delo“ biti proglašavano za umetnost, bez obzira da li je autor talentovan ili nije. Zapravo, radi se o ubistvu autoriteta u svim društvenim oblastima, na način da svaki pametan, obrazovan i nadaren čovek bude izložen ismevanju i organizovanoj sprdnji, jer ga je tako najlakše diskvalifikovati. Zato imamo situaciju da naučnici i umetnici koji su dokazani i zaslužni svojim delom ne mogu da postanu akademici SANU kao vrhunske državne institucije, ili se kao umni i kulturni ljudi jednostavno sami povlače pred tim primitivnim verbalnim nasilnicima. Ovde je zaista aktuelna Andrićeva misao da je „došlo vreme da pametan zaćuti, budala progovori, a fukara se okoristi“.
Takozvani „sukob generacija“ postao je više nego očigledan. Otkud tolika netrpeljivost mladih ljudi prema svemu što je označeno kao nacionalna kultura?
Sukob generacija postoji otkad je sveta i veka. Međutim, ovo što se sada dešava prevazilazi granice zadovoljavajućeg mentalnog zdravlja. Bio sam preneražen kada sam čuo kako mlada vajarka u toku izložbe vajara Ratka Vulanovića kaže: „Ko je taj Ratko Vulanović, mora da je neki matorac čiji tragovi smrde na smrt?“ Kao profesor, donekle razumem potrebu za prevazilaženjem autoriteta, ali se očigledno mnogo radilo na tome da se uništi svaki autoritet. Gebels je rekao: „Dajte mi slovensko dete, i za dvadeset godina napraviću od njega najvećeg nacistu!“ Mi smo (da li slučajno?) već dvadeset godina bez nacionalnog muzeja, godinama bez Oktobarskog salona (umesto najveće nacionalne izložbe dovode nam smeće sa Zapada, jednom su bukvalno deo sadržaja izložbe posle zatvaranja bacili u kontejner, a deca su u okviru obavezne nastave bila dovođena na takve izložbe), uništeno nam je školstvo raznim reformama. Pa dobro smo i živi! NVO ogromnim novcem sve su to odomaćile u Srbiji još od 90-ih godina prošloga veka. Njihovi „oficiri“ danas još intenzivnije nego tada ubacuju u našu kulturu, u naše zdravstvo, obrazovanje, novinarstvo i politiku svoju razarajuću klicu autošovinizma. Tako su posle silnih godina postali osmi putnik u ovom obolelom organizmu od države, i udruženi deluju potpuno destruktivno na zdrav razum mladih, na inteligenciju, na ceo sistem. Uopšte nije slučajno što nam s bilborda postavljenih po celom gradu poručuju „Prošlost je mrtva“. Tako se uništavaju nacionalna kultura i njeni koreni, a u krajnjem i ceo jedan narod. 
Nekada je u gotovo svim novinama postojala rubrika – Likovna kritika. Zašto je, čini se odjednom, nestala?
Naravno da to nije slučajno i naravno da to nije odluka urednika kulture u medijima. To je urađeno s namerom da se zatre svaka mogućnost javne kritike, a onome ko se eventualno usudi da progovori o nečijem „delu“ poruči da je fašista. Drugim rečima, danas ne postoji cenzura slobode umetnosti, nego postoji cenzura mišljenja i javne kritike. Pod maskom savremene umetnosti, nekog performansa ili instalacije, potura se neka politička ideja. Evo, baš sada čitam ocenu nekog tipa za koga nikada čuo nisam, a koji kaže: „Nikola Kusovac se ne razume u savremenu umetnost.“ To je totalni apsurd, eto šta izgovara jedan potpuni anonimus. Ali najstrašnije od svega toga je da mi od svih galerija u Beogradu više nemamo ni jednu jedinu gde možete da vidite normalnu izložbu, normalnu sliku ili skulpturu. Danas je pogrdna reč biti „tradicionalista“ (biti slikar, grafičar, vajar), jednako kao što je pogrdna reč biti rodoljub. NVO se sprdaju s takvim rečima, kao i sa rečju umetnost. Ovi „moderni“ umetnici su često prodavci magle, ali nisu bezazleni. 
Ko, prema vašem mišljenju, stoji iza takvog koncepta kulture?
Jasno je da tu nije reč o pojedincu nego o dugoročnom, organizovanom i potpuno osmišljenom planu da nam se nametne kultura koja nije deo naše tradicije, niti u našem nacionalnom duhu ima neko utemeljenje. S druge strane, očigledno je da nam taj koncept naturaju već pomenute NVO i LGBT organizacije a sve pod plaštom demokratije i evropskih standarda. Zamislite kad za Okruglim stolom gde se razgovara o Oktobarskom salonu neki Džoni Racković koji vozi skejt kaže Đorđu Kadijeviću – „Ti, matoro puvalo, šta radiš ovde, gubi se odavde?!“ Naprosto da čovek zazebe od uvođenja tih Gebelsovih metoda u sve pore našega života. Znači, umesto da se ljudi u ULUS-u bave likovnošću, oni se bave nekim ko liže izloge ili muči kerove, što nema veze s umetnošću. Smatram da javnost treba da se odredi prema tome, i otuda moj bunt. Ko je ukinuo nagrade publike i zašto? Kome smeta mišljenje javnosti? Nama pokušavaju da odseku korenje i nametnu nam ono što nije u tradiciji našeg duha ni u tradiciji likovnosti. Jednom je jedan monah rekao: „Džaba oni pokušavaju da nam odseku korenje. Mi smo naopak narod, tako da je naše korenje gore na nebu.“

Opasan poredak

Nisam ni protiv performansa, ni protiv konceptualne umetnosti. Isprobao sam se i u tome. Naime, moja instalacija „Hrišćanska poslanica“, koju sam postavio u vreme bombardovanja, i danas se nalazi u Muzeju Jugoslavije (bivši Muzej 25. maj). Instalacija predstavlja tomahavk koji udara u vaskršnje jaje postavljeno na poslužavniku na kome piše „Hristos vaskrse 41, 44, 99“ a ispod toga se nalazila slavska pogača i natpis „Oprosti im Bože, ne znaju šta čine“. Koncept je objašnjavao da je Beograd jedini grad koji je u jednom veku čak tri puta bombardovan na Vaskrs, a da to ničim kao narod nismo zaslužili.

U TV emisiji koja je ispraćena ovim pomenutim negodovanjem govorili ste samo o delima, ne i o imenima. Jesu li se njihovi autori sami prepoznali?
U umetnosti se delo uvek pretpostavljalo umetniku. I delo govori samo po sebi. Sada, nažalost, nemamo ni delo, pa čak ni umetnika, nego kuratore i tumače magle. Ako imate dobrog kuratora, onda će on objasniti šta ste vi zapravo hteli da kažete svojim delom. Ali smisao jeste na globalnom nivou da se obezvrede i umetnik i njegovo delo, da se obezvredi pojedinac i njegovo mišljenje. Time se postiže privid da je umetnost dostupna svima i da svako može da bude umetnik jer je umetnost ništa. Tvorci novog svetskog poretka grade sistem koji treba da vlada celim svetom i daju ogromna sredstva za eutanaziju umetnosti i afirmaciju ništavila. Oni obilato plaćaju kuratore i medije koji čovečanstvu nameću bezličje kao put u „crnu rupu“. Delo samo po sebi je opipljivo i postojano. Umetnik koji ne veruje u postojanost svoga dela ne veruje ni u sopstvenu umetnost. Zato uopšte nije neobičan taj napad na kritiku koja je bila sasvim dobronamerna i ispoljavala brigu za sopstvenu profesiju, brigu za likovnu umetnost i kulturu naše nacije. Verujem u ono što radim i ne dozvoljavam nikome da to skrnavi. Nestrpljivo čekam da stvorim odgovarajući broj dela da mogu da napravim izložbu i čujem šta ljudi misle o mom stvaralaštvu, a oni dovode policiju da čuva njihova dela od nečijeg mišljenja. S druge strane, umetnost je odrednica koja formira svest, super ego čoveka i svesni smo da obeležava civilizaciju u kojoj živimo. Dakle, vrli novi svet ubija umetnost, ali ja sam uprkos tome optimista, jer kao što je govorio pokojni Lukijan, slika uvek nađe ko će je prisvojiti i gledati. Za performans Arslanija ne znam – sumnjam da bi neko voleo da ga drži u kući i da ga gleda?

Ko je Čarli, „srpski klerofašista“

Punih 15 godina volontirao je u Domu za nezbrinutu decu, osnovao dečje pozorište, od 2002. nosio božićne paketiće za decu po Kosovu, koje je sam prikupljao. Od 1988. do danas u svom ateljeu bavi se likovnom pedagogijom za decu i omladinu, organizovao je 18 aukcija slika za obnovu manastira na KiM, od 1991. do 1999. radio u izbegličkim kampovima s decom prognanih iz bivših republika SFRJ zahvaćenih ratom. Imao je nekoliko desetina samostalnih izložbi u Srbiji i inostranstvu, nekoliko stotina grupnih izložbi, režirao 17 pozorišnih predstava, izveo stotinak profesionalnih scenografija, bio predsednik Upravnog odbora ULUS-a.

[/restrict] sročnый zaйm zaйm pod zalog pts ekaterinburgzaйm onlaйn na kartu maэstrozaйm po vseй rossii

2 komentara

  1. Kolega koji kritikom smatra paušalno ocenjivanje radova kolega koje nije ni pogledao, a još manje razumeo, stavljao ih u pogrešan kontekst, ne znajući ni ko ih je radio, niti na kojoj su izložbi bili izloženi, teško da se može kvalifikovati da bilo šta kritikuje i da o bilo čemu misli jer nije se udostojio da se informiše o onome o čemu misli da misli i da kritikuje je jadan pokušaj diskredivanja drugih i proizvođenja sebe u žrtvu nekih tamo “drugosrbijanaca” koji ni ne postoje u okviru matičnog udruženja, koje naziva NVO aktivistima! Sve to je bruka za samog kolegu koji treba da se izvine za gluposti koje je izrekao. Žao mi ga je jer je pogrešio a ne vidi svoju grešku, a uz to se pravi da je mnogo pametan, a nije!

  2. Impresivna biografija jednog čoveka! Sloboda govora? Pa ona nam je, kao, zagarantovana, a – nije. A mi, obični ljudi i masovni potrošači kulture, tek, ne bismo imali prava ni da zucnemo! E, pa ja se usuđujem! Živimo u svetu otuđenom od prirode, ljudi čak; okruženi mašinama koje upravljaju našim životima, svakojakim otpadom; veštačkom, virtuelnom… gde su plastične kese postale dominantni simbol naše civilizacije. Živimo, dakle, u svetu čuda, daleko od bilo čega, donedavno, lepog, što je iznedrilo, dakako, svoj umetnički izraz, estetiku ružnog, performanse i instalacije – zanimljiva dela, u smislu – šta sve čoveku može da padne na pamet, i veoma ograničenog trajanja.
    Uvažavam slobodu umetničkog izražavanja i ne ulazim u ocenu kvalitete mnogih prezentovanih umetničkih dela. Ipak, moram se zapitati: zašto se dela, o kojima tek stručnjak treba da nam objasni šta u njima treba da vidimo, favorizuju, dok se “normalna” dela ne mogu više videti? A autori takvih dela se omalovažavaju, skrajnuti? Šta ima loše u narativnom? U pejzažu, mrtvoj prirodi… onom što u nama, dok gledamo delo, pobuđuje lepe emocije? Pa poželimo da nam takvo neko delo bude na oku, stalno, umesto kljakavih, ružnih obogaljenih spodoba i karakondžula, koje, da, takođe izazivaju emocije, ali loše. Šta je loše u tome što je rekao, mislim Renoar, da “…slika treba da bude lepa, da, lepa”, da nam ulepša dan. Čovečja duša je željna lepote: na slici, skulpturi, filmu. Uprkos želji, okružen je – ružnim; pucnjavom, leševima, krvlju. nasiljem Zar nam nije dosta toga u stvarnom životu? Šta predstavlja šut izložen kao eksponat? Mlatilice za muve? Gomila starih uniformi? Crvotočne stare grede? Konzerva sa izmetom umetnika? Hoće da dostignu Salvadora Dalija? Neće moći; on je jedan i neponovljiv! Da li je neko odneo svojoj kući gomilu kostiju zajedno sa sve umetnicom koja sedi na njenom vrhu i trlja kost o kost, beskrajno (sa Bijenala u Veneciji) da mu ukrasi dnevnu sobu? Crnom bojom premazano platno, na počasnom mestu u Metropoliten muzeju?Kakve gluposti! Nije, valjda, jedino merilo u umetnosti to da se neko prvi setio? Možda ove egzibicije predstavljaju nešto u svetu umetnika, ali – da li umetnici stvaraju samo za umetnike-istomišljenike? Brojan narod koji je stvarni konzument kulture, treba da bude ubeđen da ništa ne razume, da mu samo treba objašnjavati… pa će sve ružno početi da pretpostavlja lepom. U ime čega?Da li je u slikarstvu sve već rečeno, pa sad treba preći na šokantno i ružno? Nije!
    Zato, Čarliju, kao iskrenom i retko hrabrom čoveku, ali od istinskog formata, skidam kapu. Neko, ipak, treba da progovori “Car je go!”

    4
    1

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *