Srbija u plamenu džehenema

Zašto istina o Aliji Izetbegoviću nikada nije do kraja ispričana?

Koju argumentaciju i kakvu metodologiju je mogao primjeniti Muhamed Borogovac u svojoj „Istini o Aliji Izetbegoviću“, kada je izveo zaključak da Alija predstavlja „velikosrpski projekat“?
Razgrnuti političke magle znači vratiti se na 1988. kada su pojedini akademski i politički krugovi u Beogradu smatrali da je vrijeme da se Hamdija Pozderac ukloni sa vlasti i iz zatvora pusti Alija Izetbegović, kako bi se aktivno uključio u početak višestranačja u SFRJ – SR BiH i prve izbore. Svjedočeći o tom vremenu Adil Zulfikarpašić kaže da se dva dana po puštanju iz zatvora Izetbegović našao u Cirihu. „Upitao sam ga kako je mogao dobiti pasoš tako brzo dok mu još ni građanska prava nisu vraćena? On je samo odgovorio: Eto, dali mi.“
Kada se znaju prilike u BiH i ko je i kome mogao dati pasoš nameće se pitanje – ko je Alija Izetbegović?

POLITIČKI AMATER? Proleće 1983. U Sarajevu biva uhapšena tzv. „grupa mladih muslimana“. Suđenje je trajalo cijelo ljeto a kazne su bile drakonske. Među osuđenim, uz Aliju Izetbegovića, bili su Melika Salihbegović, Hasan Čengić, Omer i Salih Behmen, Edhem Bičakčić, Džemaludin Latić, Husejn Živalj… Ulogu Hamdije Pozderca, predsjednika CK SK BiH, u ovom procesu „intelektualci“ su predstavili komunističkom ujdurmom uklanjanja političkih amatera. Neko je prevideo povod – radikalni program islamizacije društva i nasilno pravljenje države, poznat kao „Islamska deklaracija“. Promakla je i činjenica da je izdavač „Islamske deklaracije“ beogradska kuća „Srpska reč“. U to vrijeme Vojislav Šešelj organizuje potpisivanje peticije za puštanje na slobodu „muslimanskih intelektualaca“.
Istovremeno, pismo (naslovljeno „Predstavka“) potpisuju književnici i akademici SANU tražeći hitno oslobađanje iz zatvora svih osuđenih.
Ovih dana, povodom 95 godina od rođenja Alije Izetbegovića, mnogi Bošnjaci ali i pojedini srpski intelektualci vratili su se na njegovu ulogu u istorijskim događajima. Zanimljivo, vrednosne ocene se razlikuju samo u nijansama. Izostale su ključne reči: vjerski radikalizam, težak rat, uloga u kreiranju novog lika srpskog narod u istoriji, sarajevski zločini, krvava ritualna klanja Srba na Ozrenu – 30.000 mrtvih Srba i 100.000 ubijenih, terorizam u Vase Miskina, na Markalama i Tuzlanskoj kapiji, Dobrovoljačka i Kazani.
Koliko je, znajući sve to, umesno pitanje da li je takav Alija želio „slabu Srbiju“? Ne, on je želio da Srbija izgori u plamenu džehenema, da je nema i da bude izbrisano sve što je ikada svjedočilo o njoj i srpskom narodu.

OKOLNOSTI SE MENJAJU, NE I STAVOVI Riječ je o čovjeku koji je sa 16 godina (1941) pristupio organizaciji Mladi Muslimani u Sarajevu. U Drugom svjetskom ratu zastupao je krute vjerske stavove koji su ga preporučili radikalnim ustaškim krugovima okupljenim oko Husejna Đoze i Mustafe Busuladžića. Zbog tih aktivnosti 1946. biva uhapšen i osuđen. Na teret mu se stavlja i pokretanje islamskog žurnala „Mudžahid“ i saradnja sa islamističkim i nacističkim krugovima u okupiranoj BiH.
Osuđen je na tri godine zatvora zbog širenja vjerske mržnje. Nakon odslužene kazne nastavlja da zastupa iste političke stavove, a 1970. godine piše „Islamsku deklaraciju“ zbog koje biva proglašen radikalnim panislamistom. U njoj Izetbegović definiše bosanske muslimane kao nosioce izgradnje islamskog društva u Evropi i barjaktare politički usmjerenog islamskog učenja. Nekad sunitskog a ponekad i šiitskog.
Osuđen je na 14 godina zatvora, ali izlazi nakon odsluženih pet godina i osam mjeseci. Njegov spis „Bilješke iz Zatvora: 1983–1988“ biva uspješno proturen izvan zatvora i objavljen.
Ipak, te prividno intelektualne i političke aktivnosti otvarale su više vrata zapadnim ideologijama nego islamskim. Biti musliman na Zapadu značilo je prije svega biti na Zapadu, pa tek onda naći prihvatljivu političku i ideološku matricu, koja bi, polupismenoj svjetini, sugerisala postojanje čvrstog utemeljenja u islamu.

ABU IZZAT Emotivna i strasna veza s književnicom Melikom Salihbegović završava se šerijatskim brakom, zaključenim u prisustvu uskog kruga vjerskih službenika, u džamiji u Visokom. Vjenčao ih je Šaćir Ćerimagić, poznati sarajevski ljekar.
Šerijatski vjenčani, „mladenci“ su osuđeni u jesen 1983. Alija zbog pisanja, Melika zbog čitanja njegove „Islamske deklaracije“.
Za to vrijeme Halida je podizala svoju i Alijinu đecu, dvije kćeri Lejlu i Sabinu, te sina Bakira.
Nespreman, neorganizovan i bespomoćan na vojnom planu, svoju najslabiju stranu pretvorio je u medijski najjače oružje: prikazom bespomoćnog muslimanskog naroda kao žrtve genocida. Jedino što su mogli ponuditi zapadnom i islamskom svijetu je bila slika žrtve i veliko stradanje uvećano akcijama surovog ubijanja vlastitog naroda koje je činila SDA.
Orijentacija na vojno, a ne političko rješenje, suprotstavljenih nacionalnih interesa tri naroda u BiH konstanta je Alijine politike od međunarodnog priznanja. Organizovao je muslimanske vojne odrede, po ugledu na Handžar diviziju – mudžahedine za koje je bio Abu Izzat i vrhovni zapovjednik. Nakon napada na Svjetski trgovački centar u Njujorku 11. septembra 2001. odnos američke i međunarodne politike prema terorizmu i Aliji temeljno se menja. Mjesec dana poslije podnio je ostavku na mjesto predsjednika SDA i člana Predsjedništva BiH .
Uspio je u jednom. Bošnjacima i Srbima smanjio je manevarski prostor a time oslabio perspektivu mirnog razvoja u moderne, bogate i politički važne nacionalne zajednice.