Zdravstvo na nivou vračeva

Svetionik

Zdravstvo u Crnoj Gori jeste na nivou vračeva, dakako, poredi li se sa visinama medicinske nauke do kojih se stiglo daleko od nas. Gdje je Crna Gora u odnosu na ostale bila kad je 1878. na Berlinskom kongresu stekla nezavisnost, tu je i danas. U proporciji

I grom prilika upoznao sam u životu nekoliko osoba koje puk više negoli intelektualna opozicija koja je na vlasti naziva tajkunima.

Njihov me je najmanji zajednički imenitelj iznenadio, jer svi bez izuzetka čitaju pravu iliti lijepu književnost.

Prost bi um rekao da oni koji imaju komade Srbije, ili komade Beograda, od svega posla koji se vazda koti oko imanja, pa i oko žena i djece – nikako ne bi imali kad da posegnu još i za knjigom. Ako je Andrićeva Lotika svaki dan završavala tako što se zatvarala u sobu s pogledom na Ćupriju i pravila bilans, što onda i tajkuna ne bismo mogli da zamislimo kako uz viski, konjak ili dobru srpsku rakiju operišući brojkama stavlja tačku na minuli dan?

[restrict]

O kako bi se simplices iznenadili kada bi imali prilike da popiju buteljku vina sa tajkunom. Ti umovi grade rečenice pravilne. Oni time što govore, bilo o čemu da govore, a govore uvijek slikovito, dokazuju da su pročitali klasike, ali i da poznaju savremenu produkciju. Time zadivljuju. Kao da uspješnim ljudima dan traje 48 sati? Ili su uspješni – uspješni između ostalog i zato što umiju da organizuju vrijeme?

Mene je književnost preporučila, te sam u dugogodišnjem neposlovnom kontaktu sa jednim od najpoznatijih srpskih tajkuna.

On, koji u teoriji ne bi imao sekund za čitanje ovog teksta, pročitao je pak moje romane na način da može da citira uspjela mjesta. To pisca nikad ne ostavlja ravnodušnim.

Poslednji put pričali smo na obali Dunava i o zdravstvu.

Pazite – bio je tajkun sa mnom na vi – zdravstvo u Srbiji više ne postoji.

Uvijek bih potrčao da me liječe noževi profesorke dr Danice Grujičić – rekao sam.

Tajkun je klimnuo glavom: dr Danica Grujičić je i prije negoli se kandidovala 2012. godine za predsjednika Srbije ostala žena-zmaj, jer je na Klinici za neurohirurgiju život posvetila misiji da rađa najbolje sinove i kćeri srpskog zdravstva.

No je načitani biznismen i veleposjednik, svakako i iz vlastitog iskustva rekao: – Čast zlatnim izuzecima, ali zdravstvo u Srbiji više ne postoji. To kažem da bih istakao koliko su samo daleko odmakli drugi sistemi, i po opremljenosti i po delotvornosti.

Onda je dodao nešto što otvara portal u dio priče što slijedi. – Što se Crne Gore tiče, zdravstvo je tamo na nivou vračeva.

Doživio sam njegove riječi veoma lično, kao osoba sa potrebama koje mi provincijalna medicinska struka ne može da da.

Jer kao Primorac sa nulte nadmorske živim pod Crnom Gorom.

Zdravstvo u Crnoj Gori jeste na nivou vračeva, dakako, poredi li se sa visinama medicinske nauke do kojih se stiglo daleko od nas. Gdje je Crna Gora u odnosu na ostale bila kad je 1878. na Berlinskom kongresu stekla nezavisnost, tu je i danas. U proporciji. Možda bi Crna Gora sustigla razvijene zemlje da su one tapkale u mjestu. Ali nisu. Nego su se razvile više, i napravile još veći odmak od ponovo samostalnošću usrećene, zaostale Crne Gore.

*

Povod za nastavak priče dogodio se prošle sedmice, kada su mediji objavili kako su od 84 kandidata, u drugom upisnom roku na Medicinskom fakultetu u Podgorici, 32 položila prijemni ispit. Nijedan sa odličnim uspjehom, i svega šest sa vrlodobrim.

Na sajtu Medicinskog fakulteta u Podgorici u prvom roku objavljen je spisak rezultata sa prijemnog ispita.

Poražavajući rezultati otkrili su kako je od 102 kandidata svega devetoro prošlo, te da je među 102 kandidata čak 90 bilo „lučonoša“ – što je crnogorska verzija naziva „vukovac“ (sve petice tokom cjelokupnog školovanja).

Premda mene nije, slučaj je „šokirao javnost“, izazvao zabrinutost, pokrenuo polemike, i nametnuo se kao tema u Skupštini: kako je moguće, pitala je jedna opoziciona poslanica koja je zatražila smjenu ministra prosvete, da „lučonoše“ nisu položile prijemni, a jesu kandidati koji imaju vrlodobar ili dovoljan uspijeh? Ministarstvo, dakako, „nije željelo da komentariše ovaj slučaj“ navodeći da „čekaju rezultate drugog roka“, nakon čega će „uočiti ima li razloga za zabrinutost“, bla, bla.

U drugom upisnom roku od 84 kandidata 32 su položila prijemni ispit. Nijedan od njih nije imao odličan uspijeh na testu, a svega je šest bilo vrlodobrih.

Molim?

*

Slučaj sa prijemnim ispitom na Medicinskom fakultetu u Podgorici koji je, kao i Crnogorski univerzitet, nikao intelektualnim pelcerom sa Beogradskog univerziteta – dokazuje gdje obrazovni sistem u Crnoj Gori ne predstavlja instituciju od povjerenja.

Pazimo…

Fakultet po defoltu upisuje odličan đak.

Izuzetno, ako neko sa četvorkom tokom školovanja odluči da se okuša u akademskoj trci, to znači da je učenik konvertovao sebe u boljeg: da je donio veliku odluku, da je marljivo radio pred prijemni, učio i pripremao se do besvijesti, ne bi li se našao iznad crte.

Ako pak neko sa trojkom ipak upiše fakultet, to znači da iznad rečene institucije piše Fakultet jednako uvjerljivo kao što iznad rupe u tarabi piše pička. Piše, a nije. Jer da jeste, Fakultet sa velikim F ne bi smio u sebe da prima trojkaše. Njima mjesto nije na fakultetu, i oko toga nema razgovora. Tačka. Dvojke i trojke idu na zlatne zanate, u poljoprivredu, na mnoga druga korisna i poštena mjesta koja u uređenom sistemu treba da budu takođe naplativa – ali na Fakultet nikada i nipošto.

Trojka truje i dodatno razgrađuje Fakultet jer ovome napretka nema bez nastavnog procesa koji će sve petice pretvoriti u desetke, ili će makar tome težiti. Sa trojkama u sistemu, državni Fakulteti – a samo njih i pretpostavljam u priči – nemaju dugoročno nikakvu šansu. Nisu dostojni. Nisu više Fakulteti, nego su rupe u tarabi. Famozna crta koja u svakom upisnom roku dijeli žito od kukolja, treba da bude nemilosrdna, ali pravična. Ti, sine, jesi za Fakultet, jer si se svega tvoga mladog života trudio da dobaciš do nas umom, a ti sine, nisi, jer se nisi svega tvoga mladog života trudio da do Fakulteta dobaciš umom.

Sve što sam kazao, dakako da uopšte ne važi za privatne fakultete, čast meni neznanim izuzecima. Čitalac će se složiti da privatni fakulteti imaju za cilj da naprave profit tako što će kalkulisati sa obrazovanjem. I tim se modelom ruši, makar u balkanskim uslovima, logika studiranja: zna onaj ko plati posljednju ratu. Zato i postoji vic u kome se svađaju dva bivša studenta: – … Ajde, dosta! Ne lupetaj više!… Ja sam diplomu kupio za 10.000 evra, a ti ćeš da mi pričaš koji si diplomu dobio za 5.000!

Vratimo se iza pošalice na činjenicu da je na Medicinskom fakultetu u Podgorici u drugom upisnom roku od 84 kandidata 32 položilo prijemni ispit. Nijedan od njih nije imao odličan uspijeh na testu, a svega je šest bilo vrlodobrih.

U sedmici u kojoj na neraspisanom konkursu može da pobijedi po mom ličnom izboru karikatura na kojoj se vidi vojni avion iz koga, za razliku od bombi iz 1999, ispadaju virusi korona, mi u „struku“ povjerenja više nemamo, premda je to tek usputna tema ovog ogleda.

Zdravstvo na nivou vračeva – pođemo li od uvodne opaske čovjeka koji se liječi na strani pa može da uporedi iz prve ruke – realnost je koju živimo.

Državni Medicinski fakultet* u Podgorici upisao je – trojkaše. Kraj priče.

Programski format Svetionika jeste da bljeska s upravo bokokotor ske nulte nadmorske. S jedine geografije na svijetu na kojoj naš narod i dalje živi uz more

[/restrict]