GLOGOV KOLAC SRPSKOJ KULTURI

foto: Nebojša Mićković Beta

Zoran Đinđić je svojevremeno, kao premijer, udario glogov kolac srpskoj kulturi kada je izjavio da „kultura mora biti profitabilna“. Tako se krenulo u bagatelisanje kulture i u državnom budžetu, a jedan od pokazatelja značaja koji i današnja vlast pridaje kulturi je i to da je na spisku ministarstava Vlade Republike Srbije Ministarstvo kulture i informisanja prebačeno na poslednje mesto

Ako vlast želi da „uštedi“ na broju ministarstava u vladi, onda ima drugih resora koje može skinuti sa tog nivoa i prebaciti na omiljeni evropejsko-američki nivo agencija, recimo onaj koji vodi Jadranka Joksimović namenjen evroatlantskim bespućima i briselskim bezglavljima i to sa preko sto zaposlenih. O 0,73 posto iz budžeta za kulturu i informisanje zajedno, dakle ni pola procenta za kulturu da se i ne govori. Ali se zato olako ide na gradnju skupih fudbalskih stadiona, iako je naš fudbal, nažalost, za razliku od naše kulture na veoma niskim lestvicama kvaliteta.
Rezultat Đinđićeve „filozofije“ jeste širenje raznih skarednih sadržaja u mas medijima, supbkulture na „krokodilskim“ i „egzit“ festivalima, buljenje u magarca Marine Abramović, izdavačke delatnosti ženskog pera na nivou TV voditeljki uporedivim sa Suzanom Tamaro, pod izgovorom da „to ljudi traže“. To je beskrupulozni udar na kulturu, a iza svega se krije isključiva težnja da se ostvari što veći profit i „poznatost“ sa što manje mozga. Tako se umesto kulture insistira na šou biznisu, na rijalitijima, na bacanju i to malo novca na komercijalne manifestacije, kao „Egzit“, na proglašavanju amerikanizovanih performans egzibicija u Muzeju savremene umetnosti za veličanstveni događaj i ljudsku potrebu, za putokaz kuda treba da ide naša kultura, kako reče premijer Ana Brnabić.
Šekspir se neće više štampati, jer nije profitabilan. Filmovi će se svoditi na sobne rakurse sa nekoliko glumaca. Opera previše košta, ne može da opstane na ulaznicama, pa će svako ko se jače prodere biti pevač kakvima nas obasipaju sa malih ekrana. Poezija će biti proglašena za manijakalni poremećaj, jer treba dati novac duginim bojama. Sve za što je potreban napor uma, uz stvaralački dar, nestaće u kulturi.

ZABAVA UMESTO UMETNOSTI Već odavno se zabava podmeće kao kukavičije jaje. Ulična umetnost, cirkus i performansi su ubačeni u Zakon o kulturi. Reprodukcija se predstavlja kao kreativna umetnost, pa je zato bilo raznih pevaljki koje su dobile i nacionalno priznanje, uglavnom na predlog i pritisak predsednika srpskih vlada i ministara, što otkriva odakle duva vetar u bagatelisanju srpske nacionalne kulture.
Predsednik Vlade Republike Srbije, dva ministra i predsednik Skupštine napadaju ministra kulture zato što je tražio da se skaredni sadržaji emituju preko kabla, a ne preko nacionalnih TV frekvencija. Zato nije čudo što je baš taj saziv vlasti bacio kulturu na poslednje mesto na spisku ministarstava. Takvo stanje je i rezultat promene svesti kao posledice petooktobarskog puča, jer u Đinđićevoj profitabilnoj kulturi opstaju samo kič i zabava.
Izgleda da je imao nekog efekta briselski program uništavanja Srbije koji je jedan visoki italijanski diplomata preneo 2001. godine tadašnjem jugoslovenskom konzulu u Bariju da će posle bombardovanja biti na udaru Srpska pravoslavna crkva, SANU i Udruženje književnika Srbije, jer su oni „temelj nacionalnog identiteta i samim time prepreka za anacionalni neoliberalizam“.
Nikada nije bilo goreg odnosa prema kulturi, nego u poslednjih dvadeset godina, jer je na sceni delovanje vlasti Srbije prema njoj u skladu sa rečima italijanskog diplomate. Očigledno je da ima u našoj politici, strankama i vladi, onih koji, po nalogu svojih stranih mentora, guše autentični srpski kulturni izraz da bi Srbi izgubili svoj nacionalni identitet, koji je i najveća smetnja neoliberalnom ekonomskom i duhovnom porobljavanju, jer kada se slomi kultura jednoga naroda, gaze se lako i njegov identitet, njegova samosvesnost i samim time njegov otpor usmeren na dostojanstveno samoočuvanje koje vodi ka neprihvatanju onog što ne služi nacionalnim interesima svoga naroda i što nije istinska vrednost u svetskoj kulturi.
Problemi u našoj kulturi imaju izvorište u anacionalnoj državnoj politici otuđenoj od građana, u niskom nivou intelektualnosti političke „elite“, a ne u stvaralačkom potencijalu umetnika. Ne oskudevamo u talentima i vrhunskim umetnicima koji nemaju šta da zavide nikome na svetu, naročito ne onome otuđenom od sebe i prirode. Dakle, državna politika koja se zalaže za neoliberalni pristup u kome kultura postoji samo ako je vrednuje tržište, prvi je i pravi uzrok nevolja u našoj kulturi. U „profitabilnoj kulturi“ ne može da opstane ni Milanska skala, niti štampanje Dantea može da donese materijalnu dobit koja je u neoliberalizmu iznad svega, a naročito iznad duhovnosti. Čovek mora biti potrošač, a ne stvaralac i misleće biće. On ne može biti produhovljen, jer onda razmišlja, a kada razmišlja pravi probleme vlastodršcima. Zato su kod nas na udaru kultura, prosveta i religija.
Misleći ljudi ne pristaju na sadašnjost. Oni koriste iskustva prošlosti i sadašnjosti, ali na osnovu njih promišljaju budućnost kao jedino mesto promene postojećeg stanja. Neoliberalizam teži uniseks modelu egocentričnog i atomiziranog čoveka, dakle udaljenog od njegovog društvenog bića, jer je ono opasnost za bankstere na vlasti, pošto samo društveno biće, a ne pojedinac, može da ugrozi ovaj nehumani svetski poredak. Globalizacija je paravan za nasilje nad ljudima koje vrše banksteri, megakompanije i njihovi politički trabanti, uključujući i naše srpske. To je vandalska amerikanizacija Evrope kojoj je jedini cilj profit.
Globalizacija nastoji da sve svede na robu, čovek nije više „kadar“, već „ljudski resurs“, učenici su sada „potrošači obrazovanja“, dakle oni su svi roba! Zato globalizacija i mondijalizam napadaju identitet nacije i pojedinca, jer samo obezličeni možemo biti „ljudski resurs“, slepi potrošači. U tom smislu je Evropska unija kriminalni projekat neoliberalne kaste, kao izvršilac njenih naloga. Ona je dekadentna močvara u kojoj nema mesta za temeljnu kulturu, već samo za evrokratiju kojoj su nedostupna nebeska slavlja uma. Jer, autentična kultura, nacionalni identitet, tradicija i jezik izražavaju komunitarni karakter u nacionalnoj državi i u civilizaciji u kojima je moguć razvoj pojedinaca kod kojih je identitet temeljni uslov kako za njihove intersubjekatske odnose, tako i za njihovu zajedničku istorijsku sudbinu. Evropska unija direktno ugrožava tekovine evropske kulture i civilizacije. Ona ne dozvoljava prožimanje srpske sa evropskom i svetskom kulturom u kome nastaje svetsko zajedništvo i obogaćivanje i nacionalnih kulturnih sadržaja. Ona nameće isključivo ideološki model svođenja kulture na zabavu, a ljudska bića na „potrošače“ takve „kulture“.

KULTURNI IMPERIJALIZAM… Uklanjanje nacionalnog identiteta i kulture, prvi je korak, ako se želi nametnuti totalna politička, ekonomska i vojna hegemonija, uz koju ide kulturni imperijalizam. Saučesnici u ovom antihumanom procesu su takođe intelektualci i kulturni poslenici, jer većma ne pružaju otpor tome stanju. Prvi put u celokupnoj istoriji, znanje i kultura su sastavni deo vlasti, a intelektualci i umetnici su većma puki tumači i zagovornici postojećeg, psi čuvari vlastodržaca. Umetnost sledi „političko korektni govor“ neoliberala, pa kod akademskog i umetničkog klera pretežu kodeksi neoliberalnog totalitarizma i delegitimizacija nacionalne države, čime se nameće mističnost nužde sadašnjeg stanja, odnosno umetnici i intelektualci legitimizuju odsustvo političke alternative.
Prihvatajući postojeće stanje, kultura se odriče kreativnosti i prelazi u supkulturu, što i jeste cilj vladara čija umnost nije u stanju da se izbori sa kreativnošću koja je u biti identiteta, ali su oni svesni da bez kreativnosti nema ni otpora njihovoj moći i zato je diskredituju materijalno svodeći je na pola procenta srpskog budžeta, a medijski napadaju najprimitivnijim sredstvima i to sa nivoa izvršne vlasti kao u slučaju rijalitija. Identitet se mora čuvati otporom evroatlantskoj posluzi na vlasti koja nema dobre namere prema građanima. Umetnici treba da se kritički odnose prema stvarnosti svojim delima i da ne podležu uticajima samo zato što neoliberalna propaganda proglašava za stvaralaštvo performans na nivou ulične umetnosti.

… I KULTURNO KOMPRADORSTVO Danas vlast koristi nasilje nad kulturom u ekonomskoj formi. Kontinuirano smanjenje finansiranja za kulturu u Srbiji predstavlja samo po sebi politički napad na nju maskiran zakonima ekonomije. Gušenje bilo kakve kritičke perspektive ne postiže se danas upotrebom direktnog nasilja nad umetnicima, već medijskim ignorisanjem i ukidanjem resursa potrebnih za preživljavanje umetnosti i umetnika. Ali se zato daje, mimo svih zakonskih procedura, isključivom voljom premijera koji ima, očigledno, sužene vidike u kulturi, milion i po evra za jeftini kič Marine Abramović, dok se nema ni za ispomoć umetnicima u vreme virusne krize koja se koristi kao izgovor da se smanje ili brišu fondovi za otkup knjiga, finansiranje umetničkih manifestacija, časopisa, kapitalnih dela, filmova.
Našim političarima su umetnici potrebni jedino kao ikebana u predizbornim kampanjama. Oni ne shvataju šta znače nastupi, recimo ansambla „Renesans“ u svetu. Italijani su napisali da nisu znali, dok ga nisu čuli i videli, da je renesansna muzika u Srbiji nastala pre italijanske renesansne muzike! To je promocija naše kulture u svetu, ali ona zahteva državnu potporu koje nema.
Ali, današnji umetnici su najčešće apologete postojećeg stanja, jer svesno ili nesvesno, potpomažu opstanak takve vlasti, uz napomenu da je i srpska opozicija jednaka u svom bagatelisanju srpske kulture, pokušavajući da se usklade sa uspostavljenim poretkom, sa vladaocima i tajkunima, kojima moraju i uglavnom jedino i mogu da prodaju svoj „kulturni kapital“. Međutim, taj kapital ima prođu samo ako je strogo podređen očuvanju postojećeg stanja, odnosno podršci vlastima. Umetnici uglavnom idu na ruku našim evroatlantskim režimima, umesto da u njima identifikuju glavnog protivnika kulture koji nastoji da uguši širenje kulturnih vidika i razvoj nacionalnog autentičnog kulturnog izraza. Oni treba da se bore za ukidanje tog političkog klijentelizma u kulturi, jer je to neka vrsta kulturne prostitucije. Ta umetnička prostitucija je vidljiva u činjenici da pisci, filmadžije i organizatori umetničkih manifestacija određene političke orijentacije kolo vode u našoj kulturi i u beneficijama Vlade Srbije, pa je tako moguće da izvesna Aja Jung, eksponent kič (ne)kulture, dobije samo u jednoj godini 14 miliona dinara od Vlade Srbije, više nego Udruženje književnika za dvadeset godina, a finansiranje kapitalnih projekata kulture u celoj zemlji ni desetak. Predsednik države neobazrivo promoviše takav nivo „umetnice“ tvrdeći da je ona učinila što niko nije, kao da nikada nije čuo za Bitef, Belef, Bemus, Fest, Međunarodne beogradske susrete pisaca, Smederevsku pesničku jesen…
Finansiraju se prevashodno umetnički klanovi koji slave monoteizam neoliberalnog kulturnog kiča, a naročito oni koji promovišu kulturu protivnu srpskim nacionalnim interesima i srpsko „samoporicanje“. U taj korpus spadaju upravo Aja Jung, Marina Abramović, Egzit i slične komercijalne zabave koje se proglašavaju za kulturu i to sa nivoa vlasti.
U taj korpus spada i neki Savet za kreativne industrije u kome su perjanice Biljana Srbljanović, StartIT, Mokrin haus, Egzit, Srpska filmska asocijacija, Beogradska kulturna mreža. Predsednik Vlade Ana Brnabić je to formirala, kao neko strano telo u srpskoj kulturi, autokratski, jer nije konsultovala umetnička udruženja. Izgleda da je za nju kultura „industrija“, što se sasvim uklapa u neoliberalni koncept prezira prema stvaralaštvu koje ona naziva „kreativnom industrijom“.
Kulture nema je u rečniku srpskih vlasti. Ni opozicije. Nije je bilo ni u predizbornoj kampanji partija. Naravno, nije premijer jedini grobar srpske kulture, jer bilo ih je i ranije tušta i tma, ali to pokazuje kuda je ona usmerena kada se ovako odnosi prema sektoru bez koga nema, uz prosvetu i zdravstvo, ni ljudskog društva. Reklo bi se da premijer, svesno ili nesvesno ide na razaranje srpske kulture i nametanje ideoloških modela prema kojima je i ona oblikovana. Tu je i predsednik Skupštine, tu su i neki ministri, Naročito oni koji su branili kulturni „projekat“ rijalitija.
Naravno, treba menjati i ključeve raspodele. Ne mogu umetnička udruženja, Narodni muzej ili Narodno pozorište, da zavise od „projekata“ odnosno volje ministra kulture ili Vlade. Minimum je da te institucije kulture moraju biti zakonski stabilno finansirane najmanje za takozvane fiksne troškove. Zato je potrebno hitno usvajanje „Strategije“ kako bi se omogućila temeljna izmena Zakona o kulturi u skladu sa njom i potrebama srpske kulture.
Bilo kako bilo, umetnici treba da se založe da naša legitimacija u svetu bude nacionalna kultura stvorene u prožimanju sa svetskim kulturnim kretanjima, a ne kič kopija amerikanizovane i dehumanizovane antikulture neoliberalizma koja uništava prostor za izvorno stvaralaštvo naših umetnika koji ne pristaju na duhovnu ucenu. Srpska nacionalna kultura i svetska iskustva treba da se prožimaju, a ne da nam se nasilno nameće subkultura anacionalne dogme monokulturalizma Evropske unije i američkog hamburger obrasca.

2 komentara

  1. Dušan Buković

    DUŠAN BUKOVIĆ: SLUČAJ VLADISLAVA RIBNIKARA

    Vladislav Ribnikar (1900 -1965), političar, novinar i direktor beogradske „Politike“, pre Drugog svetskog rata pripadao je Demokratskoj stranci i bio je član Glavnog odbora. Bio je poznat kao levičar-internacionalista. Prvi njegov kontakt sa Sovjetskim internacionalistima datira od 1928. godine, kada je zbog jedne afere sa jednom članicom GPU sa kojom je imao intimne odnose pristao da radi za račun sovjetske tajne političke policije. Od tada Ribnikareva „Politika“ postaje internacionalističko-levičarski list. Za vreme rata sarađuje jedno vreme sa nemačkim okupatorima u Srbiji. U njegovoj kući u junu 1941. godine doneta je odluka o pokretanju buržoasko-demokratske revolucije u Srbiji pod komandom Pavelićevog emisara, velikohrvatskog tiranina Josipa Broza tzv. „Tita“, koja je bila samo nagli prelaz u velikohrvatsku, intermarijumsku, fabijansku i kominternovsko-trockističko proletersku. U toku 1941 i 1942. godine hapsi ga Nedićeva policija u Beogradu i upućuje u logor na Banjici. Na nemačku intervenciju oslobođen je prvi i drugi put. U drugoj polovini 1943. godine odlazi u Jajce i postaje član Prezidijuma AVNOJ.

    U ovom kontekstu vredno je ukazati da je u čikaškoj „Slobodi”, objavljen značajan članak pod naslovom „Dokazi o saradnji komunista sa okupatorom – Slučaj Vladislava Ribnikara“, koji glasi…

    DOKAZI O SARADNJI KOMUNISTA SA OKUPATOROM – SLUČAJ VLADISLAVA RIBNIKARA

    U nizu mnogobrojnih dokaza i dokumenata o saradnji Titovog „narodno-oslobodilačkog” pokreta s Nemcima i ostalim okupatorima, među najkarakterističnije spade slučaj suvlasnika i direktora najvećeg srpskog dnevnog lista „Politike” Vladislava Ribnikara.

    Posle smrti svoga oca d-ra Slobodana Ribnikara 1924. Ribnikar se, u to vreme apsolvent arhitekture, našao sticajem prilika kao posednik najvećeg broja akcija na čelu ovoga poznatog dnevnika. On je, po pravu nasleđa, bez ikakvih ličnih i intelektualnih sposobnosti postao njegov glavni direktor.

    List u to vreme stvarno uređuje i daje politički ton i pravac pisanju njegov glavni urednik d-r Milan Gavrilović. Dok je administrativna i personalno materijalna strana u rukama njegovog vlasnika Ribnikara, koji sa ostalim glavnim akcionarima Tanovićem, Milenovićem i Disom Stefanovićem sačinjavala glavnu upravu. „Politika”, koja u periodu aneksione krize i balkanskih ratova sa svojim urednicima braćom Ribnikarima, Darkom i Vladislavom, koji će kao rezervni oficiri i poginuti na Mačkovom Kamenu 1914, bila je na dostojnoj nacionalnoj i demokratskoj visini i ostala takva sve do 1928.

    Krajem 1928 desiće se u „Politici” velike promene koje su nastupile pod uticajem jednog događaja, koji će odigrati presudnu ulogu u životu i političkom držanju njenog direktora, inače i do tada poznatog avanturiste i sladostrasnika Vladislava Ribnikara. Oktobra 1928. tadašnji vlastodršci u Sovjetskom Savezu bili su organizovali svečanu proslavu desetogodišnjice sovjetske vlasti. Odlučili su da na ovu proslavu pozovu kao goste čitav niz novinara, književnika, političara i javnih radnika iz ceoga sveta, u prvom redu pripadnika komunističkog pokreta. Zatim poznatih levičara i liberala za koje su verovali, da će posle povratka u svoje zemlje povoljno pisati i govoriti o Sovjetskom Savezu.

    Iz Jugoslavije su bili pozvati: Dragiša Vasić i vajar Sreten Stojanović, u to vreme izraziti levičar i preko svoga brata d-ra Mladana Stojanovića, člana KPJ u bliskoj vezi s tadašnjim partijskim vođstvom. Od strane Hrvata komunistički književnici Miroslav Krleža i Avgust Cesarec, a od Slovenaca komunista i književnik Lovro Kuhar. Svi su oni otišli posredstvom Sovjetskog poslanstva u Bukureštu, pošto u to vreme Jugoslavija nije imala diplomatskih odnosa sa Sovjetima. Ovoj jugoslovenskoj delegaciji se u Bukureštu pridružio i Ribnikar. On nije bio zvanično pozvat, ali je pošao za svoj račun. Željan senzacija i avantura, a i da bi na neki način za sebe lično, a delimično i za list izvukao kakve materijalne koncesije od bogatih propagandnih fondova Kominterne, čiji je štab u to vreme bio u Moskvi. Poznato je da je Ribnikar bio veliki kockar, ženskaroš i rasipnik, te da je na kocki i finansiranju svojih mnogobrojnih ljubavnica često gubio milionske sume. Kad je Ribnikar stigao u Moskvu i kada su mnogobrojni agenti Kominterne videli s kime imaju posla, obletali su oko njega i stupili u akciju. Budući da je bio u pitanju direktor i vlasnik najvećeg dnevnog lista u Jugoslaviji, podrobno su ispitali sve njegove slabe strane, te su se osvedočili da njegova slabost prema lepom polu dolazi na prvo mesto. Radi toga su mu u hotelu u kome je bio otseo podmetnuli neobično lepu i zavodljivu devojku, koja je bila njihov agent.

    Prilikom svoga kasnijeg saslušanja maja 1942. od strane srpske specijalne policije u Beogradu, Ribnikar doslovno kaže: „Došla je u moj hotel pretstavivši se kao novinarka, saradnica agencije ‘Tasa’, da me intervjuiše o mojim utiscima u Sovjetskom Savezu, a i o političkim prilikama u našoj zemlji. Bila je vrlo mlada, ne više od 20 godina, lepa i simpatična. Meni se pretstavila pod imenom Evdokija. Posle kraćeg razgovora počela se kao zmija uvijati oko mene. Ubrzo sam zaboravio da sam u Beogradu ostavio ženu i decu, velike i neodložne poslove u upravi lista i sav sam joj se predao. Ona je pristala da se preseli kod mene u hotel, gde smo u ludom orgijanju proveli mesec dana”.

    Kada je ovaj medeni mesec prošao i kada je Ribnikar smatrao da treba da krene nazad u zemlju, njegova prijateljica nije htela da se odvoji od svoga galantnog ljubavnika, izjavljujući da ju je on upropastio i zaveo, pod vidom obećanja braka i zajedničkog odlaska u Jugoslaviju, pošto se kod nje prestavio kao neženjen. Na njenu intervenciju morale su da se umešaju i sovjetske državne vlasti i da prevarenu i obeščašćenu drugaricu Evdokiju uzmu u zaštitu. Organi vlasti konstatovali su da se prema tadašnjim sovjetskim zakonskim propisima, ako muškarac i žena žive zajedničkim životom mesec i više dana, smatra, da se nalaze u zakonitom braku, bez obzira što on nije i formalno zaključen.

    Ribnikaru nije ostalo ništa drugo nego da ovu podmetnutu mu Ruskinju bar privremeno prizna za svoju zakonitu ženu. On joj je predložio da zajedno pođu u Berlin, na šta je ona pristala, dok su ih u stopu pratili za to određeni agenti Kominterne. Da bi se kao posrednici između njih pojavili u danom momentu sa svojim uslovima, koje će postaviti Ribnikaru kao cenu za razvod braka, a na koje će on pristati.

    U Berlinu Ribnikar je pokušao da se oslobodi svoje pratilje posredstvom našeg poslanika, inače saradnika njegovog lista i prijatelja njegove porodice Živojina Balugdžića, obećavši joj skupocenu bundu od činčilova krzna, dragoceni briljantski kolje (ogrlicu), znatnu meterijalnu naknadu i drugo. No sve to nije ništa pomoglo. Tek kada su se u vidu njenih takozvanih zastupnika pojavili agenti Kominterne sa svojim uslovima, a pošto je iste Ribnikar primio i potpisao uslove, ona je uz primljene materijalne poklone i naknadu pristala na razvod braka i povratak u Moskvu.

    Sadržina tih uslova, i ako nije nikada obelodanjena, bila je tek mnogo kasnije poznata jugoslovenskim i srpskim policijskim organima, delimično iz samih priznanja Ribnikarovih, a delimično iz mnogobrojnih saslušanja tadašnjih agenata Kominterne, s kojima je Ribnikar, a preko njega redakcija i administracija “Politike” bili u stalnoj vezi. Njihove posledice i njihov trag osećao se prema celom pisanju „Politike” i njenih mnogobrojnih saradnika komunista, vešto ubacivanih i prikrivenih sve od toga događaja 1928. pa do rata 1941, i dalje posle rata kada će pod komunističkom vlašću najzad skinuti svoju obrazinu.

    Ti uslovi su sledeći: „Ribnikar se obavezuje da će uticati da ‘Politika’ postepeno promeni svoj ton i pravac pisanja, koje se ima uskladiti u duhu instrukcija primanih od Agit-Propa CK KPJ, s kojima će Ribnikar u buduće održavati stalnu vezu. Ribnikar će postepeno u svojstvu javnih i tajnih saradnika i dopisnika u toku narednih desetinu godina primati isključivo ličnosti, koje mu bude predlagala Kominterna, odnosno njena ekspozitura za Jugoslaviju Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije i to njegov izvršni organ Politbiro. On pre svega ima pod svojim potpisom objaviti seriju od 15 članaka, kao svoje utiske iz Sovjetskog Saveza, koje su u stvari napisali za to određeni propagandisti Kominterne. Ribnikar se takođe obavezao da postupno iz redakcija “Politike” odstrani sve istaknute saradnike poznate po svome demokratskom i antikomunističkom stavu, čija će imena takođe dobiti preko određene mu veze, ili ukoliko bi to teže išlo da sistematski onemogućava i sabotira sve njihove konstruktivne aktivnosti. Od njega se nije tražilo da, bar u prvo vreme, postane i formalnim članom KPJ, kako bi kao nekompromitovan mogao što bolje sprovoditi u život postavljene mu uslove i zadatke.

    Kao naknadu za ove uslove, koje je Ribnikar kasnije doslovno sprovodio u život, on je pored rastave braka dobio i milionske materijalne kompenzacije, ogromne kredite u zlatnim nemačkim markama za kupovinu modernih štamparskih lajnotajpa u Nemačkoj, koje je nešto kasnije pod firmom ličnih finansijskih transakcija Ribnikarovih „Politika” i nabavila. Daleko bi nas odvelo ako bi nabrajali čitave plejade poznatih ili prikrivenih komunista, koji su posle povlačenja d-ra M. Gavrilovića sa položaja direktora kao urednici, saradnici, dopisnici iz zemlje i inostranstva, javni i tajni, pod otvorenim imenima i raznim pseudonima prošli kroz „Politiku” na osnovu ovoga Ribnikarevog sporazuma sa Kominternom.

    Od Moše Pijade, dr. Sime Markovića, Slavka Mijatovića, dr. Rajka Jovanovića, Rodoljuba Čolakovića, Dušana Lopandića, Dušana Timotijevića, Vuka Dragovića, Velibora Gligorića, Vase Srzentića, Veselina Masleše, Marka Ristića, Ota Bihaljia – Merina, Elia Fincija, Aleksandra Vuča, Koče Popovića, Dušana Matića, Oskara Daviča, Ante Markišića, Milana Dedinca, do mlađih Milovana Đilasa, Vladimira Dedijera, Vasila Medana, Lazara Lilića, Dušana Jerkovića, Jovana Popovića, Čedomira Kruševca, dr. Radivoja Uvalića, Radmile Bunuševac, Radovana Zogovića, Đoke Jovanovića – Jarca, Ive – Lole Ribara, Milovana Matića, Bogdana Peića, Puniše Perovića, Slavoljuba Vitorovića, Stojiljka Stojiljkovića, dr. Vojislava Vučkovića pa do najmlađih formiranih u toku građanskog rata Zorana Žujovića, Danila Purića, Vojislava Đukića, Miroslava Radojčića, Đoke Juliusa, Božidara Diklića i drugih.

    U Ribnikarevoj vili (na slici iznad), u čijoj neposrednoj blizini u vili inžinjera Nenadovića boravi i Tito, sastaje se 4. jula 1941. Politbiro CK KPJ u ličnostima Tita, Rankovića, Đilasa, Vukmanovića – Tempa, Sretena Žujovića – Crnog, Ive Ribara – Lole i Edvarda Kardelja – Bevca i donosi poznatu odluku o dizanju ustanka prvo u Srbiji, a zatim u svima ostalim oblastima Jugoslavije, kuda šalje i svoje specijalne delegate. Ovde Tito uglavnom boravi i radi zajedno s Vladimirom Dedijerom, a jedno vreme i sa Edvardom Kardeljem, koji su u vili povremeno i stanovali, sve do septembra 1941, kada će napustiti Beograd i otići na takozvanu slobodnu teritoriju. Istovremeno Ribnikar održava veze i sa svojim predratnim prijateljima dr. Gruberom, Hofmanom dr. Hanom, Hribovsekom, Hibnerom, Spajlom i ostalim funkcionerima iz nemačke obaveštajno-propagandne novinske agencije DNB, propagandnog štaba za Jugo-Istok kao Glavnog Vojnog Zapovedništva za okupiranu Srbiju, pod čiju kontrolu spade i novo Ribnikarevo „Srpsko – Izdavačko Preduzeće ADO”, koje izdaje “Obnovu”. On donosi dragocene podatke i material Titu, Politbirou i Glavnom Partizanskom Štabu, na osnovu kojih oni procenjuju situaciju i daju potrebne direktive za organizaciju ustanka ne samo u Srbiji, već i na teritoriji cele Jugoslavije, a u prvom redu i nacionalno osetljivoj i strategijski za novu gerilu vojnu tako pogodnoj Crnoj Gori. Tamo je još 4 aprila, na dva dana pre bombardovanja Beograda, bio upućen Moša Pijade, Veselin Masleša, Bora Prodanović, dr. Marija Vajs – Gajić, dr. Dušan Nedeljković i još nekoliko partijskih funkcionera. Oni su poneli jedan deo arhive CK KPJ kamuflirane kao arhiva Jug. novinarskog udruženja i oko 20.000.000 gotovog novca, s kojim će nešto kasnije Moša Pijade uz pomoć ovoga društva pod imenom „Čika Janko – čovek jake ruke” voditi i finansirati komunističku revoluciju i bratoubilački rat u Crnoj Gori, Raškoj (Sandžaku) i Hercegovini, budućim bazama glavnih partizanskih operacija. Nije zgorega ovde napomenuti da je Moša s društvom putovao sa specijalnom propusnicom usputnim vlastima izdanom ni od kog drugog već od nadležnog ministra za proganjanje komunista, ministra unutrašnjih poslova u vladi od 27. marta Srđana Budisavljevića preko njegovog škabineta Veljka Koraća, uvučenog kao člana partije još pred rat u njegov ministarski kabinet.

    Istorijske istine radi treba istaći činjenicu da su Mačekove policijske vlasti sve istaknute komunističke funkionere, koje su na početku rata zatekli u zatvoru i logoru u Banovini Hrvatskoj, na čelu sa Ognjenom Pricom, Božidarom Hadžijom, Otokarom Keršovanijem i Avgustom Cesarcem, predali novim ustaškim vlastima u Hrvatskoj koje su ih pobile, dok su svi istaknuti komunistički funkcioneri koji su se bili zatekli u zatvoru Uprave grada Beograda po naređenju Srđana Budisavljevića i 27 martovske vlade pušteni na slobodu.

    Važno je napomenuti da su Vladislav Ribnikar i Vladimir Dedijer preko ruske emigrantkinje, prikrivene komunistkinje novinarke Klavdije Žukine, koja je bila ljubavnica jednog od glavnih agenata Kominterne takođe predratnog saradnika “Politike” sovjetskog pukovnika Fjodora Mahina, saznali na 15 dana ranije planirani napad Nemačke na Sovjetski Savez 22. juna 1941, o čemu su odmah izvestili Politbiro CK KPJ i samog Tita. Blagodareći ovome srpska specijalna policija kada je uoči 22. juna 1941 dobila nalog da izvrši hapšenje svih poznatih komunista, koji su se do tada zahvaljujući sporazumu između Sovjetskog Saveza i Nemačke slobodno kretali po Beogradu, uspela je da sa spiskom od oko 180 komunista pronađe svega 12 i to mahom beznačajnih partijaca, koji nisu bili stigli da se sakriju.

    Od Dr. Grubera i njegovih potčinjenih organa Ribnikar dobija specijalne objave za putovanje po celokupnoj teritoriji kontrolisanoj od nemačkog vojnog zapovednika za Srbiju, vozne karte, kupone za nabavku racionalnih životnih namirnica i tekstila, sa kojim u izvesnoj meri snabdeva komuniste i njihovo vođstvo. Ono se na taj način snabdeveno i obezbeđeno skoro nesmetano kreće po Beogradu i celoj teritoriji Srbije i izvršava svoje paklene zadatke.

    U Ribnikarevoj vili polovinom jula 1941. dolazi i do sastanka između Dragoljuba Milutinovića, sveštenika iz Ivanjice, pretstavnika četničke organizacije Koste Pećanca u cilju sporazuma za obustavljanje međusobne borbe i koordinaciju planova za zajedničku borbu protivu okupatora, i lično sa Titom i ostalim članovima Politbiroa CK KPJ. Interesantno je istaći da Tito tada nije otkriven i uhvaćen sa celim Politbirom samo blagodareći Ribnikarevim vezama i vrlo vešto planiranoj saradnji i podršci nemačkih okupacionih vlasti u Beogradu.

    U proleće 1942. godine Četvrti Antikomunistički Otsek Srp. Specijalne Policije došao je posredstvom Boška Bogdanovića, biv. Šefa Centralnog Presbiroa i predratnog pomoćnika Ministra Prosvete, a za vreme rata saradnika đenerala Nedića, do dobro proverenog podatka: Dragoljub Milutinović, sveštenik iz Ivanjice, poverio je pre nego što će ga na osnovu komunističkog podmetanja ubiti u selu Šareniku, srez Moravički, njegov suparnik vojvoda Božo Javorac, svome prijatelju članu organizacije DM sada u Parizu dr. Milanu Puriću, slučaj o svome razgovoru s Titom polovinom jula 1941. u vili Vladislava Ribnikara, Botićevo sokače Br. 6. (Danas Komunistički muzej Narodne Revolucije).

    Ja sam polovinom jula 1941, iznosi Milutinović, ne slažući se sa stavom i radom Pećančevim i njegovih odreda, i u cilju da nađem neki modus vivendi između četnika i partizana, čiji je uticaj na terenu u Zapadnoj Srbiji bio prilčno jak, krenuo za Beograd. Pošto sam se porazgovarao s Pećancem, videći da je na njega vrlo teško pomirljivo uticati, hteo sam da vidim šta se može učiniti na drugoj strani. Otišao sam u bivše uredništvo „Politike” i tamo se našao sa Vl. Ribnikarem. Ribnikara sam poznavao još pre rata, pošto je on svako leto dolazio s porodicom radi odmora u Ivanjicu, gde smo na Moravici pecali pastrmku u društvu dr. Spasovića, biv. nar. poslanika, biv. ministra Konstantinovća i ostale levičarske nastrojene inteligencije iz ovog kraja. Njemu sam izložio cilj moga dolaska i želju da se sastanem s nekim od zvaničnog komunističkog vođstva. On me je mesto svakog odgovora pozvao da dođem sutra na ručak kod njega u vilu, a on će dotle o svemu ozbiljno razmisliti i videti može li mi što u tom pomoći.
    Kada sam sutradan tamo došao zatekao sam nekoliko nepoznatih lica, od kojih sam posle u toku razgovora upoznao Sretena Žujovića – Crnog, Aleksandra Rankovića, Ivana Lolu Ribara, Milovana Đilasa, pored domaćina Ribnikara i Vladimira Dedijera. Među njima je bio i jedan postariji, diskretno prosed gospodin sa cvikerima, preplanulog koščatog lica i malo stranim i čudnim naglaskom u srpskom izgovoru. Odmah sam video da je on centralna ličnost u ovom visokom komunističkom društvu, svi očekuju njegovo mišljenje ili odobravanje kao konačni odgovor. On mi je pretstavljen kao inžinjer Jovanović. Razgovor i ručak tekao je duže vremena i mi se ni po jednom pitanju nismo mogli složiti. Ribnikar me je prilikom ispraćaja zamolio da im dam nekoliko blanko četničkih objava overenih pečatom, koji sam pri sebi imao, što sam ja i učinio i da nikome ne pričam o ovome sastanku, što bi me svaka indiskrecija mogla stati života. Po mome povratku za Ivanjicu nisam naravno nikome smeo poveriti celu ovu stvar, niti mi je bilo jasno da sam razgovarao sa samim partizanskim komandantom Titom. Kada su partizani septembra 1941 ušli u Ivanjicu bio sam među prvim nacionalno istaknutim ljudima i četničkim prvacima uhapšen i sproveden za partizanski Glavni štab u Užice. Tamo smo smešteni u zatvor u zgradi bivše užičke županije gde smo ostali sve dok partizani nisu koncem novembra 1941. proterani iz Užica.

    Kako je 7. novembra 1941. prilikom proslave Oktobarske revolucije bila u glavnoj ulici u Užicu baš ispred hotela Zlatibora velika parade partizanskog ološa, posmatrajući odozdo iz podruma kroz prozorske rešetke primetio sam na tribini u dugom kožnom kaputu i novim žutim čizmama poznatu mi ličnost opkoljenu s do zuba naoružanim telohranteljima U ovoj ličnosti nije mi nimalo bilo teško prepoznati inžinjera Jovanovića. A to je bio Tito.

    Sada pošto predviđam da možda još dugo neću poživeti ovu tajnu tebi poveravam. Pošto znam da imaš pogodnih veza, dostavi je preko njih nadležnoj policiji u Beogradu. Nije isključeno da se Tito ponovo krije u Beogradu, te da pomoću Ribnikara ne bi mogao biti otkriven pa eventualno i uhvaćen.

    Ravnogorski prvak iz Ivanjice preneo je odmah ovaj razgovor dr. Milošu Sekuliću, poznatom beogradskom lekaru inače svome političkom prijatelju. Ovaj je budući da je bio u bliskim porodicnim vezama sa pok. Boškom Bogdanovićem a znajući da je on dobar prijatelj sa Bećarevićem i Grujučićem, šefovima anti-komunističkog otseka, celu stvar poverio njemu koji je odmah dostavio pomenutoj dvojici.

    Tek početkom maja 1942, posle dugog konsultovanja znajući za njegove veze s Nemcima i skoro svim srpskim uticajnim krugovima u okupiranom Beogradu, oni su doneli odluku da privedu radi saslušanja samog Ribnikara i potraže objašnjenje. Svestan svoje moći i svojih vešto postavljenih i kamufliranih veza, pred islednikom Specijalne policije Ribnikar nije hteo ni reči progovoriti i celu je stvar uporno negirao. I pored toga što mu je ovaj predočavao suočenje i svedočanstvo tada već mrtvog sveštenika Milutinovića. Ko može tvrditi da Ribnikar nije već bio blagovremeno obavešten o njegovoj smrti.

    I kada su se šefovi Specijalne policije odlučili da zadrže u pritvoru Ribnikara, te da na pogodan način dođu preko njega do otkrića tada i njima samima i nemačkim vlastima još uvek zagonetne Titove ličnosti, koju je Ribnikar vrlo intimno poznavao. Došlo je munjevitom brzinom neopozivo naređenje iz štaba generala Šredera, tadašnjeg vojnog zapovednika za okupiranu Srbiju, da se Vladislav Ribnikar kao istaknuti nemački privredni i kulturni saradnik a uz to još iz ranije poznat kao nemački prijatelj, pusti odmah na slobodu. Uz obligatnu napomenu da će srpske policiske vlasti biti uzete na najstrožiju odgovornost ako Ribnikara u buduće bez saglasnosti nemačkih nadležnih vlasti budu uznemiravale i ako mu se bude ma šta desilo.
    Nešto kasnije, prema jednoj fotografiji, objavljenoj u „Donaucajtungu”, listu nemačke propaganda za Jugo-Istok, uspelo je se da se prema njegovom kartonu podataka, pronađenom u arhivi zagrebačke policije, identifikuje Tito.

    I tako je Ribnikar blagodareći Nemcima, svojim starim prijateljima, po drugi put u roku od dve godine pušten iz ruku srpskih vlasti. On se više neće kockati tako olako stečenom slobodom, već će ubrzo otići u Zapadnu Bosnu u Vrhovni partizanski Štab. Tamo će prilikom obrazovanja prve Titove vlade i zasedanja AVNOJA postati prvi minister za informacije i prosvetu u pomenutoj vladi novembra 1943, da bi slične funkcije zadržao u svima Titovim vladavinskim kombinacijama sve do svoje smrti decembra 1955. On će odmah po povratku za Beograd, još u jesen 1944. godine pokrenuti staru komunističku „Politiku” na mesto okupatorske „Obnove”. A kao prvo što će uraditi, narediće da se uz saglasnost krvoloka Đilasa i Dedijera, tadašnjih arbitara celokupne komunističke propagande, uhapse i pobiju njegovi prvi saradnici iz vremena okupacije, i jedina preostala nacionalna grupa iz vremena predratne „Politike”: Jovan Tanović, Sima Francen, Bogdan Simić i drugi kojima će pridružiti i starog Gligorija Božovića, koji se za vreme okupacije nije ni nalazio u Srbiji, dok će ostale kao Milana Šantića, Miću Dimitrijevića i mnoge druge poslati na dugogodišnju robiju (Vidi: Dokazi o saradnji komunista sa okupatorom – Slučaj Vladislava Ribnikara, „Sloboda“, Organ SNO u Americi, br. od 20. novembra 1958, i od 1. februara 1959, Chicago, Illinois, U.S.A.).

  2. Odličan tekst. Bravo. U sam cilj pogodjeno, ali da li će neko iz vlasti ovo pročitati, sumnjam.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *