Svetionik – Kao u Svetosavskoj himni

Boki je Kotorskoj Bog dao – u okruženju izuzetno ratnom, krvavom i balkanskom – takvu sreću da se do sada, u moru ratova, nikad nismo pohvatali za guše kao da dana sutrašnjeg – nema, ni u njemu režima sutrašnjeg

S rukom na srcu, Boka je Kotorska tokom krštenih i nekrštenih svojih istorija uglavnom dobro prolazila, s malo žrtava i s malo omraze među narodima.
U vremenima u kojima varnice stvaraju, kao i 90-ih godina prošlog vijeka, polarizovani mediji i huškački tabloidi, vjerujem da će biti onih koji će u sasvim neutralnoj rečenici naći izvor navodnih podjela.
Zanimljivo, prva je rečenica bila sasvim na tragu hrvatskog nagrađivanog mediteranologa Predraga Matvejevića, koji je u kapitalnom megaeseju „Mediteranski brevijar“ kazao i da se obale Našeg mora (Sredozemlja) dijele na one koje jesu krštene i na one koje to nisu. Pa mu niko nije zamjerio, ne samo zato što se na prvu loptu zamjera samo Srbima već stoga što je izrekao misao istinitu i tačnu.
Ako sam zabacio udicu da se ulove mnogi kojima smeta prva rečenica, a time imam na umu portale koji će latinizovani ovaj tekst dijeliti po mrežama, onda sam deboto uspio, jer se vraćam na izvorni stav:
Boki je Kotorskoj Bog dao – u okruženju izuzetno ratnom, krvavom i balkanskom – takvu sreću da se do sada, u moru ratova, nikad nismo pohvatali za guše kao da dana sutrašnjeg – nema, ni u njemu režima sutrašnjeg.
Čime to tumačiti?
Da bismo objasnili ovaj fenomen s mjesta na kome naš narod i dalje na moru živi u suživotu s manjinskim narodima, Crnogorcima i Hrvatima, valja uvesti pojam bokeljizacije. To je proces tokom kog se poslovično divlji, (u predrasudama) ugrubo otesani brđani, Hercegovci i Crnogorci, unutrašnji migranti koji streme naplativijoj geografiji – vremenom njoj prilagode, izbruse svoje mentalitetske i bontonske neravnine, usvoje primorske riječi, češće uzmu da jedu ribu, fotografišu se s nekim heraldičkim arhitektonskim obalnim simbolom u pozadini, opaze nosom da je u vazduhu nota soli, nauče da ljubičasto nebo na zapadu u sumrak znači buru, naviknu se na zelena škura i barokne gradove koji kao da su poslagani od kamenih lego-kockica, čuju dječju pjesmu: Zašto-sole-more-kakav-je-to-način-nije-more-hrana-ne-treba-mu-začin; ustanove da se nalaze na nultoj nadmorskoj visini do koje svakog, ali svakog dana morem dolaze ljudi iz cijelog svijeta što utiče na jezik, trgovinu, poslovno iskustvo, na razmjenu informacija…
Ljudi sišavši sa crnogorskih i hercegovačkih brda u prvoj generaciji kazuju: Vi, Bokelji, a onda u drugoj – mi, Bokelji.
Kada sam veoma uspješnog Novljanina s hercegovačkim prezimenom na – o, oslovio sa: šjor, taj mi je Hercegovac rekao da on šjor nije. Ja sam i znao da nije, ali sam htio da ga unaprijedim u obalnog gospodina, jer mi to tako radimo, jezičkim manirima. Kada mi je jedan nacionalni Crnogorac iz Kotora rekao da je opazio njegove Njeguše kako bacaju po Starom gradu smeće, mirno sam sačekao kraj rečenice jer sam znao da će se na kraju ti Crnogorci u Kotoru osvrnuti oko sebe i ustanoviti kako u Boki nije normalno da neko ide ulicom i spontano – kao što bi beštija iz sebe ispustila tjelesni teret – pobaca suviške iz svojih džepova.
Minulu sliku nisam napravio slučajno, jer sam u jednom selu na sjeveru Boke, vraćajući se s društvom sa još viših planina, vidio staricu koja je, misleći da je sama (pri čemu vjernik uvijek zna da ga gleda Bog), spontano zadigla suknju i pomokrila se posred puta. Na obali je to incident, ili pak zna da bude ogrehovljena perverzija, kada se, npr. tokom globalističke fešte zvane Bokeljska noć, iz hiljada, a ne samo stotina uretri, kroz bubrege filtrirano pivo ili vino lije po manje osvijetljenim ćoškovima kotorskog Starog grada, po palatama, nerijetko i po crkvama. Tokom avgustovske Smrti boginje sezone, jer Fešta nad feštama to jeste, Kotor u finansijskom smislu zaradi boga oca, ali zato jutrom smrdi na fekalije, pun je đubreta, drogiranih domaćih i fureštih, pa grad valja oprati ranom zorom, prije negoli stigne novi kruzer sa hiljadama novih turista.
Kad pred kotorska Morska vrata iz 1555. stigne ekskurzija iz Crne Gore, djeci popadaju vilice. Oni nisu zamišljali da njihova zemlja izgleda kao strana. To što vide nije Crna Gora. Oni vide Boku. Opažaju svim čulima geografsko, klimatsko – u isto vrijeme kad i kulturno – čudo!
Boka Kotorska Evropa jest. Lancima vezana za crnogorsko zaleđe kao prevarena i nesrećna žena za nasilnika, pijanca, mafijaša i narkomana.
Crna je Gora čestita kuća, i to Boka Kotorska zna, pa trpi i čeka ne bi li je Bog pogledao da se i Crna Gora, finalmente, uzme da mijenja, da nakon smjene aktuelnog režima dođu u posjed alata kojim se mijenja sve.
Dvadeset je i prvi vijek.
Uzdignemo li fokus, vidimo da smo u evropskom ekonomskom slijepom crijevu, i da boljeg života do kraja života naših nasljednika – neće biti.
Osim ako ne djelujemo odmah svim načinima osim samospaljivanjem, samo da ode Kurta, i da ne dođe Murta, nego da na možda potpuno neočekivanim osnovama, na svima ljudima alogičnom uređenju, primjerice pravoslavnoj teološkoj državi – uredimo sistem po našoj mjeri, od Mora do Dunava, kao u Svetosavskoj himni.
I da nas Bog vidi.
Srbi imaju pravo na vlastiti put.
Sve drugo smo probali.

Programski format Svetionika jeste da bljeska s upravo bokokotorske nulte nadmorske. S jedine geografije na svijetu na kojoj naš narod i dalje živi uz more