Tako je zborio Džaferović

Piše Nenad Kecmanović

Kako je kolektivni šef Šefik predstavio BiH u Rimu?

Svijet se dramatično mijenja, a u bošnjačkoj Bosni „prkosnoj od sna, rekte“ (Mehmedalija Mak Dizdar) kao da je vrijeme stalo. Bošnjački član kolektivnog Predsjedništva BiH onomad je zabezeknuo međunarodni skup u Italiji pričom o aktuelnoj situaciji u svojoj zemlji, a koja je odgovarala drugoj polovini prošlog vijeka, kada su partizani tik poslije „bratoubilačkog rata“ pričali o bratstvu, jedinstvu, zajedništvu i sl.
„Hiljadugodišnja bosanskohercegovačka tradicija međusobnog uvažavanja demantira sve one koji su tvrdili da ljudi različitih kultura i etničkih tradicija ne mogu živjeti zajedno. Stoljećima su, u rasponu od nekoliko stotina metara, stajale, a i danas stoje, i džamija, i katolička crkva, i pravoslavna crkva, i sinagoga. I niko nas nije tjerao da bude tako, već je to bila prirodna posljedica kulturnog pluralizma. Ideja društva koje se temelji na toleranciji oduvijek je bila predmetom osporavanja od onih koji su promovirali strah i sukobe u mojoj zemlji, te da je važno istaknuti i da su ta osporavanja uvijek ubacivana izvana, i da nikada nisu nastala sama od sebe. BiH počiva na ideji koja je jača od svake oružane sile.“
Tako je, prema sarajevskom sajtu Kliker.ba, zborio Šefik Džaferović posljednja dva dana novembra u Rimu u zgradi senata, na ceremoniji otvaranja sastanka „Sloboda od nasilja: mir, sigurnost i prevencija sukoba u Agendi za održivi razvoj 2030“.

HILJADUGODIŠNJA TRADICIJA? Mora da je besjeda bošnjačkog predstavnika BiH na prisutne djelovala tragikomično. Nismo u 90-im i svi su znali da toga u Bosni nema, a upućeniji i da nikad nije ni bilo.
„Hiljadugodišnja tradicija“ (!?). Zanimljivo je da zemlje i narodi koji se baš i ne mogu pohvaliti dugom i bogatom kulturnom, političkom i državnom tradicijom vole da je naduvavaju do pucanja od smijeha. Ne dolaze u obzir godine, decenije ni stoljeća, nego ništa manje od milenijuma. Već smo oguglali na „tisućljetnu kulturu“, a evo smo dobili hiljadugodišnju tradiciju naroda koji je po imendanu mlađi od većine svojih savremenih pripadnika.
„Tradicija međusobnog uvažavanja i tolerancije“ (?!). To je tradicija koju Šefik i Šefike vole da vezuju za osmanski „sistem mileta“. A izgledala je tako što crkveni zvonici nisu smjeli da zvone i jedino se čulo kuisanje mujezina. Tako što su crkve morale da budu ukopane u zemlju da ne bi visinom premašile visinu minareta, što hrišćani nisu smjeli da jašu konje, što su morali da se sklanjaju s puta komšijama.
O naturalnim i novčanim nametima za hrišćansku raju i o deršivmi (danak u krvi) da i ne govorimo. Kontinuitet „uzajamnog uvažavanja i tolerancije“ nastavljen je i u 20. vijeku Kalajevim antisrpskim bosanstvom i Pavelićevim genocidom nad pravoslavcima … sve do raspisivanja referenduma o secesiji BiH protiv volje srpskog naroda, kao i uskraćivanja prava hrvatskom narodu da bira svoje nacionalne predstavnike u zajedničkoj vlasti. Primjerno uzajamno uvažavanje, nema šta!

ANDRIĆEVA METAFORA „Džamija, katolička crkva, pravoslavna crkva i sinagoga na nekoliko stotina metara udaljenosti“ (?!). Džaferoviću se očito učinila prigodna Andrićeva metafora, ali nije htio da citira u Bošnjaka proskribovanog nobelovca, pa je malo uopštio i zabašurio. Radi se, u stvari, o Sahat-kuli, Katedrali i Sabornoj crkvi u Sarajevu, a ne baš svugdje po BiH. A preskočio je i Andrićevu poentu da tri bogomolje zloslutno „otkucavaju iste sate u različito vrijeme“. I zaboravio je da kaže da su Sinagogu ustaše i hrvatsko cvijeće udruženim snagama ispraznili još 1941. i u bosanskohercegovačkom dijelu NDH. Prećutao je da danas u Sabornu crkvu naiđe poneko od još nekoliko stotina pravoslavaca preostalih od predratnih 150 hiljada. A i katolika je ostalo toliko da napune katedralu o božićnoj ponoćki, računajući i studente obližnje Muzičke akademije sa odsjeka za horsko pjevanje.
„Nije nas na toleranciju niko tjerao, već je to bila prirodna posljedica kulturnog pluralizma“ (!?). Iskustvo pokazuje da kulturni pluralizam mnogo češće proizvodi antagonizam nego toleranciju. Zapadni putopisci i turisti oduševljavaju se kulturnom šarolikošću Balkana, ali je ne vole kod kuće. Švajcarcima ezan sa minareta remeti popodnevni mir, ali im uhu prija kada crkva zvonko otkucava svaki sat. Francuska ne dopušta muslimanski ritual sahrane, ali im je zanimljiv u zemljama Magreba. Arapski migranti u čamcima opsijedaju hrišćansku Evropu, ali čim se posvade na Bliskom istoku, prvi nastradaju hrišćani. „Narodi koji su stoljećima živjeli jedni pored drugih u miru pod imperijama, kada dođe sloboda, radije biraju da žive sa sebi najsličnijim po vjeri, naciji, kulturi“ (M. Volcer). Istorija „kulturnog pluralizma u Bosni“ sve do danas svjedoči, da parafraziramo Ekmečića, više o klanju nego o oranju.

PRAVI ČOVJEK NA PRAVOM MESTU „Osporavanja prirodne tolerancije su uvijek ubacivana izvana“ (?!). Čak i kada bi Bosna bila moguća u laboratorijskim uslovima izolacije od spoljnih uticaja, unutrašnje multikulti tenzije bile bi dovoljne da bude labilna. Opstajala je jedino kao osmanska i habzburška okupaciona zona i korpus sepratum pod šestojanuarskom diktaturom, pod diktaturom proletarijata, te sada pod diktaturom visokih predstavnika protektorata. Odnosno privremenim guranjem pod tepih višegeneracijskih antagonizama, resantimana netrpeljivosti, gdje prigušene tinjaju i fermentiraju čekajući prvu priliku da buknu u mržnju i oružani sukob.
„BiH počiva na ideji koja je jača od svake oružane sile.“ Da, ali takva ideja stanuje samo u tvrdim bošnjačkim glavama u polovini od polovine BiH, a nalazi sve manje političkog prostora u tzv. međunarodnoj zajednici, kojoj je teško da prizna poraz. U jednonacionalno Sarajevo više ne navraćaju ni Bono Voks, Džoan Baez, Bernar Levi, Alen Filkentrot i drugi spolja skupo plaćeni popularni muzičari i mudraci koji su 1992–1995. pjevali i pričali o „tradiciji bosanske harmonije različitih kultura koja je otjelotvorenje evropskog sna o jedinstvu Starog kontinenta“. Poput svojih američkih estradnih kolega iz prethodne generacije, koji su ohrabrivali promašenu intervenciju u Vijetnamu, oni su podražavali nemoguću misiju u Bosni. Kod onih u Vijetnamu radilo se bar o dobro nagrađenom patriotizmu, a kod ovih u Bosni o globalističkoj korupciji.
Poslije Šefikovog izlaganja 28. novembra u Rimu publika mora da se pitala da li je trećinski šef BiH pri sebi, ili pak od njih hoće da napravi budale. Međutim, da im je ispričao kako su mu, kao šefu bezbjednosti za srednju Bosnu, mudžahedini donosili vreće s odsječenim glavama srpskih zarobljenika s ratišta u Vozući, postalo bi im sve jasno. I kako realno stoje stvari u Bosni i kako je Šefik u Rimu pravi čovjek na pravom mjestu da promoviše „prevenciju sukoba, mir i sigurnost“.