Svetionik – Povratak pomorca

Pomorac kad se vrati, ište bokun vremena da se prilagodi. Počesto zato što je u malo vremena prešao pola svijeta. Jer, pazimo: nije isti čovjek – isti – i u Aziji i u Boki Kotorskoj. Kad promijeniješ geografiju, hranu i jezik, i narav može da se promijeni

Dakako da Kotoranka šjora Marija R. nije jedina Bokeljka čiji su preci nosili prugastoplavu majicu, ali je svakako danas među rijetkima koji pomorački gen baštini više od pet vjekova.
Pričala mi je onomad, kad još smart telefoni nisu postojali, kako ju je za rođendan obradovao sin kapetan, pozivom iz Maroka, a potom je u istoj slušalici, koji minut kasnije, čula i glas mlađeg sina, takođe pomorca, slučajno obretenog u istoj luci. Šta je drugo, i više!, mogla majka da poželi za rođendan, nego da čuje glasove zdravih svojih, pomorskim slučajem udruženih sinova?!
Otkako se čovjek otisnuo na more, nisu s kopna prestali da ga očekuju njegovi najbliži.
Penelopa je muža čekala 20 godina, i postala po tome znana.
Peraštanka Jacinta Miović Kunić, znana po goblenu što ga je završila 1828. vlastitom sijedom kosom – svoga Odiseja nije dočekala ni nakon 25 godina. Umrla je, povareta.
U doba kada je na jedrenjacima zapovijedao jedan od posljednjih Bokelja, kapetan Vlado Ivelić (19. v.), navigavanje je još uvijek bilo pasji posao. I dalje su svi mornari na sirotijim brodovima pili vodu iz iste čaše privezane za bure, brašno je na dužim rutama odreda postajalo crvljivo, a katranisana garderoba za rad po nevremenu nesnosno je bila neudobna…
I onda, kao i danas, momci su odrastali na moru. Postajali su oficiri, i kapetani, i sticali su. Sve nad čime se oko divi da je sagradila Boka Kotorska, sagradila je – do tajkunsko-brdskoplaninske ere – plavo-bijelim zlatom.
Drugi oficir iliti sekondo – svejedno da li je mašinac ili nautičar – na dobroj kompaniji zaradiće mjesečno koliko i profesor tokom cijele godine. Prvi oficir smatra se za dobrostojećeg čovjeka, a kapetan je pak – ne računamo li zdravlje, ljubav, i dušu – čovjek lišen ovozemaljskih problema, no po cijeni da ga rodno kopno gleda tek pet mjeseci godišnje. Otud svaka stara kuća, a u Boki se starom smatra ona sa 150-godišnjim zalivskim rezidencijalnim stažom – ima pomorca, ili želi pomorca, ili školuje pomorca, jer je imala pomorca, te zna što joj je činiti.
Za 31 sat iz Osake, preko Seula, Abu Dabija, do Beograda, i Tivta, ovih se dana s azijskih mora iznova vratio moj rođeni brat.
S nepune 33 godine podigao je i opremio kuću ne zaduživši se, oženio se obrazovanom ženom, i za pet godina s njom dobio troje zdrave i lijepe djece.
Povratak pomorca zna da bude i enigma.
Ko se to nama ovoga puta vraća?
Je li to onaj isti sin, muž, otac, brat, kum?
Hoće li uspjeti i ovoga puta da se uklopi u porodični mehanizam koji nije prestao da postoji tokom pomorčevog odsustvovanja?
Za pet mjeseci malo se dijete promjeni više nego odrasli za pet godina.
Pomorac ostavi trudnu ženu, dočeka ga beba, ostavi bebu, dočeka ga djetence s karakterom, ostavi dijete u pelenama, dočeka ga već dječak ili djevojčica, i tako dalje, kroz rast i promjene…
Svakako, povratak pomorca je uvijek srećan dan. Dolaze najbliži da obiđu moreplovca, da čuju ke nova, da vide ima li ili nema globalne ili lične zabrinutosti. Dugo se priča o tome kako se živi na moru, i kako se na moru priča o tome kako se živi na kopnu.
Pomorac kad se vrati, ište bokun vremena da se prilagodi. Počesto zato što je u malo vremena prešao pola svijeta. Jer, pazimo: nije isti čovjek – isti – i u Aziji i u Boki Kotorskoj. Kad promijeniješ geografiju, hranu i jezik, i narav može da se promijeni.

Programski format Svetionika jeste da bljeska s upravo bokokotorske nulte nadmorske. S jedine geografije na svijetu na kojoj naš narod i dalje živi uz more