Svetionik – Idete? Idite.

Nas i među sirotima po hrabrosti ima koji nikad ne bismo otišli privučeni udicom na kojoj je evro ili dolar. Mala je to cijena za gubitak svega osim para. Draga djeco, jel’ hoćete da idete? Idite. No imajte jedno na umu: Ako je cilj povratak, čemu odlazak. A ako vam cilj nije povratak, kako vas, bre, nije stid?

Moji su preci vjekovima bili pomorci, od malog od palube, preko mornara, oficira – do kapetana. Druga grana, dakako, bila je sve vrijeme od vrste koja ljubi more, ali se drži kraja.
Moji pomorački preci nisu ostali zabilježeni da su prvi otkrili ovo, ili postigli ono; istorija ih pamti tek kao trgovce pod ruskom carskom zastavom, te kao za svoje doba uobičajene pomorce i brodovlasnike iz Boke. U prevodu, potičem iz najskromnije od svih mogućih pomoračkih familija s obalnom utemeljenošću starijom od 300 godina. Po stotinu su puta oni mogli da ostanu bilo gdje, kao što to može moj brat pomorac danas, koga od svih luka najviše privlači Singapur, jer tamo vlada sistem uređen, ali se ipak poput Odiseja moj brat uvijek vraća u matičnu, zalivsku luku.
Tokom istorije znale su mahom bogatije pomorsko-trgovačke familije da se isele npr. u Trst, jer Boka kotorska u Austrougarskoj nije imala načina da se ekonomski razvije, premda zalivski svijet bilježi poredak cara Franja Josifa kao zadnji uređeni sistem u kolektivnoj memoriji.
Uvijek se moglo otići, i uvijek su odlazili bogati. Tako je bilo i na srpskom kontinentu, počev od patrijarha Arsenija Čarnojevića, preko patrijarha Arsenija Jovanovića, do danas. Ko je uvijek ostajao na Kosovu? Najsirotiji.
Iz Kraljevine Jugoslavije bježao je protivnik dinastije, disident, kao i iz Titove Jugoslavije, potom je gastarbajter prodao patriotsku dušu dojčmark-vragu, ratovi iz 90-ih su raselili sve, da bismo danas imali em marionete em glumce na vlasti koji kazuju svoje dosadne replike iz Dnevnika u Dnevnik dok im osnovci već uče njemački.
Ide im se. A nisu na tržištu rada, nisu na svojoj koži iskusili kako je to nemati posla, ili kako je to dobiti posao samo preko partijske knjižice. Toga nikad nije bilo u nama znanoj istoriji. Do sada su samo ljudi sa tržišta rada promišljali o odlasku.
Pomorci kada se sretnu samo pričaju o rutama koje vode do Kine. Pomoračka aplikacija što prati sve brodove na morima crveni se oko kineskih obala. Toliko je mnogo tamo uplovljavanja i isplovljavanja. S milionima tona tereta.
Mediteran je postao skrajnut. Boka sa Crnom Gorom, i Srbija, i bivša Jugoslavija su slijepo crijevo ekonomskog slijepog crijeva. U strip-oblačiću iznad glava Zalivljana, Srba i Crnogoraca, piše jedno te isto: Idite, djeco! Ovdje bolje biti neće.
Možda u nama znanim životima i neće.
No da li je dopustivo otići? Da li je ikad bilo? Da li su, sem Tesle, Pupina i Đokovića, svi ostali sebičnjaci i izrodi?
Zalivske familije koje su se zbog nemogućnosti da se u skrajnutoj Boki ekonomski razvijaju pa su se iselile u bogati Trst – danas manje-više ne postoje. Najbogatiji od bogatih Srba su se ili iselili i pošli dalje, za Ameriku, ili su se stopili sa Italijanima. Trst dijeli sudbinu Sentandreje. Sve odiše srpstvom, ali Srba nema. A da su ostali u Boki ovi što odoše u Trst, što bi bilo? Za bogatstvo njihovo ne znam, ali sam siguran da bismo ih po prezimenima oslovljavali i danas na Rivi: Dobar dan, šjor Rizniću! Ke nova, kapetane Gopčeviću?
Ostati ovdje i težiti samo našem poretku makar bio i utopističan, nužnost je. Roditelje koji stimulišu vlastitu djecu da fizički napuste rodnu geografiju i time je prepuste jedvačekajućim drugima – jeste vid izdaje. Jeste vid izdaje.
Da li je bolje otići u zemlju koja nas je kolonizovala i zarađivati deset puta više nego u kolonizovanoj zemlji? Mnogi uglas viču da je bolje.
Ja mislim kontra, bez obzira što izdajice na vlasti nije, suštinski, izabrao narod nego ih je programirao Zapad. Izborima se ne mijenja vlast. Nego je mentalitet, nego je slobodarski duh, i prsa spremna za žrtvu zarad slobode – ideologija koja vaspostavlja naš novi poredak.
Budući da ne vidim sebe ni kao čovjeka koji može da nosi mač, ni kao čovjeka koji može da nosi zastavu, imam pravo da konstatujem kako smo postali pičke. Ali nas i među sirotima po hrabrosti ima koji nikad ne bismo otišli privučeni udicom na kojoj je evro ili dolar. Mala je to cijena za gubitak svega osim para.
Draga djeco, jel’ hoćete da idete?
Idite.
No imajte jedno na umu:
Ako je cilj povratak, čemu odlazak.
A ako vam cilj nije povratak, kako vas, bre, nije stid?

Programski format Svetionika jeste da bljeska s upravo bokokotorske nulte nadmorske. S jedine geografije na svijetu na kojoj naš narod i dalje živi uz more