Svetionik* – Beogradska zona komfora

Na svim srpskim i crnogorskim i obalnim mrežama vrvi od šerovanja svega mogućega diplomatskog i glumačkog crnogorskog polusvijeta koji upravo fašističkim rječnikom poziva na progon i istrebljenje Srba. Prethodnu rečenicu valja pročitati još jednom da bi se podvuklo značenje rečenice što slijedi. Srbija ćuti!

Nekad su mjesečnici – listovi koji su izlazili jednom mjesečno – nudili onu vrstu informacija koju danas plasiraju sedmičnici, tekstove opširnije, analitičnije, iz specifičnog pera i nerva dokazanih autora. Ovakav pristup održao je nedeljnike i u eri kada čak dnevnici posustaju, jer ih ubi hiperinflacija e-vijesti, postova, tvitova i informativnih klipova.

U trenutku kada se pojavljuje novi sedmičnik, svi njegovi čitaoci generalno znaju šta se dogodilo, i u zemlji, i u regionu, pa i na planeti, ali ne znaju kakvi su dometi autorskih tumačenja za sedam dana nastalih promjena.

Da ne bude da sam izrekao utisak nedelje, ali sam počeo da osjećam kako mi se montenegrinska ideološka omča sve više steže oko vrata.

Pri tome sam, kao i mnogi obalni i crnogorski Srbi, zbunjen. Umjesto da personifokovana Srbija pozove ambasadora Crne Gore u Beogradu na razgovor i pita ga uzdignutih obrva, wtf!, kakav se to zakon o oduzimanju vjerskih objekata SPC sprema, i ostalo: gdje je pravo na srpski jezik u školama, zašto antisrpska kampanja ne prestaje godinama, oficijelna Crna Gora, gle kuraži!, poziva ambasadora Srbije da objasni kakve se to navodne anticrnogorske note čuju iz Srbije?

U međuvremenu na svim srpskim i crnogorskim i obalnim mrežama vrvi od šerovanja svega mogućega diplomatskog i glumačkog crnogorskog polusvijeta koji upravo fašističkim rječnikom poziva na progon i istrebljenje Srba. Prethodnu rečenicu valja pročitati još jednom da bi se podvuklo značenje rečenice što slijedi.

Srbija ćuti.

Srbija dakle ćuti, i ne poziva crnogorskog ambasadora čak ni nakon programskog govora Mila Đukanovića na jednom stranačkom skupu u Nikšiću, gdje crnogorski suveren samo što eksplicitno nije vrbe okitio Srbima.

Srbija samo gleda i ćuti, kao bog iz one Bećkovićeve pjesme.

Da nije to znak odobravanja? Da, kuku nama, oficijelna srpska ne mije oficijelnu crnogorsku ruku?

Nekada se za Srbiju i Crnu Goru govorilo da su dva oka u glavi.

Sada svega četiri vladajuća oka uz dozvolu stranaca, zapadnih ambasada, daju dozvolu svojim tabloidima da u Srbiji podižu anticrnogorsku kampanju tek do mlake vode, a u Crnoj Gori pak do ključanja.

Minule sedmice dobio sam iz Beograda ponudu da postanem glavni i odgovorni urednik tromjesečnika „Boka“, koji bi izlazio u Boki, i bio pečat Zaliva u kome je Sveti Sava prije tačno 800 godina osnovao današnju mitropoliju Crnogorsko-primorsku.

Hvala, rekao sam, ali ako bih postao ono čemu sam prije 20 godina težio da budem u jedinorodnoj državi, danas bi mi došlo glave. Nakon tri broja bi me prebili montemaurski đetići, a nakon 12 brojeva i ubili. Jer znam kako bih uređivao „Boku“.

Iz Beograda sam dobio odgovor u kome neoprezni i ovlašni organizator cijelog projekta kaže: „Žao nam je što se naša ideja o tromesečniku Boka graniči sa zdravim razumom. Beogradska zona komfora nam je otupela senzore za opasnost.“

Kakva krasna sintagma, pomislio sam. Dušu dala za naslov.        

*   Programski format Svetionika jeste da bljeska s upravo bokokotorske nulte nadmorske. S jedine geografije na svijetu na kojoj naš narod i dalje živi uz more