Kovačkim čekićem na lešnik

SVEDOČENJE FICROJA MEKLEJNA – Čovek koji je bombardovao Srbiju (III deo)

Nedelja pacova bila je najveća britanska akcija na strani partizana u srpskom građanskom ratu

Beogradski „krvavi Vaskrs“ 16. i 17. aprila 1944. godine nije bio kraj već tek preludijum za orgiju smrti koju je Srbiji pripremao „veliki saveznik“.

DINIĆEV IZVEŠTAJ Nije pomogao ni detaljan izveštaj o masovnim civilnim žrtvama koji je sačinio Nedićev ministar Tanasije Dinić, a koji je preko Turske prošvercovan na Zapad.

U izveštaju se, između ostalog, navodilo: „Oštećene su, pre svega, sve bolnice. U krugu Opšte državne bolnice najviše je upropašćeno dečije unutrašnje odeljenje. U glavnoj vojnoj bolnici pogođeno je rendgenološko i zubno odeljenje i bilo je mrtvih. Žrtve su bili bolesnici, a i dve bolničarke teže su povređene. Na bolnicu za duševne bolesti palo je takođe više bombi, ali nije bilo žrtava. Nastradala je takođe bolnica za zarazne bolesti, amfiteatar patološkog Instituta i Centralni higijenski zavod. Ortopedski zavod sa bolnicom i Invalidsko odeljenje potpuno su uništeni i tu se više ne može obavljati rad. Sem toga, demoliran je Državni dom za mušku decu i Dom slepih. Škola za nudilje je srušena i dve sestre su poginule. Berza rada je teško oštećena, kao i Glavni ured za osiguranje radnika. Dom Srpske zajednice rada dobio je puni pogodak. Iako su bile teško oštećene, sve ustanove, izuzev onih srušenih, nastavile su rad, a mnoge ga nisu uopšte prekidale, uprkos bombardovanju. Primer u tome davale su Opšta državna bolnica, Glavna vojna bolnica, Bolnica za duševne bolesti i Bolnica za zarazne bolesti, koja je pod vatrom uspela da evakuiše najteže bolesnike. Isto tako pokazalo je veliko požrtvovanje Materinsko udruženje.“

Porodilište u Krunskoj ulici takođe je dobilo direktan pogodak i Beograđani su nekoliko dana gledali jezive, apokaliptične prizore raskomadanih beba, čiji su delovi tela visili po granama okolnog drveća. (Kada smo, nedavno, gledali film Balkanska međa, u kome se prikazuje bombardovanje beogradskog porodilišta u NATO agresiji 1999. godine, nismo mogli da se ne setimo ovog zastrašujućeg prizora.)
[restrict]

LAŽNE VESTI RADIO LONDONA Emigrantska vlada u Londonu, koja je sve ovo predočila britanskom Forin ofisu, preduzela je i izvesne korake da se suludim bombardovanjima civilnih ciljeva u Srbiji stane na put.

„Bi-Bi-Si je na Uskrs 1944. objavio vest da su saveznici na zahtev maršala Tita bombardovali Beograd. Na to je smesta reagovao Bogoljub Jeftić, poslanik jugoslovenske vlade u Forin ofisu, i uručio demarš zbog direktnog stavljanja saveznika na jednu stranu u građanskom ratu. Jeftiću je usmeno obrazloženo da saveznici bombarduju čitavu Evropu, pa ni Beograd nije izuzetak. Međutim u belešci Forin ofisa o tom događaju piše: ’Nama bi bilo draže da Bi-Bi-Si nije objavio tu vest jer ovako imamo neprijatnu dužnost da objašnjavamo svoju politiku.’ U britanskoj vladi je nesumnjivo postojala podrška Titovom pokretu“, kaže prof. dr Momčilo Pavlović, direktor Instituta za savremenu istoriju Srbije.

Posle rata, upitan šta mu na kraju karijere leži na savesti, Entoni Idn nije oklevao da odgovori: „Naša izdaja Mihailovića.“ U dubini duše Idn je bio duboko protivan celom Čerčilovom preduzeću na Balkanu

Odgovor Forin ofisa povodom vaskršnjeg bombardovanja Beograda bio je, u stvari, skriveni znak negodovanja protiv Čerčilovog plana razaranja Srbije, a koje je ponekad ispoljavao ministar inostranih poslova Entoni Idn. Posle rata, upitan šta mu na kraju karijere leži na savesti, Idn nije oklevao da odgovori: „Naša izdaja Mihailovića.“ U dubini duše Idn je bio duboko protivan celom Čerčilovom preduzeću na Balkanu.

Forin ofis je, na primer, glasno gunđao protiv lažnog izveštavanja Bi-Bi-Sija, koje je na zvaničnom britanskom radio-servisu sprovodio Čerčilov štićenik H. D. Herison još od početka 1943. godine. Tako je i britanski diverzant Majkl Lis besneo na svoj državni radio što je demoliranje pruge Beograd–Solun od 30. septembra 1943, koje je izvršio on lično, razglasio kao – uspeh partizana! Isto tako, dizanje u vazduh mosta kod Višegrada, koje je krajem septembra izvršio major Arči Džek uz podršku 2.500 četnika, kada je poginulo 200 Nemaca i to sve pred očima brigadira Armstronga, šefa engleske vojne misije kod Mihailovića, Bi-Bi-Si pripisuje – Titovim partizanima!

U knjizi Majkla Liza Silovanje Srbijebritanska uloga u Titovom grabljenju vlasti navodi se još primera tendencioznog delovanja Radio Londona u korist komunista. (U suštini, celo izveštavanje britanskog javnog servisa u toku i posle Čerčilovog „velikog zaokreta“ 1943. i 1944. jedan je od ranih primera tehnike fake news današnjeg novinarstva gotovo svih medija duboke države na Zapadu. Jedna uporedna analiza, za koju ovde nemamo prostora, pokazala bi da koreni današnjeg „izveštavanja“ ovog tipa sežu upravo do Herisonovih emisija iz 1943–1945, koje je izvanredno prezentovao Staniša Vlahović 1985. godine.)

BITKA ZA SRBIJU Herisova kasapska bombardovanja smenili su vazdušni udari BAF-a (Balkan Air ForceBalkanske vazdušne snage), snaga koje su zvanično formirane 7. juna 1944. kod Barija u Italiji pod komandom vicemaršala RAF-a Bila Eliota. U blizini se, zbog potrebe tesne koordinacije, od tog dana nalazila pozadinska baza Maklejnove misije majora Pitera Mura.

BAF je bio sastavljen od 15 najrazličitijih tipova aviona pokupljenih iz Sredozemne vazdušne flote saveznika, i imao je grčke, poljske, južnoafričke, engleske, američke, čak i sovjetske i jugoslovenske posade. Do maja 1945. izvršio je više od 38.340 letova i na bivše jugoslovensko tlo bacio 6.650 tona bombi. Jedanaest puta je bombardovao Beograd. U njegovom dometu našli su se i civili Sremske Mitrovice, Rume, Velikog Bečkereka, Kruševca, Peći, Kragujevca, Kovina, Pančeva, Velike Plane, Bijelog Polja, Prijepolja, Kuršumlije, Prokuplja, Vučja, Lebana, Grdelice, Podujeva, Raške, Stalaća, Mitrovice, Prištine, Novog Pazara, Cetinja, Žabljaka, Šavnika, Kolašina, Andrijevice, Gackog, Bileće… Dvadeset drugog jula 1944. ustremio se na voz koji je prevozio građanstvo između Kraljeva i Čačka. Pošto mu četiri mrtva i dvanaest teško ranjenih nije bilo dovoljno, na stanici u Kraljevu ubija još trideset ljudi. U noći 11. avgusta 1944, razarajući Kraljevo, šest bombi baca na Dečiji dom (ustanovio ga je Nedić za ratnu siročad i decu srpskih izbeglica iz svih krajeva bivše Jugoslavije). Pored ovakvog saveznika neprijatelj nam uopšte nije bio potreban. Slučaj s putničkim vozom kao „legitimnom metom“ gotovo da se ponovio u Grdeličkoj klisuri 1999, u NATO agresiji na Srbiju; ima još mnogo ovakve literature za učiteljicu života.

U leto 1944. Tito je započeo svoju veliku bitku za Srbiju, ključni momenat u završnici rata. Kao što mu je Meklejn obećao, mogao je u potpunosti da računa sa Čerčilovom vazdušnom i logističkom podrškom. Istoričari danas tvrde da nije bilo veće i konkretnije savezničke podrške u celom Drugom svetskom ratu. Bitka za Srbiju, okončana ulaskom sovjetskih tenkova u septembru 1944, počela je engleskom vazdušnom kampanjom nekoliko meseci ranije, kada je iz Južne Italije avionima BAF-a u Južnu Srbiju dopremljen novi partizanski Glavni štab Štab Srbije sa generalom Kočom Popovićem na čelu (u noći između 10. i 11. jula), a smenjen nesposobni Petar Stambolić, čiju je kompletnu logistiku (što je jedino funkcionisalo) vodio Džon Heniker Mejdžor, sa svojim misijama raspoređenim po južnoj Srbiji. Videli smo da je Koča odmah počeo da traži masivna saveznička bombardovanja. Bio je to trenutak da se u bitku uključi i brigadir Meklejn.

NEDELJA PACOVA „Već ranije sam imao na umu organizovanje jedne vazdušne operacije, koju sam nazvao Nedelja pacova (Ratweek)“, seća se ser Ficroj. „Konačno se ispunila moja želja da odem u Srbiju i to upravo u jednom tako važnom času. Nameravao sam da se pridružim Džonu Heniker-Mejdžoru, koji se nalazio u štabu Koče Popovića. Računao sam da ću biti u dobroj centralnoj poziciji. Tito je Koči poslao depešu da ću mu uskoro doći, kako bi on preko mene mogao koordinisati svoje operacije sa naletima savezničke avijacije, predviđene Nedeljom pacova. Heniker-Mejdžor mi je javio da se štab Koče Popovića nalazi na obroncima planine Radan iznad grada Leskovca, na pruzi Beograd–Solun, što je bila idealna pozicija.“ (Idealna utoliko što je Nedelja pacova zvanično trebalo da bude samo akcija ometanja nemačkog povlačenja s Balkana.)

U stvari, Nedelja pacova bila je najveća britanska akcija na strani partizana u srpskom građanskom ratu. Elitnu Titovu Operativnu grupu iz Crne Gore pod komandom Peka Dapčevića odbacila je četnička formacija jurišnih korpusa Račića i Keserovića daleko na zapad i Peko je morao poći u susret Sovjetima preko Valjeva i Beograda. Brojno slabe i sasvim nemotivisane trupe Glavnog štaba Srbije sa Kočom Popovićem poterala je ista četnička grupacija daleko na jug, na Kosovo, odakle su morale da se vrate zbog jakog otpora Šiptara. Nemci ne samo da se još nisu povlačili nego su sa zadovoljstvom posmatrali kako se Srbi međusobno satiru u kotlu između Ibra, Toplice i Jablanice. Koča je leteo tamo-amo po ovom paklenom grotlu i vapio za pomoć, zahtevajući „ozbiljnije bombardovanje Leskovca“. Bio je pravi trenutak da se nešto preuzme, a Meklejn je već imao odrešene ruke. I ostvarila se njegova Nedelja pacova na „idealnom mestu“, prve nedelje septembra.

Stravično bombardovanje Leskovca Koča Popović je s Meklejnom posmatrao sa brda Petrovac

KRVAVO KOLO LESKOVAČKO „Dok smo doručkovali tog 6. septembra, stigla je depeša od Bila Eliota da će tačno u 11.30 časova Leskovac bombardovati formacija od 50 ’Letećih tvrđava’“, pričao je Meklejn. „Napadu tako velikih razmera nismo se nadali. Kao kad bi neko upotrebio težak kovački čekić da bi razbio jedan lešnik. No bilo je očigledno da su Balkanske vazdušne snage odlučile da svoj prvi zadatak u Nedelji pacova izvrše kako dolikuje. Sakupili smo se na vrhu brežuljka i čekali. U krošnjama drveća cvrkutale su ptice. Teško je bilo zamisliti spokojniji prizor.“

Zatim je pričao ser Ficroj o kreketanju žaba iz obližnje bare i zujanju insekata iz nekog kukuruza, dok je debelim žaračem podsticao vatru u dvorani svog zamka u Strahuru, pored fjorda Loh Fajn, u Škotskoj. Aveti Leskovca nisu mu silazile s lica.

Profesor dr Momčilo Pavlović, direktor Instituta za savremenu istoriju u Beogradu, sa Veroljubom Trajkovićem autor knjige Savezničko bombardovanje Leskovca 6. septembra 1944. Studija i dokumenti, navodi: „Civilne žrtve bile su neizbežne, a odgovornost za njihovo stradanje leži na komandi Balkanskih vazduhoplovnih snaga stacioniranih u Bariju i na partizanskom vođstvu, posebno na komandantu Koči Popoviću, koji je nešto ranije tražio bombardovanje, ne posebnih ciljeva u gradu kao u prethodnim zahtevima, nego, jednostavno, grada Leskovca… Stravično bombardovanje Leskovca Koča Popović je sa Meklejnom posmatrao sa brda Petrovac.“

„U jednom trenutku se učinilo kao da je čitav Leskovac odleteo u vazduh, u pravom orkanu prašine, dima i ruševina“, svedoči Meklejn. „Do naših ušiju doprla je strašna buka, tako jaka, da se činilo da će nam prsnuti bubne opne.“

„Bilo je jezivo“, priseća se Jovan Miljković (84) iz Leskovca, nastavnik u penziji. „Pošto je savezničko bombardovanje bilo i 31. avgusta, moja porodica je od tog dana svakog jutra oko osam sati bežala iz grada u obližnje selo Rudare. Nismo, dakle, bili u samom gradu, ali kada smo se po podne vratili, Leskovca kao da više nije bilo. Pustoš je reč koja bi najbolje opisala ono što smo zatekli. I hiljade poginulih i ranjenih.“

Meklejn završava: „Ponovo je zavladala tišina, koju je prekidalo samo naricanje neke žene. Rekli su mi da je imala rođake u gradu. Ostaci Leskovca ležali su pred nama pokriveni dimom dok je grad obavio žestoki plamen. Čak su i partizani bili potreseni… Kad sam se okrenuo, poslednje što sam spazio bila je grupa pobednički raspoloženih partizana, koji su igrali kolo oko jedne od mnogobrojnih vatri. Njihove crne siluete, ocrtane pred plamenom, činile su mi se kao pakleni demoni.“

Zatim je dodao još jedan trupac u vatru svog kamina i sasvim zaćutao. 

Slika Predraga Ristića

U svom rukopisu Slovo o Igoru profesor arhitekture dr Predrag Ristić (za prijatelje popularni „Peđa Isus“) seća se kako je predratni tekstilni magnat Teokarović angažovao čuvenog ruskog arhitektu Grigorija Samojlova (neimar Palate Beograd i drugih znamenitih prestoničkih zdanja) dajući mu vilu i fijaker u Leskovcu da mu gradi fabrike tekstila.

„Samojlov je u fijakeru, na kolenima, držao lipovu dasku za crtanje vozeći se od jednog gradilišta do drugog, i tako je bio nazidan ’srpski Mančester’ koji je proizvodio, bez gubitaka, štofove svetskog kvaliteta.“

Tako su Srbi i Rusi dve decenije gradili Leskovac – „srpski Mančester“ – da bi ga za jedno jutro , 6. septembra 1944. godine, razorili Englezi i komunisti.

Majkl Liz: Polomljeno srce Srbije

„Podrška zapadnih saveznika bila je odlučujuća ne samo u vojničkom nego i u psihološkom smislu. Bombardovanje Leskovca od strane BAF-a polomilo je srce Srbije i pokazalo da su Britanci čvrsto na strani partizana. Ponavljam da sam iskreno ubeđen da je britanska saradnja bila odlučujuća u komunističkom osvajanju Srbije. Zar nas nije sramota?“

Majkl Liz: Silovanje Srbije – britanska uloga u Titovom grabljenju vlasti 1943–1944, BIGZ, Beograd, 1991.

 

Kraj

[/restrict]

2 komentara

  1. Dušan Buković

    Imajući u vidu da se to sve radilo po planu izvesnih tajnih i javnih anglo-američkih struktura, da u neblagodarnoj i kratkoročnoj Jugoslaviji uspostave eksperimentalni, tiranski, fabijanski, intermarijumski, bundističko-boljševički i antisrbski poredak (Vidi: Dan Smoot, The invisible government, The Americanist Library, Published by Western Islands – Boston – Los Angeles, 1965).

    Od naročitog značaja je svedočanstvo Adama Pribićevića o uzrocima bezobzirnog
    i nemilosrdnog anglo-američkog bombardovanja srpskih gradova u toku Drugog sv. rata, zato bismo reprodukovali izvesne citate iz njegove knjige „Moj život“, da bismo odbili svaki prigovor pristrasnosti.

    Str. 135: “A dva najveća zločinca u istoriji Evrope Čerčil i Ruzvelt prema malim narodima rešavali su sudbinu 120 miliona Evropljana, ne pitajući nikoga od njih jer su
    hteli uštedeti svojim narodima pare i krv. Toga nikad ni prema jednom narodu
    prijatelju nije učinio ni Hitler ni Staljin…

    Tako je došlo bombardovanje na prvi i drugi Uskršnji dan 1944. god. -, daleko
    strašniji od Hitlerova, pa bombardovanja predgrađa Beograda, Pašina Brda, u maju
    1944. god. Kamo su mnogi Beograđani bežali posle uskršnjog bombardovanja. Pa
    bombardovanja sviju srpskih gradova. Zatim bombardovanje sviju srpskih gradova i
    u septembru opet bombardovanje Beograda.

    I dok su bombardovani Beograd, Smederevo, Kragujevac, Niš, Podgorica, Nikšić,
    i.t.d. seljaci na oranju, dotle su bugarski, albanski i hrvatski gradovi ostajali
    mirni ili slabo bili dirani…“

    Str. 136/137: “Ovom bombardovanju Srba dva su razloga. Srbija je bila jedina država koja je imala svoju nacionalnu vojsku. Tu Srbiju ‘saveznici’ su predali komunistima, kao i ostale države na istoku Evrope. Poznato englesko farisejstvo i hipokrizija nisu im dali da to javno priznaju. Zato je naređeno bombardovanje Srbije, da se zastraši naša vlada u Londonu (da Kralj otpusti Purićevu vladu, bombardovan je Beograd na Uskrs) i narod u zemlji natera u komunistički tabor. Tada bi anglo-saksonski fariseji i hipokritež govorili: ‘Sami su otišli Komunistima’. Zbog toga je nastavljeno i bombardovanje mesta u kojima nikad nije bilo Nemaca. Zbog toga je razorena do temelja nacionalistička Podgorica, a Skadar, u kom je bila Nemačka vojna centrala, samo
    taknut.

    Drugi je bio razlog u istorijskoj stogodišnjoj mržnji engleskih Torijevaca na
    srpski narod. A oni su vladali u Engleskoj. Poznate su izjave Čerčilove iz,
    mislim, 1920. god. Protiv Srba, a za račun Bugarske.

    Englezi su videli u Turskoj svoj imperijalistički nasip protiv ruskog
    imperijalizma. A Srbi su 1804. g. počeli da grizu taj nasip. Zato su nas
    Torijevci zamrzli i nikad nam nisu dobra učinili. 1914. godine su ušli u rat
    zbog Belgije, a ne nas. Torijevci su želeli da im mi šaljemo sa turskog kolja
    poljubce. A mi to nismo mogli. Uz to smo tvrdo verovali da će oslobođeni Balkan
    biti jači nasip protiv ruskog imperijalizma od trule sultanske Turske, i ništa
    nam nije pomoglo što nismo do 1940. god. priznali Sovjetsku Uniju, skupa sa
    Švajcarskom. Istorijske mržnje se teško gase…”

    Str. 138: “Sve ovo bilo mi je jasno, dok sam bio u zemlji i ja sam bio gord što se moj
    narod nije dao slomiti, te anglo-saksonske hipokrite i fariseji nisu mogli
    rasteretiti svoju rutavu savest, ukazujući na to da se srpski narod sam
    privoleo komunizmu…

    Ruzvelt i Čerčil nisu se stideli da mladog Kralja privole na popuštanje ubijanjem
    njegovog naroda. Spustili su se na ulogu gangstera- kidnapera, koji ucenjuju oca
    pretnjom da će mu ubiti sina…”

    Str. 141: “Čudio sam se samo nerazumu naše inteligencije, koja se mogla pouzdati u
    Engleze, koji nikad nisu bili naši prijatelji. Pa Čerčil čak u svojim ratnim
    memoarima kuka za propašću Austrije, kao da mu je ona mogla spasti mir u
    Evropi, rastrzana unutrašnjim razmiricama njenih brojnih naroda.
    I ona je na Balkanu, posle 1913. god. bojeći se ujedinjenog Balkana za svoje
    položaje u Sredozemnom moru, radila protiv ujedinjenja Balkana…”

    Str. 154: “Nove sumnje u Britance. 1942. u emisiji londonskog radia, slušao sam izveštaj o jednom govoru, koji je držao u parlamentu Čerčil. U tom govoru on je rekao da
    će se Albaniji, posle rata, dati njene prirodne granice.

    Šta misli stari neprijatelj Srba Čerčil s ovim, mislio sam? Teško je naći
    prirodniju državnu granicu no što je ona izmeću Jugoslavije i Albanije. Gde su
    Arnauti etnički nadirali u naše etničko područje preko te granice, nisu to
    učinili ni dejstvom svoje ekonomske ni kulturne superiornosti, kako su kulturno
    napredniji često nadirali na područje nekulturnih naroda. Oni su to činili, od
    kad su otpali od Hrišćanstva, trebeći Srbe nožem, metkom i ugarkom, kroz
    vekove, sve do 1912., za okupacije Srbije od 1915. – 1918. I za ovoga rata.

    Radeći tako, oni su sveli Srbe na manjinu u nekim pogranicnim srezovima Makedonije,
    a na Kosovu, u Drenici i Metohiji na širem području.

    U jezgru stare srpske države, kolevci njene kulture, kosovskog epa i ideje, mi
    smo tako bili potisnuti u manjinu. Ako je i koju istorijsku nepravdu trebalo
    ispraviti, onda je ovu vekovima činjenu narodu, koji je ostao veran svojoj veri
    i tradiciji i stajao vekovima u odbrani evropske kulture od varvara”.

    Str. 155. “Jasno je da Čerčil nije onako govorio sa ljubavi prema albanskom narodu. Kako
    bi to mogao državnik čija je država progutala toliko malih i velikih naroda,
    daleko pitomijih i kulturnijih od Albanaca?

    Kao protivnik Srba on je mislio o slabljenju Srba, uprkos tome što su Srbi
    stajali uz Veliku Britaniju, dok je Hitlerova albanska ‘Skenderbegova divizija’
    skidala srpske glave…

    Govorio sam bratu o velikom rudnom bogastvu Kosova, koje je tek načeto: cink,
    olovo, srebro, gvožđe, azbest, magnezit, drveni ugalj, kameni ugalj, hrom.
    Tada mi on reče: ‘Ja se bojim toga, jer će nam Englezi u prvoj zgodnoj prilici
    uzeti te krajeve, zbog tog rudnog bogastva, i dati ih Albaniji’…”

    Str. 156/157: “Kad sam došao u Italiju, pre no što sam odveden iz logora Karbonarije
    saslušao me je jedan činovnik Intelidžens Servisa. Bio je to mlad, plav visok
    čovek s naočarima. Govorio je dobro srpski. Po ironičnom izrazu lica video sam
    u njemu neprijatelja, varvarina, jer samo varvarin ne prikriva svojih osećanja,
    kao što ne može ni divlja životinja.

    Nije pravio zapisnika, no samo beleške. Na kraju me je zapitao:

    – A šta mislite o Kosovu?
    – Zašto? Upitao sam ja njega.
    – Zato što je Kosovo arnautsko
    – Vi se varate – rekoh mu – Kosovo je srpsko, i ako su nas Arnauti nožem,
    metkom i ugarkom, kroz vekove, potisnuli u manjinu, jer je za nj vezan nas
    nacionalni mit, naša nacionalna mistika, jer je ona centar srpske nacionalne
    etike. Ono je naše zbog toga, više no što je vama vaš London. Ako su hrvatske
    ustaše sada negde pokoljima potisnuli Srbe u manjinu, to ne znači da ćemo i mi to
    priznati. Srpska zemlja ostaće srpska. Na Balkanu se dugo pamti.

    Slušao me je ironično, ne sluteći da će i njegova država, baš zato što je sa
    svima narodima postupala kao s nama, i izazvala mržnju i neraspoloženje sviju,
    morati ubrzo sa svoga lica izbrisati taj ironični smešak.

    Ove sumnje u britansku politiku pajačane su bile, usled nekih akcija britanskih
    agenata Srba.

    Kad je britanski agent Monti – Radulović otpočeo svoju akciju za odvajanje Crne
    Gore od srpske nacije, pridružio mu se stari britanski agent Krnjević…uslov je
    bio da Velika Britanija posedne Boko-Kotorski zaliv!…”

    Str. 158: “Ipak me je prilično iznenadilo da su se Britanci i Amerikanci služili
    sovjetskim, nacističkim i fašističkim metodama,…”

    Str. 162: “I u našoj zemlji i u našoj emigraciji imalo je i ima naših ljudi u tuđinskoj
    obaveštajnoj službi ali je u njoj bilo vrlo malo Srba iz Crne Gore. Ja sam u
    emigraciji znao samo za dvojicu. Ogromnu većinu činili su Srbi iz Srbije, a
    bilo ih je i iz drugih krajeva ( čuveni Popov je iz Vojvodine)…” (Vidi: Adam
    Pribićević, Moj život, Windsor, Ontario, Canada, 1981).

  2. Dušan Buković

    Lapsus!

    Treba da stoji: Imajući u vidu da se to sve radilo…

    Hvala!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *