Milorad Pupovac – Karnevalski dernek

Kako je Hrvatska postala jedan veliki antisrpski imaginarijum?

U Hrvatskoj postoje snage koje žele utamničenu naciju, ne shvatajući da sloboda sledi tek posle suočavanja sa svim onim što se dešavalo u hrvatsko-srpskim odnosima, što se dogodilo s Hrvatskom u odnosu prema Srbima… Tek to bi bila odgovorna politika koja računa na ozbiljnu budućnost. Ali ako snage koje žele suprotno budu moćne i istrajne u svojim htenjima, mi Srbi tu ništa nećemo moći da uradimo – kaže u razgovoru za „Pečat“ Milorad Pupovac, predsednik Samostalne demokratske srpske stranke i poslanik u Hrvatskom saboru.
Kakvu poruku nosi karnevalska svečanost na Kaštelanskoj rivi u okviru koje su Splićani, spaljujući lutku s vašim likom, gotovo ritualno uglas ponavljali „U pepeo“? Kako se desilo da se jedan gradski događaj pretvori u promociju smrti?
Spaljivanje lutke s mojim likom, zajedno s ismevanjem napada na Zvezdine vaterpoliste, ne može se drugačije protumačiti nego kao manifestacija nacionalističkog i šovinističkog karnevalskog derneka. Ova antisrpska karnevalska manifestacija za cilj ima uživanje u mržnji, predrasudama i nasilju, što stvarnom što simboličkom, prema pripadnicima srpskoga naroda. Ne mogu govoriti o tome kako sam se osećao posmatrajući ovu antisrpsku histeriju, ali moram reći da je to nešto na šta sam spreman kao predstavnik politike leve orijentacije u Hrvatskoj koja štiti antifašističke vrednosti, ali i kao predstavnik Srba u Hrvatskoj.
Kakav Srbin je po meri hrvatske države dobar Srbin?
Hrvatska je stvorila svoj antisrpski imaginarijum. Hrvatska je stvorila svoj antisrpski narativ i Hrvatska je, posebno u proteklih pet godina, formirala govor mržnje prema znamenjima kao što su zastava, pismo, pojedinci i ljudi koji simbolišu Srbe u ovoj zemlji. Hrvatska je zarobljenica tog stanja i uprkos pokušajima da se to zaustavi, nažalost, to je sve ozbiljnija pretnja ne samo za ostvarivanje prava Srba u Hrvatskoj već i za osećanje građanske pripadnosti toj zemlji. To je pretnja za bilo koju ozbiljnu budućnost političke demokratije u Hrvatskoj.
Koliko su na činjenicu koju pominjete, a vezanu za legalizaciju govora mržnje, uticale pre svega oslobađajuće presude Gotovini i Markaču?
Ove dve oslobađajuće presude donete krajem 2012. mnogi su u Hrvatskoj shvatili kao odjednom stečeno pravo da mogu bez ustezanja govoriti o ratu, o ljudima druge nacionalnosti i druge vere. Nakon toga srušene su sve ograde, sva obećanja da će se sankcionisati zločini prema Srbima su suspendovana, a onda je dodatno, nakon ulaska u EU, nestalo i svako osećanje odgovornosti prema ustavnim i evropskim vrednostima. To je trenutak kada Hrvatska kreće u pravcu nacionalističke, neretko otvoreno šovinističke politike, posebno prema Srbima u Hrvatskoj. Tad se obnavlja ratna retorika, ratna mitologija i ratna psihologije koju su Hrvatsku učinile manje civilnim društvom.
Koliko je prostora, najpre za pravnu, a onda i druge vidove borbe za ostvarivanje elementarnih prava ostavljeno Srbima u Hrvatskoj? Koje instrumente danas imamo u rukama a koje bi hrvatska država bila spremna da uvaži?
Srbi su olako posezali za idejom napuštanja prostora gde su istorijski bili prisutni povlačeći se pred lošim politikama sredina u kojima su živeli i lošim iskustvima vlastite politike. Mislim da je vreme da prestanemo s tim, bez obzira da li je reč o Hrvatskoj ili nekoj drugoj republici ili pokrajini bivše Jugoslavije. Srbi moraju da pronađu adekvatan politički način za suprotstavljanje pritiscima kako u zemljama u kojima žive, tako i u međunarodnom okruženju. To mora biti i usmerenje Srba u Hrvatskoj, ali i drugih Srba u delovima bivše Jugoslavije gde su ostali iza definisanih ili još nedefinisanih granica. Mi ne smemo da se vraćamo na stare ciljeve, da selimo grobove, da preseljavamo manastire, da ostavljamo crkve. Tome treba stati na kraj i boriti se za svoje pravo na miran život, i u Hrvatskoj i u Austriji i u Nemačkoj.
Kako se na istorijsku svest Hrvata odražava oktroisanje istine o genocidu?
Hrvatska je tokom ovih 30 godina ostala bez ozbiljnih političkih elita koje su kao slobodarske, u direktnom ili indirektnom savezu sa Srbima, stvarale slobodu. Hrvatska ostaje bez ljudi koji znaju šta je NDH i bez onih spremnih da se suoče sa zločinima ustaša u Jasenovcu, Glini, Jadovnu. Posledica toga je u krajnjoj liniji i simboličko spaljivanje lutke s mojim likom na Kaštelanskoj rivi. To je crta koja se ne sme preći i koja predstavlja granicu koju ćemo braniti svim raspoloživim političkim, intelektualnim i drugim sredstvima. Za Hrvatsku i njenu budućnost, smatram, presudno je važno da se suoči s tim. Hoće li i kada imati snage za tako nešto – ne znam, ali znam da ta bitka nije jednostavna i da neće trajati kratko.
Da li nesuočavanje s genocidom kao delom kulturološke tradicije može objasniti ovoliku količinu mržnje prema Srbima?
Ključ je kreiranje javnog mnjenja i stvaranje osećanja mržnje kod naroda, za šta autori te ideje imaju ciljeve i njima podređena sredstva. Ovde su posredi istorijske snage koje su u nekoliko navrata bile poražavane, a koje veruju da je ovaj put pobeda na njihovoj strani. Imamo posla sa istorijskim snagama koje žele da potcene Hrvatsku, da je dovedu na nivo antisrpske mržnje i vladaju na osnovu nje. Na taj način oni Hrvatsku još jednom porobljavaju. To je veliki poljski književnik Časlav Miloš objasnio. Posle Drugog svetskog rata rekao je da je Poljska ostala sa dva prokletstva. Jedno su njene istorijske manjine, Nemci i Jevreji, a drugo je njen antisemitizam.
Kako objašnjavate stalno priviđanje duhova velikosrpskog hegemonizma u hrvatskom javnom prostoru?
Te koji celu srpsku politiku prema Hrvatskoj vide kao velikosrpsku veoma je teško razuveriti. Bilo je i velikosrpskih politika među Srbima, ali nisu bile jedine, kao što ni ustaška nije bila jedina. Svođenje na jednu dimenziju velika je greška i jedna od komponenti tog narativa kojim se širi antisrpsko raspoloženje.
Nedavno smo čuli da je pozdrav „Za dom spremni“ antiustavan, ali prihvatljiv u posebnim situacijama. Da li ste uspeli da uočite razliku – kada on nema negativnu konotaciju?
Nemoguće je. Taj pozdrav je potekao iz Hrvatske stranke prava koja je tada funkcionisala i koja je otvoreno zagovarala granice na Drini, Pavelića i njegove simbole, režim i politiku. Oni koji to nastoje, ostavljaju odškrinuta vrata da se ustaški pozdrav opet nastani u javnom prostoru a s njim i ustaška ideologija i ustaška ideja. Mi to ne prihvatamo i to je jedan od razloga zašto nema zajedničke komemoracije u Jasenovcu.
Knjiga „Razotkrivena jasenovačka laž“ u kojoj se negira zločin u najvećem od svih stratišta NDH, nedavno je predstavljena u Crkvi Presvetog srca Isusovog u Zagrebu. Kakva je uloga Rimokatoličke crkve u raspirivanju antisrpskog raspoloženja u Hrvatskoj?
Promocije koje se održavaju u pastoralnim uredima pojedinih biskupija i pojedinih parohija u Hrvatskoj ozbiljna su ljaga na licu Rimokatoličke crkve. Nema sumnje da smo na taj način sve dalji od ozbiljnog promišljanja o tome kako doprineti unapređenju ekumenizma i političkog dijaloga. Podržavati opskurne i besprizorne ljude koji pri tome nisu ni istraživači niti naučnici, i puštati ih u crkveni javni prostor a posredstvom njega i u javni medijski prostor, kao što je HRT – nas Srbe izrazito brine.
Koliko odnosi zvaničnog Beograda i Zagreba utiču na položaj Srba u Hrvatskoj?
Mnogo. Kada su zategnuti odnosi Zagreba i Beograda, ovde je lošija situacija. I zato se trudimo da ti odnosi budu na višem nivou. Što se više u domaće političke svrhe eksploatišu loši odnosi, to se spirala mržnje prema Srbima produbljuje.