Patrijarhov protest

Može li rušenje vlasti da ne bude istovremeno i rušenje države, i zašto bi i vlast i oni koji bi da je sruše trebalo pažljivo da saslušaju patrijarha srpskog Irineja?

Kada je onomad, ima tome već nešto više od godinu dana, patrijarh srpski Irinej iz Banjaluke poručio da se predsednik Srbije Aleksandar Vučić lavovski bori za Kosovo i Metohiju, morao je da zna da će se prema ovim njegovim rečima svako poneti u skladu sa sopstvenim političkim sklonostima i senzibilitetom. I da će se zbog toga i sam naći na udaru pohvala i kritika i uskovitlanih političkih strasti kakve jednom crkvenom poglavaru svakako nisu potrebne, naprotiv. Ali je svejedno odlučio da to učini, vođen idejom da će svojom pohvalom još više obavezati onoga kome je pohvalu uputio. Uzgred, tako ga je Vučić i shvatio, pa je rekao: „Koliko su lepe, toliko su i obavezujuće i veoma važne reči patrijarha Irineja.“

PORUKA IZ „POLITIKE“ I kao što tada zarad višeg cilja – a odbrana Kosova i Metohije nesumnjivo spada u ciljeve najvišeg zamislivog reda – nije zazirao da zagazi u blato dnevne politike od koga je po pravilu teško oprati se, patrijarh Irinej se i ovih dana odlučio na sličan, riskantan korak u spomenuto blato naše političke svakodnevice.
Ovaj deo patrijarhovog intervjua „Politici“ prenosimo u celosti: „Pojačavanje tih spoljnih pritisaka treba da dovede do snažnijeg jedinstva naroda i države u odbrani suverenih prava i integriteta države. To jedinstvo ne bi trebalo da narušavaju unutrašnje razmirice. Socijalni problemi i nezadovoljstvo, koji postoje kod nekih slojeva društva, ne treba da cepaju narodno biće, posebno imajući u vidu istovremeno osnivanje još jedne albanske vojske, sprečavanje snabdevanja srpskih ustanova, bolnica, škola i drugog na Kosovu i Metohiji. Sa velikom brigom sam pratio nedavne demonstracije na ulicama Banjaluke. Oni koji ne žele dobro Republici Srpskoj i srpskom narodu, tada su bili zadovoljni. Ne vidim da će biti koristi za narod ni od podsticanja na takve proteste u Beogradu i širom Srbije. Možda neko ne vidi ili ne želi da vidi, ali svi ti procesi jesu povezani. Država i državni organi imaju obavezu da se više angažuju na stvaranju demokratske atmosfere, mira i saradnje u društvu, na rešavanju problema svih slojeva, pogotovo onih koji svojim visokim obrazovanjem i znanjem treba da budu uzor svima.“

VISOKI PRITISAK Naravno da bi poglavaru Srpske pravoslavne crkve bilo neuporedivo udobnije da je oćutao umesto što je progovorio, otprilike onako kako to čini Srpska akademija nauka i umetnosti koja – čast izuzecima! – ne nalazi za shodno da siđe sa udobne zavetrine akademskih visina i uhvati se ukoštac s prelomnim trenucima u kojima živimo. Ali šta ćemo s istorijskom odgovornošću da se ne oćuti?
Ovo tim pre što patrijarh nimalo ne greši kada govori o perspektivi jačanja spoljnih pritisaka i sinhronizovanosti udara na Srbe s obe strane Drine i sa one strane administrativne linije prema Kosovu i Metohiji.
Ili pak neko misli da će tek tako nestati pritisak da pristanemo na ono rešenje problema Kosova i Metohije kojim bi zanavek bila legalizovana agresija na našu zemlju? Ili da će NATO odlučiti da ga ipak nije briga za ulazak Bosne i Hercegovine u ovu organizaciju? Pa zato Bosnu i Hercegovinu više nije potrebno centralizovati i zato ipak nije potrebno ukidati Republiku Srpsku, počev od njenog imena. Ili neko misli da je slučajno što je Bakir Izetbegović najavio podnošenje takve inicijative? I da jedno s drugim nema nikakve veze nego se, eto, jedno s drugim poklopilo slučajno?
A ako je patrijarh Irinej, nažalost, potpuno u pravu kada prognozira da ćemo se na mukama tek naći, i kada prognozira da će na udaru biti sav naš narod, jasno je i koliko je opravdano ono što mu preporučuje; da mu je bolje da bude ujedinjen nego razjedinjen jer prvo daje nadu da ćemo muke uspeti da izdržimo, dok drugo predstavlja recept za odlazak u verovatnu propast.
Ali to ne znači i da sva priča o patrijarhovoj poruci ovde prestaje. Naprotiv, njen kompleksniji deo počinje tek ovde.

DVOSTRUKA KRITIKA Patrijarhova kritika, naime, kudikamo je složenija nego što to možda izgleda na prvi pogled.
Da, on je veoma nedvosmislen u svojoj kritici uličnih protesta u Banjaluci, Beogradu i ostatku Srbije („Sa velikom brigom sam pratio nedavne demonstracije na ulicama Banjaluke. Oni koji ne žele dobro Republici Srpskoj i srpskom narodu, tada su bili zadovoljni. Ne vidim da će biti koristi za narod ni od podsticanja na takve proteste u Beogradu i širom Srbije“) koje i ne razdvaja iako su im različiti i povodi i organizatori i poruke („Možda neko ne vidi ili ne želi da vidi, ali svi ti procesi jesu povezani“).
Ali pogrešno bi bilo iz ovoga izvući zaključak da je patrijarh rezolutno stao na stranu vlasti, a protiv onih koji se bune protiv vlasti, kako u Banjaluci, tako i u Beogradu. Ne zato što patrijarh nije rekao ono što jeste rekao nego zato što nije rekao samo to.
A rekao je, ponovimo još jednom, i sledeće: „Država i državni organi imaju obavezu da se više angažuju na stvaranju demokratske atmosfere, mira i saradnje u društvu, na rešavanju problema svih slojeva, pogotovo onih koji svojim visokim obrazovanjem i znanjem treba da budu uzor svima.“
Hoćemo da (u)kažemo da je patrijarhova poruka bila izbalansiranija nego što su usijane glave sposobne da primete. Kao što se vidi, on je rekao da razloga za nezadovoljstvo zaista ima („državni organi imaju obavezu da se više angažuju…“), ali je, zarad višeg cilja, a taj viši cilj je odbrana naših nacionalnih interesa koji su sad na udaru, nezadovoljne pozvao da to svoje nezadovoljstvo ne prelivaju na ulicu. Jer bi to moglo da nam se obije o glavu i da dobijemo više nego što smo tražili…

KLJUČNO PITANJE Ovo nas, zapravo, i dovodi do nekoliko ključnih pitanja, i za protivnike vlasti i za samu vlast.
Da li je, naime, moguće da se rušenje vlasti ne pretvori automatski u rušenje države? S druge strane, u (hipotetičkoj) varijanti da narod posluša svog patrijarha i odustane od protesta u ime viših razloga, može li to vlast da iskoristi za jačanje države, a ne za jačanje vlasti? Mogu li vlast i njeni protivnici da, makar za trenutak, svoju neslogu ostave po strani i da se usaglase oko nekoliko, valjda, nespornih a urgentnih pitanja? Kao što bi, na primer, mogao da bude zajednički stav o tome da se rešenje za Kosovo i Metohiju traži samo u okvirima Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti UN, o očuvanju naše vojne neutralnosti i o očuvanju Republike Srpske u njenim dejtonskim okvirima. Da li bi ovo mogle da budu tri tačke oko kojih bi mogli da se okupe i vlast i oni koji joj se protive? Da to budu naše zajedničke crvene linije koje bi našu zajedničku poziciju učinile snažnijom nego što je danas? Baš kao što su to, uprkos svoj međusobnoj omrazi, uspeli da učine Milorad Dodik, Vukota Govedarica i Branislav Borenović, suočeni s pretnjom Bakira Izetbegovića Republici Srpskoj.
Naravno da su ova pitanja beznadežno naivna. A opet, nastave li i jedni i drugi da se ukopavaju u rovove kao što čine s nerazumnom (iako objašnjivom) istrajnošću, kuda nas to tačno vodi? Na ovo je patrijarh Irinej pokušao da im skrene pažnju. I prava je šteta što ga niko nije čuo…

Nesloga u Prištini

Množe se signali da je vladajuća koalicija u Prištini pred raspadom i da je zbog toga sve izglednije održavanje vanrednih parlamentarnih izbora u južnoj srpskoj pokrajini. A to će imati neposredan efekat na dijalog Beograda i Prištine koji se ionako nalazi u stanju hibernacije.
Nakon što je otkrio da je pre nedelju dana u kući šefa diplomatije Bedžeta Pacolija imao oštar sukob s predsednikom Hašimom Tačijem i šefom parlamenta Kadrijem Veseljijem i da se od tada nisu videli, premijer Ramuš Haradinaj izjavio je i da postoji mogućnost da njegova vlada padne već tokom ove nedelje jer Veselji „može da preduzme korake kako bi otišao iz vlade. Taj scenario je realan“.
A i prištinski list „Koha ditore“ piše da će „Tači i Veselji ostaviti na cedilu“ Ramuša Haradinaja, s kojim ne uspevaju da se usaglase ni oko ukidanja takse od 100 odsto na proizvode iz Srbije i Bosne i Hercegovine, ni oko Haradinajevog pisma zemljama Kvinte u kome on poziva na održavanje međunarodne konferencije na kojoj bi, u zamenu za ukidanje takse, Srbija priznala nezavisnost svoje južne pokrajine.
Iako je dalji razvoj događaja u Prištini još daleko od izvesnog, unapred je prilično sagledljivo šta će se dešavati ako ne dođe do spuštanja tenzija između Haradinaja, Tačija i Veseljija. Pad vlade, naime, ne bi izazvao samo prevremene izbore već i opstajanje takse koju, sve i da ima volje, ne bi imao ko da ukine, a to zauzvrat znači i dalju suspenziju dijaloga umesto brzog dolaska do rešenja kakvo Sjedinjene Američke Države preferiraju. Otuda je gotovo izvesno i da će ovakav scenario SAD pokušati da preduprede. A da su SAD u potpunosti sposobne da vladaju krizom kao što smo navikli da jesu, u ovu situaciju ne bismo ni dospeli…

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *