Darko Đogo – Stvarnost skuplja od svake druge

Svetosavlje nije ideologija nego predanje. Dom. Radost zbog povratka onog koga čekamo

Naša crkva zna da postoji stvarnost skuplja od svake druge, stvarnost koja u ma kakvim okolnostima ne može da dođe u rečenicu koja počinje sa „ako“. Čitava ta priča kako je „Kosovo izgubljeno“ pa je potrebno „uzeti koliko se može“ nebulozna je podmetačina. Niti je Kosovo u srpskom identitetu, kolektivnom pamćenju moguće izgubiti (možete li izgubiti oca, majku, brata?), niti ga je moguće prodati (ko bi normalan prodao oca, majku, brata?). Štaviše, ljudi koji su ostali da žive na Kosovu svjedoče o tome da ni izbliza nije sve izgubljeno i da i te kako nemamo pravo da ih „zamijenimo“ ili „unovčimo“, kaže u razgovoru za „Pečat“ protojerej stavrofor dr Darko Đogo, vanredni profesor Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta Svetog Vasilija Ostroškog Univerziteta u Istočnom Sarajevu.
Kroz istoriju kada se država rađala i kada se obnavljala i kada je nije bilo, svest o tome da smo je imali i o tome gde smo i kuda idemo čuvali su najodaniji prvaci naroda i Crkve. Gde je danas svetosavski narod, te kakvo je stanje nacionalne svesti u godini u kojoj Srbi proslavljaju svoj najznačajniji istorijski jubilej – osam vekova nezavisnosti SPC?
Nakon jedne od mojih žalopojki na neprekidnu identičnost naših svetosavskih akademija, moj najbolji prijatelj mi je odgovorio: „Svet je zverinjak, Darko. Zato: uskliknimo s ljubavlju!“ Možda tada nisam uspio da razumijem sve nijanse tog otrježnjujućeg prekora, možda smo u takvim konstatacijama skloni da na prvi pogled uvidimo samo zvjerinjak drugog čovjeka, a ne i zvjerinjak u nama, ali što vrijeme više prolazi, sve više uviđam koliko je neophodno poći od te naizgled naivne, dječije intonacije u glasu, od tog možda ne sasvim osvješćenog osjećanja usklikivanja sa radošću. Naravno, Hristova opomena da se vratimo i budemo kao djeca nije izvodljiva nekim egzaltiranim naglim skokom „nazad u djetinjstvo“. Iskustvo života i stradanja koja nosi svako od nas, ali i kao narod i Crkva, nekako ne mogu a da nas ne bole. Nakon 800 godina traganja za smislom i lutanja, povrataka i dolazaka, za nas je najbitnije da znamo gdje nam je dom. Naš dom je Tijelo Hristovo, Crkva, jedini dom koji nam niko ne može oduzeti, iz koga nas ne može istjerati. Jevanđeoska priča koja se kod nas obično naziva „priča o bludnom sinu“ u biblistici se zapravo naziva „priča o milostivom ocu“. Unutrašnja drama te priče nije u tome da je „bludni sin“ proćerdao bogatstvo nego u tome da je otišao od doma i nakon lutanja shvatio da i dalje ima gdje da se vrati. Međutim, drama se tu ne završava. Njegov brat se osjeća ozlojeđenim zbog veselja koje je Otac priredio u čast povratka njegovog brata. To je izvrsna slika nas danas. Kao narod, mi smo još u svim fazama ove priče. Neko od nas je otišao od doma i prodao naslijeđe ne samo da bi uživao u instant zabavi nego i da bi se „emancipovao“ od svoga doma. Ali i kada bi poželio da se vrati, tamo bi ga dočekao brat koji mu ne želi dobrodošlicu: „svetosavac“ ideološkog tipa, određivač kriterijuma svetosavlja. Zato je potrebna radost milostivog Oca – Svetog Save: svetosavlje nije ideologija nego predanje. Dom. Radost zbog povratka onog koga čekamo. Za našu nacionalnu svijest suštinski je bitno da svetosavlje opet postane jedan kulturološki širok stav, onakav kakav je bio do 1941. Da ne prihvatimo ogorčenje i frustraciju kao sastavne elemente nacionalne svijesti.
Sličnost između sticanja srpske crkvene nezavisnosti i tzv. autokefalnosti koju je patrijarh Vartolomej na Badnji dan dao ukrajinskim raskolnicima, ideološke su analogije i kao takve, napominjete u jednom tekstu, rezervisane za kvazihelenističko teološke kuloare. Koliko su one opasne kada ih povuče jedan episkop, sveštenik ili teolog SPC, te da li se autokefalija može posmatrati tek kao normativna kategorija koja ne zahteva prethodnu mističku legitimaciju?
Te analogije su u suštini bezopasne jer su besmislene. Ne samo zato što je i inače teško napraviti analogiju između nečega od prije 800 godina i danas nego i zato što bi najveći domet jedne takve analogije (kada bismo pretpostavili da je moguća) bio zaključak da se kršenje kanona može opravdati kršenjem kanona, što je samo po sebi besmisleno. Međutim, samjeravanje između srpske autokefalije iz 1219. i ukrajinske pseudoautokefalije iz 2019. upravo naglašava suštinske razlike: Sv. Sava nije tražio ujedinjavanje nekakvih već postojećih raskolničkih struktura, niti je izložio političkoj torturi nekoga iz Ohridske arhiepiskopije, a čak i ka njemu neprijateljski raspoložen Dimitrije Homatijan u svome pismu, jednoj antički krasno intoniranoj kleveti, nevoljno priznaje njegove lične kvalitete: svetitelj koji je za srpske i primorske zemlje tražio autokefaliju nije bio autoritarni nasilnik nego vojvoda duha. Danas pristalice ukrajinske autokefalije naglašavaju da je ona „sredstvo emancipacije Ukrajine od Rusije“. Srbija se, međutim, autokefalijom nije „emancipovala“ ni od Carigrada, čak ni od Bugarske: i pored neprekidnih ratovanja, ona je ostala nesumnjivo i snažno u tom „romejskom komonveltu“.
Da li mi danas nismo svesni težine i svih posledica koje u pravoslavlju može da izazove Vartolomejov raskol baš kao što ni 1054. savremenici nisu bili svesni težine raskola misleći da samo prisustvuju ponavljanju sporova starog i novog Rima? Da li bi ukoliko ne bude sazvan Svepravoslavni sabor a pomesne crkve prećute raskol, on mogao da dobije snagu realnosti?
Činjenica jeste da su teološki razlozi koji se najčešće danas navode kao razlozi za raskol iz 1054. postojali i prije jednog konkretnog čina, ali da nisu presudno uticali na ishod, mada su u kasnijoj istoriji odigrali značajnu ulogu u formiranju dva samopoimanja u zapadnohrišćanskoj Evropi i u pravoslavlju. Ipak, konačno odvajanje hrišćanskog Zapada od Istoka došlo je onog trenutka kada su krstaši na prostorima „oslobođene“ Svete zemlje (a kasnije i Romejskog carstva) napravili paralelnu jerarhiju i pravoslavne hrišćane počeli da tretiraju praktično kao pripadnike druge religije. Dakle, za konačni raskol potrebno je da se nađu političke snage koje bi djelovale agresivno, zatim teološki i kulturološki razlozi. Zasad iza projekta ukrajinske autokefalije i raskola u pravoslavlju stoje snažne i agresivne geopolitičke sile, ali ne mislim da će se u skorije vrijeme unutar rumunskog, helenskog ili ukrajinskog pravoslavlja formirati neki drugi identitet, drugačiji od pravoslavnog. Možda je najapsurdniji primjer ukrajinsko pravoslavlje koje karakterišu istovremeno rusofobija i apsolutna „ruskost“ u crkvenom mentalitetu (upravo kao što MPC poslije decenija raskola i dalje jeste prilični vjerna slika naše crkve). Ne mislim da će čak i u dogledno vrijeme NATO pravoslavlje izgraditi sebepoimanje različito od cjeline pravoslavlja: zasad je geostrateškim centrima moći dovoljno samo političko „emancipovanje“. Ipak, pravo je pitanje šta se može desiti u budućnosti, a tu je važno pitanje kulturnog obrasca, ostvarivanja crkvenog etosa u jednoj kulturi, za koje, moramo iskreno reći, ni zemlje izvan NATO pravoslavlja nemaju odgovor. Onaj „Treći put“ Solženjicina naprosto se nije ostvario: Rusija i Srbija danas imaju vrjednosne sisteme koji su kopija zapadnih, u kojima sticanje bogatstva i laka zabava znače mnogo više od bilo koje hrišćanske vrijednosti.
Što se tiče raspleta same crkvene situacije: mislim da trenutna situacije neće moći da traje naročito dugo. U suštini, većina pomjesnih crkava se opredjelila i jasno izrekla stav da neće priznati tzv. Pravoslavnu Crkvu Ukrajine, ali nije prekinula odnose sa Carigradom. Međutim, prije ili kasnije naši episkopi će morati da donose odluke da li će sasluživati sa carigradskim kliricima kada, na primjer, Fanar pošalje u sastavu neke delegacije nekog iz PCU. Nepojmljivo mi je da bi neko mogao da saslužuje s njima. Sudeći po tome koliko patrijarh Vartolomej ulaže ličnog truda u taj projekat, ne vjerujem da će Carigrad biti voljan da dopušta drugim pomjesnim crkvama da biraju sa kim od episkopa njegove patrijaršije hoće a s kime neće da saslužuju. Zato mislim da trenutni status kvo neće trajati odveć dugo. Što znači da će pitanje Svepravoslavnog sabora morati da dođe na dnevni red. Ne vidim drugi način da se jedna tako velika stvar može riješiti. Možda nas upravo kriza osvjesti da ne možemo ostavljati po strani važna pitanja crkvenog života dok ne eskaliraju.
Ko bi, u uslovima nepostojanje carske vlasti, mogao da sazove Sabor?
Ne znamo ko je sazvao, formalno, Apostolski sabor u Jerusalimu. Sazvao ga je Duh sveti, da razriješi jednu goruću potrebu. Crkve je bilo i biće je poslije svakog carstva. Međutim, više nego nedostatak carstva zabrinjava nedostatak unutrašnje potrebe, volje, otuđenost jednih od drugih, to zadovoljstvo konfederalnim odnosima. Činjenica da uopšte ne vidimo potrebu, suštinsku, unutrašnju, da se uspostavi jedan svepravoslavni sabor kao stalno tijelo djeluje pomalo poražavajuće, u doba kada je logistiku takvog jednog saborovanja moguće organizovati vrlo brzo. Možda, uostalom, kao Crkva shvatimo da ljubav koja se ne iskazuje i ne razgovara, ljubav koja se podrazumijeva, ljubav koja sjedi u svome ćošku svijeta vremenom se hladi. Možda iz ove krize shvatimo da nemamo više pravo da se ne susrećemo.
Koliko bi ukrajinski presedan, ukoliko ga prećutimo, mogao da se ponovi u Makedoniji, BiH, Crnoj Gori, priznanjem autokefalnih crkava čija bi se jurisdikcija kretala u političkim granicama novih država?
Mogao bi upravo zato što se kao njegovo najčešće opravdanje spominje princip „svakoj državi – njena pomjesna crkva“. Pri tome se uglavnom cinično ponavljaju stari kanoni kojima su se u jednoj drugačijoj istorijskoj situaciji (Rimsko, tj. Romejsko carstvo) pomjesne crkve organizovale po teritorijalnom principu. Paradoks je sljedeći: navodni „geografski princip“ trebalo bi da Crkvu spasi od „nacionalizma“, ali kako su sve savremene države nastale na nacionalnom principu ili bar kao pokušaji pravljenja jednog novog nacionalnog projekta, vi uvijek dobijate „državnu = nacionalnu crkvu“. Takva ideologija bi u stvari na kraju dovela do usitnjavanja nepoželjnih crkava (recimo, SPC i RPC MP), i u suštini ne bi riješila toliko isticani problem „nacionalizma“ a još bi uvela grubu vojnu i političku silu kao princip funkcionisanja u Crkvi (za svaku političku secesiju trebalo bi da slijedi i crkvena secesija). Sve ovo govorim zato što iako se nama danas ne čini izglednim da bi u BiH, Crnoj Gori ili Hrvatskoj u dogledno vrijeme mogla da se pojavi iole ozbiljna crkvena struktura koja bi tražila i dobila „autokefaliju“, sama ideologija otvara mogućnost da tako nešto može ili čak treba da se ostvari u budućnosti.
Kako ocenjujete moralnu i duhovnu situaciju u srpskom narodu u RS pred rat, posle rata i danas? U biološkom smislu pred rat je postojala kriza u natalitetu, nakon rata demografski preporod, a danas statistika pokazuje stagnaciju na ovom polju. Da li toj demografskoj krivi odgovara i kriva duhovnog stanja srpskog naroda? Da li su na ispitu duhovni potencijali srpskog naroda u RS?
Demografski pokazatelji su loši jer je društvo malo, postustaničko društvo kojim vlada politička i lična podobnost i koje nikako ne uspijeva da načini korak ka jasnijem strukturiranju i etabliranju vrijednosti. U identitetskom smislu Republika Srpska se često čini stabilnijom od Srbije: za to možemo da zahvalimo i neprekidnom podsjećanju od strane druga dva naroda u BiH. Međutim, čak ni na tom polju nisam sasvim siguran da veza BiH sa Srpskom Republikom kako je zamišljana nije u izvjesnom smislu prekinuta. Ponekad čujem sasvim nebulozne izjave omladine o tome kako je njihova himna „Moja Republika“, inače jedna fina svečana pjesma. U tom smislu se bojim začetka nekog novocrnogorovanja. Za demografsku stagnaciju su krivi još mnogi drugi faktori: razlika između očekivanja u mogućnosti na ekonomskom polju, ali i postavljanje ostvarivanja kroz porodicu na niže mjesto među životnim prioritetima nego što je to ranije bio slučaj. Ipak, mislim da nemamo pravo na malodušnost. Ne jednom se u starim knjigama zapisivalo kako „opustje ova zemlja sasvim“. Pa smo tu gdje jesmo. Narod je u suštini ne samo pobožan nego i (za naše okolnosti) prilično crkven. U hramovima su uglavnom mladi, što znači da neko sjeme od prije 20 godina daje ploda.
Čini se da je kroz istoriju Srpska crkva poštovala glas revnosnih laika s obzirom na to da je narod bio aktivni učesnik crkvene uprave od parohije do saborskog nivoa i čuvar autentičnog lika pravoslavne crkve. Postoji li opasnost da, a na tu pomisao navodi zasad diskreditovan predlog novog Ustava SPC, Srpska crkva sklizne u klerikalizciju?
Postoji opasnost, nažalost, da se unutar Crkve izdvajaju klase „viših“ i „nižih“ članova Crkve, a ona ima dva lica: klerikalizam i laicizam. Prvi je zasnovan na premisi da je sveštenstvo po sebi neka vrsta „nadljudi“ dok su svi ostali „korisnici usluga“. Kao sveštenik koji se trudi da ne zaboravi kako je biti laik, pripadnik naroda Božijeg, trudim se da jasno istupim protiv klerikalizacije. Nisam pristalica prisvajanja moći mnogih „revnosnih laika“ koji bi takođe da budu nosioci moći u Crkvi, da je privatizuju za sebe, da procjenjuju ko je „ispravan“, a ko je „zabludio“. Crkva je Tijelo Hristovo, Dom Očev, zajednica Duha svetoga koju sačinjavamo svi mi. Svako ko želi da raspolaže Crkvom, da on i samo on (ili njemu bliska i draga grupa ljudi) određuje šta i kako ima biti u Crkvi – još uvijek nije shvatio Crkvu. Zato mislim da je uvijek neophodno obnavljati svijest da nismo mi u Crkvi da bismo samjeravali druge prema svojim kriterijumima i tražili za sebe povlašćeni položaj, nego zato što nam je potrebno spasenje. Zato što su nam potrebni brat i otac, tu, pored mene, u Crkvi. Čini mi se da je naš crkveni život s jedne strane u stalnim krajnostima između pozicije „ćuti i sagni glavu“ i „ako nije kako ja kažem, ne vjerujemo u istog Boga“. Taj huk moći užasno me zamara: moć je ta koja ljude opija i koja poznaje samo potčinjene i nadređene. Više nego tekst Ustava, mene je brinula procedura u kojoj nešto tako važno može da ne bude ponuđeno Tijelu Crkve, da se svi ogledamo u njemu, da vidimo ima li nas u njemu. Ustav nije pravilnik o radu jedne ustanove nego opis života Crkve. Sad kada imamo pred sobom nacrt, i na nama je da prijedloge dostavljamo i da o njemu pišemo i razmišljamo.
Kosovsko opredeljenje bilo je živo u svim prelomnim trenucima naše istorije od 1804. preko 1914. do 1941. Danas, o pitanju Kosova i Metohije Srpska crkva ima dijametralno drugačiji pogled na „mir, stabilnost i budućnost naše dece“ od naših državnika. Da li su bez mita o Kosovu sve naše bitke su izgubljene?
U svijetu u kome se pitanje premještanja američke ambasade iz Tel Aviva u Jerusalim više ne postavlja, samo ismijavanje „kosovskog mita“ i „svete srpske zemlje“ predstavlja nekulturan čin za svakoga, bio on vjernik ili ne. Svi narodi imaju utemeljujuću priču („mit“), istorijsko pamćenje i težnju da mjesto utemeljenja bude u sastavu njihove državne teritorije. Ukoliko to nije moguće – odlučnost da se to u budućnosti ostvari. U smislu u kome političari podrazumijevaju „posjedovanje“, Kosovo i Metohija „nisu bili naši“ kroz čitav 19. vijek kada smo najviše učinili kao narod, upravo znajući da je naš pogled upućen „onamo, namo“. Nažalost, sa možda sasvim rijetkim izuzecima, nijedna politička struktura od 1945. naovamo nije pomišljala na to da postoji ta perspektiva. Tu se lako vidi kako se razlikuju nacionalizam kao način za ostvarivanje političkih ciljeva i briga za istorijsko pamćenje, ali i konkretan narod – ono o čemu govori Crkva.
Da li se sve prvo dešava na unutrašnjem, ličnom, pa tek onda na istorijskom planu? Možemo li mi da utičemo na istorijsku borbu dobra i zla koja se u ovom trenutku razrešava?
Otac Justin Popović je rekao da onaj ko razrješi pitanje ljudske ličnosti, razrješio je i pitanje društva i istorije. Naravno, pri tome nije mislio da negira da istorijski događaji čiji smo svjedoci utiču, na posredan ili neposredan način, na nas, naš lični život. Mi i jesmo hrišćani, ljudi, po tome što znamo da sve što činimo odjekuje u vječnosti, ovdje i sada dešava se pred licem Božjim. Da naše lične „male“ drame jesu ne samo mozaik istorije nego – drame Bogočovjeka koji je stradao i vaskrsao za nas. Ne vjerujem u bilo čiju moć, ličnu ili kolektivnu, koja bi mogla da bude iznad prisustva Boga u istoriji i u životu svakog od nas: ne vjerujem u moć koja je u stanju da pobjedi Život, onaj „život svijeta“ koji ovjde imamo u predokusu, u Crkvi. „Svjetlost svijetli u tami i tama ga ne obuze.“ To je rečenica koja nas poziva da budemo svjetlost. Nismo se pretplatili da svijetlimo time što smatramo da je nekako po sebi već posjedujemo. Svjetlost je zapretena u nama – samo je Hristos može zaista probuditi: svako od nas je isuviše često povrijedio druge ljude da bismo smjeli da gajimo iluziju da smo sami po sebi „djeca Božija“. Današnji čovjek je uglavnom ili nezainteresovan za spasenje ili smatra da je dovoljno živjeti u ovom tragičnom svijetu da bi nekakvo spasenje zadobio. Tu se Rusi i Srbi ipak razlikuju. U Rusiji je i danas neko u stanju da, poput Vodolaskina, napiše „Lavra“. Tamo gdje ima potrage za spasenjem, ima i spasenja. U istoriji i životu.