Ozvaničenje dužničkog ropstva

Novi dužnički ugovor Grčke sa ostatkom EU neće riješiti nijedan problem te zemlje i njenih stanovnika. Činjenice neumoljivo pokazuju da Grčka ne nazire svjetlo na kraju tunela. Ali cilj ovoj projekta i nije spasavanje Grčke

Grčka finansijska kriza je napokon savladana. Tako su barem pobjedonosno izjavili ministri finansija država evrozone, nakon sastanka održanog u Luksemburgu koji je 20. avgusta trajao sve do večernjih časova.

„ISTORIJSKI“ TRENUTAK Treba precizno naglasiti ovaj trenutak, budući da su ga ministri (samo)proglasili kao istorijski.

Grčki premijer Aleksis Cipras je tim povodom, na skromnoj svečanosti, Grcima sve predstavio kao ogromni uspjeh svoje vlade i čestitao sunarodnicima povratak Grčke na međunarodna finansijska tržišta. Grčka je, po njegovim tvrdnjama, povratila svoje dostojanstvo i pred njenim građanima su dani boljitka. Brojne ličnosti svjetske politike i visokih finansija pozdravile su ovaj rezultat konstatujući da je izbjegnut najgori scenario. Pod tim se mislilo na mogućnost da grčka dužnička bomba nekontrolisano eksplodira i, poput posloženih domina, počne da ruši naredne u lancu dužničke krize.

Ovo je klasičan primjer bankarske taktike „odugovlači i pretvaraj se da ne postoji“. Kada, naime, banka uvidi da njen klijent nije u stanju da otplaćuje kredit, ona mu odloži otplatu za određeni niz godina. Za to vrijeme ona zarađuje budući da se kamata stalno obračunava, a i dužnik i povjerilac se pretvaraju da se taj ružni trenutak uopšte nije desio. Obje strane se nadaju nekom čudu koje bi kredite učinilo otplativim ili da, u suprotnom, neko drugi bude primoran da uzme vrući krompir u ruke.

„Istorijskog“ 20. avgusta je isticao treći program pomoći koji je ozloglašena Trojka (Evropska komisija, Evropska centralna banka i MMF) nametnula Grčkoj prije gotovo deset godina. Za rješavanje grčke dužničke krize bilo je uloženo trista milijardi evra, kroz tri programa pomoći. Kriza je nastala zbog prezaduženosti Grčke. Tada, 2009. godine, javni dug Grčke je bio 120 odsto njenog BDP. Nakon „uspješne“ terapije i izgubljene decenije za Grčku odnos javnog duga prema sadašnjem BDP Grčke povećao se i iznosi 180 odsto.
[restrict]

DUŽNIČKO ROPSTVO Evrobirokrate su se saglasile, a Grčka vlada dala pristanak, da se program ne nastavi već da bude zamijenjen novim dužničkim ugovorom. Janis Varufakis, bivši ministar finansija u vladi Aleksisa Ciprasa, a sada njegov argumentovani i ljuti oponent, još je početkom jula zaključio: „Objektivna procjena dogovora o grčkom javnom dugu koji je Evrogrupa postigla morala bi zaključiti da taj dogovor osuđuje Grčku na trajno dužničko ropstvo.“

Taj novi dužnički ugovor se zasniva na odlaganju za deset godina isplate grčkog državnog duga od 96,6 milijardi evra, koji dospijeva 2023. godine. On se stavlja u stanje mirovanja sve do 2033. godine, ali uz uslov da se nastave stroge mjere štednje i obavezu grčke vlade (sadašnje i svake buduće) da pristane na nadzor Trojke u pogledu primjene ovih politika. Očigledno je da Grčka ima još „porodičnog srebra“ koje mora da rasproda (luke, putna infrastruktura, bolnice, ostrva…) kako bi namirila nezaježljive kreditore. Radničke plate moraju biti dodatno smanjivane, što važi i za penzije i sve vidove socijalnih davanja. Porezi na imovinu i sve vrste taksi moraju i dalje da rastu kako bi se popunjavale sve veće rupe u budžetu.

Od 2033. godine do 2060. predviđen je nemogući tempo otplate kredita, jer bi rate predstavljale 60 odsto državnih prihoda od poreza. Evropska unija nije otpisala ni jedan jedini evro grčkog duga, već je izvršila sramnu kamatnu kapitalizaciju postojećeg duga. Na isti način kako je Amerika postupila prema latinoameričkim državama početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća i gurnula ih u ambis siromaštva i beznađa.

Da bi javnost sve lakše progutala, EU je Grčkoj odobrila da se dodatno zaduži za 15 milijardi evra, čime je stvoren privid nekog novog početka.

REZULTATI POMOĆI „Pečat“ je sve vrijeme pratio finansijsku krizu u Grčkoj sa neskrivenim simpatijama prema nama prijateljskom narodu i zgrožen surovošću svjetskih bankstera koji su se, poput lešinara, obrušili na ovu državu u nevolji. Na našu i sveukupnu žalost grčki narod nije uspio da se izbori s njima. Svojevremeno je bljesnula nada kroz pobjedu Sirize i njene čuvene 44 tačke izbornog programa. Harizmatični premijer Aleksis Cipras je surovo „utjeran u stado“ i od svih njegovih ondašnjih obećanja ostalo je samo ono da neće nositi kravatu.

U godinama sprovođenja programa EU pomoći Grčkoj njen BDP je smanjen za 25 odsto. Nezaposlenost je na nivou od 23,5 odsto, a među mladima iznosi 40 odsto. Smanjene su plate zaposlenima u javnom sektoru, penzije za najstarije korisnike, umanjena je minimalna radnička plata (sa 751 na 586 evra, odnosno na 490 evra za radnike mlađe od 25 godina). Porez na dodatu vrijednost je uvećan s 19 na 24 odsto. Penzije i programi socijalne pomoći smanjeni su za punih 70 odsto. Broj onih koji nisu u stanju da podmiruju svoje osnovne potrebe porastao je sa 11 na 20 odsto ukupne populacije.

Spiros Sakelaropulos, profesor na grčkom Panteon univerzitetu, u radu „Dobitnici i gubitnici grčke finansijske krize“ prikazao je tamnu sociološku stranu grčke sudbine. Preko milion Grka živi u domaćinstvima gdje nijedan član ne radi ili ima manje od tri mjeseca posla godišnje. Svega 15 odsto nezaposlenih prima neku novčanu pomoć. Prije krize je to pravo koristilo 40 odsto ljudi bez posla. Ali i oni koji rade zarađuju nedovoljno. Prosječna kupovna moć je u Grčkoj pala sa 84 na 65 odsto prosjeka Evropske unije.

Prema zvaničnim podacima iz 2014. godine, izgubljeno je 157 hiljada radnih mjesta. Nacionalna stopa siromaštva iznosi 35,7 odsto. Do 2015. Grčku je napustilo 427 hiljada uglavnom mladih i visokoobrazovanih ljudi. Ironijom, zaposlenje su našli najviše u Njemačkoj čije su banke značajno doprinijele siromaštvu koje ih je natjeralo na emigraciju.

Pad životnog standarda se iskazao i u demografskim podacima. Potrošnja u oblasti zdravstva je smanjena za četvrtinu. U vremenu od 2011. do 2014. godine, po posljednjim raspoloživim podacima, bilo je više umrlih od rođenih. Stopa smrtnosti novorođenčadi je porasla za 51 odsto.

LISTA POBJEDNIKA CADTM (Committee for the Abolition of Illegitimate Debt) – Komitet za poništavanje nezakonitih dugova, pod vodstvom Viljema Engdala, poznatog antiglobaliste, komentarisao je javno dostupne podatke. Od ukupno trista milijardi evra datih Grčkoj za saniranje njenih dugova, 77 odsto je otišlo, direktno ili posredno, evropskom finansijskom sektoru. Dakle, 231 milijarda za koju je rečeno da služi za oporavak Grčke upotrebljena je da se spasu velike evropske banke, francuske i njemačke prije svih.

Erik Tausent, istraživač  CADTM-a, došao je do dokumenata MMF-a koji dokazuju da je ova institucija 9. maja 2010. godine donijela odluku o pozajmici Grčkoj sume od 30 milijardi evra (32 puta većoj od one koja bi normalno bila toj zemlji na raspolaganju) pod uticajem nekolicine svojih izvršnih direktora sa primarnim ciljem da se francuske i njemačke banke izvuku iz nevolja u Grčkoj. On tvrdi: „Papandreu je dramatizovao javni dug i deficit svoje države u cilju da opravda spoljnu intervenciju koja bi donijela dovoljno kapitala u odnosu na situaciju u kojoj su bile tamošnje banke. Papandreuova vlada je falsifikovala podatke o grčkom dugu – ne sa ciljem da ih smanji, kako je bilo prevlađujuće javno objašnjenje, nego da ih uveća. On je htio da poštedi strane banke (uglavnom francuske i njemačke) velikih gubitaka kao i da zaštiti akcionare i menadžment velikih grčkih banaka.“

I u tome je potpuno uspio. Vjerovatno ne zbog svojih naročitih sposobnosti, već kao dio „uspješnog udruženog zločinačkog poduhvata“. Počekom krize ukupan javni i privatni dug Grčke prema stranim bankama je iznosio 252,1 milijardi evra. Sedamdeset pet odsto tog duga odnosilo se na francuske, njemačke i američke banke. Dug je bio visokorizičan, što je značilo da sa sobom povlači i visoke kamate. U posljednjim danima kamata je dostizala nevjerovatnih 40 odsto vrijednosti glavnice. Iz sredstava strane pomoći Grčkoj prvo su bile namirene ove banke koje su se, do parlamentarnih izbora 2012. godine, potpuno oslobodile (rasprodale po punoj vrijednosti) obveznica grčkog javnog duga, ostavljajući Grčku da narednih decenija pati.

Nakon svega, od 2016. godine Trojka je, kroz vladine fondove obezbijedila dodatnih 47 milijardi evra za dokapitalizaciju četiri grčke privatne banke. Vlada je, istovremeno, dozvolila stranim fondovima i finansijskim grupama (poput Polson grupe) da kupe 74 odsto akcija ovih banaka, što su one i uradile potrošivši na to sumu od 5,1 milijarde. Grčkim investitorima nije bila dozvoljena ova unosna trgovina gdje se uložena sredstva trenutno vraćaju ali kao višestruko uvećana.

U samoj Grčkoj trista kompanija (pretežno u stranom vlasništvu) povećalo je svoje učešće na tržištu i imovinu. Od 2014. godine grčka elita od svega 565 pripadnika imala je lično bogatstvo od 70 milijardi evra, što je predstavljalo 39,5 odsto tadašnjeg BDP Grčke.

DOMOVINA KRIZE Riječ kriza je izvorno grčka a u prvobitnom značenju se odnosila na „odlučujući trenutak“, izbor između različitih mogućnosti. U sadašnjem smislu se začuđujuće dugo zadržala u prvobitnoj domovini. Tokom posljednje decenije, preciznije od ranih 2000-ih godina, bilo je potrebno duboko poznavanje ekonomije, finansija, politike i sociologije da bi se shvatila kriza koja je razarala ovu državu.

Novi dužnički ugovor Grčke sa ostatkom EU neće riješiti nijedan problem Grčke i njenih stanovnika. Činjenice neumoljivo pokazuju da Grčka ne nazire svjetlo na kraju tunela.

Ali cilj ovog projekta i nije spasavanje Grčke. Suština je u odbrani ekonomskog sistema zasnovanog na dužničkom ropstvu i njegovo produženje barem za neko vrijeme. Ko još mari da li će Grci preživjeti odbranu takve svetinje?            
[/restrict]