Pečat – List slobodne Srbije Politički nedeljnik, aktuelna politička dešavanja, društvo, svet, kultura.
Piše Momir Bulatović
U biologiji mutualizam predstavlja interakciju između jedinki različitih vrsta kojom obje jedinke povećavaju svoju adaptivnu sposobnost. To je odnos u kojem obje vrste imaju korist. Ovaj se termin koristi i u ekonomskoj teoriji, ali je njegov praktičan primjer upravo u odnosu Amerike i Kine. Rječju, Amerika treba Kinu upravo onoliko koliko Kina treba Ameriku
Uvijek možete računati na to da će Amerikanci uraditi pravu stvar – nakon što, prije toga, pokušaju sve ostalo“! Ova se izreka pripisuje Vinstonu Čerčilu, ali, nezavisno od stvarnog autorstva, može biti prihvaćena kao mnogo puta potvrđena istina.
Na samom početku mandata Baraka Huseina Obame, prilikom jednog diplomatskog ručka, tadašnji ministar u Vladi Srbije je egzaltirano pričao o novoj nadi koju donosi izbor prvog Afroamerikanca i upitao je jednog od svojih gostiju, ambasadora Irana, šta očekuje od novog predsjednika Amerike? Ovaj je, savršeno mirno i promišljeno odgovorio: „Ništa.“ Ali bio je neumoljiv domaćin u nabrajanju razloga za velika očekivanja i, nediplomatski, tražio dopunska objašnjenja. Ambasador je, strpljivo i u istom tonu, ponovio da ne očekuje ništa i pokazao na dvije čaše pred sobom. U jednoj je bila obična, a u drugoj gazirana voda. „Po čemu se ove dvije čaše razlikuju? Po mjehurićima. A to očas ispari“, zaključio je svoju lekciju.
Da li će izbor Donalda Trampa za 45. predsjednika SAD biti „prava stvar“ ili obični mjehurići, pokazaće vrijeme i stepen ispunjenosti njegovih predizbornih obećanja?
[restrict]
VELIKA AMERIKA No sam izbor ovog kandidata protiv koga je bio sav vladajući soj Amerike, predstavlja nepobitnu i nepovratnu činjenicu. Amerika, koja je na osnovu umišljene izuzetnosti, više od dvije decenije nekažnjeno stvarala haos po kugli zemaljskoj, zapala je u duboku krizu. Nju nisu mogle da sakriju sve laži i tone šminke, jer je prodrla u domove običnih Amerikanaca i većinu satjerala u siromaštvo, beznađe i strah. Oni su glasali za Trampa, jer drugog izbora i nije moglo da bude. Interesantno je da je „najmoćnija svjetska sila“ vapijuće zatražila da opet bude velika, što samo pokazuje koliko je, u sadašnjim prilikama, postala mala i slaba.
Sa ekonomske tačke, Tramp je obećao povratak poslova u Ameriku i „fer uslove“ međunarodne trgovine. Ameriku je (s razlogom i pametno) postavio na prvo mjesto, a njene interese kao mjeru budućih međunarodnih poteza.
On je obećao 25 miliona novih radnih mjesta u narednoj deceniji. Plan je da se kompanijama koje proizvode u Meksiku, ili drugim državama iz okruženja, gdje su troškovi radne snage mnogo niži u odnosu na SAD, uvedu ozbiljne carinske dažbine (oko 35 odsto vrijednosti). Tako je, na najavu „Dženeral motorsa“ da će izgraditi pogone u Meksiku, Tramp na svom Tviter nalogu napisao: „Pravite ih u SAD ili platite veliku carinu.“ Akcije ove korporacije su odmah pale (istina simbolično), a izvršni direktori su objavili da odustaju od planova. No, ova mala pobjeda neće pomoći Trampu da ostvari svoj cilj, iz razloga koji su daleko iznad čvrste političke volje.
BUDUĆNOST BEZ POSLA U Americi treba spasavati 12,3 miliona proizvodnih radnih mjesta. Ali ovi poslovi ne idu u Meksiko. Oni jednostavno nestaju. I to zauvijek. Broj fabrika u ovoj zemlji je, od 2008. do danas povećan, ali je broj radnih mjesta smanjen. Razlog tome je tehnološka inovacija poznata pod imenom robotička procesna automatizacija (Robotic Process Automatization).
Na prošlogodišnjem okupljanju u Davosu objavljeno je da se očekuje da će zbog ovih inovacija do 2020. biti izgubljeno 7,1 miliona radnih mjesta u petnaest najrazvijenijih ekonomija svijeta. Svjetska organizacija rada, u okviru OUN, vidi uticaj na globalnu nezaposlenost od 11 miliona izgubljenih radnih mjesta u narednih četiri do pet godina. Naravno, ove su procjene krajnje konzervativne, jer ne uzimaju u obzir rast industrije koja ih je uzrokovala.
Osnovu ove tehnologije predstavljaju softverski sistemi vezani uz faktički sve vidove poslovanja (od logistike, planiranja resursa do upravljanja odnosa sa potrošačima). Ovdje robotika zamjenjuju ljude u mjeri da je čak i njihova nadzorna funkcija nepotrebna. Ali nisu samo proizvodni poslovi oni u kojima roboti zamjenjuju ljude. Roboti jednostavno „režu“, skraćuju radna mjesta, budući da su u stanju da obavljaju više poslova u isto vrijeme. Od svoje pojave ovaj segment informacionih tehnologija bilježi meteorski rast. Prema nekim istraživanjima, on iznosi 20 do 30 odsto na kvartalnom nivou, pa je njegovo učešće u ovom globalnom tržištu vrijednom 3,4 triliona dolara sve veće, posebno kada se zna da je prethodne godine ono imalo skroman rast.
Ekonomista Majkl Hiks sa Bel državnog univerziteta je za „Atlantik“ izjavio: „Osam od deset proizvodnih poslova obavljaju roboti, kompjuterizovani radni prostori, naprednije mašine, ili vještačka inteligencija – a sve te stvari djeluju zajedno.“ Po tom osnovu je, od 2000. godine do prošle, po pisanju časopisa „Forčjun“ od novembra prošle godine nestalo pet miliona proizvodnih radnih mjesta u Americi.
U 1980. godini trebalo je da se angažuje 25 radnika da bi se proizvela vrijednost od jednog miliona dolara. Po istraživanju Bruking instituta, danas je potrebno svega 6,5 radnika. U studiji se izvještava da je 88 odsto fabričkih poslova zamijenjeno automatizacijom. Istovremeno, proizvodnja u Americi je tokom sedam godina (2006–2013) porasla za svega 17,6 odsto, odnosno skromnih 2,2 odsto godišnje.
Nakon uspješnih pregovora koje je tim Donalda Trampa vodio sa kompanijom „Junejted tehnolodži“ objavljeno je da ona odustaje od investiranja u inostranstvu i da 16 miliona dolara ulaže na američkom tlu. Izvršni direktor Greg Hejs je izjavio: „Uložićemo 16 miliona dolara u našu fabriku u Indijanopolisu kako bismo je automatizovali, smanjili troškove i nastavili da budemo konkurentni. To u krajnjem znači da će biti manje radnih mjesta.“
TRGOVINSKI RAT Ništa manja iskušenja čekaju novog američkog predsjednika i u oblasti spoljne trgovine. Tokom kampanje često je prijetio Kini da će, zarad uslova fer trgovine, uspostaviti carinu od 45 odsto na proizvode iz najmnogoljudnije države svijeta. Američki i svjetski mediji su bili puni bombastičnih najava o trgovinskom ratu. Kineska strana je upozorila da će na svaku mjeru biti preduzeta odgovarajuća kontraakcija.
Na nedavno održanom Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu, Švajcarska, Si Đinping, predsjednik NR Kine, pobrao je aplauze kada je, u pomirljivom, ali i superiornom tonu rekao: „Niko ne može pobijediti u trgovinskom ratu. Sprovođenje protekcionizma je kao da se zaključate u mračnu sobu. Vjetar i kiša će možda ostati napolju, ali isto tako i svjetlost i čist vazduh.“ Inače, ovo je prvi put da je najviši kineski zvaničnik bio na ovom skupu svjetske poslovne elite.
Donald Tramp će imati priliku da se opredijeli čije će savjete poslušati u vezi s daljim potezima sa Kinom. U SAD su brojniji ekonomski analitičari koji o Kini pišu i govore sve najgore. Mnogi od njih, punih četrdeset godina, svakom mogućom prilikom, predviđaju njenu ekonomsku i svaku drugu propast i svih tih godina su smrtno u krivu. Po njihovom mišljenju, Kina ne može da uspije jer njom rukovodi komunistička partija, jer nema slobodno tržište, nema napredni pravni sistem, zato što ima ekološke probleme i gradove-duhove, prenapregnut bankarski sistem, frizirane javne podatke i šta još ne.
Ipak, istina je na sasvim drugoj strani. BDP Kine je 25 puta veći danas nego 1990. godine. Ne odsto, nego puta. U pitanju je država sa 1,6 milijardi ljudi od kojih je 600 miliona pripadnika srednje klase. Elektronika, automobili, bijela tehnika, čak i pomodne stvari prodaju se u količinama koje su nezamislivo velike za ostatak svijeta. Američka kompanija „Boing“ je objavila da Kinezi predstavljaju potrošačku grupu od 120 miliona turista koji su ove godine putovali svuda po svijetu. Za tri godine ova će cifra prevazići 200 miliona. Da bi se taj broj ljudi prevezao, biće potrebno sedam hiljada novih aviona, u vrijednosti od preko trilion US dolara. Ili, vlasnik „Fejsbuka“ Mark Zakerberg, u želji da obezbijedi svoje prisustvo u Kini, uči mandarinski jezik, a na engleskom kaže: „Ne možete imati misiju da povežete cijeli svijet a da izostavite najmnogoljudniju državu.“
Kina razvija ambiciozne i brojne projekte povezivanja sve više država, na principima obostrane koristi i time ne samo povećava sopstveni uticaj nego i zaobilazi ustaljene kanale međunarodne saradnje. Najčešće one koji su pod kontrolom SAD.
MUTUALIZAM U biologiji mutualizam predstavlja interakciju između jedinki različitih vrsta kojom obje jedinke povećavaju svoju adaptivnu sposobnost. To je odnos u kojem obje vrste imaju korist. Ovaj se termin koristi i u ekonomskoj teoriji, ali je njegov praktičan primjer upravo u odnosu Amerike i Kine.
Rječju, Amerika treba Kinu upravo onoliko koliko Kina treba Ameriku.
Američki spoljnotrgovinski deficit sa Kinom je, tokom 2015. godine, dostigao novi rekord. On je iznosio 365,7 milijardi dolara. Uvoz iz Kine je bio 481,9 milijardi, a američki izvoz svega 116,2 milijarde. Ovaj se jaz povećava, iz prostog razloga što Amerika sve više uvozi iz Kine, nego što tamo izvozi svojih proizvoda i usluga.
Sa ostvarenim viškom dolara, Kina kupuje američke državne obveznice, tako da je, avgusta 2016, bila u posjedu ovih hartija u vrijednosti od 1.185 milijardi dolara. To predstavlja trećinu javnog duga Amerike u posjedu stranih država.
Kina svoju nacionalnu valutu, kroz politiku kursa, vezuje uz dolar što je logično imajući u vidu da je sama u posjedu ogromne količine ove valute. Svaki njen pad predstavljao bi umanjenje vrijednosti kineske imovine. Istovremeno, pored stabilnosti valute, Kina stalnim kupovanjem obveznica drži dolarsku kamatnu stopu na niskom nivou. Kada je kamata niska, krediti su dostupni korporacijama i stanovništvu. Tržište nekretnina, kao važan segment privrednog rasta, zavisi od visine kamatne stope. Jeftiniji krediti mogu da podstaknu rast proizvodnje, upravo ono što je novi predsjednik obećao. Ali važi i obrnuto. Ako Kina prestane da kupuje američke državne obveznice, kamatna stopa će rasti, krediti će biti skuplji, a Amerika će biti gurnuta u ponovnu recesiju.
Stoga, pametni ljudi (a Donald Tramp je dokazao da takav jeste), bez obzira na sve rečeno tokom kampanje, nikad ne bi uveli carinu od 45 odsto na proizvode iz Kine. Pored navedenih posljedica valja imati na umu da Kina u SAD izvozi tzv. „prerađivačku trgovinu“. Naime, gotovo 35 odsto kineskog BDP-a zavisi od uvoza komponenti iz drugih država, njihove obrade i sastavljanja i, tek onda, izvoza finalnih proizvoda. Usljed toga, lanac interesa koji stoje iza Kine još je veći od ionako prevelike slike.
Ako bi Amerikanci poslušali savjet „Kupujte američko“, bili bi u položaju da plaćaju veće cijene, pristanu na lošiji kvalitet ili uopšte ne bi imali šta da kupe. Prema istraživanju „Asošijeted presa“, svega 16,67 odsto Amerkinaca „bi željelo“ da kupi robu domaće izrade, a svega devet odsto bi isključivo kupovalo „made in Amerika“ artikle.
PAMETNI PREGOVORI Biće, dakle, više nego zanimljivo vidjeti u kojem će pravcu teći budući pregovori Amerike i Kine oko redefinisanja međusobnih (ne samo) ekonomskih odnosa. Predsjednik Donald Tramp ima, hvale vrijednu, misiju da Ameriku ponovo učini bogatom i jakom. Kina, sa svojom više od pet hiljada godina dugom državnom tradicijom, sa svojom snagom i istorijskim pamćenjem perioda poniženja i eksploatacije, zasigurno može biti ozbiljan partner u ovim naporima. Ispod je svakog nivoa ovu državu sumnjičiti za sitne prevare i gubitak obraza u trgovini.
Tokom dosadašnjeg privrednog razvoja Kina je maksimalno nagazila papučicu gasa, dok je Amerika povukla ručnu kočnicu. Donald Tramp ima težak zadatak. Predstavlja državu koja ima najmoćniju vojnu silu na planeti, ali i državu u kojoj su akcije na berzama precijenjene za najmanje osamdeset odsto, u kojoj je na tržištu nekretnina 27 odsto poslova u domenu poništenja prava na oslobađanje od hipoteke, gdje su korporacije zaduženije nego ikad (iznos duga je 2,4 puta veći od njihovog dohotka) i u kojoj su, krajem prošle godine, 2.073 kompanije bile na ivici bankrota.
Nedavne sporadične čarke između ove dvije države već su pomalo zaboravljene. Kada je uz veliki publicitet primio čestitke predsjednice Tajvana, Donald Tramp je izazvao „bijes“ zvaničnog Pekinga i najavu osvete ukoliko Vašington napusti politiku „jedne Kine“. Sa diplomatskog stanovišta stvar je tretirana kao „gaf“ čovjeka nevičnog ovim poslovima. Ali sa poslovnog ovo može biti shvaćeno kao „tvrđenje pazara“ pred predstojeće pregovore. Potez koji može biti okarakterisan na razne načine, ali kao glup nikako.
