Krst na ustaškom grbu

HRVATI I PRAVOSLAVLJE 

Piše Nataša Jovanović

Da li povampirenje verske ideologije iz Drugog svetskog rata možemo tumačiti kao pokušaj religioznog intervencionizma protiv SPC ili je posredi tek još jedan, po značaju zanemarljiv, neoustaški pir

Na desetak koraka od Saborne crkve Preobraženja Gospodnjeg, na Cvetnom trgu, u centru Zagreba, Hrvatska pravoslavna crkva i organizacija Projekat Velebit obeležili su Badnji dan – javnim obredom, obnavljajući sećanje na posvećivanje vode iz 1945. godine.

Domaćin ovog skromnog performansa Marko Jurić, predstavnik Projekta Velebit i čovek poznat po slavljenju ustaškog koljačkog zanata, zatražio je od Hrvatske da registruje Hrvatsku pravoslavnu crkvu, a potom i da obezbedi prostor gde bi se mogli služiti liturgijski obredi. U protivnom, zapretio je da će se ubuduće ovakve akcije održavati na javnim površinama. Druga upadljiva figura ovog skupa bio je tzv. episkop Aleksandar, inače Bugarin, kome raskolničko krilo ove proustaške tvorevine spočitava  da je „član pravoslavne sekte koja je registrirana u Parizu kao firma pod nazivom Europska pravoslavna crkva, a ne Hrvatske pravoslavne crkve“. Za vreme obreda, kao svojevrsna ikonografija, iza episkopa je stajao pano sa pravoslavnim krstom na ustaškom grbu.

[restrict]

SMETNJA NIJE PRAVOSLAVLJE VEĆ SPC Da li povampirenju verske ideologije iz vremena najvećeg stradanja Srba u NDH ne treba pridavati veći značaj jer, kako je objasnio mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije, ona, HPC, nije ni priznata od SPC, te otuda ne predstavlja problem, ili bi pak trebalo ozbiljnije odmeriti moguće posledice, budući da ova marginalna grupa ipak deluje u zemlji koja u političkom i ideološkom smislu baštini vrednosti pravaške i ustaške politike?

Osnovana 1942. u NDH, tvorevini pod čijim se okriljem desio najmonstruozniji zločin protiv čovečnosti, HPC je imala za cilj brisanje svakog traga srpskog identiteta preostalog među nedoklanim srpskim narodom. 

Njen osnivač Ante Pavelić koji je, zanimljivo, u pismu papi Piju XII isticao da upravo njemu, papi, pripada čast stvaranja NDH, tvrdio je te 1942. da on nije protiv pravoslavne vere, pa ni protiv pravoslavne crkve: „Gospodo! U pravoslavlje ne dira nitko, ali u Hrvatskoj Državi ne može biti Srpske pravoslavne crkve.“

U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u kojoj se, kako je tvrdio Pavelić, nije progonilo pravoslavlje „nego je naša borba bila uperena protiv srpstva, koje je pod raznim oblicima, služeći se svim sredstvima, sve sile ulagalo da omete razvitak i sređivanje prilika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“ ubijen je 171 pravoslavni sveštenik, a među njima trojica arhijereja: mitropolit dabrobosanski Petar Zimonjić, episkop banjalučki Platon Jovanović i episkop gornjokarlovački Sava Trlajić. Samo u Jadovnu, kako u foto-monografiji „Stradanje Srpske pravoslavne crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“ navodi Jovan Mirković, ubijen je 71 sveštenik i dvojica vladika – Petar Zimonjić i Sava Trlajić. Srušeno je oko 400, a oštećeno oko 800 pravoslavnih bogomolja, a neke od njih pretvorene su u rimokatoličke crkve. U rimokatoličku veru nasilno je prevedeno oko 450 hiljada pravoslavnih (u jednom pismu upućenom 18. maja 1943. godine Stepinac obaveštava papu Pija XII o oko 240 hiljada pokatoličenih Srba). Ubijeni su mitropolit i tri episkopa, porušeno je više od sto pravoslavnih hramova i pobijeno više od 160 sveštenika, mučeničkom smrću su umorene mnoge hiljade pravoslavnih Srba.

 

OTAC U JASENOVCU, SIN U BLAJBURGU Da bi se stvorila velika, etnički čista i što je više moguće katolička Hrvatska,  korišćeno je 40 metoda za ubijanje. Najjezivije je, kako navodi akademik Srboljub Živanović, jedan od najboljih poznavalaca stradanja Srba u 20. veku, bilo ubijanje žrtava maljem. Strašno je to što ukoliko koljač nije uspeo potpuno da prekolje žrtvu, ona bi bila živa bačena u raku da polako umire. Ako bi udarac maljem bio direktan, razbila bi se lobanja i nastupila bi momentalna smrt. Ali ako je udarac skliznuo sa strane, kod slepoočnice, povređena bi bila samo meka tkiva. Ta žrtva bi umirala u teškim mukama, a smrt bi nastupila od posledica gušenja u sopstvenoj krvi ili zbog unutrašnjeg krvarenja.

No koliko je tačno Srba ubijeno u logorima, koliko njih je skončalo u jamama, koliko živih skuvano u kazanima za kuvanje sapuna u Donjoj Gradini, o čemu i danas tamo svedoče materijalni dokazi, teško je doznati. Kao i tačan broj onih koje bi, zakucane za drveće klinovima, ustaše prepuštale laganoj smrti, ili onih spaljenih u Pačilijevim pećima…

Danas baštinika vrednosti Endehazije i naslednika Pavelićeve crkve ima više, i oni se među sobom spore. HPC je osnovana marta 2010. Nekoliko meseci kasnije formirano je i „Udruženje hrvatskih pravoslavnih vjernika“ (HPZ) s ciljem „slobodnog identifikovanja pravoslavnih hrišćana pripadnika hrvatske nacije“. Hrvatska pravoslavna zajednica proglasila je 2013. autokefalnost a među potpisnicima ovog dokumenta pored nadbiskupa Pariza i patrijarha Europske pravoslavne crkve, izvesnog Nikolaja I, našao se i akademik Ivo Matanović, za koga na sajtu HPZ piše da je pripadnik „Ustaške mladeži“ i da je za razliku od oca, oficira u Jasenovcu, preživeo Blajburg. Pored ove zajednice, još nekoliko verskih grupa pokušava da prisvoji status pravne naslednice Pavelićeve HPC.

Tako se na čelu jednog krila HPC nalazi Andrija Škulić, a na čelu drugog Aleksandar Ivanov. Prvi drugome osporava državljanstvo, tvrdeći da se radi o bugarskom državljaninu, a drugi prvome – veroispovest navodeći da je reč o katoliku. HPC se na svom sajtu „ograđuje od bugarskog građanina, ex svećenika BPC (Bugarske pravoslavne crkve), Aleksandra Radoeva Ivanova koji od 2014. putuje po Hrvatskoj i predstavlja se za hrvatskog pravoslavnog arhiepiskopa (nadbiskupa) i člana HPC-a“.

 

BORBA ZA PRESTO O samom raskolu naslednice Pavelićeve HPC dokumentarista Dario Juričan, autor filma „Gazda“, snimio je prilog u kome se cinično pita: „Andrija Škulić i Aleksandar Ivanov dva su pretendenta na Hrvatsku pravoslavnu crkvu, koji je od njih pravi pravoslavac?“

Svoje poverenje Projekat Velebit poklonio je tzv. episkopu Aleksandru. Sama organizacija Projekat Velebit, poznata po učestalim pozivima upućenim Hrvatima da se „samoorganiziraju jer se Srbi naoružavaju“, da zamešateljstvo bude veće, smeštena je na Kaptolu, u prostorijama koje su u vlasništvu Prvostolnog Kaptola. Registrovana je na adresi Kaptol 25, nedaleko od sedišta hrvatske Rimokatoličke crkve, kuće u kojoj su se svojevremeno sastajali prvi organizatori hrvatskog ustaškog pokreta Marko Hranislavić, Matija Soldin, Mijo Babić i Zvonko Pospišil. Poznati koljači Srba. O namerama ovog društva pisano je u novinama „Ustaše“ br. 3 od 3. jula 1941. pod naslovom „Prvi ustaški roj“, gde stoji: „Povijesne katakombe u zgradi na Kapitolu br. 4 bile su svjedokom kasnih noćnih sastanaka hrpice ljudi, prvih djelatnika ustaša… da se dogovara i da pripreme sve za tu borbu…“

Hrvatske ustaše su u znak zahvalnosti Rimokatoličkoj crkvi postavile spomen-ploču, koja je posle Drugog svetskog rata uklonjena. Da li je ovo slučajnost ili ne, te da li se delovanje HPC može dovesti i u najdalju vezu s planovima Vatikana ili je reč o pukoj koincidenciji teško je pretpostaviti, tek istorija govori da su težnje za ispolitizovanom autokefalnošću nemalo puta poslužile Vatikanu kao sredstvo za kasnije unijaćenje.

Kako god, ova sadašnja rašomonijada oko prvenstva u Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi mogla bi biti i zabavna da nije, s jedne strane, krvave istorije Srba u Hrvatskoj i, s druge, zabrinjavajućeg podatka sa poslednjeg popisa stanovništva koji svedoči o 16.6247 Hrvata pravoslavne vere. Ovaj broj nije nimalo beznačajan posebno ako se dovede u kontekst  kontinuiranog pritiska na Srbe koji su i dalje u državi Hrvatskoj izloženi procesu pohrvaćenja i katolizacije. I treća stvar, koju ne bismo smeli da previdimo jeste slučaj Ukrajine, u kojoj raskolnička, nepriznata i nekanonska crkva, uz pomoć Carigrada, pokušava da ostvari svoju autokefalnost.

Uzimajući u obzir ove činjenice, možda bi ipak trebalo da se zamislimo nad rečima Milorada Pupovca koji je najnoviji incident HPC u Zagrebu prokomentarisao upozorenjem da „ni marginalna grupa ako nema osude nije marginalna stvar“.         

[/restrict]

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *