PISMA ČITALACA

PismoPiše Mašan Purov

Zdravo Vučela,

Ne mogu da ti se na početku ne zahvalim što si mi dozvolio da se u ovoj letnjoj šemi obratim čitaocima „Pečata“. I što si mi dopustio da pišem na sve teme, ali uz napomenu i da se malo uozbiljim.
Biće, evo, skoro dve godine kako se javnost Srbije i regiona trese zbog onog reditelja Kokana Mladenovića i izvesnog Boža Vreće, sevdalinca i transrodne bradate osobe. Rešili su da naprave novu „Koštanu“ Bore Stankovića u kojoj bi naslovnu ulogu igrao dotični Božo Vrećo. Stavili su vaskoliku Srbiju na test: ko je za Vreća i Kokana taj je za slobodu i umetnost, a ko ima bilo kakav prigovor taj je zaostao i ogrezao u malograđanštinu i ko zna šta sve. Kokan i Vrećo optužili su mnoga pozorišta da su ogrezla u neslobodu zato što nisu udovoljili Kokanu i transrodnom Vreću s bradom. Odvijao se pravi medijski referendum za Vreća i Kokana jer niko se posebno nije ni bunio niti bio protiv Vreća i Sandokana-Kokana. Gotovo da niko ni slova ne napisa protiv Vreća i Kokana a trebalo je. Neka igraju ako hoće i šta hoće.

[restrictedarea] I srpska država je, dokazujući svoju privrženost evropejstvu, iz svojih budžetskih sredstava finansirala ovaj „projekat“ i to preko Srpskog narodnog pozorišta i Studentskog kulturnog centra iz Novog Sada. Priskočili su u pomoć i dični Crnogorci, baš kao nekada na Mojkovcu, pa su pridodali svojih državnih para preko Centra za kulturu Tivat te su tako udruženi rešili da se isprse na braniku slobodarstva i savremenog čitanja tradicije.
Oči i uši ove dve države su bile uprte u Vrećovu Koštanu. Iščekivanje je doseglo vrhunac jer nema prave Koštane i Bore Stankovića bez Vreća.
I raskidoše, naprasno na tri dana pre moguće premijere, Vrećo i Kokan. Naljuti se Vrećo na Kokana i učini nam se da osta i Bora Stanković nenamiren jer Vrećo je uslov svih uslova za savremeno čitanje klasike. Bez Vreća nema ni novog čitanja, nema provokacije. Što su se ljutili na bilo koga i optuživali celu Srbiju zbog transrodnog bradatog Vreća kada sam Vrećo odustade i raskide stvaralačku ljubav sa Kokanom, koji reče „Vrećo će ostati moja lična sramota“.
I ode Vrećo a ostaše sve optužbe na one koji nisu bili za Vreća kao Koštanu. A samo su optužbe i važne i što su lažnije sve su veće. Vrećo nam reče i da su od njega čak tražili da obrije bradu i da tako bude obrijana Koštana, što je njemu bilo neprihvatljivo.
Ode Vrećo i svi smo očekivali da se konačno radikalno iskorači iz tradicionalizma i da Mitke bude Koštana, a Koštana Hadži Toma, ali nastupi novo razočaranje svih modernista. U ulogu Koštane uskoči ne glumac već glumica (!) Emina Elor: „Koštana će ipak biti žensko“. Uskoči Elorova ali ostaše optužbe na račun neslobode i provincijalizma: „I dalje smo zatvorena sredina koja se negativno odnosi prema drugačijem“. I posle dve tri probe održa se premijera u Tivtu. I to bez Vreća, ko da ga nikada nije bilo.
„Politika“ posla „specijalno“ svoju pozorišnu kritičarku Anu Tasić na premijeru. Kritika je, dabome, bila pozitivna. Ali nikada nije napisana pozorišna kritika o javnoj probi nedovršene predstave a ne o premijernoj predstavi. Ovo je jedinstven primer u istoriji pozorišne kritike. Pisali su ljudi kritike o neodržanim predstavama ili o koncertima i predstavama koje nisu gledali ali niko nije kritički pisao o probama koje je gledao! Piše dotična dama na stranicama našeg najstarijeg dnevnog lista doslovno: „Ono što smo videli na premijeri je predstava u procesu, u finalnoj fazi nastajanja, koja će, očekujemo, dobiti čvršći i zaokruženiji oblik nakon još nekoliko izvođenja. Inicijalni koncept sa Božom Vrećom je bio sam po sebi jak, osoben, hrabar i potreban u pogledu pronalazaka opravdano savremenih pristupa dramskom nasleđu. Sa Vrećinim napuštanjem ansambla prvobitna ideja je ugušena, dok je za uspostavljanje novog tela predstave potrebno još vremena, sigurno više od četiri dana, koliko su trajale probe sa Eminom Elor…“
Dakle bilo ne bilo Vreća, bilo ne bilo predstave, sve je dobro i bilo bi jako dobro da je bilo a to ne znači da toga neće biti ako bude a i ako ne bude kao da je bilo i da jeste… Važno je samo održavati optužnicu da srpskim društvom i srpskom kulturom vlada duh neslobode, cenzure i uskogrudog provincijalizma. Tome jedino služe i Vrećo i Kokan i ovakav način kritičke recepcije.
Pročitah pre nekoliko dana da je auto vlade Srbije udario u tramvaj i to u sred Nemanjine ulice. Koliko sutra se pojavi zvanična informacije da to nisu kola vlade nego da su to kola koja je vozio funkcioner SPS Milan Divljak. Dačić izjavi da to nije nikakav funkcioner njegove stranke. Objašnjava se da je pomenuti Divljak na buvljaku kupio lažnu markicu vlade da ne bi plaćao parking i da je svojevremeno zajedno sa Draganom Đurićem, bivšim predsednikom „Partizana“, hapšen a posle i optužen u višemilionskoj aferi „Azotara“. Sudski proces još uvek traje. Baš kao i onaj koji se tiče uništavanja i pljačke „Agrobanke“.
Nekoliko stranica kasnije u istim listovima koji su objavili ovu vest pojavljuje se na sportskim stranama pomenuti Dragan Đurić ali sada kao uvažen sagovornik i tužilac i optužuje vas u „Partizanu“ da ste lopovi. Valjda ga je uredniku sportske rubrike preporučilo ovo što je pisalo na društvenoj hronici i političkoj rubrici i to mu dalo veliki kredibilitet i integritet. Ti znaš čija je omiljena izreka bila „da samo lopov misli da je svako lopov“ ali to za ovu priliku nije previše važno baš zato što je i suviše jasno. Ali ima i jedna druga ovde još lakše primenljiva poslovica koja kaže „ko laže taj i krade“. Ljubiša Tumbaković, čuveni trener „Partizana“, čak doslovno tvrdi: „Đurić slaže sve što kaže…“
Đurić sa ovakvim kredibilitetom nastavlja svoj pohod kao visokouvažavani sagovornik više listova pa i „Žurnala“. Novinar ga pita koliki je dug ostavio „Partizanu“, kada je smenjen sa mesta predsednika, a on izgovara potpunu laž da je to bilo oko 200.000 evra! I novinar (!) a posebno njegov urednik (!) koji godinama prati dešavanja u fudbalu mrtvi hladni prenose ovu presnu i lako proverljivu laž i pompezno je publikuju.
Dve revizorske kuće (od kojih je jedna svetski poznata i najviše uvažavana) i jedan revizor su ustanovili da je Đurić ostavio dug od 15 miliona evra. Nema nikoga ko čita novine da to ne zna. Taj izveštaj su zvanično prihvatile sve finansijske institucije ove zemlje. Na osnovu tog izveštaja poreski organi su izvršili reprograme poreza i mnogo šta drugo. Dakle taj izveštaj je zvanično prihvaćen i uvažen. To je činjenica koja mora biti poznata svima koji se bave novinarstvom i ona ne može biti sporna sem ako se ne dovede u sumnju rad poreskih i finansijskih organa države pa i javnog tužilaštva. Svaka suprotna tvrdnja je obična laž i novinar je obavezan da sagovorniku ukaže da laže i da takve lažne izjave ne objavljuje. Naravno, ako je moguće da ni novinar ni njegov urednik o činjenicama ne znaju ništa oni onda nisu ni kvalifikovani da profesionalno vrše svoj posao.
Obavezuje li ova činjenica novinare i urednike u Srbiji? Očigledno ne! Na delu je nova „filozofija“ novinarstva: prenosimo tačno što više laži i učinimo ih što senzacionalnijim. Što neko više laže sve je podobniji i poželjniji. Ko se pobuni protiv očiglednih laži on je za cenzuru i guši slobodu mišljenja. To se najdrastičnije vidi na izložbi „Necenzurisane laži“ povodom napada na Aleksandra Vučića. Deviza naših urednika i novinara sve više postaje – lažite slobodno. Kad vas činjenice i istine ne obavezuju to je sloboda štampe. Nazdravlje takvom novinarstvu.
Mrzak mi je svaki a najmrzniji mi je potuljeni šovinizam. Evo primera kada smo već kod fudbala. Pita se u nekom tekstu urednik Žurnala Zoran Stojadinović, tobože naivno i onako s neba pa u rebra „Gde je Ivan Ćurković“. Zašto on ne dolazi na dve tri utakmice. Bjeković, kao drugi predsednički kandidat, po njemu opravdano, ne odlazi u svoju ložu već preko pola godine, ali gde li je Ćurković jer on je po njemu odsutan neopravdano. Dakle insinuira on nešto ali ne bi ni znali šta insinuira da mu u pomoć ne priskočiše njegov novinar Vladislav Vlajić koji je intervjuisao pomenutog i onako kredibilnog i uglednog Đurića, koji, kako kaže Tumbaković „laže sve što kaže“. Njemu Đurić reče da zamera Ćurkoviću što „živi u Mostaru“ pa zato nije došao na komemoraciju Vladici Kovačeviću, na kojoj ni Đurić nije bio jer je bio na „lečenju“. Ponovo laž jer Ćurković je možda bio u Mostaru ali ne živi u Mostaru nego u Beogradu i to gotovo pola veka. I to dobro zna i novinar i njegov urednik ali kao što smo već videli činjenice ih ne obavezuju. Ali tu je odgonetka na potuljeno pitanje i insinuaciju Stojadinovića jer problem nije u tome što Bjeković ne dolazi na utakmice niti to što je Đurić na lečenju već što je Ćurković, verovatno, otišao u rodni Mostar. Pametnom dosta a i o opakoj i sramotnoj potuljenosti dosta. [/restrictedarea]

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *