Apsurdni dokazi genocida

„Srebrenički masakr“ puni 20 godina (5. deo)

Pišu Edvard Herman i  Dejvid Piterson sa Srebreničkom istraživačkom grupom (Srebrenica Research Group)

Genocid je, prema tumačenju Haškog tribunala, predstavljalo i izazivanje pesimizma među bosanskim Muslimanima zbog pada Srebrenice

Ostali dokazi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) da je u Srebrenici reč o „genocidu“ jednostavno su smešni. Sud je smanjio veličinu „grupe“ koju su bosanski Srbi navodno „nameravali“ da unište, došavši od svih bosanskih Muslimana do onih bosanskih Muslimana koji su tada potražili utočište u srebreničkoj „zaštićenoj zoni“. Dalje, kako bi se izborilo s činjenicom da su se bosanski Srbi koncentrisali na vojno sposobne muškarce i da se nisu ni potrudili da ubiju većinu muslimanskih stanovnika „zaštićene zone“, Pretresno veće prihvatilo je argumentaciju Tužilaštva da „ono što je ostalo od srebreničke zajednice preživljava u mnogim slučajevima samo u biološkom smislu, i ništa više“, i zaključilo da je smrt vojno sposobnih muškaraca „sprečilo bilo kakav delotvoran pokušaj bosanskih Muslimana da povrate teritoriju“.

[restrictedarea]
PRILAGOĐAVANJE ZAKLJUČAKA

Ali preživeti u „biološkom smislu“ i dalje predstavlja preživljavanje – to, dakle, nije uništenje. Pretresno veće, ipak, geografsko premeštanje stanovništva „zaštićene zone“ tretiralo je kao jednako fizičkom uništenju ove izbegličke zajednice i, nadalje, to je tretirano kao ekvivalent genocidu iako je zapravo „zločin nad zločinima“ svelo na etničko čišćenje. Kao što je kanadski pravnik Vilijam Šabas rekao nedugo posle presude komandantu Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske Radoslavu Krstiću: „Zar ne postoji nijedno drugo moguće objašnjenje likvidacije 7000 muškaraca i dečaka u Srebrenici? Da nisu možda oni targetirani upravo zato što su bili vojno sposobni, i otuda su sadašnji ili potencijalni borci? Da li bi se neko ko je zaista rešen da fizički uništi čitavu grupu, i dovoljno hladnokrvan da ubije 7000 nezaštićenih muškaraca i dečaka, potrudio da organizuje prevoz kako bi žene, deca i starci mogli da budu evakuisani?“ Možemo da budemo sigurni da je način razmišljanja Pretresnog veća bio primenjen samo na bosanske Muslimane iz Srebrenice, ali ne i na Srbe iz Krajine protiv kojih je, na prostorima što su oni naseljavali vekovima, hrvatska vojska sprovela mnogo obimnije fizičko uništenje.

Žalbeno veće shvatilo je da je odluka Pretresnog veća problematična, i prilagodila je stvari tako da se očuva zaključak o genocidu. Najpre, prihvatilo je da je 7000 – 8000 bosanskih Muslimana bilo „sistematski ubijeno“ (likvidirano) bez ijednog dodatnog dokaza osim presude Pretresnog veća; sve pogibije bosanskih Muslimana u borbi iščezle su. Dalje, nadogradilo je argumentaciju Pretresnog veća koje je naglasilo „patrijarhalni društveni karakter muslimanske zajednice u Srebrenici“, uz navodnu činjenicu da, pošto su 7‒8000 ubijenih muškaraca i dalje „zvanično vođeni kao nestali“, njihove udovice „ne bi mogle ponovo da se udaju i, posledično, da imaju novu decu“. Na taj način, nestali muškarci „imali su teške posledice na rađanja u srebreničkoj muslimanskoj zajednici, potencijalno osuđujući zajednicu na odumiranje“.

Žalbeno veće dodalo je još jedan sloj argumentacije kako bi pokazalo genocidne efekte koje je geografsko premeštanje stanovništva srebreničke „zaštićene zone“ imalo na sve bosanske Muslimane. „Iako je ovo stanovništvo predstavljalo mali procenat ukupnog muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine u to vreme“ (oko 1,4 miliona osoba) „Srebrenica je bila važna zbog svoje istaknutosti u očima i bosanskih Muslimana i međunarodne zajednice“, kaže njihova argumentacija. Sudbina bosanskih Muslimana Srebrenice, otuda, „poslužila bi svim bosanskim Muslimanima kao moćno svedočanstvo njihove ugroženosti i nemoći pred srpskim vojnim snagama“.

Osim što je ovaj argument apsurdan i „zločin nad zločinima“ svodi na osećanje pesimizma izazvano ratom, zvaničan je i podatak da su lideri bosanskih Muslimana tokom nekoliko godina razmatrali mogućnost razmene Srebrenice za teritoriju koju su bosanski Srbi držali oko Sarajeva, što snažno ukazuje da zadržavanje Srebrenice nije bilo od značajne strateške važnosti za lidere bosanskih Muslimana. Štaviše, pouzdano je utvrđena i činjenica da je Sarajevo povuklo komandante 28. divizije (stacionirane u Srebrenici) i da je započelo povlačenje vojske pre pada Srebrenice, osiguravajući da se to dogodi bez borbe uprkos postojanju dobro opremljene i brojne vojske u „demilitarizovanom“ gradu. Nasuprot logici Žalbenog veća, gubitak Srebrenice očigledno nije bio nešto što su muslimanski lideri „nastojali da spreče“. Zapravo, valjana je tvrdnja da su prepuštanje Srebrenice i korišćenje srpske okupacije i akcija radi demonizacije Srba i uvlačenje NATO u rat protiv Srba predstavljali pravo objašnjenje ovog povlačenja. Žalbeno veće moralo je da bude jako pristrasno da bi previdelo ove argumente.

ČUDNI PLAN EGZEKUCIJE

Žalbeno veće takođe je priznalo da je moralo da pronađe, kao uslov, „specifičnu nameru“ bosanskih Srba da „unište, delom ili u potpunosti, nacionalnu, etničku, rasnu ili religioznu grupu kao takvu“. Žalbeno veće složilo se s Pretresnim većem da je „plan egzekucije“ ustanovljen u poslednjem momentu u okviru Komande vojske bosanskih Srba, koja ga je prosledila Drinskom korpusu, iako se jedini dokaz ovog „plana egzekucije“ sastoji od kombinacije svedočenja Srba pod kontrolom MKSJ koji su priznanja krivice zamenili za povoljne uslove presude, i navodno presretnutih, šifrovanih i preterano interpretiranih (i vrlo moguće, falsifikovanih) komunikacija u okviru Drinskog korpusa i povezanih jedinica. Drugi dokumenti, koji bi podržali ovu tezu, nikada nisu otkriveni, ali je Žalbeno veće zaključilo da je i ovo dovoljno da bi predstavljalo dokaz „namere“ bosanskih Srba.

Ove odluke da ubiju, donete u poslednjem trenutku, takođe su bazirane na suptilnom razumevanju zlikovaca bosanskih Srba koji su, kao što smo upravo videli, znali efekte patrijarhalnih društvenih aranžmana na preživljavanje, i koji su zato odlučili da ne ubiju žene i decu zato što bi to predstavljalo loš pi-ar! MKSJ nikada nije objasnio zašto vojska bosanskih Srba na sličan način nije odvojila, pritvorila i ubila bosanske Muslimane iz „zaštićenih zona“ Žepa i Goražde, već je lečila mnoge povređene Muslimane i prebacila ih u Tuzlu. Možda se namera u ovim dvema enklavama, i u srpskom tretmanu žena i dece – i u oštrom kontrastu sa srebreničkim muškarcima – sastojala u dobijanju pi-ar poena? Ili je moguće da MKSJ-ovi podaci i interpretacije pada Srebrenice predstavljaju kombinaciju propagande i dezinformacija?

A čak ni svime ovime nisu iscrpljene sve idiotarije iz presuda Krstiću. Krstićev slučaj bio je jedan od prvih u kojima je MKSJ upotrebio svoj inovativni koncept „zajedničkog zločinačkog poduhvata“ (joint criminal enterprise – JCE). Ovog koncepta nema u Statutu MKSJ, niti u ranijoj pravnoj doktrini. Drugim rečima, kao što primećuje Džon Loklend, „MKSJ je morao da ga izmisli“. U pravnu praksu MKSJ prvi put je uveden u julu 1999, u osuđujućoj presudi po žalbi bosanskog Srbina Duška Tadića za ubistvo malog broja bosanskih Muslimana u Prijedoru. Iako nije ni tvrđeno da je sam fizički učestvovao u ovim ubistvima, Žalbeno veće osudilo ga je samo zato što je „imao nameru da učestvuje i produbi kriminalnu aktivnost ili kriminalnu svrhu grupe, i da doprinese zajedničkom zločinačkom poduhvatu ili u bilo kom događaju or in any event to the commission of a crime by the group“. Zbog ovoga je Vilijam Šabas napisao da akronim JCE zapravo znači „just convict everyone“ – samo osudite svakoga.

Kraj

 

Gambit pomirenja

Od početka zapadne intervencije u razbijanju Jugoslavije tvrdilo se da je glavni cilj donošenje mira i pomirenja u taj problematični region. Ta tvrdnja bila je podmukla i orvelijanska, budući da je od starta cilj bio da se Jugoslavija transformiše u skladu sa geopolitičkim ciljevima SAD i Nemačke. Da bi se to ostvarilo, Jugoslavija je morala da bude raščlanjena, a Srbija, kao republika koja je najviše želela očuvanje multietničke Jugoslavije, morala je da bude disciplinovana. A to je zahtevalo pogoršanje tenzija između različitih naroda, pomoć u njihovim ratovima za teritoriju i konačnu vojnu intervenciju kako bi se Srbija slomila. To je učinjeno efikasno, tako da je u stvarnosti rat predstavljao centralno mesto NATO intervencije, a građanski rat (i posledično etničko čišćenje) bili su važan deo NATO intervencionističkog paketa. U tom procesu, etničko čišćenje koje je ohrabrio NATO jednostrano je koristila NATO „pravna“ i propagandna ruka, MKSJ, kako bi pripomogla radu protiv targetiranih Srba.

Smešna je ideja da bi ovo moglo da pripomogne pomirenju, a u stvarnosti su intervencija i ratovi povećali međuetničko neprijateljstvo i pomirenje učinili težim. Bosanski Muslimani iskoristili su prednost NATO-MKSJ podrške njihovim ciljevima kako bi nastavili s potragama za srebreničkim grobnicama, komemoracijama, publicitetom i kažnjavanjem Srba i zahtevima za izvinjenjima i reparacijama. Ne-pomirenje i njegova posledica, antisrpska propaganda i politika, predstavljaju dobar posao za bosanske Muslimane koji obećava da će se nastaviti večno, uz podršku zapadnih pokrovitelja. Otuda je jasno da neprijateljstvo među narodima u Bosni nije nestalo i Bosna se naširoko smatra propalom državom, koju i dalje okupiraju i njome upravljaju članice NATO. Hrvatska nema taj problem zato što je, uz SAD i NATO podršku, najveći deo etničke srpske manjine proteran iz Hrvatske, što je bilo direktno etničko čišćenje a ne pomirenje. Na Kosovu – gde je cilj SAD, prema predsedniku SAD Bilu Klintonu, bila „multietnička, tolerantna, inkluzivna demokratija“ – taj cilj očigledno nije ostvaren (a i bio je samo propagandna tvrdnja a ne i stvarni cilj); Srbi su posle bombardovanja bili izloženi momentalnim napadima kosovskih Albanaca, i mnogi od njih su proterani (zajedno sa Romima) a većina preostalih živi u odvojenim i ugroženim manjinskim zajednicama.

I dok nije bilo pomirenja (niti je ono i planirano) ono čega je bilo jeste uništavanje Srbije, koje jeste bilo planirano: izložena je dugim i skupim sankcijama, razarajućem bombardovanju i političkom i ekonomskom pokoravanju koje je na vlast dovelo ulizice i zemlju nateralo da puzi i moli u stanju izgubljene nezavisnosti. Loren Iglberger je još 1992. upozorio Srbe na „rizik kojem su trenutno izloženi da podele neizbežnu sudbinu onih koji sprovode etničko čišćenje u regionu“. Naravno, ako etničko čišćenje u regionu sprovodite uz američku pomoć i zaštitu, kao u Hrvatskoj u operaciji „Oluja“, na Kosovu od juna 1999. i u Bosni, s Naserom Orićem koji je slobodno operisao iz Srebrenice tokom 1992. i 1993, niste izloženi nikakvim rizicima zato što ste pod zaštitom globalnog Kuma.

Naravno, sa Srbima kao demonizovanom metom SAD-NATO rata, „pomirenje“ bi moglo samo da znači da su oni propisno kažnjeni. Kao što je Majkl Šarf objasnio 2004, ciljevi Saveta bezbednosti (čitaj: SAD) prilikom uspostavljanja Tribunala bili su da se „prosvetli srpski narod, koji je dugo bio zavođen Miloševićevom propagandom… kako bi se uspostavilo pomirenje tako što će se prvenstvena odgovornost prikačiti Miloševiću… i da se promoviše politička katarza uz istovremeno omogućavanje novim srpskim liderima da se distanciraju od represivne politike prošlosti“. Sve to počiva na onome što bismo mogli nazvati „Alisa u zemlji NATO“ istorijom moderne Jugoslavije, koja zapravo stvarnu istoriju obrće naglavačke. Takođe bismo mogli da upitamo i kada će izvinjenja i pravdu dobiti rodbina i naslednici 2382 ubijena srpska civila, i još veći broj koje je Naser Orić, uz NATO saučesništvo, ranio ili proterao iz istočne Bosne 1992. i 1993. A što se tiče Iglbergerovog upozorenja Srbima iz 1992. da rizikuju da „podele sudbinu onih koji sprovode etničko čišćenje u njihovo ime“, to je bilo rano upozorenje na moguće SAD-NATO ratne zločine – bombardovanje srpskih civila koji nisu uspeli da obuzdaju etničko čišćenje što su njihovi lideri navodno sprovodili – stvarne ratne zločine iz 1999.

Čitav proces rasturanja Jugoslavije je, u suštini, bio SAD -NATO rat protiv Srba, koji su stajali na putu geopolitičkih ciljeva velike zapadne sile. Taj rat predstavljao je uspeh Zapada, ali je za Srbe, i za međunarodno pravo i pravdu, bio propast.

[/restrictedarea]

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *