ŠVAJCARSKA – IZGUBLJENA NEUTRALNOST

Piše Momir Bulatović

Predsjednik Švajcarske nacionalne banke (SNB) objavio je odluku o napuštanju podrške politike očuvanja odnosa između franka i evra. Iako mnogi nisu razumjeli njen sadržaj, pa joj nisu ni pridali značaj, posljedice koje je ona izazvala bile se velike i neočekivano teške

Švajcarska za mnoge predstavlja simbol stabilnosti, mira, bogatstva i neutralnosti. Ona je i veoma uređena zemlja, sa snažnom demokratskom praksom u odlučivanju. Njena nacionalna valuta – franak, bila je cijenjena i tražena u svijetu, a snagu je zasnivala na bankarskom sistemu i pametnoj upravi nad ekonomijom. Sve je izgledalo kao u bajci. Do prošlog utorka popodne.

BIJES I NEVJERICA Toga je dana predsjednik Švajcarske nacionalne banke (SNB) objavio odluku o napuštanju podrške politike očuvanja odnosa između franka i evra. Iako mnogi nisu razumjeli njen sadržaj, pa joj nisu ni pridali značaj, posljedice koje je ona izazvala bile se velike i neočekivano teške.

Isti gospodin je nepun mjesec ranije (18. decembra 2014.) dao sasvim suprotnu izjavu. Iznio je snažna uvjeravanja da će SNB nastaviti politiku utvrđenu septembra 2011. godine, koja se sastojala u održavanju pariteta švajcarskog franka prema evru u rasponu od 1,2 do 1,3 franka za jedan evro. Finansijska tržišta su to sa zadovoljstvom registrovala i svi su sretni i zadovoljni otišli na božićne i novogodišnje praznike. Računali su da će i ova godina teći po principu uobičajenih poslova.

SNB o ovoj politici, tada, nije odlučila sama, već je bio postignut dogovor između finansijskog sektora, industrijalaca i sindikata. Sistem je prilično dobro funkcionisao. Švajcarski franak je izgledao stabilno i poželjno. Bio je i prilično „jeftin“ čime je švajcarsku ponudu na svjetskoj pijaci činio konkurentnom. Izvoz je rastao, a s njim i zaposlenost uz pristojno velike nadnice. Nezaposlenost je bila na nivou od oko tri odsto, što je ovaj problem, koji proganja sve ostale evropske države, za Švajcarsku činilo stvarno nepostojećim.

A onda, stanje šoka koji se, po izvještavanju stranih medija, ne smiruje. Nisu uznemireni samo pripadnici finansijskog establišmenta već i političke partije, mediji i ukupna javnost. Švajcarska izvozno orijentisana industrija reagovala je izražavajući užas, dok su drugi simbolično „ostajali bez riječi“. Švajcarska je, u trenutku, prestala da bude mirno ostrvo izolovano od krize koja hara ostatkom kontinenta i manifestuje se u slabostima evra, depresiji privrede EU i zastrašujućem rastu nezaposlenosti u njenim državama članicama.

RAST FRANKA Svjetsko finansijsko tržište reagovalo je nezapamćenom brzinom. U doslovno nekoliko sati, evro je izgubio 33 odsto svoje vrijednosti prema švajcarskom franku. U pitanju je bio najveći jednodnevni pad neke berzanske vrijednosti još od vremena Velike krize iz 1929/33. godine. Nova i prilično krhka ravnoteža između ove dvije valute sada se traži u razmjeri jedan prema jedan. Istovremeno, akcije švajcarskih preduzeća, inače dobro kotirane tokom minulih decenija, odjednom su izgubile deset odsto vrijednosti, budući da su špekulanti predvidjeli da će jači („skuplji“) franak otežati njihov izvoz, posebno u evropske zemlje.

Spisak gubitnika je tek počeo da se odmotava. Najveći američko-pacifički fond za trgovinu stranim valutama (FXCM) prijavio je da su njegovi klijenti, zbog ovako nepredvidljivog kretanja franak – evro, imali gubitak od 225 miliona dolara. Dva druga fonda iz iste branše, jedan iz Velike Britanije i drugi sa Novog Zelanda, bili su prinuđeni da objave bankrot, budući da nisu imali sredstva da pokriju „opklade“ koje su pogrešno uložili u ovoj trci. Ministarstvo finansija Japana istražuje veličinu gubitaka koje su u ovoj zemlji pretrpjeli trgovci novcem. Valja imati na umu da je japanski državni penzioni fond pojedinačno najveći finansijski investitor na svijetu, a da je njegova omiljena trgovina intervalutarna.

Hiljade preduzeća širom svijeta, uključujući i brojne manje banke, presabiraju gubitke i gutaju knedle. Konačno, pojavio se u punoj težini i problem kredita indeksiranih u švajcarskim francima. Stotine hiljada prevarenih klijenata, ni krivi ni dužni, dovedeni su u finansijski nemoguću poziciju. Njihove kreditne obaveze su se vinule u nebo zahvaljujući rastu „švajcarca“.

[restrictedarea]

GLAVOM U ZID Pa, zašto je Švajcarska nacionalna banka prekinula ovu, naizgled, idiličnu sliku? Čemu ovakva i ovolika nevolja? Zar nije moglo da se sve nastavi kao u stara dobra vremena?

Problem sa finansijskim krizama uvijek i svuda je isti. One nastupe naglo, nahrupe svom težinom koja se gomila u vremenima njihove inkubacije. Baš kao i poplavne vode kad probiju branu. U slučaju Švajcarske stvari stoje ovako: Privreda Švajcarske zasniva se na izvozu. Veličina izvoza predstavlja 72,2 odsto njenog BDP-a. To je ubjedljivo najviše u odnosu na sve druge razvijene ekonomije. U Njemačkoj on predstavlja 45,6 odsto BDP-a, u Kini tek 26,4 odsto, Japanu 16,2 i SAD-u 13,5 odsto BDP-a.

Da bi branila svoje izvozne pozicije, SNB se obavezala da će održavati odnos prema evru tako što će štampati franak i njime kupovati „neograničenu količinu“ strane valute. Pojednostavljeno, kada tržišna tražnja prevagne prema franku, ona će ga prodavati ili, kada ne bude interesovanja za evro, ona će ga kupovati, održavajući međuvalutarni odnos u zadatom koridoru. I to je jedno vrijeme funkcionisalo. Na način sličan onome koji primjenjuju američke Federalne rezerve, ali i uz jednu suštinski bitnu razliku.

U Americi, FED kupuje najsigurnije finansijske papire na svijetu – obveznice Ministarstva finansija i na tom osnovu proizvodi dolar. On te papire može da drži sve do roka njihovog dospijeća, čime se virtuelno osigurava da će novac biti vraćen. Ali, u ovom slučaju je u pitanju jedna valuta – dolar. S druge strane, SNB mora da kupuje druge valute sa stalnim rizikom da one mijenjaju svoju vrijednost i nju izlažu ogromnim rizicima i mogućim gubicima. Ona, dakle, stvara švajcarski franak da bi njime kupovala evro. To zahtijeva da njene rezerve u stranoj valuti budu enormne. Početkom ovog vijeka one su bile deset puta manje od današnjih, kada premašuju 500 milijardi franaka. Uz to, Švajcarska ima relativno mali nivo spoljnjeg duga (33,8 odsto u odnosu na BDP) pa nema mogućnosti da bankama u svijetu ponudi obveznice duga na prodaju, usljed čega mora da stvara novi novac. Ovakva politika je dovela do toga da su devizne rezerve SNB vrtoglavo rasle i dostigle nivo od 75 odsto BDP-a Švajcarske.

POPLAVA NOVCA Nedavno je Banka Japana objavila masivan program finansijskih podsticaja u cilju prevazilaženja hronične bolesti svoje ekonomije – recesije. Kreiraće se ogromne količine jena koje će, uz kamatu blizu nule, biti ponuđene bankama i investitorima. Američki FED je nedavno završio treću fazu štampanja „lakog novca“ i najavio produžetak iste politike i u ovom kvartalu. Tokom nedjelje se očekuje odluka Evropske centralne banke o „stimulativnim i podsticajnim mjerama za razvoj evropske ekonomije“ iza čega se krije odluka da ECB odštampa dodatnih 500 milijardi evra i pusti ih kroz bankarski sistem.

Novca ima iznad svake razumne mjere, a njegova potrošnja je iznad bilo kakve racionalnosti. Umjesto u investicije i razvoj, on se usmjerava u špekulisanje i kockanje. Valja upamtiti da se novac namijenjen japanskim penzionerima ulaže (i gubi) u opkladama na kurs franka i evra. U tako haotičnom stanju, koje nije greška sistema već sistem kao takav, nema racionalnih poteza i brzih rješenja. U odnosu na SNB, očekivana poplava novca sa svih strana nije joj ostavila mogućnost izbora. Ako pretpostavimo da ona nije dio ove opšte igre (što je malo vjerovatno) sigurno je da sama nema moći da zaustavi nastupajuće ludilo i izvjesnu propast. Stoga je, svjesna da je nastavak prethodne politike drugo ime za samoubistvo, bila prinuđena da pusti evro i to po cijenu svih užasnih problema koje će takva odluka roditi kako u samoj Švajcarskoj, tako i u ostatku svijeta.

Još se nije smirilo ono što brojni analitičari nazivaju „naftni šok“, misleći na tekuće manipulacije cijenom nafte. Razigrava se priča sa negativnom kamatom koju propisuju neke moćne centralne banke, a čija je posljedica da se obveznice državnog duga Njemačke i Švajcarske prodaju sa negativnom kamatom. To predstavlja tako suludo ekonomsko stanje u kojem država priča i nameće obavezu štednje, dok se, istovremeno, sama zadužuje i, uz to, naplaćuje privilegiju da od nekoga uzme novac. Na sve to se dodao i ovaj švajcarski „šok“. U najkraćem, on predstavlja još jedan ekser ukucan u poklopac mrtvačkog sanduka u kojem leži nada za oporavak svjetske ekonomije.

NEVJEŠTA DRŽAVA

U domaćoj javnosti najveću pažnju izaziva refleksija odluke SNB u odnosu na evro, sa stanovišta bankarskih kredita indeksiranih u švajcarskim francima. Nažalost, rasprava predstavlja doprinos već mnogo puta iskazanoj sposobnosti da se izbjegne suština, a žar unese u marginalije. Otužno je i samo podsjećanje kako neki (trebalo bi da su) ozbiljni dnevni listovi izvještavaju o ovom problemu.

Suština koja se (ne zna ili svjesno) prećutkuje ima tri elementa. Prvi je da su svojevremeno investitori na tršištu nekretnina kapital pozajmljivali u švajcarskim francima kako bi smanjili troškove kamate. Zaduživanje u francima bilo je, dakle, jeftinije nego u evrima. Trošak kamate je sastavni dio cijene stana. Cijena se utvrđuje prilikom kupoprodaje, a ako se ona ostvaruje na bazi bankarskog kredita izražava se u kamati, kao cijeni kredita, i ne može da bude zavisna ni od čega drugog.

Ugrađivanje klauzule o kretanju kursa švajcarskog franka u ugovore o kreditu nije ništa drugo do obična prevara. Prevara jeste sastavni dio svakog bankarskog posla. Ona biva olakšana (i slađa) kada je sa druge strane neuka stranka koja, sve i da hoće, najčešće nije u stanju da shvati veličinu i obim štete koju joj je banka odredila. To je drugi elemenat.

Konačno, kao treći stub suštine, pojavljuje se neuka i nemoćna država. Ona tvrdi da ne može da se miješa u ugovorni odnos dviju strana – banke i klijenta – i ponavlja da svako treba da izvrši obaveze koje je preuzeo. Ništa od toga nije tačno. Država, prvo, mora jasno i glasno da utvrdi da je u pitanju prevara naivnih građana. Prevara, bez obzira na način na koji se vrši i stranu koja to radi, nije dozvoljena ni u jednom civilizovanom društvu. Ona je dužna da u zaštitu uzme neuke građane jer, u konkretnim okolnostima, većina klijenata nema odgovarajuću poslovnu sposobnost u odnosu na tehnike prodaje koje primjenjuju banke. Na kraju, ona mora da afirmiše stav da nemogući ugovori ne obavezuju u pravnoj praksi. Jednako kako bi bio pravno ništavan ugovor u kojem bi se jedna strana obavezala da će u jednom skoku preskočiti Dunav i dugoročni stambeni ugovori sa ugrađenom klauzulom o švajcarskim francima moraju biti poništeni i zamijenjeni drugim. Ili, krajnje pojednostavljeno, država mora da u odnosu na ovaj problem postupi na isti način kako što je nedavno uradila Mađarska.

[/restrictedarea]