Hotentotske pridike o moralu sa katedre EU

Piše Časlav Koprivica

Ključni motiv hrvatske peripetije u vezi sa Šešeljom, osim možda (i) sračunatoga (naručenoga? – recimo Berlin?) kvarenja odnosa sa Srbijom, jeste prije svega mržnja. Čak ako je neka osoba predmet jednodušne odbojnosti i mržnje, kao što je, sve su prilike, slučaj sa stavom Hrvata prema Šešelju – ipak je neuporedivo manje u odnosu na to kada država kao institucija stane iza takvog stava

Kada se Kolumbo sreo sa predstavnicima domaćeg stanovništva Novoga svijeta i kada nakon svojeg izlaganja (na španskom) nije dobio nikakav odgovor, zaključio je da se mjesni prvaci prave da ga ne razumiju, te da su, bez sumnje, pretvorni i podmukli. Fenomen nesposobnosti poimanja toga da ljudi iz drugih skupina ne razumiju naš jezik, da nemaju naše navike, običaje, da ne dijele naša shvatanja, u nauci se zove kulturni solipsizam. Za to stanje svijesti, koje, inače, odlikuje primitivna društva, moguće, normalno, prihvatljivo, uopšte zamislivo – jeste samo ono što se radi/misli/vjeruje kod nas.

RAZBORITO PONAŠANJE Ovih dana, usred hrvatske kampanje povodom Šešelja, prisustvujemo gotovo udžbeničkom primjeru toga – Hrvatska je digla „evropsku“ uzbunu zbog Šešeljevih izjava datih nakon povratka, pri čemu, zamjera se, zvanična Srbija nije zauzela stav koji oni smatraju primjerenim. To da će Šešelj reći ono što je četvrt stoljeća govorio nije nikakvo iznenađenje; a za umirućeg čovjeka, izmaltretiranog nepravdom i cinizmom u Hagu i ozlojeđenog izdajom nekadašnjih najbližih saradnika, nakon dvanaest godina nedosuđene, a odležane robije, posljednja dostupna zadovoljenja mogu biti inat i dosljednost. Da prizivanje „Velike Srbije“ valja posmatrati prevashodno kao lični čin, kao oporuku koju neće imati ni ko, ni kada, niti gdje da izvrši, jasno je svakome ko elementarno poznaje situaciju i u Srbiji i oko nje: Šešeljeva stranka je izvan Skupštine, uticaj ne samo njegovih nego i nacionalnih ideja u javnosti je minimalan, Srbija se faktički odrekla dijela svoje teritorije zarad (imaginarnog) priključenja EU i pritom je neopisivo slaba. Dakle, ako ste nesaglasni s takvim idejama, bilo bi razborito i taktično sve to ignorisati – kao što je uradila vlada Srbije, jer čitav događaj jedva da ima neki politički – a i tada samo usko lokalni i prolazni − ali nipošto nema istorijski značaj. Ipak, Hrvatska je izabrala da zatrubi trubama Sudnjeg dana.

Nije tu riječ samo o tome što se iz zvaničnog i nezvaničnog Zagreba, valjda na osnovu moralnih „prava“ koja, valjda, proističu iz uspješno obavljenog etničkog čišćenja stotina hiljada svojih srpskih građana, Srbiji (tačnije tek njenom sićušnom, „potcenzusnom“ dijelu) ojađenoj višestrukim porazima, ne dopušta i želi zabraniti da makar misli o Šešelju šta joj je volja. Tamo se naprosto ne shvata kako je moguće da današnja Srbija ne dijeli njihovu vizuru pomenutoga. Nije, dakle, riječ samo o licemjernom sumnjičenju Nikolića i Vučića zbog nekadašnje saradnje sa Šešeljem – koji su prihvatanjem mora, djelimično svakako i zvaničnoj Hrvatskoj poznatih poniženja, valjda, „dokazali“ svoju „podobnost“ za igru zvanu Rax americana, u kojoj su Hrvatima, znamo, dopale mnogo bolje karte nego Srbima; riječ je o tome da Hrvati, ni privatno ni zvanično, ne mogu da pojme kako Srbija, ako je zaista „demokratska“ i ne-više-miloševićevska, ne gleda na Šešelja kao što oni gledaju. Možda im je čak prećutno i kriterij istinske „demokratske“ preobraženosti Srbije prihvatanje njihovog nazora o nekim pitanjima koja oni, prema vlastitom nahođenju, prepoznaju i proglase ključnim, kao što je, recimo, „slučaj Šešelj“.

[restrictedarea]

LOKALNI „IZVOĐAČI RADOVA” Ovaj ogledni primjer je utoliko poučan jer ne treba imati sumnje da će se u Zagrebu i dalje pokazivati sklonost da se s vremena na vrijeme „kandidiraju“ testovi na kojima će Srbija, kao stalno sumnjiva, morati da dokazuje svoju „revidiranost“. Valjda im ostala brozovska zaduženja i navike iz Brozove Jugoslavije, samo što bi to sada željeli da rade u ime EU, a ne više u ime SFRJ, kao nekada. Uzgred, ako Srbija, kao stalno sumnjiva, a često i eksplicitno osumnjičena (ne samo u Zagrebu nego i od Vašingtona do Kijeva, od Helsinkija do Tirane, a preko Berlina i Londona) pristane da joj Hrvatska bude nadzornik „uslovne slobode“ – a i to može biti jedna od klauzula našeg „evropskog puta“, što vidimo po tome što je, recimo, dokazani slovenački srbofob Kacin dobio značajnu ulogu u ponižavajuće-komičnom briselskom igrokazu za Srbiju – to stanje može trajati decenijama. Uzgred, možda nekome padaju na pamet i neka imena iz Hrvatske koja bi još „pedantnije“ od „brižnog“ Jelka obavljala svoju „časnu“ dužnost…?

Odakle, međutim, u Hrvatskoj očekivanje da narod s kojim su oni, još uvijek ne tako davno, bili u ratu na neke s tim povezane događaje i aktere treba da gleda otprilike isto kao i ona? Čak i da prihvatimo u Hrvatskoj raširenu tezu da su oni pobjednici rata protiv Srbije – iako su zapravo bili samo jedan od lokalnih „izvođača radova“ Zapada protiv Srba – zar nije previše očekivati da onaj koga si „porazio“ na događaje koji su doveli do njegovog poraza gleda kao i pobjednik? U stvari, jedna od elementarnih, doduše nepisanih normi ljudskosti u ophođenju sa bivšim neprijateljem (da, i tu ima nekih „pravila“) jeste ne primoravati ga da se prošlih događaja sjeća (Kako bi, uopšte, išlo to primoravanje na sjećanje? – nažalost, jako dobro pa znamo iz „Brozoslavije“) kao što na njih gleda pobjednik. Gledaju li, primjera radi, Francuzi i Englezi danas jednako na Napoleona, Grci i Iranci na Aleksandra Makedonskog, Evropljani i Mongoli na Džingis-kana, ili Srbi i Turci na Kosovsku, ili pak mi i Bugari na Bregalničku bitku? Naravno da ne. Jedina zemlja u kojoj je posle poraza došlo do prihvatanja pozicije pobjednikā bila je Njemačka, poslije Drugog svjetskog rata. No do toga nije došlo spontano, već preko isprva prisilnog, a zadugo od strane pobjednikā nadziranog procesa denacifikacije. A ni do toga vjerovatno ne bi došlo da njemačka vojska nije, vojnički neopravdano, umorila milione slovenskih i jevrejskih civila. Je li Srbija u poziciji Njemaca posle Drugog svjetskog rata? Mnogo je onih spolja, a nije ih malo ni ovdje, koji bi je rado vidjeli kao zamorčića u laboratoriji za „denacifikaciju“, ali to, uprkos svojevremeno upornim pokušajima, ne samo što nije moralno opravdano nego nije ni operativno realno, bez obzira na to što, evo, već gotovo petnaest godina živimo u okupacionom stanju.

PROPAGANDA I STEREOTIPI Kako to da se u Hrvatskoj ne vidi besmislenost očekivanja da se u pogledu nekih događaja i osoba, koji su nas dvije i po decenije dijelili dubokim i širokim jazom, pozicija Srbije faktički primjeri njenoj? Nakon dvadeset pet godina bjesomučne propagande tzv. „Domovinskog rata“, odnosno „Velikosrpske agresije“, koja nije prestala ni nakon „Oluje“, ni nakon Tuđmanove smrti, ni nakon odstupanja fašistoidnog HDZ sa vlasti, u Hrvatskoj je došlo do svojevrsne implozije javne svijesti o ratovima iz devedesetih. Propaganda za vrijeme rata ima smisao mobilizacije, razumljivo je da i nekoliko godina posle rata, tj. posle pobjede nad srpskim stanovništvom nekadašnje Republike Hrvatske vlast održava atmosferu trijumfalizma. Pobjeda je slatka, a i makar neko vrijeme zgodno je sredstvo za zapušavanje usta nezadovoljnikā. No perpetuisanje propagande iz prve polovine devedesetih i njenih stereotipa unedogled (što se vidi čak i iz programske sheme HRT, gdje i dalje defiluju „branitelji“, koji o „četnicima“ govore kao da su bojevi utihli prije koji dan) od tzv. „Domovinskog rata“ je načinilo bezmalo „mit utemeljenja“ nacije, iako je ona, makar istorijski gledano, stara više od hiljadu godina. Uzgred budi rečeno, to neodoljivo podsjeća na eternizaciju „slavnih epopeja“ iz NOB u SFRJ, ali to je imalo smisao održavanja unutrašnje legitimacije vlasti ideološkom indoktrinacijom, a posljedica toga nije bila permanentno trovanje odnosa sa nekom susjednom zemljom. Da li se pušta da „Domovinski rat“ teče unedogled da bi se, recimo, vaspitavanjem mladih naraštaja u duhu mržnje prema Srbima preduprijedio svaki oblik približavanja sa Srbima, ili je nešto drugo posrijedi, teško je reći. No, u svakom slučaju, posljedica je da, umjesto da propaganda samo mobiliše, odnosno „samo“ produženo indoktriniše mase, ona se vratila u lice onima koji je iniciraju i oblikuju.

Oni su, naime, zaboravili da je u pitanju propaganda, pa su počeli njene reprezentacije da doživljavaju kao samu realnost. Politička elita je počela da vjeruje da propaganda devedesetih (u dvije hiljade desetim!) nije tek propaganda već sama istina. Dakle, javno prihvaćene „istine“ o nedavnim ratovima koje su u dominantnoj hrvatskoj javnoj i privatnoj svijesti u opticaju jesu (samo)zaboravljena propaganda. Tako je moguće da čak i oni koji su u političkom vrhu i kojima je dužnost ne samo da predstavljaju svoj narod (pa i njegove manjkavosti) nego i da opšte sa drugima ne mogu da shvate kako Srbija na te stvari ne gleda njihovim očima. Za njih je, kao i za primitivnog čovjeka – što je zapanjujuće, jer inače nije riječ o primitivnim ljudima, njihova pozicija ravna samoj istini, a sve drugo je nečuvena uvreda.

ZAMISLIMO SAMO… A zamislimo samo do kakvoga bi zaoštravanja kliničke slike kod profesionalnih i amaterskih domoljuba došlo da je zvanična Srbija kojim slučajem zatražila od hrvatske vlade da se jasno „ogradi“ od prenosā izricanja prvobitne presude Gotovini, „generalu“ – u stvari delinkventu, koji je iz jugoslovenskog popravnog doma pobjegao u francusku Legiju stranaca, da bi se odatle vratio nazad pravo u hrvatsku „povijesnicu“ – koje je širom Hrvatske i tzv. Herceg-Bosne inače upravo ona bila organizovala? Da ne pominjemo šta bi bilo da je nešto slično ultimativno zatraženo nakon što je Haški sud, prethodno utvrdivši materijalnu odgovornost i odmjerivši krivicu Tuđmanovog personalizovanog oruđa masovnih ubistava i etničkog čišćenja RSK i zapadnog dijela Republike Srpske, ovu „uzornu“ osobu u drugostepenom postupku oslobodio, a pomenuta vlada dočekala otprilike kao Moskva Žukova? Dobro, svako ima svog Žukova ili Mišića prema svojoj mjeri, ali ovaj „Moltke“ je komandovao snagama čiji je primarni, na Brionima ustanovljeni ratni cilj bio protjerivanje Srba sa za njih slobodnih prostora bivše Republike Hrvatske.

Dakle, kada Srbija, da tako kažemo, „mlako“ dočeka čovjeka čija krivica, i pored najbolje volje haškog isljedništva, nije mogla biti dokazana, budući da uopšte nije bio u poziciji da izvrši bilo šta relevantno za jedan sud (čak i kada je to samo „sud“, a ne ova pseudopravna nakaza iz Haga) za ratne zločine, to je „nečuveno“ i „skandalozno“, a kada Hrvatska dočeka jednog pravosudno utvrđenog ratnog zločinca kao nacionalnu ikonu, to je normalna stvar kojoj se nema šta zamjeriti. Drugim riječima: Kada mi ubijamo, to je „dobro“, a kada vi (čak ni ne) ubijete, to je (jako)„loše“.

EMPATIJA KAO MJERA Da se jedan čovjek ili jedna zajednica uzdigao/la do izvjesnog nivoa „civilizovane“ svijesti, vidi se po sposobnosti virtuelnog uživljavanja u poziciju drugoga, odnosno kada se pokaže mogućnost razumijevanja, ali time ne nužno i sadržinskog prihvatanja toga kako neko, naročito ako je bivši suparnik/protivnik, može imati drugačije nazore od mojih/naših. (Uzgred, nije li primjetno kako kod Srba nerijetko i prosti ljudi znaju da pokažu tu kulturnu empatiju prema drugima, često čak i kada je riječ o protivnicima?) No, umjesto toga, mi smo ovih dana bili svjedoci hrvatskih, po svojem karakteru hotentotskih pridika o moralu i pristojnosti, i to izrečenih sa „visoke“ govornice tzv. „Evropskog parlamenta“, gdje bi, očekivalo bi se, trebalo da se drži do tzv. „civilizacijskih standarda“, pristojnosti, humanosti i sl. Inače, riječ je o opskurnom tijelu, u kojem dokoni mediokriteti iz EU, u nedostatku realne moći, povremeno, na osnovu onoga što dočuju po svojim „nezavisnim“ i „kompetentnim“ medijima, daju na volju svojim ideološkim predrasudama i kulturnim frustracijama – tamo gdje i kada im se signalizuje da je to dopušteno ili poželjno. Naravno, kada su Srbi u pitanju, tamošnji „odličnici“ već decenijama ne znaju za „lovostaj“, budući da bi se teško mogle izbrojati sve antisrpske rezolucije koje je donio ovaj zbor neobaviještenih, kratkovidih i pristrasnih.

Prilikom Šešeljevog povratka, umjesto da pokaže dovoljno uviđavnosti prema srpskim susjedima (Srbiji i Srpskoj) ili da se ograniči na (očekivane) zvanične negativne komentare, Hrvatska se preko noći raspametila. Zašto? Zato što je nakon dvanaestogodišnjeg pritvora i više puta prekidanoga (jednom pred njegovu samu završnu riječ) neopisivo skandalozno vođenog i nerazumno dugog „sudskog“ postupka, pošto se nikakva materijalna krivica nije mogla dokazati, čovjek koji u prvoj polovini devedesetih nije vršio nikakvu vlast, niti imao ikakvu vojnu dužnost, čovjek koji je neizlječivo obolio od teške bolesti koja bi ga, po svemu sudeći, u dogledno vrijeme mogla „odnijeti“ pušten kući da tamo umre. Da je Vojislav Šešelj predmet izrazite omraze kod Hrvata, vjerovatno je za malo koga tajna. To je razumljivo, jer neprijatelji iz vremena rata kasnije obično teško zadobijaju ljubav. No, da čitava država stane iza zahtjeva da se čovjek koji je blizu kraja – makar on bio i zakleti neprijatelj – vrati u pritvor da tamo skapa, to je, ipak, neviteški; ili, kako to reče sam Šešelj, služeći se jednim dovoljno poznatim crnogorskim regionalizmom, koji je hrvatski prevodilac u Haškom sudu komično pogrešno preveo – poganski.

Ključni motiv hrvatske peripetije u vezi sa Šešeljem, osim možda (i) sračunatoga (naručenoga? – recimo Berlin?) kvarenja odnosa sa Srbijom, jeste prije svega mržnja. Čak ako je neka osoba predmet jednodušne odbojnosti i mržnje, kao što je, sve su prilike, slučaj sa stavom Hrvata prema Šešelju, čak i ako se ona masovno i javno ispoljava – ipak je neuporedivo manje u odnosu na to kada država kao institucija stane iza takvog stava. Nije najveći problem – da budemo, uslovno kazano, blagonakloni prema hrvatskoj poziciji – ni ako najviši hrvatski funkcioneri privatno mrze Šešelja, srpske nacionaliste, „srbočetnike“, Srbe, pravoslavce… ali ako se toj mržnji dâ oduška u vidu državne politike, ako politika države postane mržnja, tada se time pokazuje da se ne zna ni šta je pristojnost niti šta je država. To je zaista znak vraćanja u devedesete, ali u hrvatske, a ne srpske devedesete.

[/restrictedarea]