Anatomija bošnjačke “hlingvistike”

Tragom knjige dr Midhata Riđanovića „Riđanović o jeziku i još nekim stvarima iz Tamnog Vilajeta“

Među pitanjima i zapažanjima koja beleži autor ovog značajnog dela izdvaja se i ovo: u Bosni se ustalila „jedna zlokobna pojava među bosanskim muslimanskim masama – oni čvrsto vjeruju da Bosanac sa muslimanskim imenom ne može biti loš, ni kao stručnjak, ni kao čovjek“, većina Bošnjaka veruje da je „Alija automatski bolji vojni strateg od Jovana, da je Muhamed bolji filozof od Jove, Joze“

Piše Jovo Bajić

Otkako je prošle godine ugledala sveta, knjiga Riđanović o jeziku i još nekim stvarima iz Tamnog Vilajeta stalno zaokuplja pažnju Sarajlija. Jedni je prihvataju kao svojevrsnu poslasticu, a drugi kao gorku pilulu. Autor ove knjige, dr Midhat Riđanović je lingvista, pa je razumljivo što se njegovo delo bavi novim bosanskim jezikom i novim bošnjačkim jezikoslovcima koji taj jezik normiraju. Predmet Riđanovićeve pažnje je baš ta vrsta jezičkih stručnjaka koje on naziva „hlingvistima“, „hintelektualcima“, „hakademicima“.
Dr Midhat Riđanović je profesor emeritus engleskog jezika i lingvistike na Odsjeku anglistike Filozofskog fakulteta u Sarajevu, gde je radio četiri decenije. Magistrirao je i doktorirao 1969. godine iz opšte lingvistike na Mičigenskom univerzitetu u Sjedinjenim Američkim Državama. Na početku svoje karijere bio je na „jednogodišnjem ¸samoizgnanstvu‘ u Beogradu“ gde je, kaže, završio kurs za simultane prevodioce, kada je nastavnicima engleskog jezika na Institutu za strane jezike u Beogradu predavao na engleskom fonetiku. Godinu dana usavršavao je jezik u Engleskoj zahvaljujući pomoći fondacije koju je ostavio jedan srpski ministar još iz vremena Kraljevine Srbije. Bio je gostujući profesor na univerzitetima u Ohaju, Oksfordu i Zagrebu. Bavio se i simultanim prevođenjem, prevodio je Josipu Brozu Titu, ali i u Dejtonu za vreme dejtonskih pregovora, i na suđenjima u Haškom tribunalu. Pisao je pisma Čomskom i Obami. Kao jedan od svojih životnih uspeha navodi i to da je svojevremeno pevača Safeta Isovića ohrabrio da izađe na scenu i peva sevdalinke. Objavio je trinaest knjiga i više od pedeset stručnih radova. Pre nego što su se odvojili od Srbije, Crnogorci su želeli da čuju Riđanovićevo mišljenje o svom novom jeziku: on im je savetovao da taj jezik zovu crnogorskim, ali da im nije potrebno da prave novi jezik niti da oživljavaju neke arhaične oblike. Njegovu knjigu O bosanskom jeziku, o propadanju Bosne, i o… vama, koja se pojavila 2009. godine, čitali su i srpski lingvisti. Razgovarali smo sa nekim bivšim Riđanovićevim studentima koji su u vreme minulih ratova izbegli u Srbiju, a oni o svom bivšem profesoru, kao stručnjaku i pedagogu, imaju lepo mišljenje.
Knjigu Riđanović o jeziku i još nekim stvarima iz Tamnog Vilajeta u stvari je zbirka novinskih članaka koje je Riđanović objavljivao tokom 2009. i 2010. godine u sarajevskom petnaestodnevnom listu „Start“. Njima su pridodati i neki članci objavljeni u „Oslobođenju“. Jedan članak je prenesen iz jedne od Riđanovićevih knjiga. Članci su svrstani u tri grupe: „lingvističke, ne-lingvističke i friško napisane“.
[restrictedarea]
DRAGI NARODE… Riđanović nije zadovoljan duhovnim stanjem u Bosni, gde se ustalila „jedna zlokobna pojava među bosanskim muslimanskim masama: oni čvrsto vjeruju da Bosanac sa muslimanskim imenom ne može biti loš, ni kao stručnjak, ni kao čovjek“, jer je kod većine bosanskohercegovačkih muslimana stvoreno uverenje da je „Alija automatski bolji vojni strateg od Jovana, da je Muhamed bolji filozof od Jove, Joze“… Zbog takvog opšteprihvaćenog shvatanja Riđanović se ironično obraća svim žiteljima Bosne: „Dragi bosanski narode svake vjere i nacije, nadjevajte djeci muslimanska imena i ne brinite za njihovu svijetlu budućnost!“
Za Riđanovića je, pre svega, neprihvatljiv geografski naziv Bosna i Hercegovina. On Hercegovinu smatra istorijski, etnički i geografski neutemeljenim pojmom, za njega je to sve samo Bosna gde živi jedan narod koji sada nazivaju Bošnjacima, Srbima, Hrvatima. On, međutim, ne priznaje ni istorijsko utemeljenje postojanja bosanskih Srba i Hrvata, to su za njega skupine Bosanaca koje su zaveli hegemonisti iz susedstva i preveli ih u Srbe i Hrvate i nametnuli im pravoslavnu i katoličku veru, srpsko ime nametnuto je od kraja osamnaestoga, a hrvatsko od kraja devetnaestoga veka… Ti narodi − Bošnjaci, Srbi, Hrvati − kojima Riđanović pridodaje i Crnogorce, govore istim jezikom, koji Riđanović naziva bosanskim, a drugima daje mogućnost da ga zovu kako žele – hrvatskim, crnogorskim, srpskim.
Pri stvaranju novoga bosanskog jezika, kako smatra Riđanović, bosanski „hlingvisti“ su se poveli za hrvatskim jezikoslovcima koji su „zaslijepljeni lingvističkim šovinizmom i ksenofobijom (tačnije srbofobijom)“. Ali, ti hrvatski lingvisti uzalud se trude da stvore veštački jezik koji bi se razlikovao od bosanskog i srpskog. Tada „hrvatski nacionalisti obično navode pojedinačne riječi, specifične hrvatskom, kao dokaz da je hrvatski zaseban jezik, ali nikako ne govore šta je zajedničko svim tim jezicima“. Ta hrvatska lingvistička „zaslijepljenost“ dobro se ukorenila, bosanski Hrvati koji u Bosni i Hercegovini zauzimaju nekakve političke položaje govore kako se nije govorilo pre poslednjeg rata (tisuća, tijekom, tjedan, nazočan, tko i netko). Za njima se povode i neki Bosanci muslimanske veroispovesti. Jedan od takvih je, kako navodi Riđanović, i Džemal Šabić, direktor Federalne televizije, i član Stranke demokratske akcije, koji „bosanske riječi“ zamenjuje hrvatskim rečima.
Posebnu pažnju Riđanović je posvetio vodećim bošnjačkim lingvistima kojima se pružila istorijska prilika da pišu udžbenike, pravopise, rečnike bosanskog jezika i da krmare bosanskim lingvističkim brodom. Ti stručnjaci, kako upozorava Riđanović, stekli su naučna zvanja u Bosni, gde se uglavnom „štancuju doktorati kao malo gdje u svijetu, a za napredovanje u akademskoj karijeri u oblasti lingvistike dovoljno je samo – ako imate muslimansko ime – da što češće govorite lahko i mehko“.

LINGVISTI „RESAVCI” U takvoj duhovnoj klimi „izlegli“ su se mnogi bosanski lingvisti, stručnjaci za bosanski jezik, pisci pravopisa, raznih gramatika, rečnika, a meću njima je i mr Fatima Pelesić-Muminović, pesnikinja rođena u Sjenici, koja je bila asistent na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Svoju stručnost nekadašnja uzdanica bosanske „hlingvistike“ pokazala je 2008. godine, objavivši udžbenik Učimo bosanski: priručnik za učenje bosanskog jezika. Ubrzo se otkrilo da je Fatima, u stvari, bukvalno prepisala udžbenik Srpskohrvatski jezik I Zore Vukadinović i Jelene Jovanović, čije se prvo izdanje pojavilo još 1979. godine, a izdavač je bio Institut za strane jezike u Beogradu. Čak je i ilustrator nove Fatimine knjige bukvalno prekopirao ilustracije, koje je u beogradskom udžbeniku uradio Aleksandar Klas. U ovaj novi udžbenik, kako podseća Riđanović, Fatima Pelesić-Muminović unela je i ponešto svoje, „od ¸bosanskog‘ tu je pridjev ¸lahak, lahka, lahko‘, poneki orijentalizam kao kahva, sahat, ibrik, fildžan i – gotovo ništa više. Umalo da zaboravimo: promijenjena su imena i lokaliteti. Od Beograda je postalo Sarajevo, od Save Miljacka, od Olge Azra, od Ivana Darko, a tekst pod naslovom Igraju Dinamo i Crvena zvezda sada se zove Igraju Željezničar i Sarajevo. Poneke lekcije, čije teme nije bilo lako ¸pobosančiti‘ (npr. tekstovi o Avali, o pogledu s Kalemegdana, o fabrici „Crvena zastava“) F. P. M. je naprosto izostavila“.
Recenzent knjige Fatime Pelesić-Muminović je prof. dr Senahid Halilović, najznačajniji bosanski jezički stručnjak, koga Riđanović ironično naziva „hlingvistom od Kladnja“ i budućim „hakademikom“. Halilović je beogradski student, gde je i doktorirao. Redovni je profesor na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Tvorac je novog Pravopisa bosanskog jezika, jedan od koautora zvanične Gramatike bosanskog jezika, Rječnika bosanskog jezika… Stručnjak takvoga „kalibra“ i takvog naučnog opusa dao je, dakle, pozitivno mišljenje za udžbenik Učimo bosanski Fatime Pelesić-Muminović, pa mu je tim povodom Riđanović uputio ovakvo stručno pitanje: „Ako zaista postoji bosanski jezik, kako je moguće da se udžbenik za njega napravi bukvalnim prepisivanjem (uz minimalne prepravke) udžbenika srpskohrvatskog jezika?“
Na ovo pitanje, Halilović, koliko nam je poznato, nije odgovorio. Možda bi se odgovor mogao naslutiti u ovim Riđanovićevim rečima: „Sve što se zvanično radi oko jezika kod nas – bilo da je u pitanju pravopis ili nastava maternjeg jezika – tjera vodu na muslimanski mlin. Uvođenje glasa h u riječi u kojima ga izgovaraju još samo nepismene nane u zabačenim selima (lagahan, hrđav i sl.) kao i u riječima u kojima ga nikad niko nije izgovarao udara direktno u slobodu onih Bosanaca koji su u roditeljskom domu naučili da te riječi izgovaraju bez h. Ja njušim da je to samo dio šireg ¸projekta‘ muslimanizacije BiH, na kojem rade fašistički orijentisane balije. Oni guraju ljude sa muslimanskim imenima na rukovodeća mjesta (mada oni u duši mogu biti muslimani koliko je papa musliman) pa je danas izgleda važnije biti obrezan nego obrazovan“.

NEJASNO I NESUVISLO Bosansku „hlingvistiku“, potvrđuje Riđanović, prate i druge bosanske društvene nauke: „Skoro svaki tekst skoro svakog bosanskog intelektualca koji mi je ikad došao do ruku bio je ili nejasan, ili nesuvisao, ili nepismen, ili bespredmetan jer govori o dobro poznatim stvarima… Zajednički imenitelj svih bosanskih ,intelektualnih‘ tekstova je njihov visokoparni jezik daleko od narodnog govora, duge i nejasne rečenice sa puno (često krivo upotrijebljenih) stranih riječi“. A kao primer takvog intelektualca Riđanović navodi filozofa, dr Esada Bajtala, pisca hvaljene knjige Sevdalinka: alhemija duše, iz koje je izdvojio i analizirao i ove Bajtalove „misli“ o sevdalinki: „A za takve pjesme bio je potreban i najprostraniji um… Sva u sazvučju sa stihom oblikovanom subjektivnošću, melodija je ta koja čini da se neizreciva unutrašnjost osjećanja, tek u tom melopoetskom spoju, složi sama sa sobom… Zahvaljujući pjesmi pjevač sevdalinke disperzira sebe u auditivni prostor… Raspeta iznad trenutka nestvarne istovremenosti svih mogućnosti, proteže se zlatna, riskantno tanka žica sevdalinke… Da misli na fonu iracionalnog ljubavnog zanosa i da (prihvatanjem – odbijanjem) sudjeluje u fiksaciji tekstualno melodijske ekspresije sevdalinke“ (podvukao M. R.)
Posle prvih stranica knjige Riđanović o jeziku i još nekim stvarima iz Tamnog Vilajeta, dobronamernim čitaocima koji nisu Bošnjaci, a imaju duže pamćenje i ne žive u Bosni, može se oteti uzdah pri pomisli na nekadašnje Sarajevo. U tom gradu nekada su stvarane duhovne vrednosti koje su bile prepoznate ne samo u bivšoj jugoslovenskoj državi nego i šire. Tamo je delovao znatan broj ozbiljnih stvaralaca, među kojima je bilo i lingvista.

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Srbi u Bosni od početka devetog veka
Dosta truda uložio je prof. dr Vasilije Đerić (1876 –1931) u prikupljanju i sređivanju istorijskih izvora u kojima se pominje srpsko ime. Za taj posao bio je izuzetno stručan. Studije je Đerić započeo na Zagrebačkom univerzitetu „Franc Jozef I“ u Zagrebu, a nastavio na Bečkom univerzitetu gde je izučavao grčke i slavističke studije i studije uporedne slovenske filologije. Profesori su mu bili Tomislav Maretić i Vatroslav Jagić. U Beču je odbranio doktorat, a zatim je 1897. godine prešao u Beograd gde je na Velikoj školi, a zatim na Filozofskom fakultetu Beogradskog univerziteta predavao grčki jezik i književnost. Jedno vreme posle Prvog svetskog rata radio je i na Filozofskom fakultetu u Skoplju gde je predavao lingvistiku i staru grčku i rimsku književnost.
Godine 1914. izašla je u Beogradu Đerićeva knjiga O srpskom imenu u zapadnijim krajevima našega naroda. U četvrtom i petom poglavlju ove knjige navedeni su prvorazredni, opšteprihvaćeni istorijski izvori koji pominju srpsko ime i svedoče o prisustvu Srba na tlu današnje Bosne. Đerić navodi, ako smo precizno izbrojali, 102 takva izvora, koji pominju srpsko ime na tlu Bosne, od kojih najstariji potiču iz 822. i 955. godine, pa sve do početka devetnaestoga veka. Izvori su uglavnom pisani na grčkom, latinskom, staroslovenskom jeziku. O prisustvu Srba u tom vremenskom razdoblju svedoče vizantijski carevi, rimske pape, srednjovekovni bosanski vladari, turske paše, rimokatolički dostojanstvenici…
Navešćemo još jedan podatak kojega nema u Đerićevoj knjizi. Poznati bosanski franjevac, fra Grgo Martić (1822–1905) rođen u selu Rastovači kod Posušja u zapadnoj Hercegovini, na kraju svoga rada Hercegovci, objavljenog 1842. godine, gde govori o žiteljima istočne i zapadne Hercegovine, kaže: „Jezik je Hercegovaca narečja našeg srbskog jezika, s tom jedinom razlikom, što Hercegovci kao i Crnogorci mesto pismena d pismo đ upotrebljavaju, a mesto pismena e, pismo i, n. p. đe ti je đeče lipa đevojka?“

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Kako ne može američki i austrijski jezik?
Čitaoce knjige Riđanović o jeziku i još nekim stvarima iz Tamnog Vilajeta može da zbuni jedna fusnota:
„U svijetu ima mnogo slučajeva gdje se jedan jezik govori u dvije ili više zemalja. U svakoj od tih zemalja govori se varijanta jezika specifična datoj zemlji – nigdje jedan jezik nije identičan u dvije zemlje. Posebne varijante jezika koji opslužuje više zemalja identifikuju se upotrebom atributa koji označava dotičnu zemlju, pa se kaže – američki engleski, britanski engleski, njemački njemački (ili Hochdeutsch) – švajcarski njemački, austrijski njemački, francuski francuski – belgijski francuski – švajcarski francuski itd. Kao lingvista, ja ne smijem izdati svoju nauku i ne priznati razlike između jezika kojim govore Hrvati u Hrvatskoj i Hrvati u BiH“.
Očekivali smo, u skladu sa stavom da jedan jezik može imati četiri imena, da Riđanović predloži da se američki engleski zove samo američki, švajcarski nemački − švajcarski, austrijski nemački – austrijski, a francuski u Belgiji − belgijski jezik.

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
[/restrictedarea]