Napad na Kinu

Piše Momir Bulatović

U godini kada se obilježava stogodišnjica Velikog rata i vremenu koje sluti na ponavljanje sličnih strahota valja ponovo pogledati šta se i zbog čega dešava. Ovo je pogled sa ekonomske strane

Istorija uči da države mogu (i moraju) da sarađuju, ali da to u nekim vremenima nije lako postići, a još je teže održati. U osnovi, dva faktora određuju moguću saradnju. Prvi je razmišljanje o očekivanom dobitku, a drugi je strah od toga da druga strana vara. Na kraju svake faze razvoja velike države će u međusobnim odnosima jedna drugu vidjeti kao stvarnu, ili latentnu, ali uvijek kao opasnost. Stoga, one nastoje da uvećaju svoju snagu ne obazirući se na čiji trošak se to čini. Njihova moć ima, takođe, dvije komponente. Jedna je „mekana“ − zasnovana na socioekonomskom bogatstvu i veličini populacije. Druga je vojna. Vojna moć traži novac, tehnologiju i ljude koji su spremni da vode rat. „Meka“ i vojna moć nisu, dakle, isto iako su veoma povezane i streme istom cilju.

Amerika upravo demonstrira istinitost ove teze i to na način koji duboko brine miroljubivi i pravdoljubivi dio čovječanstva. Ona ne samo da se odavno, nepotrebno i naizgled bezrazložno, „kači“ sa Rusijom nego je zapodjenula ozbiljnu kavgu i sa Kinom. Ne treba nikakvo posebno znanje, već samo gram zdravog razuma da se uoči kolosalni razmjer počinjene gluposti. Država koja je izgubila lidersku poziciju u svijetu agresivno i vojnim sredstvima nagovještava sukob sa Rusijom, najvećom po teritoriji, i sa Kinom, najbogatijom po stanovništvu i realnim ekonomskim potencijalima.

RUŽNI BROJEVI Ovih su dana objavljeni zvanični pokazatelji stanja američke privrede. Brojevi su ružni. U prvom kvartalu, američki BDP je porastao za 0,1 odsto. Očekuje se (takva je kod njih praksa) da podaci budu revidirani, ali eksperti znaju da je ekonomija smanjena od 0,5 do 1 odsto. Dobro, već se čuju zvanični glasovi, to je uvod u dinamičan drugi kvartal u kojem će biti ostvaren značajan rast, što bi bilo veoma lijepo kada bi bilo istinito. U suprotnom (ups!!!) najveća svjetska ekonomija zapada u recesiju. I to ona ekonomija koja je cilj  svih naših „reformi“ i ideal zbog kojeg nijedna žrtva nije prevelika.

Da podsjetimo. Od početka finansijske krize (2008) Federalne rezerve su u američku ekonomiju upumpale (odštampale) 3,4 triliona (hiljada milijardi) dolara. Impresivan neuspjeh! I umjesto da pogleda stanje u svom dvorištu, predsjednik Obama je bio na pacifičkoj turneji na kojoj je ne samo kritikovao Kinu nego je i vojno okružio hrabreći svoje saveznike i štićenike, zarad čije će „nezavisnosti“ upotrebiti i vojna sredstva protiv nje. Potpredsjednik Bajden je, razumije se, bio zadužen za „lakši“ dio posla − prepucavanje sa Rusijom preko pucanja kičme Ukrajine.

Zgrožen nečinjenjem u oblasti ekonomije i više nego zabrinut za svoju domovinu, Džek Kroks (Blek svon kapital) duhovito je predstavio svoje viđenje američke spoljnopolitičke strategije (u šest koraka): /1/ Nakvasi kažiprst; /2/ Podigni vlažan prst u vazduh; /3/ Odredi smjer vjetra; /4/ Kreni u smjeru duvanja vjetra; /5/ Proglasi pobjedu ili okrivi druge za neuspjeh i /6/ Nastavi i svuda pomaži da se stvori sve veći haos.

[restrictedarea]

Pažnju američke intelektualne javnosti nedavno je privukao tekst autora Filipe Malmgren pod naslovom „Napad na Kinu“ (Internešenel ekonomi). U pitanju je ugledna dama, član visokog establišmenta i svojevremeno član Nacionalnog ekonomskog savjeta pri Bijeloj kući. Mjera njenog nesumnjivog patriotizma iskazuje se prenaglašavanjem problema sa kojima se Kina suočava, ili pogrešnom interpretacijom mjera koje preduzimaju kineske vlasti. Ali, iznad svega njen patriotizam je izražen kroz upozorenje da je Kina, ipak, nešto drugačija od država na kojima je do sada trenirana zapadna demokratija. Po njenim saznanjima, kineski „bankarski sistem u sjenci“ samo u toku prošle godine narastao je na iznos veći od ukupnog američkog finansijskog sistema. Ovaj (neprevodivi) termin obuhvata sve nebankarske finansijske posrednike i odnosi se na finansijske institucije, instrumente i forme koje su nalik klasičnom bankarstvu, ali imaju drugačije ime pa ne moraju da poštuju zakonska uređenja što se na njih odnose. Ovaj se sistem formirao kao posljedica krize iz 2008. godine i doživio je spektakularni rast.

Kako god ovo zvučalo nerazumljivo, Amerikanci će veoma lako shvatiti koliko je značajno što komunistička Kina danas ima više para nego li svi oni zajedno.

U odnosu na zahtjeve administracije da Kina revalvira svoju valutu i smanji troškove rada i socijalnog staranja (plate kineskih radnika godinama se povećavaju po stopi od sedamdeset odsto godišnje, tako da je danas radna snaga u Meksiku za 20 odsto jeftinija nego u Kini) Malmgrenova zaključuje:

„Da li iko može biti iznenađen kada vidi da Kina koristi druga politička sredstva da zaštiti svoje građane od uticaja globalnih ekonomskih sila. SAD mogu želeti da Kina izvrši revalvaciju, ali za to postoje i druga sredstva osim eskalacije njene državne moći. Pojačavanje vojnih snaga i sve češće otimanje vrijednih roba širom svijeta je, takođe, održiv politički izbor.

Zapamtimo da nije samo krivica ono što treba biti utvrđeno kada je svjetska ekonomija slaba. Patnja takođe treba da bude podijeljena. Kina se duboko ne slaže sa američkim zahtjevom da kineski radnici treba da stegnu kaiševe i prihvate patnju. Oni su već revalvirali juan prema dolaru, i to od 2005. za 40 odsto. Za tržišta u razvoju je sramno da SAD i industrijalizovani svijet žele da Kina preuzme više bola i da da slobodu njihovoj nespremnosti da preduzmu mjere štednje. Za tržišta u razvoju je duboko ironično da vlasti SAD očekuju da Kina podigne kamatnu stopu i revalvira juan, dok oni sami odriču mogućnost da američka monetarna politika ima bilo kakav povratni efekat, posebno što su mnoga od njih iskusila historijske bjegove kapitala i devalvacije kada bi monetarna politika SAD krenula u suprotnom pravcu.

Slično, Kina ne može biti okrivljena što je sumnjičava da će SAD i Zapad možda izabrati inflaciju kao sredstvo da se riješe svojih dugova, posebno kada vide da su američki političari posvećeni da izbjegnu svaki rizik od deflacije − što dovodi do priče o riziku od inflacije. Onda se oni pitaju: šta ako stopa inflacije koja rješava problem dugova industrijalizovanih zemalja usput nanese ogromnu štetu tržištima u razvoju? Kina ne može biti okrivljena što se boji normalnih posljedica inflacije − porasta cijena. Niti ona može biti optužena da je paranoična. Po nekim mjerilima, Kina je izložena opasnostima bankrota, okružena i ugrožena na više nivoa. Ko bi zaista mogao biti iznenađen da bi Kina mogla odgovoriti na sve te rastuće prinude koristeći bilo koje neophodno sredstvo?“ Pametnome više nego dovoljno, ali…

 

DEDOLARIZACIJA SVIJETA Amerika ima moćno oružje − dolar i ubojito ratište − finansijsko tržište. Ona ih uporno koristi usljed čega, godinama i duboko iza scene, bjesne pravi ekonomski ratovi na globalnom planu. Dolar je svjetski novac u posljednjih 88 godina. Od toga, razumije se, najviše profitira Amerika, jer se papir „štampan“ u Federalnim rezervama (privatnoj bankarskoj asocijaciji) na čiju vrijednost niko nema uticaja (osim američkih bankara i magnata čija je pohlepa legendarna) koristi svuda u svijetu, kao obračunsko sredstvo za međudržavna i poslovna plaćanja.

Kina i Rusija (samostalno i u okviru BRIKSA) traže da se utvrdi novi svjetski novac, u obliku korpe valute najvećih svjetskih proizvođača i izvoznika. U pitanju je obračun koji bi uzimao kretanje kurseva sedam ili više nacionalnih valuta i na osnovu prosjeka bi se utvrđivala stvarna vrijednost roba u razmjeni. To bi, razumije se, bilo i pravedno i ekonomski efikasnije. Ali, kada bi se radilo o racionalnosti…

Zvanična američka strategija, usvojena prije više decenija u Kongresu i Senatu, napad na dolar tretira kao napad na same SAD i nalaže odbranu svim sredstvima, uključujući i atomsko oružje. Stoga je sudbina Sadama Huseina bila zapečaćena kada je odlučio da iračku naftu prodaje Evropskoj uniji neposredno (zaobilazeći Njujoršku berzu) i to za evre. Tada je postao „diktator“ koji mora biti ubijen, čija će država biti uništena a nafta opljačkana. I to, naravno, nije bio izuzetak, već surova potvrda pravila.

Stoga je dedolarizacija ne samo težak nego i izuzetno opasan poduhvat. Uprkos tome, Kina predvodi ovaj proces, na miran, malo primjetan, ali efikasan način. Godinama unazad ona stvara sporazume sa drugim državama potpuno zaobilazeći dolar. Prošle godine je Kina uložila 350 milijardi juana u Evropsku centralnu banku, 360 milijardi u Južnu Koreju i 400 milijardi juana u Hong Kong. Postoji više od 25 takvih opštih sporazuma (jedan je i za naš region) čiji se iznos procjenjuje na preko trilion američkih dolara. Jedan od važnijih ciljeva mogao bi da bude da se poveća stepen međunarodne prihvatljivosti kineskog juana. Krajem prošle godine, „Vol Strit džurnal“ je procijenio da je rastući udio Kine u svjetskoj ekonomiji doveo do toga da je juan, učešćem u razmjeni, nadmašio evro i japanski jen. Kao druga valuta u svjetskoj trgovini, juan je i dalje daleko iza dolara u kojem se obračunava 81 odsto svjetske trgovine. Udio juana je 8,7 odsto, ali raste iznenađujućom brzinom.

 

PUTEVI NOVCA Kina je najveći svjetski kreditor (povjerilac). Amerika je najveći svjetski dužnik. Nevolja sa kreditima je što ne miruju, što su đavolski vezani uz protok vremena. Budući da je kineski bankarski sistem „u sjenci“ već nadmašio ukupan američki finansijski sistem, treba se zapitati šta će se desiti kada krediti dođu na naplatu. Nekih 43 odsto kineskih finansijskih proizvoda dospijeva upravo ove godine, a svih osamdeset odsto „sazrijeva“ u 2016. godini. Mnogo novca, a malo vremena. Korporacijski dugovi prema kineskim bankama osigurani su (kolateral) realnim vrijednostima. To je najsličnije našem shvatanju hipoteke, a odnosi se na realne materijalne vrijednosti kao što su akcije, zgrade i razne vrste roba. Ovo posljednje je i najinteresantnije. Računa se da najmanje 40 odsto čelika, bakra i sličnih proizvoda skladištenih u kineskim lukama služi kao kolateral za dobijene kredite. Ukoliko, dakle, strane korporacije koje su uzele kredite kineskih banaka ne budu bile u mogućnosti da ih otplate, njihove robe će biti upotrebljene za nove puteve, pruge, zgrade i drugu infrastrukturu zahuktale kineske ekonomije. Gubitak bi bio podnošljiv.

Što se tiče državnih obveznica (javnog duga) koji su kupile kineske banke od američkog FED-a i evropske Centralne banke, mogu biti zabilježeni ozbiljni gubici u slučaju inflacije. Toga se Kinezi s razlogom boje i ukazuju na tu realnu opasnost. Iako, s druge strane, ovdje su partneri, koliko god sukobljeni, interesno isprepleteni, tako da bi nanošenje štete drugome značilo pristanak i na sopstveni dio nevolje koja bi se pojavila kao propratna posljedica.

Konačno, kineski finansijski sistem je brzorastući i izložen visokim rizicima, ali je istovremeno neuporedivo stabilniji od američkog i evropskog. Kina ima regulativu koja otklanja osnovne opasnosti nametnute svijetu od poludjelih bankstera. Zadržavanje kontrole nad globalnim kapitalnim tokovima, posebno iz države prema okruženju, bila je kineska odluka kojoj se ima zahvaliti što je opstala kao tržišna ekonomija uopšte, a posebno što je ostvarila decenijski dvocifreni godišnji rast svoje privrede. To znaju i u Americi i zbog toga, kao još jedan vid napada na Kinu, uporno traže „veću slobodu na finansijskim tržištima“. Kina, međutim, predobro pamti kako su, pod vidom ovog zahtjeva, u finansijskoj krizi 1998. godine uništene i opljačkane privrede tzv. „azijskih tigrova“ i zna ko je i kako organizovao ovaj pohod. Stoga stalno nudi svoje učtivo NE donosiocima ovakvih molbi.

 

ODMJERAVANJE SNAGA Sa neprikrivenom zluradošću SAD ukazuje na usporavanje kineske ekonomije na godišnji rast od svega 7,5 odsto. Oni što bilježe recesiju rugaju se drugima koji usporavaju svoju zahuktalost. Kineski predsjednik na to smireno kaže kako će se Kina morati naviknuti i na nešto niži rast. Kineska ekonomija je, naime, toliko postala velika da je fizički teško održivo da ima dvocifrene stope rasta sa tako velike osnove.

Prije više od osam godina, Tomas Fridman, višekratni dobitnik Pulicerove nagrade i savjetnik dvojice američkih predsjednika (u knjizi „Svet je ravan“) pokušao je svojim sunarodnicima da predstavi snagu i ulogu Kine u savremenom svijetu. Knjiga jeste bila bestseler, ali nažalost nije ostavila trag na odnosu zvanične Amerike prema Kini. Ona se dosljedno drži politike nerazumijevanja, koja je štetna za cijeli svijet, iako je najštetnija za njih same.

U Kini danas ima oko dvjesta miliona ljudi u dobi od 15. do 25. godine. Oni su ponosni, srećni i zahvalni roditeljima što žive u svojoj zemlji i imaju sve mogućnosti ovoga svijeta. Kina razvija svoje unutrašnje tržište koje je toliko ogromno da može da amortizuje sve poremećaje što bi mogle da izazovu „ekonomske ubice“ sa Zapada. Kina posjeduje izuzetnu civilizacijsku baštinu, istoriju i kulturu koje bi Zapad morao da cijeni kada bi ih upoznao. U izvornom značenju ime koje Kinezi koriste za svoju državu znači „Sve pod nebom“. Kada takva država pruži ruku saradnje svima u svijetu, kako neko može i da pomisli da joj udara packe?

Jedina izrazita prednost koju ima Amerika (ne govori se o vojnoj sili) jeste u razvijenosti finansijskog tržišta i u dolaru. Zato i uporno navodi na tu vodenicu i stoga grmi o ljudskim pravima i podršci državama koje su u bilo kakvom sporu sa kineskim vlastima. Ali, ispostaviće se da je ta prednost, u stvari, mana. Dolar gubi ulogu svjetskog novca, a globalni finansijski sistem je pred kolapsom. To će se veoma brzo pokazati, naravno, pod uslovom da ekonomski rat ne preraste u pravi.

ODLAZAK DOLARA

Posljednjih šeststo godina ekonomske istorije ukazuju na interesantan obrazac ponašanja u odnosu na države čiji novac ujedno biva i svjetski. Prvo je tu ulogu imala Portugalija, zatim Španija. U 18. stoljeću primat preuzima Holandija, pa Francuska, Velika Britanija i trenutno SAD. Najkraće su „vladale“ Portugalija i Holandija − po 75 godina. Najduže, Španija i Velika Britanija − obje tačno po 110 godina.

Prosječno vrijeme jedne valute kao svjetskog novca je oko 95 godina. Dolar „vlada“ 88 godina. Stoga, nije pravo pitanje da li će dolar propasti, nego kada će se to desiti.

Mnogi su uvjereni da je naredna glavna uloga namijenjena kineskom (zlatnom?) juanu.

[/restrictedarea]