Puj, pike, ne važi se!

Piše Veselin Matović

Uloga političke opozicije u očuvanju imena srpskog jezika i identiteta u Crnoj Gori

U državi koja se hvali prvom štampanom ćiriličnom knjigom na Balkanu krajem 15. vijeka i pismenošću od 9. vijeka, predstavnici narodni, pedagozi i naučnici, početkom 21. vijeka, ne mogu da se dogovore na kakvom će pismu opismenjavati svoju djecu! Takvu podvalu mogli su da smisle i učine Crnoj Gori, i još da joj to podmetnu kao civilizacijski iskorak, samo njeni najveći neprijatelji!

U svojoj krajnje suptilnoj i osmišljenoj analizi crnogorskih sociopatogenih procesa „Istraga predaka: sociopatogeni činioci u formiranju crnogorske nacije“, pitajući se „kako i zašto“ crnogorska politička opozicija ne uspijeva da se valjano suprotstavi režimskom projektu „odnarođavanja Crnogoraca“, odnosno potiranju njihove istorijske svijesti i pamćenja, Ivan Negrišorac, „sa dosta osnovanosti“, navodi tri moguća objašnjenja:
„Prvo objašnjenje ukazuje na to da crnogorska politička opozicija nema dovoljno ni teorijskog, ni istorijskog znanja, te da uopšte nije svesna svih razmera tragičnosti društvenih i državnih procesa u koje ih vlast godinama već uvlači kao tihe, skrivene saučesnike.
Drugo objašnjenje smatra da opozicija možda takva saznanja ima, ali da nema dovoljno praktične veštine da se odupre sistematskom režimskom nasilju.
Treće objašnjenje ukazuje na moralno najproblematičniji mogući ishod: opozicija bi, u tom slučaju, strateški imala ciljeve istovetne sa politikom crnogorskog režima, ali taktički i, posebno, retorički smatra da bi takav prljavi politički poduhvat trebalo da, simuliranjem opozicione delatnosti, omogući režimu da posao obavi do kraja.
Nijedno od ovih objašnjenja ništa dobro ne govori o crnogorskoj političkoj opoziciji: po prvom uvidu ona nije sposobna da izgradi jaku idejnu strategiju, po drugoj nesposobna je za političku taktiku i operativu, a po trećoj nesposobna je za elementarni ljudski i politički moral.“ („Letopis Matice srpske“, oktobar-novembar, 2012, str. 692).
Kao što vidimo, radi se o zaista teškoj optužbi, od koje se crnogorska politička opozicija, s obzirom na rezultate dosadašnjeg djelovanja, teško može odbraniti, posebno od onoga što je sadržano u njenim dvijema prvim tačkama, a onda i iz njih izvedenog zaključka o njenoj nesposobnosti „da izgradi jaku idejnu strategiju“ i efikasnu „političku taktiku i operativu“.
Međutim, da li je Negrišorac u pravu i za sumnju koju iznosi u trećoj tački svoje „optužnice“ – da opozicija možda ima „strateški iste ciljeve sa politikom crnogorskog režima“ i da „simulacijom opozicione delatnosti omogućava režimu da posao obavi do kraja“, teško je reći i još teže dokazati. Takva sumnja, razumije se, nije bez osnova i može se odnositi na neke aktere na crnogorskoj političkoj sceni (tzv. plaćene opozicije ima i u mnogo razvijenijim i zrelijim demokratijama), ali da se cjelokupna crnogorska opozicija upustila u toliko „prljav politički poduhvat“, iako nije nevjerovatno, jeste svakako nedokazivo.

Tako mi ‘aljina i ‘leba! Dokazivo je, međutim, nešto drugo, ne manje važno i ne manje moralno problematično. Dokazivo je i vidljivo, nažalost, da je, kad se sve sabere, crnogorska politička opozicija pala na ispitu iz srpskog jezika. I ne samo pala, nego izgubila i pravo na popravni! („Na najvažnijim životnim ispitima – kako reče prof. Dragoljub Petrović – nema popravnog“).
Iako je svojevremeno tvrdila kako je čuvanje imena srpskog jezika u ustavno-pravnom i obrazovnom sistemu Crne Gore prevashodan cilj njenog djelovanja i, bezmalo, smisao njenog postojanja, ona se, ipak, „po slabosti ljudske prirode“, više starala oko svog statusa i oko svojih „‘aljina i ‘leba“, što bi rekao Lukijan Mušicki, nego oko jezika. I, nikad se, i pored sve njene zapaljive retorike, nije odvažila da nekom primjerenom akcijom stane na put anticivilizacijskom poduhvatu izgona imena srpskog jezika iz Crne Gore. Sjetimo se samo njenog skanjivanja i preračunavanja u vezi sa preimenovanjem nastavnog predmeta Srpski jezik i književnost u crnogorskim školama i podrškom protestu nikšićkih profesora 2004, zatim – mutnih igara oko donošenja Ustava 2007, kada je tzv. crnogorski ozvaničen kao službeni jezik u Crnoj Gori, kao i izmjena Opšteg zakona o obrazovanju 2010, kojim je, napokon, taj tzv. jezik proglašen nastavnim jezikom u crnogorskom obrazovnom sistemu.
Kada je, u jednom trenutku, osiljena vlast, ufursatila da ukine TV prenose skupštinskih zasjedanja, opozicija je bez mnogo dvoumljenja izašla iz Parlamenta i skoro pola godine, sve dok se uz pomoć EU nije izborila za ukidanje te odluke, nije učestvovala u njegovom radu. Bila je to jedina njena uspješna blokada režimskog nasilja od vremena raskola u DPS-u 1997. do danas. Ali, zašto nikada nije slično što preduzela povodom donošenja mnogo pogubnijih akata kojima se na najgrublji način nasrtalo na ime i status srpskog jezika, srpskog kulturnog nasljeđa i srpskog istorijskog pamćenja u Crnoj Gori?
Nego je: zaklanjajući se iza alibija borbe za demokratiju, tzv. evropske vrijednosti i legalizam, iako je iza sebe imala s jedne strane – najviše naučne autoritete (pojedince i institucije), a s druge – većinsku volju naroda, kao i sve pravne i istorijske argumente koji su je obavezivali na dosljednu principijelnost – na kraju pristala na kompromis i nagodbu s režimom!

[restrictedarea]

Klin čorba U kolaboracionom sporazumu sklopljenom s predsjednikom Vlade, septembra 2011, opozicioni lideri su pominjanje srpskog jezika u novom četvoročlanom imenu nastavnog predmeta za jezik i književnost platili priznanjem tzv. crnogorskog, ne samo kao političke, već i kao lingvističke činjenice. Pride – i njegovu supremaciju nad srpskim, tvrdeći da su time vratili srpski jezik u crnogorske učionice. Od tada u školske dnevnike i đačka svjedočanstva nastavnici upisuju ime nastavnog predmeta, kojem se ne zna da li je besmislenije ili nepismenije, iako ga i đaci i nastavnici, po inerciji iz nedavne prošlosti, i dalje zovu „maternji“. Neki sad kažu, bolje i tako, samo da ga ne zovu „crnogorski“. Možda, onima kojima je do inata, a ne do istine, zvuči ljepše, ali nije – ni bolje, ni pravednije. Ako ga ne zovu onako kako bi trebalo i kako mu je ime, tj. srpski, onda je sasvim svejedno zvali ga maternji ili crnogorski. Stvar je u tome da generacije koje su od 2004. godine i kasnije počele školovanje na svom maternjem srpskom jeziku, iako i dalje govore taj jezik, na njemu pišu i čitaju, misle i sanjaju, više gotovo i ne pominju njegovo ime, a možda su ga mnogi već i zaboravili, a ne u tome da li ga zovu crnogorski. U vremenu između dva popisa preko 20 odsto stanovništva odreklo se srpskog imena za svoj maternji jezik, a najveći dio takvih su mladi ljudi, tek izašli iz školskih klupa. To je ono što je važno i što bi trebalo da razumijemo kao najozbiljniju opomenu, a ne da se, s glavom u pijesku, zavaravamo time što đaci, navodno, predmet zovu „maternji“, a ne „crnogorski“. „Maternji“ je rezultat prve faze programiranog zaborava, odnosno jezičkog inženjeringa koji utjerivači novog crnogorskog identiteta, prvenstveno preko nastavnih programa i udžbenika, sprovode u crnogorskim školama tokom posljednje decenije. U narednoj etapi, koja će trajati možda i kraće, „maternji“ će neminovno evoulirati u „crnogorski“. (Šta bi mu inače predstavljalo prvenstvo u tom četvoročlanom imenu nastavnog predmeta, ako već nema takve pretenzije?) Toj ambiciji i te kako pogoduje nepostojanje programa za novoimenovani predmet u kojem bi se „vratilo“ makar nešto od nastavnih sadržaja koji bi djecu, govornike srpskog jezika, podsticali na čuvanje njegovog imena. Međutim, kao što vidimo, nastava se i dalje, iako je uveliko odmakla i druga školska godina, izvodi po suspendovanom programu i udžbenicima za predmet Crnogorski jezik i književnost, iz kojih je izbačeno preko četrdeset znamenitih srpskih pisaca, a cjelokupno srpsko kulturno nasljeđe sa prostora današnje Crne Gore preimenovano u crnogorsko ili, rijetko, po onima, malo starijim, a ne mnogo drukčijim, za predmet Maternji jezik i književnost, odnosno njihovoj mješavini, u stvari – nezakonito. (Cinično su djelovali jesenašnji pozivi, upućeni roditeljima i učenicima, od strane nekih političkih stranaka i neupućenih pojedinaca da ne kupuju udžbenike za crnogorski, jer, navodno, u školama će naći prihvatljivije stare udžbenike za „maternji jezik“, premda su i prvi i drugi izišli iz istih kalupa i iste radionice. Ali i da nijesu, tih starih udžbenika u većini škola nema, čak i ako bi koji od nastavnika ili učenika htio da ih koristi. Cijele drame su se zbog toga odvijale u porodicama početkom školske godine).

Sami sebe zaplićemo… Potpisnici sporazuma nijesu „obezbijedili“ – kako piše u tom dokumentu – ono na šta su se obavezali, „nastavu iz predmeta s nazivom: crnogorski-srpski, bosanski, hrvatski jezik i književnost iz kojeg se u tom nazivu i dobija ocjena“, odnosno – odgovarajuće nastavne programe i udžbenike za izvođenje takve nastave, niti su nekim aneksom produžili važenje i na školsku 2012-2013. godinu klauzule koja se isključivo odnosila na „školsku 2011-2012“, da će se „nastava dominantno oslanjati na nastavni plan i program dosadašnjeg predmeta maternji jezik i književnost, uz dopunu sadržaja koji će obezbijediti izučavanje specifičnosti maternjih jezika“. Nesporno je, dakle, da se u tekućoj školskoj godini ne izvodi nastava iz predmeta imenovanog kao crnogorski-srpski, bošnjački, hrvatski jezik i književnost, a ukoliko se izvodi, onda se to radi bez odgovarajućeg ili makar bez javnosti poznatog, odnosno od nadležne institucije verifikovanog nastavnog programa! Zbog toga se postavlja pitanje: ako nastavnici nemaju od nadležnog državnog organa, tj. od Nacionalnog savjeta za obrazovanje verifikovane nastavne programe, kako mogu imati godišnje i mjesečne planove rada, bez kojih se, kao što je poznato, nastava ne može i ne smije izvoditi? Da nije tako nastava bi bila lična stvar nastavnika, pa, samim tim, ne bi podlijegala ničijoj kontroli, a takvo nešto ne dopušta nijedna država na svijetu. Da li nastavnici u crnogorskim školama zaista danas imaju planove rada, nije mi poznato, ali ako imaju, oni su pravljeni napamet, odoka, i kao takvi – nezakoniti, pa je i nastava koja se po njima izvodi takođe nezakonita. U svakoj pravno uređenoj državi nadležno ministarstvo bilo bi dužno da poništi sva svjedočanstva izdata na osnovu tako izvođene nastave.
Krivicu za takvo stanje ministar prosvjete prebacuje na Komisiju za izradu novih programa, čiji je rad blokiran na samom startu, jer, navodno, njeni članovi, predstavnici stranaka potpisnica sporazuma, ne mogu da se dogovore oko azbuke. U državi koja se hvali prvom štampanom ćiriličnom knjigom na Balkanu krajem 15. vijeka i pismenošću od 9. vijeka, predstavnici narodni, pedagozi i naučnici, početkom 21. vijeka, ne mogu da se dogovore na kakvom će pismu opismenjavati svoju djecu! Takvu podvalu mogli su da smisle i učine Crnoj Gori, i još da joj to podmetnu kao civilizacijski iskorak, samo njeni najveći neprijatelji!

Natezanje klipa Naravno da se članovi navedene komisije ne mogu dogovoriti – ni oko azbuke, ni oko mnogo čega drugog. Ne što oni to ne žele, nego što to nije moguće. Da bi došlo do dogovora trebalo bi: ili da članovi te komisije – koji zastupaju opoziciono, srpsko, stanovište – pristanu na to da se, recimo, alofone (fonemske varijante) ideološki („Tako je rekao komesar!“) proglase za foneme i da se to servira djeci kao nauka, odnosno da svojim potpisima priznaju za originale falsifikate i kojekakva domišljanja i učitavanja na osnovu kojih se, suprotno istorijskim i jezičkim činjenicama, konstruiše istorija nepostojećeg jezika, s jasnom namjerom da se izvrši kulturocid nad srpskim narodom i od budućih naraštaja sakrije svaki njegov pisani trag na prostoru Crne Gore, na kraju – da prihvate rasparčavanje jedinstvene srpske književnosti pisane srpskim jezikom i sa jasnom sviješću njenih stvaralaca o pripadnosti toj književnosti i tom jeziku ili, pak – da suprotna strana odustane od stanovišta o samostalnom razvoju crnogorskog jezika i crnogorske književnosti, odnosno imenovanja cjelokupnog kulturnog nasljeđa sa teritorije današnje Crne Gore po imenu države. (Čime režim, poistovjećujući državno s narodnim, tj. nacionalnim, podupire svoj projekat o rasrbljavanju crnogorskog identiteta). Jasno je da se ni jedno, ni drugo ne može dogoditi. A ako bi se nekim čudom i dogodilo, čemu bi onda služilo četvoročlano imenovanje nastavnog predmeta?
Zato se i postavlja pitanje: da li su potpisnici, ovdje osumnjičenog, sporazuma uopšte računali na njegovu realizaciju?
Ili su, pak, i vlast i opozicija znali da se radi o klin čorbi koju niko neće kusati, odnosno da će Ustavni sud ili koja druga državna institucija jednog dana (dok stvar malo „zakrepa“, dok se narod malo navikne i dok se progura još koji konkordat u Skupštini) kazati: „Puj, pike, ne važi se, podijeli ponovo!“ Ali, koji im je bio obostrano potreban: vlasti da bi pred sumnjičavom Evropom pokazala svoju demokratičnost, opoziciji – da bi dokazala svoju kooperativnost.

Takija No, ko će mu ga znati. Možda je ovaj sporazum i dublji i ozbiljniji nego što mi možemo da vidimo. A vidimo – i to je činjenica – da od njega, zasad, boljitka nema, niti se može naslutiti da će ga biti ni u perspektivi. Isto tako, teško je očekivati da, u okolnostima današnje konstelacije političkih snaga u Parlamentu, zvanična opozicija preduzme bilo kakvu novu inicijativu u cilju popravljanja statusa imena srpskog jezika u ustavno-pravnom i obrazovnom sistemu Crne Gore ili, pak, izmijene sadržaja nastavnih programa i udžbenika za jezik i književnost. Odnosno, kojom bi se zaustavio proces sistemskog potiskivanja srpskog identiteta u ovoj državi. Zahtjev da se promjenom Ustava i srpskom, pored nepostojećeg crnogorskog, dậ status službenog jezika, tj. da se original izjednači s falsifikatom, izgrađen standardni jezik retardira i poravna sa svojim supstandardom, jezik kulture i pismenosti, jezik književni „uzdigne“ do jezika kafanskog, odnosno do „pokvarene prostote“, kako bi rekao Vuk Karadžić, nije ništa drugo do marketinško zamajavanje, po onoj narodnoj: „Živ mi Todor, da se drži govor.“
Tokom nedavne predizborne kampanje jezičko pitanje nije se skoro ni pominjalo, a neke deklarativno srpske stranke pribjegle su tzv. ketmanu (ili takiji). U javnim nastupima njihovih promotora bilo je uočljivo ne samo izbjegavanje tzv. identitetskih tema, nego i upotrebe atributa srpski, srpsko itd. To su, pokazalo se, na današnjem političkom tržištu, neprofitabilne, iskompromitovane i stigmatične riječi, i strankama koje od njih ne odustaju drastično umanjuju ugled među biračima.
Niko osim svetitelja nije proživio život, a da nekad nije pribjegao takiji. Pa ipak, nije logično, ma ni lijepo, da vođe nacionalnih stranaka i pokreta prezaju od imena svog naroda i svog jezika, makar što su, u demokratiji, gdje se i pamet i etika mjere jedino brojem dobijenih glasova na izborima, legitimni svi trikovi koji vode cilju, pa i takija. To, naprosto, nije put koji će crnogorskim građanima i crnogorskoj mladeži otkriti ljepotu njihove srpske tradicije, osloboditi srpsku nacionalnu samosvijest i učvrstiti njihov nacionalni ponos. Naprotiv, takvo ponašanje, ma čime bilo motivisano, može biti samo (svjesna ili nesvjesna, svejedno) potpora režimskoj agresiji prema ovdašnjem srpskom nacionalnom biću, koje je već odavno, združenom akcijom vladajućih stranaka, njihove vlade, parlamenta, pravnih, obrazovnih i kulturnih institucija, medija i tzv. NVO, u toj mjeri diskriminisano u svim oblastima, da istrajavanje u srpskom identitetu ovdje već uveliko prate strah, stid, osjećanje krivice i kompleks manje vrijednosti. Kako se onda, od nekoga ko je iznutra neslobodan i ko se, zbog svoje nacionalne pripadnosti osjeća potisnut, manje vrijedan, čak i moralno diskriminisan i stigmatizovan kao neprijatelj države i njene „obnovljene nezavisnosti“, može očekivati opoziciona istrajnost i temeljit otpor režimskoj torturi? Da li će on, bez dovoljno samosvijesti o svom identitetu i kao neko ko, na kraju krajeva, gleda samo svoj interes (to je nažalost postala osnovna mentalitetska crta većine naših sugrađana), ako mu uporno ponavljaš da se ne može zaposliti, napredovati u službi, dobiti penziju, školovati djecu ili ostvariti koje drugo građansko pravo, tj. ako mu stalno ponavljaš da je građanin drugog reda samo zato što se identifikuje kao Srbin, odnosno govornik srpskog jezika, a pri tome ga ličnim primjerom ne ohrabriš i ne pokažeš mu kako da istraje u tom iskušenju, ako mu ne ponudiš nekakav oslonac i uzor koji će ga osvojiti ili još gore: ako ga, pričajući iz svog imunitetskog zaklona i komocije o „osvajanju slobode“, još i optužiš za sopstvene promašaje i neuspjehe, da li će se on prikloniti političkoj opoziciji, makar ona deklarativno zastupala srpske nacionalne interese ili će otići tamo gdje mu je koliko-toliko sigurnije, i kod onoga ko će mu omogućiti da ostvari te svoje egzistencijalne potrebe? Razumije se, pri tome će pristati i na promjenu svog identiteta! I neće se vratiti ako mu, posle toga, ozlojeđeni opozicioni glasnogovornici priteslime da je „prodao vjeru za večeru“.
Zato je najprešniji posao ovdašnjih srpskih političkih stranaka i njihov najviši doprinos svom nacionu da to stanje izmijene, da svojim ponašanjem razbiju te strahove i komplekse, a ne da im u borbi za vlast i same, pribjegavajući takiji (arap. „obezbijediti zaštitu“), podliježu, i da ih i same pothranjuju. Ukoliko, razumije se, još uvijek ostaju pri stavu da je cilj i smisao njihovog postojanja očuvanje srpskog identiteta Crne Gore, demokratske države, u kojoj će svi njihovi sunarodnici steći slobodu da bez straha od bilo kakvih posljedica ispoljavaju svoja nacionalna osjećanja, upoznaju, njeguju, štite i upražnjavaju svoju nacionalnu kulturu i svoje nacionalne vrijednosti.
Ili su, u međuvremenu (a da mi, obični građani, to još nijesmo shvatili), vođene principima pragmatizma i prilagođavajući se tzv. političkoj realnosti, tj. da bi kako-tako opstale na političkoj sceni, odlučile da se povuku iz, za njih, završene (ili izgubljene) bitke i oko imena jezika, ali i svih drugih identitetskih pitanja? Po izjavama nekih njihovih čelnika, degutantna im je izgleda ostala još samo biografija autora (Sekule Drljevića) dvije strofe aktuelne državne himne, premda je to etičko, dijelom i ideološko, a ne identitetsko pitanje.

Kamen koji odbaciše zidari Ali ne znači da se time ta bitka i završava. Nju će voditi sam srpski jezik, književnim, umjetničkim i naučnim ostvarenjima koja budu ovdje na njemu nastajala. I vodiće je neumrli svetosavski, kosovsko-lazarevski i njegoševski duh, isti onaj koji je vodio 1916. četrnaest bjelopavlićkih učitelja, spremnih na najvišu žrtvu, da bi, u trenutku sveukupne narodne i državne propasti, ohrabrili svoj narod kako se ni u takvim okolnostima ne bi odrekao onog najvrednijeg što ima: svoga jezika, svoga pisma i svoje istorije.
Srpsko jezgro Crne Gore, iako ugroženo, ne može biti i uništeno. Naprotiv, iskušenja kojima je izloženo tokom posljednjih decenija samo će ostrugati nezdravo tkivo s njegovog stabla, pa će baš ono, jednog dana, zamlađeno i razbujano, vežući je za svoje duhovne i kulturne korijene, sačuvati Crnu Goru da ne potone u Porto Montenegro, prema kojem se poodavno zabrinjavajuće nakrenula.

[/restrictedarea]