Hronika Sarajevskog pakla

Piše Milana Babić

Spisak imena 8.504 Srba ubijenih u Sarajevu od 1992. do 1995. godine napravio je Strahinja Živak, savjetnik Instituta za istraživanje srpskih stradanja u 20. vijeku; tolikom broju žrtava se znaju imena i prezimena, mjesta rođenja i smrti, ali još 856 Srba vode se kao nestali, što međutim nisu konačne brojke

Ono što se desilo u Sarajevu, za vrijeme prethodnog rata, toliko je strašno da je teško naći riječi kojima se mogu prenijeti strahote koje su nesrećni Srbi prošli u zatvorenom gradu. Zločine nad Srbima u Sarajevu počinile su regularne jedinice Armije BiH i policije.  Grad iznutra zatvoren, za građane srpske nacionalnosti (čija je jedina krivica bila srpski identitet) pretvorio se u grad logor

Neosporno je utvrđeno da je u Sarajevu bilo 128 logora i zatvora kroz koje je prošlo nekoliko hiljada sarajevskih Srba (Tarčin, Krupa, svlačionice fudbalskog kluba u Hrasnici, osnovna škola i garaža u tom mjestu, Građevinski fakultet u Sarajevu, kasarna „Viktor Bubanj“, hoteli „Zagreb“, „Bristol“ i „Evropa“, Škola učenika u privredi u Buća Potoku, Plinara na Čengić vili, „Sunce“ i „Poljooprema“ na Alipašinom polju, Osnovna škola „Vladimir Nazor“ u Hrasnu, „Pavle Goranin“, „Strela“ u Nedžarićima, Higijenski zavod, „Ljubljanska banka“, „Bezistan“ na Baščaršiji, Centralni zatvor). U ovaj broj nisu uključeni privatni logori i privatne javne kuće.
Nesrećni ljudi, zatečeni situacijom, nespremni da od doskorašnjeg blagostanja shvate promijenjenu situaciju, prošli su prvo strahovito psihičko rastrežnjenje, a onda mučenja svih vrsta. Spisak od 8.504 Srba ubijenih u Sarajevu od 1992. do 1995. godine napravio je Strahinja Živak, savjetnik Instituta za istraživanje srpskih stradanja u 20. vijeku. Spisak i drugi podaci o srpskom stradanju se mogu naći na sajtu „www.serb-victims.org“. Tolikom broju žrtava se znaju imena i prezimena, mjesta rođenja i smrti, a još se 856 Srba vode kao nestali. To, dakle, nisu konačne brojke.

ULOGA BRATSTVA I JEDINSTVA Kako se moglo desiti da toliki broj Srba ostane u Sarajevu?
Vjerovatno se istina nalazi u skupu koji čine: naivnost, nepripremljenost za naglo promijenjene situacije, vjerovanje da će se pitanja riješiti mirnim putem, doskorašnji sistem bratstva i jedinstva koji je najviše razoružao upravo Srbe, neinformisanost, pa Izetbegovićev proglas u kojem je rečeno da će svakome ko izađe iz stana biti stan oduzet. Proglas je u stvari za cilj imao da Izetbegovićevi vojnici mogu lako pronaći Srbe – prevara koja će mnoge Srbe koštati ili mučeništva, ili života. Bilo je tu, sa srpske strane dosta naivnosti, odsustva svijesti da će, i ako nisi kriv, tvoj identitet biti krivica. U prvi mah, gotovo svi Srbi osuđeni su na kućni pritvor. Zatim bivaju prinuđeni da iz svojih stanova iznose srpske knjige, kasete i simbole. Posjedovanje srpskih obilježja značilo je gubljenje glave ili odlazak u jedan od sarajevskih logora, a logori su se nalazili u gotovo svakoj ulici. Odranije pripremljene, akcije i načini propagandnog djelovanja, u funkciji su blaćenja Srba i širenja mržnje, podstrekivanja na zvjerstva – masakr srpskih civila u Pofalićima predstavljen je kao sjajna pobjeda džihadlija, Dobrovoljačka kao odbrana od agresora. Poslije stanarske izolacije nastupaju pretresanja, podmetanja oružja; potom privođenja, saslušavanja, izgonjenja iz stanova, odvođenja u logore; ubijanja – na ulici, u radnom vodu, na kućnim vratima. Srbi su oni koji izvlače poginule Bošnjake sa vatrenih linija. Optužnice obično imaju tri osnova: podrivanje ustavnog poretka BiH, pripadnost agresorskoj vojsci i nedozvoljeno držanje oružja, koje je u većini slučajeva čak potpuno nemarno namontirano. Procesi saslušavanja praćeni su strahovitom torturom – isljednici, dojučerašnje gradsko dno, uhapšene Srbe tuku kablovima, metalnim polugama, motkama, čizmama, stolicama, kundacima. Optužnice – na rubu otvorene sprdnje. Namontirani svjedoci svjedoče o navodnim pripadnostima pojedinaca „Belim orlovima“, petokolonašima, signalistima, snajperistima, saradnicima okupatora. Tako je i jedna retardirana djevojčica iz Buća Potoka osuđena na robiju kao snajperista. Nekada isljednici nemaju potrebu ni da lažu, pa na pitanja pojedinih Srba zašto su privedeni odgovaraju da im ne valja ime i prezime. Poslije iznuđenih priznanja Srbi su smještani u Centralni zatvor ili u logor „Viktor Bubanj“. Poslije nekoliko mjeseci u paklenim logorima Srbi su izvođeni na vojne sudove, gdje bi, često prvi put, čuli svoje iznuđene izjave. Pojedinci uzimaju veliki novac da nesrećne ljude prebace na srpsku teritoriju, međutim, šalju ih minskim poljem, pa mnogi ginu ili ostaju invalidi. Često, ti bi Srbi bili dovođeni pravo u ruke dželatima.

[restrictedarea]

SVEDOCI SU LIKVIDIRANI Malobrojni koji su uspjeli da se sakriju u stanovima bili su odsječeni. U svaku zgradu se moglo ući i iz nje izaći samo uz rigoroznu kontrolu, straže su u svakom haustoru; tako je Srbima prekinuta komunikacija i sa svojim porodicama koje su živjele u drugom dijelu grada. Dakle, izolacija, gladovanje, smrzavanje, pretresi koji su u stvari pljačke, racije na pijaci, psihološki pritisci koje mnogi nisu izdržali, pa su upućivani na psihijatrijsku kliniku, odakle se neki nisu nikada vratili. Sredstva informisanja u funkciji svakodnevne kampanje blaćenja Srba, prepuna lažnih svjedočenja i otvorenih poziva na linč. Srbi rade najteže i najprljavije poslove, ljudi su zadnjeg reda. Miljacka nosi leševe. Naselja postaju grobnice. Samo na Koševu (svjedočenje Ratka Mirkovića) buldožerima su iskopane dvije velike masovne grobnice. Tu su zatrpani srpski leševi bez ikakvog obilježja i bez ikakvih podataka, njih nekoliko stotina. U kotlarnici u Olimpijskom naselju, naselju na Mojmilu, spaljuju se i mrtvi i živi Srbi. Čitave porodice se satiru. Sarajevski Srbi služe i kao opravdanje pred svjetskom javnošću, dokaz da je BiH multietnička država.
Otvoren je lov. Gradom vladaju amnestirani kriminalci: sitni lopovi, drogeraši, džeparoši, okorjele ubice, pedofili… Ti ljudi postali su komandanti vojnih i paravojnih formacija. Na sarajevske ulice vraćaju se i oni koji su pobjegli ispred zakona i kao „psi rata“ živjeli od Afganistana do Somalije.
Svjedoci stradanja Srba u Sarajevu većinom su likvidirani: Caco, Dedo, Kruško, Berislav Latić Riki, Šefik Šanta… Masovne grobnice su izmještene, posebno znalački uklonjeni su srpski leševi koje su pobile „Ševe“, eskadron smrti koji je bio pod direktnom komandom Alije Izetbegovića.
Utvrđeno je da je u Sarajevu bilo 128 logora i zatvora kroz koje je prošlo nekoliko hiljada sarajevskih Srba, takođe, registrovano je 480 ratnih zločinaca. Ipak, toliko još tamnih tragova kriju sarajevske ulice i naselja, toliko zla je počinjeno, a tako malo njih je odgovaralo za zločine, da bi računi tek trebalo da se svedu.
Pitanje zla, njegovog porijekla, snage i moći – najveće je pitanje. Svaki odgovor, obrazloženje, riječi utjehe uvreda su za one koji su izgubili tijelo od svojega tijela, bili i sami mučeni, silovani ili nemoćni gledali stradanje drugog.

Priče koje u nastavku slede citiraju se prema podacima iz knjige „Sarajevo tugo moja“ Dušana Zurovca

Lična izjava svjedoka broj 71/004003
„Zovem se Vladimir P. Rođen sam 1948. godine u sarajevskom prigradskom naselju Pofalići. Ovo naselje leži na padinama Huma. Svaki objekat je podignut na srpskoj zemlji, od Fabrike duvana, pa do televizijskog tornja na Humu. Ovaj rat je pokazao da to nije slučajno. Cijeli scenario naseljavanja Pofalića bio je uvezan u perfidnu politiku fundamentalističkog plana. Tako je brižljivo pripremana i osmišljena muslimanska demografska politika, čiji je jedini cilj bio razvlašćenje sarajevskih Srba preko nacionalizacije njihovih posjeda i dodjeljivanje tih posjeda Sandžaklijama, čiji je broj pred rat dostigao cifru od 200. 000 doseljenika…
Pofalićke Srbe su napale njihove komšije Sandžaklije. Dana 15. maja 1992. jake muslimanske formacije, predvođene Draganom Vikićem i Jukom Prazinom, sa preko 5. 000 dobro naoružanih džihad ratnika, kreću na Pofaliće. U Orlovačkoj ulici Mirsad Bungur ubija Rajka Savića. Potom su ubijeni Mlađen Bratić, Branko Jeremić, Branko Bozalo, Vojin Vukadin, Slobodan i Neđo Odžaković, dok su zaklani bračni par Mirko i Rosa Savić. Sjekirom je na kućnom pragu ubijena starica Vida Bratić.
To su bile samo opomene ostalim srpskim porodicama, a bilo ih je u ovom naselju oko 200, šta ih čeka. Dana 16. maja Pofalići su napadnuti iz pet pravaca. Bili smo u okruženju. U paničnom strahu srpske porodice se povlače prema Humu, a zatim na brdo Žuč. Prilikom povlačenja u naselju su ostali samo bolesni i nepokretni, koji će taj dan biti poubijani na zvjerski način. Kolona žena, djece i staraca, koja se povlačila, presječena je. Sa Huma su odjekivali jauci i zapomaganja. Kolona, praktično prepolovljena kretala se u paničnom strahu prema brdu Žuč. Na prvom stajalištu primijetili su se veliki gubici… Tek kad smo se iskupili na brdu Žuč, vidim da su skoro sve familije prepolovljene. Džihadlije su se okomile na civile. Jauci žena i djece, dozivanje ranjenika. Džihadlije su se kretale iza brda Hum i u tom krvavom pohodu koga god su zatekli, pa bilo žena, dijete, starac ili ranjenik, metak u čelo. Sa Žuči nesretni Srbi gledaju kako gore njihove kuće…
U tom krvavom piru učestvovao je i novinar Omer Gabela. Taj Gabela je doveo sarajevsku televiziju koja je snimila zarobljene Srbe i, naravno, to snimanje je načinjeno u muslimanskim kućama. Pred puščanim cijevima ti nesrećnici su govorili kako ih niko ne dira, da bi se tako svijetu pokazalo kako je ovo multietnička i multikonfesionalna država. Starina Stanko Pikulić, koji je govorio pred kamerama, ubijen je poslije emitovanja te emisije. Uglavnom, svi oni Srbi koji su se tom prilikom našli u kadru, krajem ljeta 1992. nisu više bili među živima. I još niko nije nađen, ubijeni su i zatrpani po humskim rivotočinama…“

Dobrovoljačka
„ … Na sastanku u komandi Sarajevske vojne, general Kukanjac, general Mekenzi i Izetbegović dogovaraju izvlačenje vojske. Izetbegović garantuje sigurnost. Naivni Kukanjac, iako je obaviješten o planu napada na kolonu, povjerovao je Izetbegoviću… Kod škole „Branko Lazić“ kolona je presječena, konvoj je napadnut zoljama i osama, i pješadijskim naoružanjem. U tom krkljancu se našao i neizbježni dezerter iz JNA Jovo Divjak, potonji general takozvane Armije BiH. Prema svjedočenju Mekenzija Kukanjac je htio da izađe iz oklopnog vozila i da se vrati natrag, na šta mu je general Mekenzi rekao: ‚Ako izađeš, mrtav si.’ Umjesto Kukanjca vratio se Mekenzi i vidio zapanjene kamione, ali bez ijednog živog ili mrtvog vojnika JNA. Bio je frapiran kakvom su brzinom muslimani uklonili žive i ubijene vojnike JNA. Ta činjenica jasno govori kako je ovaj masakr dugo i pažljivo pripreman.“

Lična izjava broj 71/00449
Godina 1992. u Sarajevu. Mjesec april. Gradom patroliraju razne vojske, svaka sarajevska avlija ima svoju armiju. Pojavili su se oni u crnim ustaškim uniformama, koji su se vraćali sa hrvatskog ratišta. Moji, supruga, sin i tašta, odlaze kod rodbine u Vojvodinu. U stanu ostajemo tast i ja. Cio april – seobe, ko god može i ima gdje odlazi bez obzira na nacionalnost. Pravi rat počinje 5. maja 1992. godine, tada gori glavna sarajevska Pošta i ginu vojnici JNA u zapaljenim transporterima na Skenderiji i kod Pozorišta. U mom kvartu počinju prvi progoni i zatvaranja Srba. Ljudi su zbunjeni, nisu svjesni situacije, bježali bi, ali je nemoguće, grad je zatvoren unutra. Poginuo je moj komšija Nebojša Milovanović: ubio ga naš komšija iz ulice, jer je na Nebojšinoj zgradi svjetleća reklama pomoću koje, navodno, Nebojša daje signale četnicima za granatiranje. General Kukanjac definitivno preuzima ulogu negativca u ovoj drami – biva zarobljen u Komandi vojne oblasti, posle čega će se dogoditi, početkom maja, masakr vojnika u Dobrovoljačkoj ulici. Ja sam sa prozora stana, kroz Park cara Dušana, gledao taj masakr, histerično, pomahnitalo urlanje Zelenih beretki, i zbunjene, preplašene vojnike, koje džihadlije skidaju sa kamiona, izvlače iz kola i naređuju im da se skinu goli, a potom da legnu na asfalt – čuju se pucnji…
To je počelo mnogo ranije. Dok sam još radio, Osman Džombić, predratni kriminalac, sredinom 1991. godine, povjerava mi kako su se muslimani organizovali i osnovali Patriotsku ligu… U svim preduzećima se štampaju neke propusnice za ulazak. Naravno, Srbi sve manje dobijaju te propusnice i dozvole… Od 1. 500 Srba, koliko ih je bilo u PTT-u, krajem 1993. godine ostalo ih je oko 20. U neko doba dovedoše za direktora nekog mladića Čajića, koji je završio medresu. Već se tada dalo primijetiti kako sistematski uništavaju telekomunikacijsku opremu, da bi od međunarodne zajednice dobili novu. Što je, uostalom, i bilo polovinom 1993. godine…
Uz sve nevolje koje je donio rat, nema struje, vode, nema hrane, grijanja, Srbe prate dodatne, strepe ljudi za svoj goli život. Ako izađeš na ulicu, hvataju te razne racije. Najgore je ako te uhvate oni iz Desete brdske brigade, jer vode na Trebević na kopanje rovova, odakle se Srbi rijetko vraćaju živi. Gore je, na Boguševcu, najveće stratište sarajevskih Srba. Tu u provalije Kazani bacaju pobijene Srbe…
Početkom 1993. poginule su još dvije moje komšinice. Nađene su ubijene u svojim stanovima. Iz grada se može samo izaći preko crnih kanala. Do informacija je teško doći, jer se niko nikome ne smije povjeriti. Neki ipak izađu, neke uhvate, neki poginu. Grupa sa kojom sam i ja pokušao izaći dovedena je pravo na policijski punkt. Tu klopku su njihovi mediji okarakterisali kao hvatanje četnika, terorista, koji su pokušali pobjeći iz privremeno okupirane teritorije. Prvo Dobrinja zloglasni zatvor „Sunce“, podrum bez svjetla, sa otvorenim klozetom, bez vode i svakome po jedno memljivo ćebe… Na saslušanju traže da priznamo. A šta da priznamo? Od mene traže da priznam špijunažu u sarajevskoj Pošti gdje sam radio. Na saslušanjima se mijenjaju razni specijalci, a kakva su bila ta saslušavanja reći će vam svaki Srbin koji je bio tamo. To se ne može opisati. Među njima moj bivši učenik iz Mašinske škole, neki Agić. ’ Evo ga ,moj profesor, ćetnik, pošao da bježi, sad ćemo mu noge polomiti’… Slomili su mi nosnu kost, grudna kost naprsla, potkoljenice natekle, ne mogu na noge. Tijelo potpuno slomljeno. Prebacuju nas u zatvor koji nosi ime kriminalca Ramiza Salčina. U tom zatvoru sve se događalo što može pasti na pamet poremećenim umovima…
Posle četiri mjeseca prebačen sam u Centralni zatvor. Tamo smo zatekli i muslimanske zatvorenike. Bila je to čudna mješavina ljudi, Srba intelektualaca, preko 40 visokoobrazovanih, koji su čitav život radili i gradili Sarajevo, i eto ti ljudi su sada pomiješani sa sarajevskim lopovima, kriminalcima i koljačima, s tom razlikom što su i u zatvoru ti kriminalci bili u povlašćenom položaju…To su sve ubice, sve do jednog. I sada, zamislite, trebalo bi zaspati tu pored njih u istoj prostoriji. Ne, nemojte me pitati jesam li spavao. Samo ću vam reći da sam poslije izlaska spavao u jednom komadu cijeli mjesec dana, pa mi se čini da se više nikada neću naspavati kako bi trebalo.“

Radovan B.
„Ni danas mi nije jasno kako sam preživio to batinanje, u nekoj ostavi koja je služila za pritvaranje. Zidovi su bili krvavi. Tu su me tukli 24 sata, svim i svačim: kundacima, drvenim palicama, čeličnim kablovima; naročito me mlatio neki Kačar kome je navodno poginuo brat. Kao da se takmiče ko će me više tući, nemilosrdni su, posebno Muhamed Hadžić. Pošto nisam imao nikakvih dokumenata kod sebe, pitali su me ko sam. Uglavnom nose čarape na licu. ‚Skini gaće.’ Skinuo sam. ‚Četnik’, rekao je jedan, ‚majku mu četničku jebem, donesi Jusufe kliješta.’ Samo sam osjetio strašan bol kao da su mi iščupali splovilo. Padam u komu. Ne znam koliko sam bio u komi, kada sam došao svijesti, ležao sam u nekom podrumu, na meni je bila krvava sva odjeća, kao da je izvađena iz kazana smrti… Strpali su me onako mokrog i krvavog u gepek nekog ‚golfa’. Gotovo je, mislim. Iznijeli su me na nekom ćebetu, čujem otvaraju se neke kapije, jedna, druga, pa onda vrata. Ne mogu oči otvoriti od otoka na licu. Bio sam u stvari u Centralnom zatvoru… Na nosilima me nosaju kroz neke hodnike. Osoblje se uspaničilo. Trče. A onda neko reče da sam četnik. Istresaju me sa nosila kao što se istresa đubre na beton. Čekam hoće li sada navaliti rulja da me dotuče…“

Izjava Stojanke Kretije
„Dok sam se vraćala sa posla 4. aprila 1992. zaustavljaju me četvorica ‚Zelenih beretki’, u crnim uniformama sa zelenim beretkama na glavi, mladići, koji su me brutalno strpali u auto, zavezali mi oči nekim povezom… Drže me podruku, silazimo niz neke stepenice… Kad su mi skinuli povez sa očiju vidim u jednom uglu sjedi djevojčica, prihvatila koljena rukama i plače. Kasnije mi reče da ima nepunih 16 godina… Prve noći došli dvanaestorica u crnim uniformama. Pijani su. Prvo su se iživljavali na Jeleni. Vrištim. A onda sam došla i ja na red. Nikoga ne poznajem. Čekaju nešto. Onda se pojavio on. Kasnije sam saznala od mojih prijatelja da je to Ismet Bajramović Ćelo. On me je prvi silovao, s obzirom na to da sam bila nevina, tukao me, šamarao tako da sam gubila svijest, natjerao me na oralni seks. Onda su došla još dvojica koji su me držali za noge. Jednoga oslovljavaju Alibaba. Siluju me sva trojica, jednom, pa još jednom. Ređaju se na meni i na Jeleni. To je trajalo cijelu noć. Tu smo Jelena i ja ostale 25 dana, i to se ponavljalo svaki dan i svaku noć kada dolaze nove i nove grupe beretki. Ta je nesrećnica i poslije mog puštanja ostala tu. Sigurna sam da više nije živa, jer je bila toliko iscrpljena da se jedva držala na nogama… Posle 25 dana došao je Ćelo, koji je rekao da me pušta jer ga je molio neki moj prijatelj. Napomenuo je da nikome ništa ne govorim inače će me zaklati… Poslije izlaska ponovo sam se vratila prijateljima E.T. i njegovoj ženi Radmili. Poslije mjesec dana sam osjetila da sam trudna. Ti prijatelji su me odveli na ginekologiju da prekinem trudnoću – uslov je bio da potpišem izjavu kako su me silovali Srbi. To sam odbila, pošto sam ja popljuvana i opoganjena zašto da opoganim svoj narod, vjeru kojoj pripadam… Vi to stanje duha ne možete da shvatite, na jednoj strani je mržnja, na drugoj materinstvo…“ Stojanka je rodila žensko dijete na Ginekološko-akušerskoj klinici u Beogradu.

Svjedočenje Branka E.
„Što se tiče ‚Viktora’ (kasarna ‚Viktor Bubanj’- prim. aut) to nije zatvor, to je logor u kojem su upražnjavane sve vrste mučenja, od batina, gladi, žeđi, do toga da je 13 Srba bilo smješteno u šest kvadrata ćelijskog prostora. Ponekad bi nas ostavili da tu vršimo veliku i malu nuždu. Ako bi neko od nas zamolio da izađe u klozet, to bi bilo pogubno za nj, naime, kad bi iz klozeta izašao taj nesrećnik na hodnik, na nj bi navalila rulja, pa udri i gazi. Takve bi na ćebetu unosili u ćeliju i, naravno, više nikome nije padalo na pamet da ide u klozet. Ljudi padaju u komu. Pojedoše nas vaši…“

Izjava Nade R.
„Oko 22. maja 1992. godine dvojica pripadnika Izetbegovićevih ‚Zelenih beretki’ su oko 16,30 časova upali u naš stan i naredili mi da pođem sa njima, samo da dam neke informacije, pa ću se odmah vratiti, rekli su mojim roditeljima. Roditelji su ostali u stanu. Ubacili su me u neki kombi u kojem su bile već dvije Srpkinje. Poznavala sam ih. T.N. je imala dvadeset i dvije godine, a L.R. dvije godine više. Naravno uhapšene smo bez ikakvog naloga. Odvoze nas u ‚Viktor Bubanj’, bivšu kasarnu JNA, u kojoj smo zatekle još tri Srpkinje mojih godina, dvadesetogodišnju A.S., te koju godinu starije D.K. i J.N. Druge djevojke su dovodili kasnije. Djevojke koje smo tu zatekli su nam rekle da su silovane od strane muslimanskih vojnika. Prvi put su me silovali neki Pipica i Samir Malajhodžić. Redovno nas je silovalo, i naravno, zlostavljalo po dvadesetak njihovih vojnika. Silovanja su vršena u prostoriji gdje smo bile smještene, tako da su to i druge djevojke morale gledati. U jednu malu prostoriju izvodili su nas i primoravali na oralni seks. Ja nisam ostala u drugom stanju jer mi je jedna muslimanka, R.Z., doturala pilule za kontracepciju. Nažalost, D.K. je ostala u drugom stanju, ali je imala spontani pobačaj. Naravno tu nije bilo ljekara i ne znam je li ostala živa. Imala je samo 20 godina. Takođe i B. J. je ostala u drugom stanju, ali je sama sebi posle tri i po mjeseca trudnoće probušila vodenjak. Puno je krvarila i rana joj se inficirala. Ta djevojka je strašno propatila.
Vesni Subotić, dvadesetogodišnjakinji, koja je dovedena poslije nas, muslimani su ubili oca, majku i stariju sestru. Kada ju je jedan muslimanski vojnik pokušao silovati, ona je razbila flašu od vode koja se slučajno zatekla u ćeliji i krhotine mu zabila u leđa. On je iskrvario, a nju su odmah potom ubili, ispalivši joj pred nama tri metka u grudi…“

[restrictedarea]