Integrisano upravljanje „kalašnjikovim“

Piše Miodrag Zarković

Prošlonedeljne incidente u Brđanima, mitrovačkom naselju koje su Šiptari odredili kao sledeću metu svoje najezde, nisu snimale kamere najgledanijih srpskih televizija, ali ih je zato zabeležio jedan revnosni Srbin iz okoline; na njegovim snimcima jasno se vidi sa kakvom se smrtonosnom opasnošću na severu Kosmeta suočavaju građani odani državi Srbiji

Tek što je bilo prošlo podne, kada se integrisano upravljanje zvukom – u narodu poznatije kao sirena – oglasilo onim svojim zlokobnim zavijanjem na uzbunu, dodatno remeteći i inače tmuran, nakrivo nasađen četvrtak. Istog časa, Kosovska Mitrovica razdelila se na dva lako uočljiva skupa.
Jedan skup činili su odrasli muškarci koji su se, čim su čuli sirenu, kao po komandi uputili ka Brđanima. Namrgođeni i ćutljivi, ali ne ljuti, već više pomireni sa svime i spremni na svašta, bez oklevanja su prekidali štogod da su radili u datom trenutku i brzim koracima upućivali se ka naselju u kojem su se tih dana sukobi sa Šiptarima ređali kao na traci. Kuljajući sa svih strana, sretali su se na putu, jedva asfaltiranom, što od centra vodi ka Brđanima. Pozdravljajući se jedva primetno, u hodu, slivali su se u tihu reku koja je, suprotno gravitaciji, potekla nagore, u susret integrisano upravljanom nasrtaju na poslednje preostalo parče srpske državnosti na Kosmetu.
U drugom, daleko brojnijem skupu, ostali su oni što kao da ne haju za zvučnu uzbunu. Kao da ne čuju tu kraljicu panike. Njih ona, po svoj prilici, više nije mogla da uznemiri, pa su nastavili da kupuju, jedu, šetaju, ispijaju kafu, ćaskaju sa poznanikom… Ponegde se u tom nehaju mogao primetiti i prkos, recimo u jednoj prelepoj, izvajano dugonogoj brineti, za čiju se ruku drži devojčica od nekih četiri-pet godina, verovatno njena ćerka: korak ove besprekorno doterane lepotice ni za nijansu se ne ubrza, mada joj se po nemirnom pogledu videlo da je svesna da se nad Mitrovicom nadvija opasnost; u tim je trenucima sve na lepotici odisalo rešenošću da ne dozvoli da je uznemiri zavijajuća nesreća. Kod većine se, međutim, nije mogao primetiti takav prkos. Nehaj je u njihovom slučaju bio upravo to – nehaj. Neka vrsta začuđujuće bezbrižnosti, delom svakako proistekle iz oguglalosti: već 13 i po godina se Mitrovica svakog jutra rađa u spoznaji da se odmah tu, preko reke, gomila smrtonosna pretnja, spremna da nagrne i na najmanji politički mig iz Prištine.
U izvesnoj meri, međutim, tu bezbrižnost hrani i onaj prvi, malobrojniji skup. Dok posmatra svoje namrgođene muškarce kako hitaju nagore, ka Brđanima, Mitrovica ipak uzima sebi pravo da predahne još malo.

NEMIRNA BRDA Na Brđanima zato predaha nema. Ovde ne bi ni bio dobrodošao. Meštanima, naviklim da se preko nišana posmatraju sa Arbanasima, predah bi samo odmogao.
Brđani su, naime, Mitrovica u Mitrovici. To je naselje sever Kosmeta na severu Kosmeta: prva tačka otpora na koju naleću krvoloci sa juga. Izraslo na nekoliko brda, naselje je mešovite etničke strukture, što u praktičnom smislu znači da je kao izmišljeno za provokacije svih vrsta.

[restrictedarea] Ranije je stanovništvo u Brđanima bilo skoro isključivo srpsko, ali je četvorogodišnja šteta, izazvana režimom Borisa Tadića i njegovom spremnošću da vazda popušta pred neprijateljskim zahtevima, ovde uzela najviše maha. Strateška važnost proizvela je Brđane u glavnu metu šiptarskih etnografskih napada, koji traju već više od četiri godine: upravo je tim pravcem severna Mitrovica povezana sa Zubinim Potokom i ostatkom Ibarskog Kolašina, predela uz severnu obalu Ibra koji je naseljen Srbima, i to vrlo oštrim i odlučnim Srbima, istaknutim u 13-godišnjem otporu šiptarskim najezdama. Zato je Hašimu Tačiju toliko i stalo da poremeti etničku strukturu Brđana, u čemu mu naruku ide inertnost i proevropska zaslepljenost Beograda od 2008. naovamo, ali i konfiguracija terena. Ta brda kojima se prostiru Brđani samo su delimično naseljena, što ostavlja prilično prostora za nove građevine, svejedno zgrade ili pojedinačne kuće. Po starom običaju da za naseljavanje uvek imaju novca, Šiptari od 2008. podižu nove objekte i u njih naseljavaju svoje sunarodnike, koristeći em pravnu zavrzlamu oko toga ko bi uopšte smeo da izdaje građevinske dozvole, em za njih vazda rezervisanu naklonost međunarodnih činilaca, kako KFOR-a, tako i UNMIK-a, a naročito EULEKS-a. Mic po mic, došlo se do današnjeg stanja: Brđani su i dalje naseljeni pretežno Srbima, ali po obodima naselja sada ima i šiptarskih višespratnica koje služe kao svojevrsne baze za dalje nasrtaje.
U takvim okolnostima su incidenti neizbežni, zbog čega su Brđani poslednjih godina sve češće pominjani u vestima sa Kosmeta. Ove jeseni su se, međutim, Šiptari naročito okuražili – šta li im je unelo tu smelost?! – pa su se usudili da započnu divlju gradnju nekoliko kuća duboko u srpskom delu Brđana. Svakome ko iole poznaje prilike na Kosovu i Metohiji, a pogotovo prilike u Mitrovici i u Brđanima, savršeno je jasno da tu nije reč ni o kakvoj nameri da se nasele kakvi pristojni civili, već o još jednoj provokaciji, i to takvoj da Srbi nemaju druge nego da joj odgovore. Ti su odgovori bili višestruki, od obaveštavanja nadležnih do fizičkog suprotstavljanja, ali je samo ovo poslednje dalo rezultate. Kada su, naime, Srbi o divljoj gradnji u Brđanima obavestili UNMIK (sa EULEKS-om izbegavaju saradnju), a ovi u utorak 20. novembra poslali svoju inspekciju na spornu lokaciju, na inspektore je otvorena vatra. Pukim slučajem niko nije bio povređen, ali je zato poruka poslata: Tačijevi razbojnici spremni su mecima da brane svoje pravo da krše svako pravo, a naročito pravo Srba da ne budu uznemiravani.
Povukli su se revolveraši tek kada su, kao i nebrojeno puta ranije, sami stanovnici Brđana, uz podršku komšija iz ostatka Mitrovice, izašli na lice mesta, rešeni da oteraju uzurpatore. Dan kasnije, u sredu, širom severnog Kosmeta su u sve četiri opštine bili održani protestni skupovi, protiv daljeg tolerisanja ovakvih šiptarskih ispada.
Koliku su spremnost da uvaže stav Srba pokazali i Šiptari i međunarodni okupatori, videlo se kada je prošao još jedan dan. Kada je osvanuo napred opisani, nakrivo nasađeni četvrtak, pocepan na pola zavijanjem sirene.

ROSU U POKRETU Sirena je već bila utihnula kada su na vrh Brđana pristigle prve veće grupe onih koji su iz Mitrovice pojurili upomoć svojim ugroženim sugrađanima. Taj vrh je koristan iz taktičkih razloga, jer se sa njega kao na dlanu vide celi Brđani, a i navikli su ljudi da se tu okupljaju, jer su baš tu Šiptari započeli svoje divlje gradnje: pored puta stoje dve kućice kod kojih ni grubi radovi nisu ni dopola završeni, a naspram njih i jedna kojoj su tek udareni temelji – oko tih temelja je izbilo puškaranje dva dana ranije.
Na vrhu brda su Mitrovčane dočekala konkretna saznanja o razlozima za uzbunu: pripadnci ROSU, specijalne jedinice Tačijeve policije (za koju je, verovatno, glavno merilo pristupanja bio broj Srba pobijenih u terorističkim akcijama devedesetih), krenuli su ka Brđanima iz pravca jugozapada, ali ih je EULEKS zaustavio praktično pred brdom iza kojeg i počinje naselje. I sada navodno traju pregovori EULEKS-a i ROSU-a, o tome da li će proći ili neće. Čovek prosto da poveruje da oni zbilja pregovaraju, umesto što samo čekaju konačnu odluku onoga kome i jedni i drugi polažu račune.
Zajedno sa ovim informacijama, pristigle Mitrovčane dočekali su i uveliko raspoređeni meštani, a komšijska peckanja i prepucavanja brzo su otkravila napetu atmosferu:„Pa gde ste do sada, mi već pomislili da nećete ni doći“… Opadanje napetosti, ipak, nijednog trenutka nije prešlo u neozbiljnost. Ovde budnost i oprez predstavljaju granicu između života i smrti. Svi okupljeni svesni su da ih neko, odnekud, sakriven ko zna kakvom kamuflažom, drži na nišanu. I da je taj neko koliko prekjuče pucao, kao što je i pre toga povlačio okidač kada god bi se dovoljno osilio ili dobio takva naređenja iz osiljene Prištine. Brojnost okupljenih brzo raste, sa njim i broj očiju koje pretražuju čini se nepregledna brda, i niko za sada ne primećuje kakav suvišan, sumnjiv pokret u daljini koji bi odao pritajenog zlikovca, ali svi znaju da zlikovac odnekud vreba.
Jednog takvog otkrila je kamera. Bio je mnogo bliže nego što su ga oči okupljenih tražile.

AUTOMAT IZ TRAVE Reč je o kameri Ivana Maksimovića, 35-godišnjeg vajara iz Zvečana koji se amaterski bavi i fotografijom, odnosno snimanjem. Svojevremeno se time bavio i profesionalno, tj. honorarno kroz saradnju sa pojedinim sredstvima informisanja, naročito agencijama. Kaže da je, međutim, potreba za njegovim uslugama na terenu nestajala kako je zvanični Beograd, pre četiri i po godine, počeo da menja politiku prema Kosmetu, a glasila iz Beograda i ostatka Srbije počela da izbegavaju sve što ima veze sa preostalim Srbima u južnoj pokrajini. Njegove fotografije i njegovi snimci ubrzo su postali nepoželjni u medijskom režimu koji je kontrolisala Tadićeva oligarhija, ali Maksimović nije prestao da beleži dramatična dešavanja u svom zavičaju.
„Sve što bih usnimio ili uslikao počeo sam da kačim po Internetu, na svoj blog ‚Srpske barikade‘, a vremenom su me kontaktirali i sa sajta ‚novinar.de‘, koji su osnovali naši ljudi u Nemačkoj“, kaže Maksimović za „Pečat“.
Spornog četvrtka, 22. novembra, na drugi dan slave Sveti Aranđel – koja je, inače, veoma raširena među Srbima na Kosmetu, što očigledno znaju i Šiptari, pa su za napad izabrali baš jutro posle večeri koju su mnogi Srbi proveli slaveći – Maksimović je takođe, kao i nebrojeno puta do tada, zašao u samo dešavanje, kako bi ga zabeležio. Zajedno sa mitrovačkim muškarcima, popeo se na vrh Brđana, na nezvaničnu tačku okupljanja. Najpre je bio usredsređen na pristizanje i okupljanje Srba, te na uzimanje izjava političkih lidera, pripadnika Opštinskog veća severne Mitrovice, onih koji su sa narodom pristigli na poprište mogućeg sukoba. Potom je hteo da zabeleži i pejzaž. A taj pejzaž, osim što može da bude smrtonosan, zaista je prelep, čak i po tmurnom jesenjem danu ima tamo šta da se slika. Leteći sa brda na brdo, Maksimovićeva kamera se u jednom trenutku zaustavila na pognutu, zgrčenu priliku u travi, na tridesetak metara ispod vrha brda na kojem su se Mitrovčani okupljali.
Izoštravajući sliku, Maksimoviću se ubrzo ukazalo da je reč o muškarcu koji u čučećem položaju, ne skrećući pogled sa okupljenih Mitrovčana, levom rukom vadi mobilni telefon, dok desnom pridržava nešto što je zaglavio između povijenog stomaka i butine. Sve vreme sakriven visokom travom, mogao je da posmatra grupisane Srbe, a da oni njega ne vide.
„Nisam u prvom trenutku mogao da razaznam šta on to radi, jer čovek može da čuči u travi iz raznih razloga“, seća se Maksimović. „Ali, kada je on mene primetio, sve je postalo jasno. Čim je spazio da ga snimam, on je ustao i tada se jasno videlo da drži ‚kalašnjikov‘ u ruci.“
Da, ono što je desnom rukom prikrivao i pridržavao, jeste bila najpouzdanija automatska puška na svetu. Naoružan njome, Šiptar je, pošto je shvatio da je razotkriven, prestao da se skriva i ustao je, okrećući se od okupljenih Srba.
„I po tome se vidi da je on bio svestan da mu od nas ne preti nikakva opasnost, jer nam u suprotnom ne bi okretao leđa. Dakle, nije on čučao u travi zato što se uplašio Srba ili osetio ugroženim, već zato što je nameravao da puca po nama“, kaže Maksimović, koji je okupljenim Srbima – a među njima i piscu ovog članka – po svoj prilici spasao život time što je uperio kameru na pravu stranu, tj. uradio ono što kamere srpskih televizija nikako ne uspevaju da urade već godinama.

NAORUŽANa NERVOZa Kada se pridigao iz trave, naoružani Šiptar – obučen sasvim civilno; dakle, ne pripada nikakvoj formaciji, ni zakonitoj, ni „zakonitoj“ – vratio se u obližnju kuću, naizgled napuštenu. Koliko mu je teško palo to što nije upotrebio oružje i opalio šaržer po okupljenim Srbima, pokazala je njegova ljutita reakcija kada je došao do ulaza u kuću: u uzdržanom besu počeo je da šutira travke oko sebe, a i da mlatara rukama i „kalašnjikovim“. Maksimovićev snimak nagoveštava da Šiptar možda sa nekim i razgovara, što bi značilo da u kući ima još nekoga; nemoguće je, ipak, doneti konačan sud o tome, pošto se ovaj Šiptar koji se vidi odmah zatim stepenicama popeo na sprat nedovršene kuće i tu seo na neku ciglu, i dalje ljutito trljajući glavu.
Verovatno najvažnije pitanje kosmetskog čvora glasi: kome je odgovoran ovaj naoružani Šiptar? Ko ovakve „civile“ snabdeva oružjem i raspoređuje ih po tačkama sučeljavanja dva naroda, da dejstvuju paljbom po ljudima? Ko je taj koji šalje naoružane i nervozne Šiptare da sakriveni u travi vrebaju okupljene srpske civile?
Savršeno precizan odgovor na ovo pitanje je, svakako, neuhvatljiv u datom trenutku, pošto rešenje zagonetke ne leži u Prištini: moći Hašima Tačija i ostalih prištinskih „vlasti“ naprosto ne dosežu do toga da obezbeđuju međunarodnu nekažnjivost za ovakve postupke. Ipak, nije teško naslutiti kakva je sila i nepravda omogućila opisanom Šiptaru, ali i svim onim ranijim do zuba naoružanim krvolocima koji ubijaju i kasape Srbe po južnoj pokrajini, da za to što rade ne snose nikakvu odgovornost. Takvih, kadrih, ali i voljnih da štite i pomažu šiptarske krvoloke, u svetu nema mnogo. Pri tom se još od devedesetih nešto i ne trude da prikriju svoju neposrednu upletenost, redovno usmerenu protiv Srba i Srbije.
Kada sledeći put bude odlazio u Brisel ili gde već da razgovara sa Tačijem – sa kojim je, kaže, svojevremeno čak i „ratovao“ – možda bi premijer Srbije Ivica Dačić mogao da ima na umu šta su za Srbe sa severa Kosmeta namenili ti sa kojima on razgovara. Ne šta im je namenio Tači, sa kojim Dačić direktno vodi razgovore, već silnici koji stoje iza Tačija i koji su oslobađajućom presudom za Antu Gotovinu i Mladena Markača poslali poruku celom svetu, pa samim tim i Tačiju, da etničko čišćenje Srba ne povlači nikakvu odgovornost. Ta poruka je utoliko zlokobnija upravo zbog trenutka u kojem je poslata, trenutka za koji su, utisak je, kosmetski Srbi spremniji nego zvanični Beograd. I trenutak i poruka svedoče o nezajažljivosti tog središta moći, naviklog da, bez ikakve integracije, upravlja ljudskim nesrećama na svim meridijanima.
Mitrovčani, na čelu sa svojim Brđanima, uspeli su u opisanom slučaju da pukom brojnošću i postojanošću odvrate šiptarske krvoloke, tačnije da pokvare planove nevešto prikrivenog centra planetarne moći. Da bi nastavili da se suprotstavljaju nezapamćenoj nepravdi, potrebna im je pomoć iz ostatka Srbije. Pomoć, a ne granica. Pardon, integrisano upravljani prelaz.

[/restrictedarea]

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *