Miro Glavurtić: Tajni ugovor sa Beogradom (deo prvi)

Razgovarao Dejan Đorić

Kako to srpska prestonica „i dalje funkcionira tako da je u njoj lakše uspjeti nego propasti, dok se u Zagrebu ne moraš misliti o propasti“, objašnjava naš sagovornik, kome uz ime stoje određenja: veliki crtač, romanopisac, renesansni čovek širokih znanja i interesovanja, kao i napomena da je, uz Leonida Šejku i Sinišu Vukovića, najvažniji teoretičar kultne umetničke grupe Mediala

Miro Glavurtić je rođen u Kotoru 1932. godine u pravoslavno-katoličkoj porodici. Došao je u Beograd 1953. godine i odmah ušao u posvećeni krug umetnika i intelektualaca. Diplomirao je hortikulturu i radio na Šumarskom fakultetu. Jedan je od četiri izlagača na prvoj, legendarnoj izložbi 1958. godine u Beogradu, kada je nastala Mediala. Ime koje programski otvara njene trezore dao je Glavurtić. Uz Leonida Šejku i Sinišu Vukovića najvažniji teoretičar grupe, postao je značajan crtač, pesnik, romanopisac, renesansni čovek širokih znanja i interesovanja. Brzo je ovladao francuskim jezikom i formirao biblioteku čudesnih knjiga. Bio je poznati trgovac umetničkim delima i glavni snabdevač srpskih knjižara katoličkim izdanjima. Proslavio se kao antimodernista, protivnik masonerije i antikomunista, zbog čega kao glavna žrtva „crnog talasa“ godinama nije mogao da objavljuje. Poznavalac je ezoterije svetskog formata, ali za razliku od drugih okultno izučava da bi što bolje svedočio o božanskom. Njegovo izjašnjavanje je potpuno hrišćansko. Uviđajući u istoriji, nauci i duhovnosti ono čega drugi nisu svesni, za razliku od drugih imaginativaca ne mašta, već se bavi opasnim intuicijama, otkrivajući teoriju zavere na svim nivoima. Osnovao je više časopisa („Mediala“, „Ovdje“, „Zapis“, „Novo delo“, „Stilos“), pokrenuo je antologiju izdanja o mističkim fenomenima („Veliki znak“) i biblioteku „Duhovnost“ o velikim misticima naše epohe. Objavio je roman „Psine“, studije „Satana“ i „Pakao“, zbirke pripovedaka „Glad“ i poezije „Zvekir“ i dramu „Gozba“. Godine 2002. objavio je „Kvadraturu kruga“ sa 34 geometrijske konstrukcije. Matematičkom se problematikom bavio poslednjih petnaest godina, predloživši dosad najbolje rešenje kvadrature kruga koje je, predstavljeno na kongresu matematičara u Novom Sadu, izazvalo opšte priznanje. Na „Lomonosovu“ postoji interesovanje za njegovu teoriju. Poznato je da matematički kadar samo na tom Univerzitetu od Staljinovih vremena do danas vredi koliko ceo američki.
Glavurtić, koga mnogi inače predstavljaju i kao „jednog od poslednjih genijalnih ljudi rođenih u dvadesetom veku“, veliki je istraživač sinhroniciteta i mističkih odnosa. Sa njim su povezane razne kontroverze, nesporazumi i osporavanja, počev od toga da ga nema u dva izdanja „Ko je ko u Srbiji“, pa do progona koji je kao katolik doživeo u Beogradu tokom poslednjeg balkanskog rata, ne prošavši ništa bolje ni u Hrvatskoj. Otac dvoje dece, Ruđera i Kristine, uživa nepodeljeno porodično poštovanje i uvažavanje užeg kruga medijalnih prijatelja. Intervju koji objavljujemo (razgovor vođen tokom i posle njegovog nedavnog boravka u Beogradu) verovatno je najznačajniji među njegovim malobrojnim izjavama za medije. Miro Glavurtić samo za čitaoce „Pečata“ skida veo sa nekih tajni, otkrivajući druge. Trebalo bi ga čitati na njegov način – između redova.

[restrictedarea]

Miro, hvala vam što ste pristali da govorite za najčitaniji srpski nedeljnik.  Stare rane očigledno su zalečene, evo vas posle petnaest godina u Beogradu.  Kažete da  u Zagrebu ni sa kim ne kontaktirate i da su ni manje, ni više baš vas proglasili agentom Udbe. Odgovorili ste im da Hrvatskom i danas vladaju komunisti. Održana je promocija vaše nove knjige poezije „Romski car“, dali ste duži intervju za „Politiku“ i veoma je uspela izložba vaših crteža, slika i objekata u junu, u beogradskoj Galeriji „Hexalab“, sa promocijom koncepta rešenja kvadrature kruga, čime se bavite poslednje dve decenije. Beograd još uvek čuva duh koji je doveo do pojave Mira Glavurtića. Da li je za vas kao za Šejku, Dragoša Kalajića i Dragana Mojovića Beograd i sada centar sveta, „Bog grad“, kako kaže Kosta Bunuševac?
Ne znam, da li sam napravio neki tajni ugovor sa Beogradom ili sa Dunavom, ili sa košavom, ali funkcionira ta veza, ta interakcija, do dana-današnjeg, pa me i održala na nogama i u „Hexalabu“, ali neka tajna volja je bila protiv nas svih, kako je rekao Zorge u času strijeljanja, pa sam i to osjetio, i sada, i već sam mislio da neću preživjeti; stara bolest se vratila i pao sam u krevet. Nisam mogao govoriti. Nisam bio koncentriran. Opet sam bio razdražljiv. U nekim susretima sa novinarima više je govorila moja bolest, i panika, nego ja. Ako umrem u Beogradu, to je OK. Bolje nego da umrem u Veneciji. Ali, legenda će reći: Ubile su ga tajne sile! A nisam htio tu slavu. Koliko god bio usred fantastičnog realizma ili u jednom bizarnom svijetu Mediale, htio sam počinuti u miru. Smiriti se. Izmaći hajkama. Ovako sam definirao legendu, koja mi se prišila na izmučeni život: Svaka činjenica potopljena u more laži, gubi od svoje težine onoliko koliko je teška njome istisnuta – legenda.
Drugim riječima, da sam živio uredan građanski život, koji bi mi pribavio i neke nagrade i priznanja, ne bi bilo legende, koja u Beogradu tako lako uzraste u ukrasnu biljku, ali nekada i u karnivoru. A tajni biografi, hakeri, dame čapkuni, ubacuju vam u Biografiju, u „Romskom caru“, da „svake godine u septembru boravim u Kazablanci“. A ja je nikada nisam vidio. U nekim primjercima knjige ispravljao sam, rukom,  tu „legendarnu činjenicu“, ali sam odustao.
Možda sam napisao čitav ciklus pjesmama posvećen Beogradu, i još više posvećen tajnom zavičaju ili hajkama. Otuda i stih: „Sramnoga li sraza biografi moji / moj se životopis mog života boji“.
Beograd i dalje funkcionira tako da je u njemu lakše uspjeti, nego propasti. U Zagrebu se ne moraš misliti o propasti. U Beogradu mogu napraviti i prve korake u promoviranju koncepta – sveta geometrija, i dokazati tačnost svojih konstrukcija. Ako se sve ne okonča u Moskvi, onda će se brzo objaviti u Beogradu. Radije bih o tim problemima govorio kasnije, egzaktno.
U Zagrebu sam često čuo ovakav kompliment: „Znate, on je u Beogradu bio legenda; bio je akademik; zajedno s Čosićem pisao je Memorandum“. Pa se to, onda, ponavlja, iz ovog ili onog razloga. Baš kao što se ponavlja, u Beogradu, da sam Srbin, pa sam izdao srpstvo. A to je bilo lako provjeriti i Kalajiću. Tada su se bar brojila krvna zrnca, umjesto zrnaca pijeska. A brojit će se više, kako se Armagedon bude približavao.

Ovde vam je naklonjena i pozicija i opozicija, mada se te uloge često menjaju. U Galeriju „Hexalab“ došla je beogradska elita da vas čuje i pozdravi, izložbu je otvorio akademik Ljuba Popović. Da li ste zadovoljni ili se ka vama još pružaju duge senke tame? Da li je Glavurtić najveći mučenik novije evropske kulture, neshvaćen i proganjan, ukleti pesnik? Napustili ste Beograd pod pritiskom i pretnjama. Iza toga su stajali pripadnici mlade srpske desnice, za koju ste u „Monitoru“ pisali da su „zla deca dobrih roditelja“. Na otvaranju izložbe ste rekli da se vaši učenici okreću protiv učitelja da bi ga uništili. Pojedine od njih je izuzetno cenio vaš prijatelj Aleksandar Lončar. U tim krugovima se postavilo pitanje zašto niste ostali u Beogradu i postali uzor katoličke, zapadne duhovnosti, primer verske tolerancije, čistote i nepokolebljivosti. Da li vam se čini da ste propustili tu sjajnu priliku?
Istinu za volju, Aleksandar Lončar, moj prijatelj, izuzetno je prezirao neke od njih. Možda upravo iste te za koje kažete da je – cijenio. To su te nepreciznosti, koje kad se postave na razinu neke konstante, viteštva, časti, intelektualne slobode, dostojanstva, a opet se radi o potapanju činjenica u „more laži“, da bi se istisnula bilo kakva legenda, onda se jedva može objasniti kako su me to medijalisti najlakše izdali, podrazumijevajući tu i viteza solarnog reda, koji je bio sistematičan u mom ocrnjivanju.
Zahvaljujući takvima, Beograd ne bi nikada bio grad tolerancije. Bio bi grad mržnje. Kao i Zagreb. U mojim zagrebačkim vizurama nastojao sam, tu nedavno, objasniti hrvatsko pseudoviteštvo, templare požeške divizije, koji orgijaju po kaptolskim crkvama; vitezi Svetog Lazara Jerusalemskog zaposjeli su svetište Gospe remetske; hrvatski zmajevi stoluju u kuli iznad slavne Gospe kamenitih vrata. To je inverzija ikonografije Djevice koja satire glavu zmije.
Pseudotemplarski mit, koji izrasta kao tumor, traje koliko i posljednja bankarska ujdurma protiv Crkve i carstva. Nitko nije prihvatio moje tumačenje neotemplarstva, u „Satani“, prije svega. Tumačiti nastanak slobodnog zidarstva templarstvom, kao danas ovdje, ne bih nikome preporučio, jer je smiješno, barem onoliko kao i novo viteštvo. A ipak ta viteška karikatura traje širom svijeta. Pa kada jedan norveški mason i templar, dobro naoružan, krene u rat, da se obračuna sa inovjercima i uljezima, on to radi sa mnogo sistema. I sa dobrom političkom podlogom. Lud je koliko je ludo ovo viteštvo. Ili ovo vrijeme i njegove utopije. Iza njega stoji moderna politička platforma. Ali, ljudi imaju kratko pamćenje. Šreder je prvi najavio kraj multikulturalnosti i multietničnosti. Bio sam u Holandiji. Jedne noći izgorjelo je  13 džamija. Njemačka kancelarka kasnije napala je strance. Činilo mi se da ju je zaposjeo duh Hitlera. Ali, gospođa Zaga (Golubović – prim. D. Đ.) će reći da je taj duh zaposjeo Tomislava Nikolića. Što joj Milomir (Marić – prim. D. Đ.) sigurno neće dati za pravo. A ni ja. Merkelica je dala svoj prilog netoleranciji. I Armagedonu, koji nam se priprema. Engleski premijer je nastavio istim tonom i argumentacijom. I državnici Australije. Samo što nije podigao krstaški barjak. A senzibilirani mekoputni norveški vitez „tužna lika“, slikan u viteškim odorama, kao i templari danas i ovdje, ali i sa masonskim insignijama, ode u boj, za narod svoj, vjerujući da će za njim odmah poletjeti svi hrišćanski vitezovi. I oni sa Opatovine, iz požeške divizije, i ovi koji pripadaju Škotskom ritualu, i oni oko Klintona i Klintonice, a samo je Kosovski dobrotvor pripadao templarskim mladim osvetnicima, Molajevom bratstvu, koje je brojilo tri miliona mladih Amerikanaca. Malo je preuranio. Tužitelj, međutim, insistira da je Norveški vitez lud; iza njega nije nikakva organizirana sila. „Templara nema!“ uzvikuje sudija. Samo neki Srbi; Legija.
Oni koji su napisali najbolje studije o viteštvu, znaju da ono možda traje u nekim smjelim formama okupljanja i djelovanja; među skautima. Možda su to vatrogasci koji ginu u njujorškim „blizancima“. Ili na Kornatima, gdje je netko posijao smrtonosno oružje. Ako hoćete biti vitezi, idite u vatrogasce. Kao Blagoje. Ali, teško je zamisliti Kalajića kao vatrogasca, nažalost.
Imali smo mnoge konflikte. Posljednji put u Valjevu, na večeri koja je bila posvećena meni povodom moje izložbe. Došao je ovjenčan slavom. Toga dana je napisao panegirik novom vođi. Bio je uzbuđen. Podsjećao ga je na Musolinija. Bio sam neobuzdan. Znao sam kamo to vodi. Ali, tko te pita. Poslije provale bijesa, sa svojom obitelji otiđosmo iz hotela, glavom  bez obzira. Nismo stigli do Beograda; san nas uhvati negdje na putu. To je uvertira našeg progonstva.
Još nismo ušli u Armagedon. Ali, radi se na tome. Svi rade, osim mene. Pa ipak, nikada me Merkelica ne bi mogla voditi u rat protiv Turaka, Arapa i Cigana. I osobito ne protiv Srba i hrišćana. A ni Sanader i njegovi malteški vitezovi ne bi me nikada mogli  povesti u rat protiv Slovenaca ili protiv islama.

Postoje poznavaoci ezoterije koji vašu knjigu „Satana“ ne mogu da uzmu u ruke, toliko ih odbija. Neprijatelji su hteli da je obezvrede tvrdeći da je naučno neproverljiva, bez navođenja izvora. Nisu razumeli da Miro Glavurtić nije još jedan u nizu akademskih dosadnjakovića, već pravi mistik, učitelj, poznavalac okultizma svetskog formata. Samo budale mogu od vas da traže fusnote u stilu onih koji zavise od fakultetskog reizbora. „Satana“ je skandalozna knjiga, sablaznila je ceo intelektualni svet Jugoslavije. Dežurni partijaši je uopšte nisu razumeli, što vas je delimično spaslo progona. Nije mogla da se otpiše kao disidentska, jer je autor katolik i tekst nije direktno podrivao socijalističku stvarnost. Da li je bilo reakcija na nju i kako sada gledate na svoju kapitalnu knjigu? Posle „Satane“ objavili ste „Pakao“ i knjigu o tarotu. Malo je poznato da ste uz Živorada Mihajlovića Slavinskog i Mileta Dupora pionir obnove srpske okultne scene, njen prvoborac i rodonačelnik. Da li vam prija ta uloga?
Te knjige su mi pribavile nove neprijatelje. Nisam napisao knjigu o tarotu. Ubacivao sam političke poruke u mojim likovnim tumačenjima; u jednoj mojoj  karti pada masonski hram. Nadam se da nisam na istoj strani sa Slavinskim i Duporom. Ta uloga mi se ne bi svidjela. Govoriti o ezoteriji i magiji nije isto, kao pripadati tim učenjima i zastupati ih. I u jednim ozbiljnim dnevnim novinama javila se gruba greška, bez zle namjere, da sam – satanista. Zato što sam pisao o pojavama novog satanizma. Osim nezlonamjernih grešaka ima i onih koje dolaze iz velike semantičke smutnje.
Knjige „Satana“ i „Pakao“ bile su moj odgovor jednom vremenu koje je negiralo temeljne postulate duhovne borbe. Teolozi su negirali istine vjere. Hrišćani su bili izgubljeni u svijetu. Duhovnog rata nije bilo, kao ni grijeha. Riječ i knjiga mogu izmijeniti poredak stvari.
Vas, međutim, neprijatelji ne mogu da otpišu i zanemare kao satanistu visokog stila, jer ste vi pre svega ultrakatolik, kao i Salvador Dali o kome ste pisali. Kako je živeti između „belih i crnih dana“, meda i ale, kako ste krstili grupu Mediala, u „magiji ekstrema“, vašem sjajnom određenju estetskog polazišta grupe i pokreta?
Mislim da su me onda bolje razumjeli nego danas. Možda je Dali dao veliki prilog obnovi duhovnosti u sakralnom slikarstvu; bio je propagandista kontrarevolucije i kontrareforme. Znam što je govorio. I znao sam tumačiti njegove slike.
Tek kasnije će mi natovariti svakog vraga, pa i satanizam. Jedan politički katolicizam, na svečanom skupu njihove kohorte, u Splitu proglasio me udbašem u službi srpske agresije. A i to su bili ljudi koji su me poznavali. Slavni pjesnik, kada me vidio, na Trgu bana Jelačića uzviknuo je: „Gdje si Srbine!“ Do danas se u Zagrebu govori da sam vadio pištolj u redakciji jednog časopisa. Srećom da ga nisam uzeo u ruke od regrutskih dana. Tada su se, u Zagrebu, osobito radovali Srbima, ali i meni. Dakle, med i ala. Koliko god se trudio biti katolikom, to mi ništa nije značilo u Hrvatskoj. Pjesnikinja Klarisa samo je konstatirala: „Došli ste među svoje, ali vas nisu prihvatili!“ A Rikardo, koga su već proglasili Džems Bondom Opus Deia, rekao mi je: „Tamo ćeš imati samo drukčije neprijatelje“.

Dragoš Kalajić, koji vas je najbolje poznavao i najviše cenio, tvrdio je da ste vi kao umetnik najbolji kada se bavite tamnom stranom, a kada pređete na anđeosko rezultat je traljav. Da li je moguće baviti se iracionalnim sa bele, svetle strane? Iz kvadrata na vašim novim crtežima blista svetlost, međutim, Ljuba govori o crnom kvadratu.
Kalajić me bolje poznavao nego što je to priznavao; pa i kada je pisao o meni, to je više bila njegova kontraverza, nego moja. Izrekao je i najveće pohvale o meni. A taj „telefonski razgovor“, koji spominje u svojem izboru „beogradskih legendi“, pisanom za „Profil“, „kada sam ja cvrčao“, bio je više od običnih prijetnji. Što god vi mislili o tim telefonima, otada sam posve drukčiji. To je bio crni dan i crni kvadrat. Najteže moje iskustvo. Mirko Đorđević je komentirao taj tekst kada mi ga je donio: „Zašto vas taj čovjek mrzi?“ Mislim da je više mrzio Isusa Krista. Izrekao je najstrašnije blasfemije. Htio je nadmašiti Julijana Otpadnika, koji je primio Luciferovu svjetlost, Lucifera, koju je vrač Maksimin Efeški prvi put nazvao „Velikim Orijentom“. Julijan je podigao repliku Hrama. Što žele i današnji hramovnici i zidari.
Ne mogu ni o kome suditi. Borio se riječju i djelom protiv bankarske oligarhije, a stao u službu bankarskog Golema. Svi su se brzo izraubovali. Kada ga je drug, vitez i templar, iz Aleksandrova Kolegija, susreo negdje na dnu Višegradske, pri Savskoj, on je valjda izlazio iz Željezničke bolnice; bio je izobličen, nije mogao stajati na nogama. Rekao je: „Ubijaju me, na VMA!“
Nisam ga mrzio. Poželio sam ga vidjeti prije smrti. Bog mi je svjedok. A i Isidora Bjelica. Odgovorio mi je: „Neka dođe, ali neka traži od mene oproštenje!“ Nisam  znao da li bi mu to moglo pomoći. Što se mene tiče, mogao je računati na oproštenje.
Mnogo me pitate! Ne mogu vam manje odgovoriti. O crnom i bijelom kvadratu mogao bih vam mnogo govoriti. Ako Bog da, govorit ću o njima đacima iz Matematičke gimnazije, koji su došli da posjete moju izložbu. I njihov profesor me pozvao. Ali sam obolio.
Matila Gika, u „Filozofiji i mistici broja“, govori o „matematičkom čudovištu“, bijelom kvadratu, kroz koju prolazi Peanova kriva; „u graničnom slučaju Peanova kriva izgleda jednostavno, kao crni kvadrat“. I neki moji bijeli kvadrati počinjali su s bijelim kvadratima, a završavali s crnim. Čudovište alkemije je nigredo, faza u pravljenju zlata. U mističnom rastu, to je crna noć duše. Dali je govorio da je crtao dok list nije postao crn. A onda je počeo brisati crtež. I to je jedna „magija ekstrema“. Crni i bijeli kvadrati Maljevića su mistični fenomen, s tim što je on mislio letjeti harmonijom geometrije, u osobitim letjelicama. U mom slučaju, Ruđer je bio genije harmonije. Pa smo i mogli odlepršati iz kraljevstva nadrealističkog Minotaura, „u službi Revolucije“.

Pre dve decenije ste mi poverili da kada ste intenzivno skoncentrisani na neku temu, dobijate pakete knjiga iz inostranstva od nepoznatih pošiljalaca o problematici koja vas zanima. Da li će se ikada razumeti čudesnost koja vas okružuje, koju živite, crpeći snagu iz nesaznatljivog?
Siguran sam da je bilo nešto drukčije i to sa knjigama. Ali sam ih dobivao. Rekao bih da su to bile te slučajnosti, o kojima je govorio Šejka, i o čemu smo insistirali u URK-i (Ured za registraciju i klasifikaciju, dnevnik Mediale – prim. D. Đ.). Šejka je u jednoj ruskoj SF priči naišao na junaka usred neke čudne poplave slučajnosti. U sobu mu je ulijetala kuglasta munja, kad je god htio imati svjetlost u sobi, dok radi. U konačnici, našoj ili u konačnici vremena, kad se sudarimo sa „zidom vremena“, bit će zaista obilje tih slučajnosti. Za sada mogu kazati da se geometrijske tajne, svete geometrije, mogu odjednom riješiti. Tako je i bilo. U Čekičevom potoku, kada sam rješavao duplikaciju kocke, u ljubaznom domu Marine Ditrih, ja i Ruđer smo shvatili da sam se malo razmetao sa svojim vremenom: duplikacija, kvadratura i kubatura lopte, jedan je jedini problem. I problematične antičke Sfinge, koje postavljaju matematičke probleme, to su od samog početka znale. Vrijeme ili Eshaton se ubrzavaju. Šejka je htio znati kako će se to zbiti na koncu vremena, pa sam tumačio knjigu.
Kada je David (Filip David – prim. D. Đ.) pokrenuo ediciju, u kojoj su izašli Čarls Fort i Lavkraft, napisao sam pogovor Fortove knjige. „Forteana“ je bila svuda oko nas. Po njemu su dali ime jednom novom svijetu, u kojem smo živjeli, a nismo ga znali. Čudesno carstvo nemogućih mogućnosti. One rastu sa Eshatonom. Množe se. Onda anđeo Apokalipse, koji jede knjigu ili onaj kojem mač izlazi iz usta, uzvikuje: „Nema više vremena!“ Koji je to trenutak? Ovaj, danas. Biblija se ne čita. Ili se čita da bi se izobličila. Tradicija je: čuvati tekst. Počnimo od teksta. Zašto jede knjigu; tko se to mačuje s mačem koji drži u  ustima? Na susretima Uerke, govorio sam: Ima ih koji čitaju knjige. Jer je Krleža rekao „Nitko ne čita teksta“. Ja sam, kao protivrječio: Čita Martin Gardner i Žak Beržije. „I ti čitaš!“ uzvikivao je čapkun Markus. O kakvom to vremenu govori Apokalipsa? Sva svojstva tog vremena želio sam izučavati u alternativnim školama. Evo ti, Mariću (Milomir Marić – prim. D. Đ.), jedinica, pa ćeš mi doći u septembru. A u septembru sam, zaista mislio, ne ići u Kazablanku, nego doći u „Hexalab“.

U narednom broju o porukama pisaca antiutopija „koji su rekli sve“, paklu političkog terora,  ruskim misticima, novom svetskom talasu fantastike…

[/restrictedarea]