Ovo, veselo-mračno predskazanje, dao nam je, sedamdesetih godina prošlog veka, Aleksandar Petrović. Svet se, prilično iznakažen, ipak održao, dok je poznati reditelj, očajan zbog društvenih prilika i pogođen porodičnim gubitkom, vratio sva tri državna priznanja (Sedmojulsku, Oktobarsku i Nagradu AVNOJ-a), da potom, ne napunivši šezdeset petu godinu, umre. Crno proročanstvo njegovog ciganskog orkestra, koje nismo uzimali preozbiljno, danas u horu ponavljaju političke vođe, praćene glasovima ekonomista, vojnih stručnjaka i astrologa. Astrolozi su predvideli i datum katastrofe: 21.12.2012. Tolika koncentracija dve osnovne brojke dovoljna je opomena za praznoverne i sugestibilne.
*
Vekovi, ponekad, samim svojim tokom, upadaju u opasne brojčane zamke. Možemo zamisliti kako su se osećali sujeverni ljudi uoči 6. juna 666. I Apokalipsa Svetog Jovana Bogoslova puna je tajanstvenih brojki. Trinaesta glava završava se mističnim versetima:
17. Da niko ne može ni kupiti ni prodati, osim ako ima žig, ili ime
zvijeri, ili broj imena njezina;
18. Ovdje je mudrost. Ko ima um neka izračuna broj zvijeri: jer
je broj čovjekov i broj njezin šest stotina i šezdeset i šest.
Moj prijatelj Mihailo „Era“, vodoinstalater, donedavno je imao mobilni telefon sa tri šestice zaredom. Neko mu ga je ukrao i on je, čini mi se, lopovu bio zahvalan.
[restrictedarea]*
Kod Mišela Nostradamusa (1503-1566), sastavljača zbornika proročanstava „Stoleća“, ima mnogo dvosmislenosti, od leksike do sintakse. Za period od 1999. do 2026. on je dao ovakvu prognozu:
L’antechrist trois bien tost annichilez,
Vingt et sept ans sang durera la guerre;
Les heretiques morts, captifs exilez,
Sang corps humain eau rougie grelez terre,
što se dade ovako prepevati:
Antihrista Trećeg dolazi razdoblje,
Dva’est sedam leta rat će da se vodi:
Pokolj jeretika i prognano roblje,
Glib, grȁd, leš do leša u krvavoj vodi.
Na nama je da utvrdimo ko je Antihrist, ko su jeretici, ko prognano roblje. Inače, dosadašnji razvoj događaja predstavljen je prilično verno. Dalji tok povesti zavisiće od toga da li će Usrećiteljica Čovečanstva, predvođena dobitnikom Nobelove nagrade za mir, udariti na Iran. Ako se drzne na to, svi će se zalivi, od Persijskog do Sueckog, i Gibraltara, ispuniti krvlju.
*
Po prirodi sam optimista, bolje reći, ne volim da zamišljam kobne ishode, a znam: ono što je najgore ima najbolje izglede da se ostvari. Nijedno mi se lepo očekivanje, u poslednja četvrt veka, nije ispunilo. Kad me je, sredinom sedamdesetih, Ežen Jonesko upitao šta će biti sa Jugoslavijom posle Titove smrti, odgovorio sam, pun samopouzdanja: „Ništa neće biti! Znate, Jugosloveni su se u Drugom svetskom ratu toliko isklali da su, za stotinu godina unapred, potrošili energiju zla.“
Bilo je prijatno prolećno predvečerje, sedeli smo u salonu piščevog stana na Monparnasu. Jonesko je klimao glavom, svidelo mu se moje tumačenje, ali se videlo da ga ne prihvata. Poznavao je Balkan bolje od mene.
Umro je 1994, kad i Aleksandar Petrović, u jeku krvavog raspleta naše drame.
*
Sad, kad se setim onog popodneva, hvata me stid, ne toliko zbog pogrešne političke procene, koliko zbog jedne nesmotrenosti koja je pokvarila raspoloženje mog i inače melanholičnog domaćina. Njegova supruga, mila i sitna žena, ponudi nas pićem, kako je red. „Jeste li za nešto žestoko ili osvežavajuće?“ Bio sam u jednoj od povremenih apstinentskih faza; one kod mene ne traju duže od tri-četiri sedmice, ali se zato odlikuju idejnom nepopustljivošću. „Ne pijem alkohol“, izbacih, kao iz topa. (Tek sam bio započeo s uzdržavanjem, pa sam se strogo držao zaveta). Rekavši to, primetih senku rastuženosti na licu velikog komediografa. Nadao se, očigledno, da će s gostom popiti čašu viskija, što mu je brižna i odana supruga, kad god je mogla, uskraćivala. Koliko se on sneveselio, toliko se ona obradovala, pa nas, brže-bolje, posluži odličnim sokom od šumskih bobica.
Lošu procenu budućnosti jugoslovenske države odavno sam sebi oprostio, a zbog nepromišljenog učešća u suzbijanju piščevog alkoholizma i danas se kajem.
*
Mudri ljudi su strahovali od najgoreg, a ja sam sudio idući za željama koje se ne obaziru na stvarnost. U jesen 1991. obreh se u Sarajevu. Sanja, rođena Sarajka, uveravala me je da će Bosna ubrzo eksplodirati. To mi je izgledalo neverovatno. Na rastanku, obećah joj da ću se, kroz koji mesec, doseliti u glavni grad BiH. Bila je u drugom stanju, smerao sam da zajedno podižemo dete. Srećom, bila je vidovitija od mene; njen je oprez izoštravao novi život koji je nosila u sebi. Ugrabila je jedan od poslednjih aviona za Beograd, da u Parizu otpočnemo zajednički život.
*
Do poslednjeg časa sam odbacivao pomisao da će doći do bombardovanja Srbije. To ne može biti, vikao sam, kao da ću drekom nadjačati očigledne pripreme za agresiju. Napad na zemlju koja ničim ne ugrožava najjaču silu planete ličio mi je na smak sveta. Pa, ono i jeste bio kraj jednog sveta, prekid toka stvari zasnovanog na poštovanju međunarodnog prava. Ukinuta je važnost mnogih ugovora, svečanih povelja i konvencija. Otvorena je nova era, obeležena uništavanjem Iraka, Afganistana, Libije i, sada, Sirije. Nastupila je vladavina jedne jedine svetske sile, i trajaće sve dok grobar svetskog poretka sam sebe ne svali u ponor.
*
Nisam se, očito, proslavio svojim predviđanjima. Zlo sveta je nadjačalo moju moć anticipacije, dovelo u sumnju moju inteligenciju, moju sposobnost razumevanja i prihvatanja stvarnosti. Nek mu bude… Uprkos svemu, nisam odustao od ubeđenja da je život neuništiv, i da o njegovom kraju ne odlučuje čovek. Da je zavisilo od nekih ljudi, životu bi se odavno zatro svaki trag na zemlji. Bilo je pokušaja da se priredi smak sveta, i još će ih biti, bez konačnog i nepopravljivog rezultata. Propadanje života je večiti proces, ali je večno i obnavljanje njegove svete klice.
Kuga, kolera, glad i ratna stanja,
Rak, Sida, cunami, krave goropadne
– Zalud! Svet propada od svoga postanja,
I nikad konačno da propadne!
*
Sadašnja svetska kriza (privredna, politička, finansijska, društvena, duhovna) svojevrsna je proba smaka sveta, Apokalipsa u malom. Krize, kao stanja strukturalnog poremećaja u određenim oblastima i delatnostima, ne donose, neizbežno, smrtan ishod. One obeležavaju tačku preloma, ocrtavaju prekretnicu, iza koje nastaje slom ili preporod. A mi, danas, ne verujemo u preporod. Zašto? Zato što je liberalni kapitalizam previše uveren u nezamenljivost svog modela da bi išta, u svom poretku vrednosti, u načinu poslovanja, pristao da promeni. Pet je godina kako tapka u mestu, očekujući da se mašinerija sama od sebe otkoči i nastavi po starom. Radije će crći u mukama, i naterati čitave narode na crkavanje, nego što će se odreći blagodati konkurencije i divota slobodnog tržišta.
*
Slom, predviđen za predvečerje katoličkog Božića, verovatno će izostati. Planeta će odahnuti. Ne zbog razrešenja koje će joj, u traženju izlaza iz Krize, ponuditi mudri državnici, nego zato što će se život, ponovo, nastaviti. Nije isključeno da će vlastodršci takav ishod pripisati sebi u zaslugu.
hvala na prevodu… Valja se, ipak, drzati poruke Solunjanima ( I Sol.) – da prorocanstva ne treba prezirati ?! A umesto o ‘smaku sveta’ – vise voditi racuna o nasoj, licnoj koncini ?! Kazu duhovni starci, da se takvo smirenje moze postici, ako svakoga jutra, razmislimo bar na tren, da nam je taj dan – poslednji u zivotu ?! A pokajanje – nikada ne odlagati, jer je ono “sutra” jedno od najvecih djavoljih lukavstava ?!