Dodikova podvala Javnom servisu evropske Srbije

Piše Ratko Dmitrović

Posle dugo godina, u kojima je vladalo pravilo da se o genocidu nad Srbima i uopšte stradanjima tog naroda ne sme govoriti javno, da se drugi narodi ne bi uznemiravali i vređali, gotovo šokantno je delovao direktan prenos na „RTS“-u Svečane akademije održane povodom 70 godina od stradanja Srba na Kozari

Moralo je, izgleda, da prođe skoro 12 godina, pa da državna televizija Srbije, „RTS“, prvi put posle „oktobarske revolucije“ pusti pred kamere, u živom programu, nekoga ko će progovoriti o srpskim žrtvama, ubijanju Srba. U dosovsko-demokratskoj Srbiji to je bilo strogo zabranjeno, retrogradno, štetno na evropskom putu, opasno za odnose u Regionu. Šta bi Zagreb na to rekao? A onda je u Narodnom pozorištu 1. jula održana Svečana akademija povodom 70 godina od Bitke na Kozari. Predsednik organizacionog odbora Milorad Dodik je zamolio direktora „Radio televizije Srbije“ Aleksandra Tijanića, da Javni servis direktno prenosi ovu svečanost. Tijanić je pristao, i ne sanjajući šta bi moglo da se desi, i tako smo dobili sat i po žive priče – što kroz Dodikov govor, što kroz umetnički deo – o ubijanju Srba, načinima ubijanja, genocidu nad njima, ustaškim zlodelima na Kozari i u „Jasenovcu“, koncentracionom logoru za srpsku decu u NDH, falsifikovanju istorije na štetu srpskog naroda, prisvajanju srpskog antifašizma od strane naroda koji su za vreme Drugog svetskog rata nosili zastave nacizma i fašizma…

BESMISLENA SERVILNOST
Ako bi neko hteo da raspreda gustu vunu, traži odgovore i na pitanja koja niko ne postavlja, našao bi se u vrlo interesantnoj situaciji, pred isto tako interesantnim slikama iz bliske prošlosti koju Srbi, zahvaljujući besmislenoj servilnosti i poniznosti svojih vladara, moraju da zaborave. U govoru koji je, uzgred rečeno, koncepcijski i stilski bio prilično loš, Dodik je na nekoliko mesta dotakao najosetljivije tačke u odnosima Srba sa narodima u državi Bosni i državama sa kojima se Bosna graniči. Podsetio je na ulogu Srba i drugih naroda u Drugom svetskom ratu podvlačeći da ti drugi, za razliku od Srba, nemaju svoje datume ustanka, velike dane u partizanskoj i antifašističkoj borbi, odnosno da su antifašizam ukrali iz dvorišta svojih komšija – Srba.
Ne znam u kojoj meri je Dodik ovu temu otvorio svesno, ali je, bez sumnje, koplje zabio u sam centar mete. Možda je to bio njegov odgovor na ono što se dogodilo u Hrvatskoj, a „Pečat“ već dve godine upozorava na mogućnost takvog razvoja događaja, na potpuno hrvatsko ignorisanje presudne uloge Srba u antifašističkom pokretu na tlu strašne NDH, koja se, podsećam, protezala sve do Drine i Zemuna. To višedecenijsko izjednačavanje uloge Srba i Hrvata u partizanskom pokretu, pretvoreno je početkom devedesetih u priču o „ustanku naroda Hrvatske“, da bi mašnicu na tu besramnu hrvatsku podvalu, falsifikat bez presedana u Evropi, stavili hrvatski „levičari“ Zoran Milanović i Ivo Josipović, predsednik i premijer Hrvatske, tvrdnjom da su „Hrvati u Drugom svetskom ratu masovno sudjelovali na pobjedničkoj strani“, odnosno da nijedna druga zemlja sa područja bivše Jugoslavije nije imala tako snažan i superioran antifašistički pokret kao Hrvatska.
Činjenica da je antifašistički, partizanski pokret na prostoru Hrvatske u stvari bio ustanak Srba protiv ustaške države i nemačke okupacije, potpuno je uklonjena iz istorijskih čitanki i govora hrvatskih političara i povjesničara.
Nema više priče ni o bratskom zajedništvu, koja je neopravdano izjednačivala Srbe i Hrvate u antifašizmu. Srbi su potpuno izbrisani, a Drugi svetski rat spominje se kao dokaz „kolosalne uloge hrvatskog naroda na strani antihitlerovske, antifašističke koalicije“.
Hoću da verujem da Dodik zna koliko je važno podsećanje na istorijske činjenice, na teme koje je on, govoreći u beogradskom Narodnom pozorištu, samo izvukao na svetlo dana. Voleo bih da su srpski političari, zvali se oni Dodik, Nikolić, Dačić, svejedno je, svesni značaja i konačnih posledica višedecenijskog falsifikovanja događaja koji su se na tlu Jugoslavije odigravali u godinama Drugog svetskog rata. Nije potrebna tu duboka pamet; evo im izjava, tekstova po novinama, knjiga, udžbenika, iz Zagreba i Sarajeva, Ljubljane, pa i Podgorice, koji se upinju da čistim izmišljotinama (a kako bi drugačije?) srpski narod vežu isključivo za Nedića, Mihailovića, Ljotića, „narodne izdajnike i ratne zločince“, dok sve druge, narode i one koji su u međuvremenu narod postali, svrstaju na partizansku stranu. Iz takve postavke izvlače zaključak da su te iste obnovljene srpske sile, predvođene Crkvom, SANU i Miloševićem, krenule 1989. godine da ruše partizansku, antifašističku Jugoslaviju i od nje prave „veliku Srbiju“.
Tako je uspostavljena definicija rata na tlu SFRJ; „srpska agresija na sve druge“, definicija kojoj se suprotstavlja i koju već godinama činjenično obara tek nekoliko srpskih intelektualaca, pisaca i novinara. Oni koji bi u ovome trebalo da budu najglasniji, srpski vlastodršci, uporno ćute, iako se radi o vrlo opasnoj podvali čije su posledice veoma negativne i ne mogu da se otklone.

[restrictedarea]

OPERACIJA USTAŠKE I NEMAČKE VOJSKE
Dodik je u Beogradu podsetio na činjenicu da su ustanci u Bosni i Hercegovini zabeleženi samo u krajevima u kojima su živeli Srbi, a već pomalo zaboravljenu Bitku na Kozari, sa svim njenim tragičnim posledicama, oslikao podatkom da mnoga mesta na Kozari, u Potkozarju i Grmeču nikada nisu uspela da dostignu broj stanovnika koji su imali pre Drugog svetskog rata.
Inače, operacija ustaške i nemačke vojske na Kozari započeta je u julu 1942. godine, sa ciljem potpunog gušenja ustanka na tom prostoru i vraćanja pod kontrolu naselja koja su partizani već bili oslobodili. Arhivska građa govori da je na Srbe Kozare krenulo 18.000 ustaša (Hrvata i muslimana) i oko 11.000 vojnika Vermahta. Ta ogromna vojna sila, vrhunski obučena i naoružana, zatvorila je obruč na Kozari u kojem se našlo 80.000 meštana i partizana. Trećeg jula 1942. godine, Drugi krajiški odred, sa jednim delom narodnog zbega, pod stalnom vatrom, u gotovo samoubilačkoj akciji, uspeva da probije obruč i sa desetak hiljada žena, dece, staraca i boraca krene prema Grmeču. Ustaše i Nemci ponovo zatvaraju obruč, a ono što se posle toga događalo spada u najgore primere zverstava ljudskog roda. Srbi koji nisu ubijeni u svojim dvorištima, voćnjacima ili obližnjim šumama, njih 67.000, odvedeni su u logore „Jasenovac“ i „Stara Gradiška“, gde su zauvek skončali, a jedan broj snažnijih muškaraca na prinudni rad u Nemačku.

STRAŠNA SRPSKA STRADANJA
Među nemačkim oficirima na Kozari je bio i Kurt Valthajm koji će kasnije, na objašnjiv, ali mnogima teško shvatljiv način, sesti u fotelju generalnog sekretara Ujedinjenih nacija. Još za vreme trajanja ofanzive, gotovo slomljen tragedijom jedne srpske porodice, mladi partizan, predratni student prava Skender Kulenović, piše poemu „Stojanka majka Knežopoljka“. Ne postoji Srbin koji nije zaplakao slušajući „Stojanku…“ a tako je bilo i u Narodnom pozorištu (neki su glasno jecali) i sigurno pred malim ekranima kada je Kulenovićevo nezaboravno delo kazivala glumica Sonja Jauković.
Kozaru je na filmu ovekovečio Veljko Bulajić, još davne 1963. godine, a epopejom Kozarčana, kroz lik slavnog Mladena Stojanovića, bavio se i filmadžija Mithat Mutavdžić. Publicista Dragoje Lukić istraživanjem je ustanovio da je samo u „Jasenovcu“ ubijeno 19.000 dece sa prostora NDH, najviše sa Kozare i Potkozarja. Ustaški režim Ante Pavelića imao je dva paralelna pristupa u „konačnom rešenju“ sudbine dece sa Kozare. Prvi je bio likvidacija u logorima „Jasenovac“ i „Stara Gradiška“, a drugi deportovanje te dece u specijalni logor u Sisku, gde su dovođena i srpska deca sa Banije, Korduna, Like, iz Slavonije…Tu je sakupljeno oko 7.000 mališana, umrlo ih je – što zbog bolesti i nedostatka osnovne higijene, što nasilno – preko hiljadu (neki izvori spominju od tri do pet hiljada), a ostatak je podeljen uglednim hrvatskim porodicama, najviše u Zagrebu.
Među tom decom, a nikada neće biti utvrđen njihov tačan broj, našla se i dvogodišnja Božidarka Grublješić, iz sela Velika Žuljevica, Opština Bosanski Novi. Ustaše ubijaju njenu majku Vidu, devojčicu šalju u sisački logor, a odatle u zagrebački „Crveni križ“. Tu je usvaja jedna porodica koja nije imala dece, daju joj svoje prezime i tako je jugoslovenska kinematografija dobila jednu od najlepših i najboljih glumica ikada – Božidarku Frajt. Za svoje pravo poreklo saznala je tek 1976. godine. Danas živi u Zagrebu, a njena kćerka je Bojana Gregorić, poznata hrvatska glumica.
Jevreji su snimili film „Šindlerova lista“, pokupili nekoliko „Oskara“ za to ostvarenje, industrijalca Šindlera predstavili svetu kao najvećeg humanistu Drugog svetskog rata, čoveka koji je od sigurne smrti spasao oko 1.200 Jevreja. Jedan drugi „Šindler“, mnogo humaniji, sa neuporedivo više spasenih duša, živeo je u Zagrebu. Da, u pitanju je Dijana Budisavljević, Nemica poreklom, udata za Srbina, koja je iz ustaških logora spasla više od 12.000 srpske dece. Ali, to su Srbi, ko će o njima da pravi film, ta tema je zabranjena. Dijana Budisavljević je spomenuta u Narodnom pozorištu, kao heroj u vremenu strašnih srpskih stradanja.
Nama ostaje da vidimo, a videćemo uskoro, da li je direktan prenos na „RTS“-u Svečane akademije posvećene Kozaračkoj epopeji bio izolovani „incident“ ili najava nečega. Za Srbe nesumnjivo značajnog.

[/restrictedarea]

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *