Vladika u tuđoj zemlji

Piše Rajko Petrov Nogo

Koliko kovčeg vremena, knjiga vladike Georgija još više je kovčežić uspomena. U tom dražesnom starinskom naslovu nagoviješteno je da će u riječi biti pretočeno ono što je u uspomenama sačuvano. Ono što na bosiok miriše

Neko pametan je, a znam i ko, misleći na Hilandar, pretjerivao: „Podići manastir i izgraditi državu – isto je“.
U čuždoj zemlji, u Kanadi, ovaj je vladika prostrano i lijepo parče zemlje posrbio. U manastir Sv. Preobraženja Gospodnjeg za praznike, a i inače, subotom i nedeljom, sa svih strana stižu Srbi, svetosavci i njihova djeca, da se tu, kao u otadžbini, pomole, porazgovaraju, poigraju. Ozareni što svi oko njih govore srpski, mnogi ne znaju šta je sve njihov molitvenik pred Gospodom pretrpeo, i trpi, kakvom sve poruganju je izvrgnut bio, kakve je sve ožiljke po licu i u duši zadobio, da bi se danas, dok zajedničari sa svojima, tim većma radovao.
Srbine, ako nešto radiš, pa još dobro, znaj da ćeš od Srba postradati. Recite nesposobnom da je nesposoban, pa ćete vidjeti za što je sve sposoban.
Ono što bi druge obeshrabrilo, ovoga je monaha ojačalo. U još uvijek nezacijeljenom raskolu, toj rani našeg rasijanja, za ovim vladikom se čulo, a čuje se i ovdje: „Raspni ga, raspni“! Otac Vasilije Tomić s pravom nas je na to podsjetio.

[restrictedarea]

PEČAT VLADIČANSTVA
Ali ako biste dramu usamljenosti mladog i prvog vladike kanadskog tražili u njegovim propovijedima okupljenim u knjizi „Pečat mojega vladičanstva“ (Toronto 2006), ne biste je našli. Huk svjetine sa ulice ne može pomutiti mir hrama. Pažljiv čitalac koji je o tom nešto načuo mogao bi, možda, tek u ponekom kurzivu ili citatu iz Svetog pisma, po naglasku ovih ili onih riječi Hristovih, ponešto da nasluti šta se tamo u svakodnevnom životu zbiva. I u tom je, između ostalog, otmenost ove knjige. „Ruženje onih koji tebe ruže, padaju na me“.
Knjiga propovijedi sama se ispisala. Baš zato što nije pisana da bude knjiga. Zato što je služba. Ona nije plod kakve sujete, pa tako ni muka duhu, kako to najčešće biva kod nas književnika, a još više kod fariseja. Ali i nekih sveštenih lica. Onako kako sve radi, temeljito i razborito, recimo kako vozi traktor, uređuje vrt ili sređuje biblioteku, tako se spontano nekako i u ovu knjigu zaklopilo ono što je zapisano, što je preteklo od svakidašnje službe Gospodu. Da i tako posvjedoči kako je Hadži Krsto Đokić zaista dao prolazno za neprolazno: dva episkopa, jednog sveštenika, i monahinju, i ta njegova, a Božja djeca o tome snažno svjedoče.
(…)
Šta govore besjede? Kakva je vladikina propovijed?
Govore, kako je istakao mitropolit Nikolaj, o bolnoj čovjekovoj udaljenosti od Boga padom u grijeh, o čovjekovom bogotražiteljstvu i, najzad, o sjedinjenju sa Hristom. Govore da je Hristos Bog živih, a ne mrtvih, da je vjera u vaskrslog Hrista sigurni lijek od smrti duše i tijela, da je istorija čovječanstva istorija spasenja, da se Hristos rodio da se mi preporodimo, da čovjek počinje da umire istog dana kada se rodi i da vaskrsava kada počinje da živi vjerom u Boga. I to je tako. Možeš da vjeruješ. Možeš da ne vjeruješ. Biraj.
A kako govori?
U dalekoj, u čuždoj, u prostranoj Kanadi – uvijek okrenut otadžbini. Jer zna da je sa Svetim Savom Srbima svanulo, „kao da je na našem nebu tek tada granulo sunce“. Jer se „do tada živjelo u sjenci tuđih država, crkava, kultura i uticaja“. Vladika Georgije govori o Savinom jevanđelizovanju Srba koje i danas traje, jevanđelizovanju naroda čiju su crkvu i državu stvarali sveci, a ne pirati…
Takvoga ne možeš pokolebati.
„Pečat mojega vladičanstva“ episkopa kanadskog Georgija, sedma knjiga u ediciji „Sveštenici svojoj pastvi“, zaista je suvi žig koji je ovom knjigom utisnuo jedan podvižnik koji se više realizovao u drugim, neverbalnim djelima svojim, uporno gradeći srpsku crkvu i zajednicu u tuđoj zemlji, nikad ne zaboravljajući šta je prvo poslanje molitvenika pred Gospodom. Zato su ove štampane riječi tako jednostavne i zato vedro svode svoje zemaljske dane.
Podići manastir i izgraditi državu – isto je. Sa malo pretjerivanja može se reći da je podizanje manastira u dalekoj prekookeanskoj zemlji, dvostruki podvig i utjeha; tu je hram i crkva i država, tako reći.
Pođite zato sa mnom, da vam pokažem manastir.

ISTA JE (I NIJE ISTA) ZEMLJA
Lijepo je doći u Toronto, a još ljepše iz njega pobjeći, kao iz kakvog savremenog Vavilona, od „pometenija jazikov“ – a srpski jezik, ma kako ga zvali, ovdje je sve frekventniji – pobjeći, recimo, do Miltona, i još dalje, kroz šume i proplanke, do srpskog pravoslavnog manastira Svetog Preobraženja Gospodnjeg.
Sa koje god strane dolazio, dočekaće te širom otvorena kapija, kapija života, i krst što se iznad drveća u nebesima zlati. Visoka šuma zaklonila je hram, pa se čitav ovaj predeo ukazuje kao nerukotvorena crkva koja tu plovi oduvijek i zauvijek. Zeleno i zlatno u „vizantijski plavom“.
Šuma i jeste crkva u kojoj ptice poju nebesku liturgiju. Od „buke i besa“ grada niti šta čuješ, niti šta vidiš, možda i zato što u gradu glavu rijetko dižeš k nebu.
Široka i prava kratka aleja brzo se račva. Ti kreni desno, stazom koja se zove Krsna. Krajičkom oka, lijevo, u prisjenku, kanda si okrznuo groblje. U manastiru, kroz hladom umivenu šumu, koračaj kao kroz simbole. Sve je znamenje što ti vide oči. Zato ne hitaj groblju. Da do njega dođeš, ima da proživiš čitav ljudski vijek. Da se pomučiš bratac.
Ako si kršten, onda znaš zašto se staza zove Krsna. Ako nisi, nikada nije kasno. Krsna se uliva u popločanu Manastirsku, tu kraj česme-zadušnice kćeri Ivoni Kvas „koju u cvetu mladosti Gospod pozva izvoru života večnog“. Voda u toj česmi sa manastirskog je izvora. Ako si žedan, pij, i znaj, dok piješ, da se Ivonina duša raduje. Uz stepenice ukroči u hram Svetog Preobraženja, osjenjen svjetlošću „od koje haljine njegove postadoše sjajne i vrlo bijele kao snijeg, kao što ne može bjelilja ubijeliti na zemlji“. Stišaj se i saberi, i sam se preobrazi, barem na čas. Preobraženje počinje postiđenjem. Kažu da je Hristos vodu u vino pretvorio tako što se voda zarumenjela kad je vidjela svoga tvorca.
(…)
Niko se ovdje, izgleda, ne koleba gdje se upokojio, ali ima nedoumica u kojoj je državi, republici, ili guberniji ko rođen. Istorija je toliko ubrzana da začas u jednoj državi zanoćiš, u drugoj se probudiš, a nisi micao sa mjesta. Neki su, recimo, u čežnji za Republikom Srpskom, rođeni koju deceniju prije nego što se rodila Srpska. Ima rođenih u „bivšoj BiH“ i bivšoj Jugoslaviji, sad svejedno kojoj.
Pouzdanija su, jamčano, imena sela i gradova, regija i pokrajina, od propadljivih i nepouzdanih država i provizorija. Čvršće se, recimo, drže Grkovci i Bos. Grahovo od Bosne, Polača, Srb i Knin od Hrvatske, selo ispod Plitvica i Benkovac od R. S. K, Maribor i Ptuj od Slovenije, Lika, Banija, Srem, Banat i Hercegovina od Jugoslavije, Struga i Skopje od Makedonije.
Čak i onome koji je rođen u Beogradu, posle zapete, dopisali su – Srbija. Srbija, brale. Da se zna.
Ima i opreznih, što su uz ime i prezime stavili samo godinu rođenja i upokojenja A nisu morali ni toliko. Čim ti na uzglavlju pobodu krst, u njemu su svi brojevi i sva slova. I ono prvo, od iskoni.
(….)
Počivala su tiho pristanište, zemne končine zatvoren krug. Kapija na koju u život uđeš ulicom Krsnom, i kapija kroz koju te pronesu kad se upokojiš. Odmarajući se od otadžbine i rasijanja, od raspamćene istorije i izgužvane geografije, tu čekaju vaskrs mrtvih i život u Gospodu, izvoru života vječnog. U Hristu svi su živi.
Taj savršeni krug, to je manastir, krasan perivoj srpske zemlje u dalekoj Kanadi, koja nam je sve bliža otkako nas u njoj više ima. To je rukosad vladike Georgija, njegovih sveštenika i njihove pastve, ktitora i priložnika…
U konaku, koji je u ulici Tavna, a to je ime manastira kod Bijeljine, u molitvenom kutku, a onda na tremu, tihuj, putniče-namjerniče, ma ko da si. Ista je, i nije ista, zemlja na svakom počivalu.

KOVČEŽIĆ USPOMENA
„Istorijo, kovčeže vremena“, pjevao je jedan naš stari i dobroćudni pjesnik.
Knjiga o kojoj je reč („Kovčežić uspomena“, „SKZ-Istočnik“, Beograd-Toronto, 2011), koliko kovčeg vremena, još više je kovčežić uspomena. U tom dražesnom starinskom naslovu nagoviješteno je da će u riječi biti pretočeno ono što je u uspomenama sačuvano. Ono što na bosiok miriše. Od rođenja u Gornjem Crnjelovu kod Bijeljine, licem na Đurđevdan 1949. godine, u kući Hadži-Krsta i Krunije, kada je na svijet došao i u očevu košulju povijen bio Đorđe Đokić, potonji vladika Georgije, vlasnik ovoga kovčežića, pa sve do dana današnjega.
Kao u kakvom kaleidoskopu gledamo šarene slike ranog djetinjstva i jarke prizore mladićstva, isječke iz života. Prvo u jednoj patrijarhalnoj i snažno vjerujućoj porodici, koja će četiri svoja potomka u devet godina dobiti, i sva četiri crkvi pokloniti: Kosta je sada episkop Konstantin, Ljubomir je sveštenik, a sestra Nikolija monahinja Nadežda. A potom, kao sa kakvog projektora, vidimo školovanje u manastirima, iskušeništvo, pa svešteničku, monašku, te vladičansku službu. Sve ove slike i prizori iz kovčežića uspomena osvijetljeni su i ozareni blagom svjetlošću koja je iz jednog centra upravljena. Taj centar je označen podnaslovom „Moj put ka Gospodu“. Nepretenciozan naslov uokviren je tvrdim podnaslovom.
Kako čitanje mozaički organizovanih uspomena odmiče, biva nam sve jasnije da se ove anegdote i pričice sklapaju kao starinski otačnici. Otačnici su kraće priče i članci o životu monaha ili svjetovnih lica u viđenju monaha. Ovaj životopis sklapa se zatim i kao malo žitije vladike, a i otačnici i žitija uvijek imaju vjerodostojne podatke o graditelju i rukovoditelju crkve, koji se kao primjeri mogu sljedovati. Uz to, vladičin životopis ima i vrijednost istorijskog svjedočenja o životu našeg svijeta i crkve u rasijanju.
Na početku sam ponešto rekao kako naš vladika propovijeda. Prošetali smo se manastirom i zadržali na manastirskom groblju, jer se sa grobova mogu pročitati drame i pojedinca i naroda. U „Kovčežiću uspomena“ u prilici smo da Đorđa Đokića vidimo izbliza: od časa rođenja, kada svaki čovjek počinje da umire, i od časa kada počinje da živi vjerom u Boga, nadom u vaskrsenje. Od časa, dakle, kada Đorđe postaje Georgije, prvo monah, a potom i vladika.
Ponavlja li se život Hristov, u ovom ili onom obliku, u ovoj ili onoj mjeri, u svakoj hristolikoj ličnosti koja Hristovo učenje pronosi? Uzrasta li se, uz takve, zgusnuto i simbolično, krstonosno, na svakoj liturgiji?
Nema u ovoj knjižici ovako krupnih riječi, ni podignute retorike, ali je zato svaki detalj izrezbaren tako da pronese onu višnju svjetlost. Ta se svjetlost pronosi krotko i blagorodno, jer je u surovoj školi života dugo iskušavana i patnjom protočena, pa je u zrelosti mogla biti tako jednostavno ispripovijedana. Zrelost je izabrala šta valja ispričati, a šta se ima prećutati. Valja pripovijedati o onima koji su nas podsticali, a prećutati većma one koji su nas spoticali. Za ljudska nevaljalstva i nepočinstva, piše vladika, molitva je kao gromobran.
Ali ne valja ni sve prećutati. Recimo, sukob sa novotarcima.
Ovome koji ove pričice priča, jednako kao i onome koji propovijeda, bistro je i u glavi i u jeziku. I zato je i ovdje zalog jednostavnosti – istinitost. Djetinjstvo i mladićstvo obliveni su prozračnom sjetom. Zrelost i vladičanska služba ozbiljnošću. Jer ko se zamonaši i zavladiči, taj nema privatnosti. Ko čezne da se u onoj svjetlosti rodi, taj zna da mora da umre za ovaj svijet. Lako se u starosti monašiti.
Jedanaest godina – od 1971. do 1982. godine – služio je pisac ove knjige kao jeromonah i duhovnik u manastiru Tavni. Tavna je i inače obilježila njegovo djetinjstvo. U isto vrijeme završio je Bogosloviju u Sremskim Karlovcima, te Bogoslovski fakultet u Beogradu: „Nije bilo lako, ali ni teško“.
Ko je tvrd u vjeri, taj se života ne plaši. Jer živjeti, to znači savladavati grehovnost.
Posebnu, literarnu draž „Kovčežiću uspomena“ daju česti naslovi. Ne samo da u jednu žižu sažimaju svjetlost kojom su obasjani, već čitaocu naslovi služe da pri novom prelistavanju osvijesti i osvijetli šta je pročitao: „Mi u pamćenju imamo mikrofilmove koji se ne mogu pročitati sve dok ne padne na njih živa svjetlost imaginacije“, pisao je Bašlar. Te mikrofilmove imaju i onaj koji piše i onaj koji napisano čita.
Raduj se kada te ta uzajamna svjetlost obasja. Tad, možda, više nije toliko važno da li je bio u pravu onaj koji je pretjerivao kada je tvrdio da je isto podići manastir i izgraditi državu.

[/restrictedarea] payday loan zaйm bez otkaza na kartu sročnozaйm čerez sistemu contactonlaйn zaйm na kartu s plohoй kreditnoй istorieй