(Samo)ubistvo države u Adi

Piše Vlastimir Vujić

Postavljanje spomen-reljefa u Adi „legendarnom“ mađarskom  junaku, generalu Janošu (Jovanu) Damjaniću, koji je 1848-1849. godine pobio hiljade Srba, generalu Jovanu Damjaniću (rad Agoštona Sime), nije provokacija, već – teško krivično delo

Gradonačelnici pobratimljenih Kalaza (Mađarska) i Ada (Srbija), Laslo Rogan (levo) i Zoltan Bilicki povodom 163. godišnjice Mađarske revolucije za nezavisnost otkrili su 15. marta ove godine bratski „poklon“ na severu Srbije: bistu zločincu Jovanu Damjaniću

U obe mađarske revolucije protiv vlade Bečkog dvora, Franje (Ferenca) II Rakocija (1703-1711) i Lajoša Košuta (1848-1849), Srbi su u borbama mnogo stradali i propatili, bežeći iz popaljenih sela i ginuli, naročito u Baranji, Bačkoj, Pomorišju, Banatu, ali i na drugim mestima. Mađarski istoričar Ignjat Ačadi procenjuje da je u vreme osmogodišnjeg Rakocijevog pokreta izginulo oko 120.000 Srba, većim delom poklani, a u Košutovom ustanku ubijeno ih je i(li) nestalo – preko deset hiljada!

SAMO DA SRBA NE BUDE
U svakom slučaju, Srbi su se u obe ratne situacije našli u veoma nezahvalnom položaju, između dve vatre. Borbu Mađara protiv Bečke vlade nisu smatrali svojom, jer ih je sklopljen ugovor sa carem Leopoldom I, 4. marta 1695. godine (koji su kasniji vladari samo potvrđivali), obavezivao na vernost, zauzvrat im garantujući pravni osnov položaja i teško stečene privilegije u tadašnjoj Habzburškoj monarhiji (pravo na slobodno bogosluženje po srpskom pravoslavnom obredu, upotrebu starog kalendara, život pod upravom  lokalnih vlasti  koje sami izaberu, oslobađanje od plaćanja „desetka“ katoličkoj crkvi), a u Rakocijeva i Košutova obećanja – nisu mnogo verovali. U takvim (ne)prilikama austrijska vlast je na jednoj strani gledala maksimalno da iskoristi Srbe u redovima svoje vojske, a na drugoj strani Rakoci i Košut činili su sve da ih pridobiju za svoje revolucije! Za taj „specijalni“ zadatak obojica su imala svoje posebne ljude. Pomađarene pravoslavne Srbe!
Ferenc II Rakoci je inače sin Franje I Rakocija i Jelene Zrinske, ćerke Petra Zrinskog, generala Jovana Boćanja (Bottyán János), a Lajoš Košut, Jovana Damjanića (Damjanich János), takođe generala! Boćanji, kada nije privoleo Srbe da podrže Rakocija, ubijao ih je – gde god bi stigao! Kada je 1705. godine osvojio Feldvar (Dunaföldvár), pobio ih je 250, prilikom jednog upada u Budim likvidirao ih je oko 800! Boćanj je naročito pazio na kretanje šajkaša koji su održavali veze između Srba iz Budima i Sentandreje, i Srba u Bačkoj i Baranji. On je 2. februara 1706. godine zauzeo predgrađe Stonog Beograda (zvanog „Rácváros), gde su Srbi bili većinsko stanovništvo. U jednom pismu se hvalio kako je mnoge Srbe „posekao“, a veliki broj  njih prisilio da „pristanu“ uz Rakocija.
I drugi mađarski general Jovan Damjanić (1804-1849), Srbin, rođen u južnobanatskom mestu Straža, u revoluciji 1848-1849. godine pod vođstvom Lajoša Košuta se borio na strani Mađara, ostaće u srpskoj naciji upamćen kao veliki srbomrzac i – ubica sunarodnika. Iako u početku habzburški carski oficir, prebegao je u mađarske honvede u leto 1848. godine, a zbog devet trijumfalnih pohoda u kojima je ličnom  hrabrošću doprineo pobedama, u decembru iste godine imenovan je za – generala (beskompromisnošću se posebno istakao na „Južnom“ frontu, u Vojvodini, ratujući protiv Srba – tada već na strani Beča). Damjanić je bio poznat po tome što nije priznavao ratne zarobljenike, niti štedeo žene i  decu vojnih protivnika (pripisuje mu se preko dve hiljade ubistava samo ovakve vrste). Upamćen je i po izjavi: „Srbi ne treba da postoje i neću se smiriti dok i poslednji Srbin na svetu ne bude mrtav, a kad se to dogodi, sam sebe ću ubiti“! U avgustu 1849. godine postavljen je za komandanta aradske vojne tvrđave. Borbe je obustavio posle polaganja oružja kod Vilagoša, predavši tvrđavu ruskom carskom zapovedniku. Pogubljen je 6. oktobra 1849. godine u Aradu, sa još 12 aradskih generala.

HEROJ NAŠIH DANA
Spomen-reljef „legendarnom“  mađarskom  junaku (kako Budimpešta stalno podvlači), generalu Jovanu Damjaniću (rad Agoštona Sime), postavljen 15. marta ove godine u Adi, u Srbiji (samo za ovu manifestaciju iz Mađarske su došla dva autobusa Udruženja boraca), nije provokacija, već – teško krivično delo! I notorna je neistina da gradonačelnici bratskog Budakalasa iz Mađarske Laslo Rogan i Zoltan Bilicki iz Ade – nisu znali identitet tog čoveka. Vrlo dobro im je poznata Damjanićeva uloga u mađarskoj istoriji! O nameri je reč. Jednoj od mnogih koju Mađari, idući ka zacrtanom cilju teritorijalnog ujedinjenja  nacije, sinhronizovano s maticom  čine. Za sve to, u Srbiji je većinskom stanovništvu, Srbima, zamenom teza zadužen da odvuče pažnju – Šandor Egereši, predsednik Skupštine AP Vojvodine
Govoreći na svečanosti u Adi „o delu“ Janoša (Jovana) Damjanića, što su i mediji u Budimpešti preneli, Egereši je istakao važnost „da se u današnjici neguje nada o tome da je vreme pomirenja pred nama, a to pomirenje svoju snagu neće crpeti iz negiranja starih povreda, već će se oslanjati na međusobno poštovanje (!?)
„Janoš Damjanić je heroj i današnjeg vremena, jer je o mogućnostima suživota naroda lično dao pozitivan primer (sic!?)“, istakao je Šandor Egereši, uz potpredsednika Izvršnog veća Vojvodine Ištvana Pastora, od 15. marta novi državljanin Republike Mađarske, podvlačeći da na ađanski spomenik Damjaniću nema nikakvu zamerku. Naprotiv. Maksimalno će iskoristiti svoj lični, partijski i institucionalni uticaj, uprkos, kako je rekao „peticijama i pritiscima stranaka sa srpskim predznakom da se spomenik ukloni“ – da on tamo zauvek ostane!

_________________

Ni decu vam nećemo štedeti!

Genocidna koincidencija! Dva ista proglasa Ferenca II Rakocija Srbima su  upućena u vremenskom razmaku od punih 145 godina! Prvi, 9. avgusta, dva meseca pre početka revolucije (Rakocijev ustanak izbio je u Gornjoj Ugarskoj u tvrđavi Munkaču, oktobra 1703. godine, kada je Habzburška kuća vodila rat za nasledstvo u Španiji), a drugi – 15. februara 1848, mesec dana pred početak Košutove revolucije protiv Beča!
Tekst proglasa pročitanog Srbima glasio je:
„Znajući da uvek naoružani i oružju vični narod srpski, ne mali deo žalosti i progona u našoj državi podnosi, a u želji da bi i on bio učesnik u od starina slavnoj slobodi naše zemlje, htedosmo ovim našim pismom obznaniti da ne čeka ni dana ni časa, već da odmah skoči na oružje i da se obaveže na uslugu našoj miloj otadžbini. Ako Srbi to učine, obavezujemo se našim prastarim mađarstvom  da će od oca na sina, s kolena na koleno, biti u takvoj slobodi da nigde nikom neće danak davati. Sve srpske varoši koje sada za pobedu našeg oružja ustanu, učestvovaće u toj slobodi, kao i druge hajdučke varoši, i svojim oružjem  će služiti samo svoju otadžbinu. Ali, ako se desi protivno, da ne ustanu u odbranu slobode naše mađarske otadžbine, i svoje vlastite slobode, ili možda i protiv nas oružje dignu, kao što su to neki u Velikom  Varadinu sakupljeni Srbi počeli, to ćemo ih bez ikakve milosti klati i seći, a ni decu im nećemo štedeti. A ako Bog blagoslovi naše oružje, konačno ćemo ih iskoreniti u našoj mađarskoj otadžbini“!
Nažalost, tokom oba pomenuta ustanka pretnje iz navedenog oglasa su se na mnogim  mestima  – obistinile.

12 komentara

  1. Hvala Vam na ovom članku. Istorija nam se ponavlja, a u idućem komentaru poslaću Vam moje pismo Šandoru Egeršiju.

    S poštovanjem,
    Aleksandar Veljić
    http://www.aleksandarveljic.com
    http://www.facebook.com/racija1942

  2. Aleksandar Veljić

    OTVORENO PISMO JAVNOSTI POVODOM PROVOCIRANJA SRPSKOG NARODA U BAČKOJ

    Za manje od godinu dana u Bačkoj je tri puta provociran srpski narod sa očitom tendencijom da se stvori klima nepoverenja i da se za moguće zlo u regiji krivica svali na Srbe. Najnovija provokacija je postavljanje spomenika Jovanu Damjaniću u Adi. Toj provokaciji su prethodile ove:

    1. Jula prošle godine u Kanjiži je zloupotrebljen tradicionalni festival mađarske muzike kada su nacistički bendovi pevali šovinističke pesme o etnički čistoj Mađarskoj. Policija je obezbeđivala koncert.

    2. Februara ove godine mađarski ambasador u Republici Srbiji je tajno posetio grobište mađarskih civilnih žrtava 1944-1945 prenebregavajući „magacin smrti“ gde su januara 1942. na stotine žrtava Čuruške „racije“ mučki pobijene od mađarskog okupatora uz zdušnu saradnju mnogih koji su pokopani na tom grobištu. Njegova Ekselencija tvrdi da je protokol Opštine Žabalj uredio program njegove posete. Mediji su objavili samo to da je Njegova Ekselencija posetila opštinske funkcionere, a o Čurugu ni reči.

    Treća provokacija dogodila se pre neki dan. Ada je od mađarskog grada sa kojim je zbratimljena dobila statuu Jovana Damjanića (Janoša Damjaniča), mađarskog vojskovođe koji je u mađarskoj građanskoj revoluciji 1848. i 1849. u Vojvodini predvodio mađarsku vojsku u borbi protiv Srba koji su stali na stranu Bečkog dvora koji im je obećao razne povlastice. Taj strašni sukob ostavio je mnoga zgarišta i uništene živote, a Mađari su poraze koje su tada pretrpeli svetili i januara 1942. prilikom izvođenja genocidne hortijevske Racije u Šajkaškoj i Novom Sadu.

    Jedan od vođa mađarskih trupa koje su u Vojvodini 1848-49. etnički čistile Srbe bio je Jovan Damjanić. Najstrašnije u njegovoj biografiji je izjava: „Srbi ne treba da postoje i neću se smiriti dok i poslednji Srbin na svetu ne bude mrtav, a kad se to dogodi sam sebe ću ubiti“. Bio je odan vođi mađarske revolucije protiv Bečkog dvora, Lajošu Košutu, koji je generalu Percelu u Petrovaradinu napisao da „treba istrebiti srpski rod, jer imam ozbiljnu nameru srpske krajeve posle rata (1848-49) naseljavati rodoljubivim Mađarima“. Spomenik Damjaniću Adi je darovao sa njom zbratimljeni grad Budakalas. Pitam se sa koliko je srpskih gradova zbratimljena Ada?

    Tragično je to da državni organi ni u jednoj od ovih provokacija nisu reagovali da zaštite suverenint zemlje i bezbednost svih građana, nego je govor mržnje, revizija istorije, huškanje na pokolj nemađarskog stanovništva prošlo bez sankcije. Da li se time nesmetano otvara put ostvarenju mržnje koja se zagovara u tim provokacijama?

    1
    1
  3. DRUŠTVO ZA OČUVANJE SEĆANJA NA HOLOKAUST
    Zrenjaniin; ([email protected])

    Šandor Egereši, predsednik Skupštine Autonomne pokrajine Vojvodine

    SPOMENIK JANOŠU DAMJANIČU PRIZIVA GENOCID

    Šokirani smo Vašom današnjom izjavom za list „Kurir“: „šta je tu sporno?“ povodom postavljanja spomenika Janošu Damjaniču u Adi.

    1. Damjanič je predvodio mađarsku vojsku za vreme mađarske revolucije 1848-49. Kriv je za smrt mnogih Srba u sukobu u kojem je od srpskih snaga stradalo i mnogo Mađara. Spomenik čoveku iz besmislenog sukoba u kojem su stradali Srbi i Mađari potpuna je besmislica, osim ako cilj spomenika nije da priziva novo krvoproliće među građanima Vojvodine, što je ravno mentalnom poremećaju!
    2. To što je ubijao i Ruse i Habzburgovce, kako ste nemušto izjavili, razlikuje ga samo u tome što taj zakleti srbomrzac nije izjavio da treba do poslednjeg na svetu pobiti svakog Rusa i Habzburgovca!
    3. Reč je o spomeniku čoveku koji zagovara potpuno uništenje jednog naroda. Da je težio da uništi Mađare do poslednjeg na svetu i da mu je podignut spomenik u Adi, da li tada ne biste našli išta sporno?

    Da li kao predstavnik građana Vojvodine znate istoriju ove regije? Zar ne treba da jednako predstavljate interese svih građana? Namesto toga, prisustvovali ste otkrivanju spomenika u Adi. To je druga provokacija građana Vojvodine koji ne podržavaju istrebljenje bilo koje etničke zajednice.

    Pre ovoga ste pohrlili u Čurug kada je nedavno sa grobišta mađarskih civilnih žrtava 1944-45. ukraden krst. Mada su razumni odmah shvatili da Srbi to nisu učinili jer za to nema razloga, Vaša izjava je aludirala na građane Čuruga, a kada su otkriveni počinioci (koji nemaju veze sa Čurugom) ćutali ste kao zaliveni. A ni jednog časa se niste osvrnuli, a kamoli posetili „magacin smrti“ u kojem su stotine građana mučki pobijeni januara 1942. u Čuruškoj „raciji“, uz zdušnu pomoć mnogih koji su zakopani na tom grobištu.

    Na Vaše pitanje šta je sporno sa spomenikom Damjaniču, najspornije su njegove reči: „Srbi ne treba da postoje i neću se smiriti dok i poslednji Srbin na svetu ne bude mrtav, a kad se to dogodi, sam sebe ću ubiti“.

  4. Pa sta se cudite, za njega sigurno nije “tu nista sporno”.
    Sporni su nasi politicari koji pokazuju nespornu ravnodusnost prema zrtvama srpskog naroda, a nacinalna odgovornost nepoznata pojava kod nasih “vodja”.

  5. Aleksa Đurić

    U državi u kojoj živi narod, vlast angažuje bager koji poruši spomenik ovakvom nečoveku koga Mađari i autonomaši mnogo cene.Pošto smo mi Srbi raja i živimo u pašaluku, ostaje nam da se ovako dopisujemo!!! Nažalost!!!

  6. Za par meseci na izborima sve ove probleme mozemo da resimo.

  7. Umesto Janošu Damjaniču, Ada je mogla da podigne spomenik kompozitoru B. Bartoku! On je odbio da primi nagradu iz ruku M. Hortija i zabranio da mu se dela izvode tamo gde su pobedili nacisti! Srećom, škola u Adi nosi njegovo ime. Žalosno je što mu Srbija tada nije dala azil.
    Postoji jedna izreka, ili izjava koja kaže da ZLO UVEK CVETA TAMO GDE DOBRO ĆUTI!!!
    Spomenik, koji to zapravo i nije, samo je provokacija i sramota!

  8. Aleksandar Veljic prica samo poluistine!
    A u Curugu ne kradu samo krst sa spomenika zrtava 1944-45 nego godinam sruse ceo spomenik!Isto tako u Curugu su srusuli madjarsko groblje i tamo je sad djubriste!Aleksandar o ovome ne zna nista?
    1944-45 su ubuli 40.000 madjara civila u starosti od kolovke do staraca,zene i decu!O tome se nikad ne prica!
    Nije valjda da samo srbima boli!

    Uostalom se blize izbori pa se ovakve igre uvek igraju-kao sad sa Damjanicem-da se ne bi mislilo o pravim problemima.

    Valjda smo prvo ljuda pa posle madjari,hrvati,srbi,slova….

    Dokle ce se narod paliti na takve gluposti?

  9. 1. Šta će Srbima spomenik nekome ko se nije borio za Srbiju?
    2.Taj kako se zove Rakoci se borio za svoju zemlju, protiv ne znam koga i pozvao ljude , jel to tačno?
    3. Ja sam Marsovac koji živim u zemlji za koju se Rakoci bori i ili sam s njim ili sam protiv, šta je tu sporno?
    4. Svaki Marsovac koji živi u zemlji nečijoj ili se bori za njeno dobro ili je protiv, TE ZEMLJE.
    5: Ako Marsovac živi u Srbiji, treba li da se bori za Mars ili Srbiju?
    5. Umobolnika ima i na Marsu i Srbiji i toj MaDŽarskoj
    6. Božije duše su u univerzumu bezvremenom

  10. Gospodin Zoltan priznaje da ne zna istoriju i prima platu da vodi politiku koja će uću u istoriju. Ne pada mu na pamet da da ostavku, ali dobro zna gde u istoriji da zapali vatru nad tuđim kostima.
    Zamislite da se danas “Zapali” Srbija i Vojvodina iskoristi šansu da se proglasi samostalnom mađarskom pokrajinom. Mnogi mađari bi podržali srbe i ostavili kosti za Srbiju. Heroji i izdajnici u isto vreme, zavisi ko i gde piše istoriju.
    A Zoltani će žariti i paliti uvek nad tuđim grobovima.

  11. Možda samo treba podsetiti da je posledica revolucije 1848 , dok se ni jednima ni drugima još grobovi nisu ohladili osnivanje Rotšildove banke mađarske 1912

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *