VIKILIKS Otkrića ili nove manipulacije

Piše Aleksandar Pavić

I dosadašnje procene brojeva civilnih žrtava agresije u Iraku koje su koristili globalni korporativni mediji, uključujući i one koji su prvi objavili „nalaze“ Vikiliksa, mahom su bile zasnovane na procenama londonske (a koje druge?) NVO Aj-bi-si (IBC ) i iznosile su nešto više od 100.000 mrtvih. Međutim, ova metodologija je već sama po sebi problematična

Istraživačka grupa Vikiliks pokazala je kako su britanski i američki vojnici sprovodili okupacionu politiku izvan skrupula međunarodnog legaliteta: Džulijan Asanž, osnivač Vikiliksa

Još smo u pisanju o domaćim i stranim medijskim manipulacijama vezanim za srebreničke žrtve pisali o pojmu PSYOP-a, jednom od glavnih propagandnih oružja savremenih vojno-bezbednosnih struktura: „Psihološke operacije ili SAJOP su planirane operacije za prenošenje odabranih informacija i pokazatelja publikama, radi uticanja na njihove emocije, motive, objektivno rezonovanje i, napokon, ponašanje organizacija, grupa i pojedinaca“. („Mračne igre oko Srebrenice“, Pečat br. 97, 15.1.2010).
U slučaju Srebrenice, radi se o stalnom medijskom objavljivanju izmišljenog broja žrtava „srpskog genocida“. Račak, „srpska granatiranja“ reda za hleb u ulici Vase Miskina i pijace „Markale“, „desetine hiljada silovanih muslimanki“ su još neki primeri primene NATO-sponzorisanog PSYOP-a na domaću – ali i globalnu – kolektivnu psihu, u kontekstu kampanje nametanja veštačkog, stalnog osećaja „krivice“, koji naginje bar deo srpskog nacionalnog korpusa na neprestani nacionalni mazohizam, a svetsku javnost na ravnodušnost prema svakoj novoj zapadnoj agresiji na srpski državno-duhovni prostor.

PAKAO, TO SU DRUGI
Ako je za utehu, mi nismo jedini poligon za primenu ove tehnike. Ona se u stvari neprestano koristi posredstvom globalnih korporativnih mas-medija, relativizujući ili ignorišući zločine koje „zapadni saveznici“, tj. glavni nosioci globalizacije „na terenu“, čine po celom svetu a, dosledno Sartrovom ironišućem aksiomu „pakao, to su drugi“, prenaglašavajući prave ili izmišljene zločine tih „drugih“ – tj. svih onih koji nisu NATO-članice, kako bi se legitimisao atlantistički cunami koji bi, za „dobrobit čovečanstva“, trebalo da se sruči na celu zemaljsku kuglu i, valjda, „pročisti“ je. Da li je i predstavljanje novih, „senzacionalnih otkrića“ Vikiliksa, ovog puta iz Iraka, samo još jedan globalni PSYOP, što služi nekim drugim ciljevima?
S obzirom na to da se, u prvim mas-medijskim izveštajima o sadržaju 391.832 „iračkih ratnih dnevnika“ američkih okupacionih snaga, kao što govori naslov iz „Njujork tajmsa“ („Procureli izveštaji detaljno opisuju iransku pomoć iračkim milicijama“, 23.10.2010), akcenat stavlja na navodnu ključnu iransku ulogu u potpirivanju nasilja, destrukcije i smrti u Iraku – tako da prosečan čitalac skoro zaboravi da su SAD, a ne Iran bile ta zemlja koja je izvršila agresiju – jasno je da bi Vikiliksovo „otkriće“ zapravo u dobroj meri koristilo propovednicima sledećeg „rata za demokratiju“, jer bi se, posle Iraka i Avganistana (a verovatno i Jemena), preselio u Iran. To je zasigurno tema koja zavređuje posebnu pažnju, a dalje američke aktivnosti u tom pravcu će već dati povoda za njeno detaljnije obrađivanje.
Međutim, s obzirom na to da je jedan od glavnih pravaca američkog (preciznije, globalističkog iz američke baze) PSYOP-a prema našem državno-duhovnom prostoru vezan za preuveličavanje broja žrtava ratova iz 1990-ih (zarad dizanja permanentne optužnice protiv Srba), vredi napraviti kratak osvrt na to kako je najnoviji Vikiliks medijski događaj, između ostalog, u službi (daljeg) masovnog potcenjivanja iračkih žrtava koje su pale zahvaljujući angloameričkoj agresiji na tu zemlju 2003. godine i njenoj potonjoj okupaciji.
Dakle, na svom sajtu Vikiliks saopštava da pomenuti „irački ratni dnevnici“ dokumentuju ukupno 109.032 žrtava agresije na Irak, u periodu od 1.1.2004. do 31.12.2009. godine, od kojih su „samo“ 3.771 iz „savezničkih“, tj. agresorskih redova, dok 66.081 čine civili. Toliki broj dokumenata, još „poverljivih“, trebalo bi da uputi na ozbiljnost i verodostojnost „senzacionalno otkrivenog“ materijala. Da li je, međutim, baš tako?
Konteksta radi, trebalo bi reći da su i dosadašnje procene brojeva civilnih žrtava agresije u Iraku koje su koristili globalni korporativni mediji, uključujući i one koji su prvi objavili „nalaze“ Vikiliksa, mahom bile zasnovane na procenama londonske (a koje druge?) NVO Aj-bi-si (IBC – International Body Count, tj. „međunarodno brojanje tela“) i iznosile su nešto više od 100.000 mrtvih. Međutim, Aj-bi-si metodologija je već sama po sebi problematična. Naime, londonski NVO svoje podatke većinom prikuplja iz izveštaja medija na, zamislite slučajnost – engleskom jeziku. Prema Džonu Tirmenu, izvršnom direktoru Centra za međunarodne studije na američkom Masačusetskom institutu za tehnologiju, to predstavlja „grub metod“, s obzirom na sva ograničenja medijskog izveštavanja. I sam Aj-bi-si priznaje da njihove procene verovatno treba pomnožiti sa dva. Uz to, pošto, prema Aj-bi-siju, „otkrića“ Vikiliksa „sadrže oko 15.000 prethodno nepoznatih civilnih smrti“, broj ubijenih civila u Iraku bi, prema ovakvom računanju, mogao da iznosi preko 220.000. Videćemo, međutim, da je i taj, bitno potcenjen broj još uvek „previsok“ za zapadne „slobodne“ mas-medije.

Tamo gde nije bilo vojnika ili novinara, ili gde vojnici iz raznoraznih razloga nisu podnosili izveštaje – nije bilo ni „zvaničnih“ žrtava (drugim rečima, ako nikog nije bilo u šumi kad je drvo palo, onda mora da nije palo). Ipak, postoje dokazi za mučenja iračkih zarobljenika

MILION ŽRTAVA – CENA DEMOKRATIJE
Kako primećuje Tirmen, metodi koje koristi Aj-bi-si i drugi zasnovani su na „pasivnom“ posmatranju, tj. izveštajima novinara, mrtvačnica i, sada, posredstvom Vikiliksa, i vojnika, preko kojih se registruje tek delić svih stradanja. Šta su ograničenja ovog pristupa? Na primer, novinari su u periodu između 2004-2007. godine, kada je nivo nasilja bio najveći, mahom izveštavali iz Bagdada, dok se nasilje većinom odvijalo na drugim mestima (što neodoljivo podseća na izveštavanje većine zapadnih medija sa ratišta bivše SFRJ, čiji su izveštači uglavnom sedeli u Zagrebu). Što se tiče mrtvačnica, u njih se prenose samo oni koji ne mogu odmah da se identifikuju, ili koje porodice odmah ne odnesu. A, prema Tirmenu, „informacije koje je objavio Vikiliks potiču od američkih vojnika, tj. njihovih ‘postakcionih’ izveštaja, što znači da su oni morali da budu ili neposredno umešani u nasilje ili da se nalaze u njegovoj blizini, i da je njihovo izveštavanje moralo da bude korektno“, tj. ako su  uopšte izveštavali.“ Dakle, tamo gde nije bilo vojnika ili novinara, ili gde vojnici iz raznoraznih razloga nisu podnosili izveštaje – nije bilo ni „zvaničnih“ žrtava (drugim rečima, ako nikog nije bilo u šumi kad je drvo palo, onda mora da nije palo). I sam „Njujork tajms“, jedno od „privilegovanih“ glasila kojima je dozvoljeno da prva prenesu novu Vikiliks „senzaciju“, priznaje da su „izveštaji onoliko dobri koliko i vojnici koji ih pišu“. To, međutim, ipak neće ugledne američke novine ubuduće sprečavati da se i dalje na njih oslanjaju, naravno kroz prizmu Aj-bi-sija. Šta su, međutim, realnije brojke?
Još sredinom 2006. godine su istraživači iz još jedne elitne američke ustanove, univerziteta Džons Hopkins, došli do mnogo većeg procenjenog broja žrtava u Iraku – oko 650.000 „suvišnih smrti“, uzrokovanih nasilnim i nenasilnim faktorima. Koristili su se priznati epidemiološki „populacioni“ metodi, gde istraživači posećuju slučajno odabrana domaćinstva širom zemlje i, na osnovu, dobijenih odgovora, procenjuju broj ukupnih žrtava. Ipak, kako ističe Tirmen, ova procena je napravljena „pre nego što su nasilje i drugi uzroci – onesposobljen zdravstveni sistem, loša higijena itd. – uzeli još mnogo više života“. Navedeni broj se inače odnosio na sve iračke žrtve, što je, prema Tirmenu, „pogotovo važno u sukobu gde je granica između civila i ‘ustanika’ često maglovita“.
Postoje još dva metoda procenjivanja broja mrtvih koje navodi Tirmen, a „slobodni“ zapadni mediji ih „previđaju“. Prvi se zasniva na broju raseljenih Iračana, procenjenom na 3,5-5 miliona. Na stotine intervjua među ovom populacijom je napravljeno u susednoj Siriji i Iraku, na osnovu kojih se može zaključiti da su skoro svi izbegli zbog nasilja u svom okruženju. Kako ističe Tirmen, „nijedan rat nije proizveo odnos raseljenih i mrtvih veći od 10:1, dok je u većini ratova taj odnos oko 5:1 ili manji.“ U iračkom slučaju, odnos od 5:1 bi značio da je u Iraku broj dosadašnjih žrtava „najmanje 700.000“.
Drugi, manje pouzdan broj zasnovao bi se na ogromnom broju udovica, od kojih su neke iz prethodnih ratova, koji iračka vlada procenjuje da iznosi oko 750.000.
Dakle, prema Tirmenu, „dokazi su prilično jasni i ubedljivi. Oko 700.000 ili više Iračana je ubijeno posredstvom direktnog ili ‘strukturnog’ nasilja otkada su SAD izvršile invaziju pre više od sedam godina“, s tim što bi broj „lako mogao da dostigne i milion“. Ali – to je „cena demokratije“, zar ne? I ta cena, kako bi rekla Medlin Olbrajt, „vredi“. Verovatno bi istu stvar iračkoj ili avganistanskoj deci preneo i sadašnji nemački namesnik u Srbiji, Volfram Mas, koreći ih da „treba da znaju“ zašto su zapadni saveznici divljački bombardovali njihovu zemlju, kao što su i nemačka deca znala zašto su saveznici bombardovali Hitlerovu Nemačku. No, ostavimo (ali samo ovom prilikom i u ovom članku) te zločinačke analogije njemu i njegovim „srpskim prijateljima“, koji imaju nakanu da tokom ove školske godine školskoj deci u Srbiji počnu da objašnjavaju zašto je „NATO k’o suvo zlato“.
Da li se, dakle, na osnovu ovog uvida može reći da je Vikiliks ipak samo još jedno, izrazito prefinjeno oruđe u rukama globalnih „vladara iz senke“, pomoću kojih se prenose frizirane informacije u „realističkom“ ruhu, koje ne samo da „spinuje“ podatke u željenom pravcu, već, posredno priprema svetsko javno mnjenje za nove „mirotvorne“ vojne pohode? Da li je Vikiliks samo još jedno sredstvo preko kojeg zapadni mediji „dokazuju“ svoju navodnu slobodu i istinoljubivost? Da li je Vikiliks samo još jedan način „dokazivanja“ navodne „otvorenosti“ sve totalitarnijeg zapadnog društva, „izduvni ventil“ za nagomilane frustracije koje proizvodi globalizacija i večni „globalni rat protiv terorizma“? S obzirom na to da Vikiliks najavljuje nova „senzacionalna otkrića“ koja se tiču ruske, kineske i druge vojske, da li ovaj sajt postaje i svojevrsna „globalna pištaljka“ za potrebe globalne vlade u nastajanju? I, konačno, da li je Džulijan Asanž, osnivač Vikiliksa, u stvari i sam, svesno ili nesvesno, samo šraf u igri visokih bezbednosno-obaveštajnih struktura koje permanentno proizvode PSYOP laži bez granica za predviđeni svet bez granica?

„Njujork tajms“, jedno od „privilegovanih“ glasila kojima je dozvoljeno da prva prenesu novu Vikiliks „senzaciju“, priznaje da su „izveštaji onoliko dobri koliko i vojnici koji ih pišu“

KONTROVERZA MITA O SREBRENICI
Umesto odgovora, koji se verovatno da nazreti, hajde da postavimo još neka pitanja. Na primer – kako se dobija pristup najpoznatijim globalnim mas-medijima, poput „Njujork Tajmsa“, londonskog „Gardijana“, nemačkog „Špigla“? Samo na foru „senzacionalnih otkrića“? Ako je tako, može li iko u Srbiji da zamisli da bi isti mas-mediji objavili, na primer, nalaze Istorijskog projekta Srebrenica, već objavljene u  „Pečatu“, a koji definitivno pobijaju već globalizovani mit o Srebrenici? S druge strane, pomenuti članak Džona Tirmena, stručnjaka sa jednog od vodećih svetskih univerziteta objavljen je – gde? Pa, razume se, na alternativnom sajtu „Alternet“.
Sad, naravno, oni koji odbijaju da u bilo čemu što dolazi sa Zapada vide lošu nameru ili, ne daj Bože, „zaveru“, reći će da je Vikiliks ipak otkrio mnoge zločine koje su počinile američke snage u Iraku, i da je to samo po sebi postala globalna tema. Ovo bi mogao, međutim, da bude argument u korist Asanža samo ako pretpostavljamo da globalni mas-mediji, uključujući i one nominalno „američke“, nisu spremni da, zarad „viših“, tj. globalističkih ciljeva žrtvuju imidž bilo koje pojedinačne države i da, u tom poduhvatu, čak i Amerikanci mogu da budu samo „kolateralna šteta“. Ima ih koji će reći i da Asanž i njegova organizacija vešto koriste mas-medije da bi izgurali svoju „hakersko-slobodarsku“ stvar, zarad „opšteg dobra“, i da jednostavno objavljuju sve ono do čega mogu da dođu, ne zanimajući se mnogo za pozadinu ili motive „dostavljača“ pomenutih informacija. Hajde da dozvolimo da postoji i takva mogućnost, da „hrabri individualci“ mogu da koriste globalne korporativne medije za svoje donkihotovske svrhe. Ali je možda ipak, posle svih analiza, najbolje jednostavno konstatovati da, kada govorimo o zapadnim mas-medijima i raznoraznoj propagandi i „otkrićima“ koje oni proizvode, imamo posla sa glasilima „civilizacije“ u kojoj su svi izvori zatrovani, gde čak i prividna svetlost u sebi nosi nešto duboko mračno, čiji su svi, ama baš svi darovi na kraju ipak Danajski.
P.S. Uzgred, ne čini li se, u kontekstu presude MSP u tužbi B-H protiv Srbije, da Srbija „nije učinila dovoljno“ da spreči „genocid“ u Srebrenici, da bi bilo smisleno postaviti pitanje šta su SAD „učinile da spreče“ istinski, milionski genocid u Iraku, koji se dešavao – i dešava se – ispod njihovog demokratskog nosa? Ali, neka to ostane zadatak za neku buduću, istinski srpsku diplomatiju.

6 komentara

  1. Izvanredna analiza. Prave dileme i ponuđeni odgovori. Stopostotno je u pitanju kreiranje i jednih i drugih “izvora” koji će se složiti oko brojke od nekih 70000 ubijenih civila a u stvari je žrtava preko dva miliona, ako se uračunaju i žrtve sankcija za masovno uništenje.

  2. Svima je jasno da Vikiliks i Asanž, nisu sami mogli da “nabave ” sva ova dokumenta koja se objavljuju! Ostaje mogućnost da SAD i UK prave zbrku, namerni haos, vidimo kako gube pozicije u svetu, dolar je malaksao itd. Međutim , moguće je da su poverljive informacije “doturile ” i neke druge organizacije, centri moći, možda i Nemačka,Francuska, Rusija,Kina,….
    Naime i SAD i UK se iz petnih žila trude da budu svetski policajci, pokušavaju da uruše Evro,Evropu, Kina je ojačala, Rusija …
    Možda su i Gardijan,MOnd,Njujork tajms, namerno prvi objavili poverljive informacije, da bi pola sakrili, ili… Naime velika je američka i engleska medijska mašinerija, pokušaće da relativizuju stvari, ili da izazovu još veći haos! Možda u ovom ekonomskom bunilu, SAD i UK vide izlaz u nekoj vrsti haosa u svetu,!?
    Kako bilo, kaakv bude efekat objavljivanja ovih poverljivih informacija, znaće se i ko stoji iza paravana…

  3. Vrhovni Bog Amer-ba svjesno i dozirano ubaca informacije skuvane i veoma dobro izmješane u njegovoj kuhinji. Samo da se mi konačno i za sva vremena osvjestimo i probuđene glave na brdovitom Balkanu izvučemo iz te mašinerije, bez lica i milosti, koja samo zna da interesnom kamatom lupa po dijelu mozga onih koji vjeruju u to da se nešto slučajno događa i da se pojavio neki hrabri i odvažni lik, koji će otići da traži politički azil, jer će za njim biti raspisana crvena poturnica. Novi Don Kikot. Istina je dozirana samo u onolikoj mjeri, koliko je to zamislio vrhovni. Što više buke i ludila, to jača aroma iz kuhinje i ne dišite duboko, da Vas ne zapahne ono što nije naša briga. Cilj je da se pokrene histerija, kako bi vašarska šatra bila što bučnija. Šta ćemo ugledati, kada izađemo iz šatora, pitaće nas djeca?

  4. Ljiljana Tatic

    DOLAZI NOVO VREME ZA MALOG ČOVEKA

    Asažu i njegovim saradnicima niko ništa ne može da naudi jer je njihov materijal i rad pohranjen u milione kompjuterskih memorija korisnika globalne mreže koji su ujedno i saradnici. Što se zakona tiče oni se pridržavaju principa Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Konkretno, član 19 inspiriše rad njihovih novinara i drugih dobrovoljaca širom sveta. Oni se drže notorne istine, koja je na žalost isprana iz mozgova mnogih ljudi, da svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, što obuhvata i pravo na zadržavanje sopstvenog mišljenja bez uplitanja kontrolora bezbednosti i sličnih državnih terorista i da svaki čovek ima prava da traži, prima i širi obaveštenja i ideje bilo kojim sredstvima i bez obzira na granice. Šta reći osim da je izgleda na pomolu strećno doba za male ljude oličeno u viziji Artura Klarka u knjizi KRAj Detinjstva gde se svi na Zemlji povezuju mislima to jest u našem slučaju kompjuterskim vezama u jednu moćnu neuništivu duhovnu silu .. Samo da ga dovoljno ljudi podrži i da ne prođe kao veliki naučnici i vizionari koji su smetali američkim imperijalistima poput Tesle, Rajha i drugih…

  5. Ili kako je Dodik demantovao Andrića

    Tačno dvadeset godina od ujedinjenja Nemačke glasalo se u Bosni i Hercegovini.

    Zahvaljujući između ostalog i jakoj Nemačkoj BIH je postala država. Ali se nije ujedinila. Naprotiv.

    Dok je bilo dve Nemačke, Bosna je bila jedna; Jugoslavija u malom, kako je sama sebi tepala kad je jugoslovenstvo bilo u modi.

    Danas je to zemlja tri različita društva, dva entiteta i ko zna koliko nivoa vlasti i odlučivanja.

    Čuli stranci kakvi se vicevi pričaju o Bosancima pa im dozvoliše da se igraju demokratije na mnogo nivoa ali onaj najvisočiji nivo ostaviše za sebe.

    Pa se bosanski maharadža odnosno visoki predstavnik kako ga nazivaju ne bira ni u Sarajevu, ni u Banjaluci već to rade oni za koje su glasali građani iz nekih srećnih i moćnijih zemalja. Koje su se sabirale dok se Jugoslavija, u velikom i malom, raspadala.

    Međutim, čak i pod pretpostavkom da vicevi o Muji i Hasi nemaju ni zrno istine izborni sistem je prekomlikovan i nije lako naći građanina BIH koji će vam objasniti ko sme da glasa za hrvatskog i bošnjačkog člana predsedništva BIH, a ko za srpskog, kako se puni parlamentarna skupština a kako veće naroda BIH.

    U tom bosanskom loncu sa sigurnošću, na dan izbora, teško je bilo šta tvrditi.

    Bilo glede izbora hrvatskog člana gde je neizvesno hoće li hrvatskog predstavnika izabrati Hrvati ili kao prošli put Bošnjaci.

    A da ne govorimo o bošnjačkom članu predsedništva gde je Izetbegović junior krenuo na Harisa, kao da ovaj nije nekad sedeo uz rahmetli Aliju, a da bi „tuča” bila potpuna tu je i Fahrudin Radončić, iza kojeg stoji najviša zgrada u Bosni, najtiražnije dnevne novine i najpoznatiji intelektualac među Bošnjacima.

    Ni za srpskog člana predsedništva ne treba staviti ruku u vatru ko će to da bude, pogotovo jer se Mladen Ivanić kod Željka Komšića raspitivao za recept. Zato kad je u pitanju predsednik i vlada Republike Srpske tu nema nikakvih dilema.

    Milorad Dodik će biti novi predsednik RS a on i njegova partija: Savez nezavisnih socijaldemokrata formiraće vladu Republike Srpske.

    Kako je, u zemlji gde prestaje logika, kako ju je nazvao jedini Nobelom ovenčani Bosanac, moguće ovako nešto tvrditi?

    Prvo, trenutno je na vlasti a u ovakvim zemljama videli smo vlast se ne menja lako. Iako smo možda pre deset godina verovali da će tako nešto biti uobičajeno.

    Drugo, čvrsta vlast se menja još teže. A Dodik je toliko jak da ispravlja nepravde i u košarkaškoj regionalnoj ligi i utiče na imena učesnika.

    Treće, ali zato najvažnije, Milorad Dodik je „ukrao politiku” svom najvećem rivalu. A to je, recept za uspeh – dođeš na vlast sa svojom politikom a onda na vlasti vodiš svoju ali i politiku svog najvećeg protivnika.

    Do tog nivoa da više on ne može da te kritikuje po tom osnovu.

    A Dodik je to fantastično uradio sa SDS-om.

    I šta onda ostaje strancima, koji u laktaškog vožda danas gledaju kao na duha koji im je pobegao iz boce?

    Šta su uradili? Uz uzdah, šta smo dočekali, krenuli su da posećuju prostorije SDS-a i i da razmišljaju da navijaju za koaliciju SDS – Ivanić – radikali. A onda je SDS za Petrovdan dao nekakvo priznanje svom osnivaču Radovanu Karadžiću. I SDS je ponovo izbrisan sa liste prijatelja.

    Šta mogu? Ako SNSD slučajno ne osvoji 51 odsto mandata da „kupe” male stranke. Sve? Pa čak ni njihovi kraci ne dopiru toliko daleko. Plus onda Dodiku opet ostaje mogućnost velike koalicije sa SDS-om.

    Baš zato što se izborio da diktira pravila igre, Dodik ima i toliko opcija. I pred njim čak i predstavnici najmoćnijih zemalja sveta ne deluju tako moćno.

    I zato je jedino njegova i pobeda njegovog SNSD-a izvesna.

    Sličnom metodom, krađom politike rivalu, poslužio se i crnogorski vladar Milo Đukanović (ukrao politiku Liberalnom Savezu i SDP-u) a delimično i vojvođanski premijer Bojan Pajtić. I kao što vidimo, tamo je lakše promeniti narod nego vlast.

    Ali to su, ipak sasvim drugačiji slučajevi od Dodikovog.

    Kao što je sasvim drugačiji slučaj Tomislava Nikolića i njegova ideja da je politika Borisa Tadića dobra samo se loše sprovodi.

    Srbijanska verzija Dodikove politike bila bi da su DS i Boris Tadić, na vlasti vodili pored svoje i politiku opozicije.

    I to malo više od toga da bi samo jednom članu vlade neko bitan mogao da mu zameri da im pravi probleme.
    Da li bi u tom slučaju, i oni veliki i moćni, prestali da traže „ko hoće ako ti nećeš”? I počeli da nas tretiraju malo ozbiljnije?
    I u krajnjem slučaju da li bi tada Boris Tadić i Demokratska stranka spokojno dočekivali sledeće izbore kao što je Milorad Dodik dočekao ove, na 20. godišnjicu ujedinjenja Nemačke i početka raspada Jugoslavije?

  6. Barak Obama u defanzivi
    Predstavnička palata Kongresa je većinom glasova odobrila projekat zakona koji zabranjuje zatvaranje zloglasnog Gvantanama. Nakon toga predsednik SAD Barak Obama je ukinuo svoje predizborno obećanje da uskoro zatvori specijalnu tamnicu Gvantanamo. 7. januara je on potpisao zakon o vojnom budžetu za 2011. godinu, u kojem je ograničio finansiranje za prebacivanje zatvorenika istoimene baze na Kubi u SAD i druge zemlje.
    Taj zatvor je bio formiran 2002. godine za lica, koja SAD optužuju za različite zločine, između ostalih, za terorizam i ratovanje na strani protivnika. Tamo se nalaze ekstremisti Al-Kaide, pokreta Taliban, koje su Amerikanci zarobili tokom operacija u Avganistanu i Iraku, kao i oni, za koje se sumnjiči da su umešani u terorizam u drugim regionima. Inače je ukupno kroz taj zatvor prošlo oko 800 stranaca. Mnogima od njih nije izrečena zvanična optužba. Danas tamo, prema različitim podacima, ima oko 250 zatvorenika, među njima su državljani Saudijske Arabije, Avganistana, Somalija, Jemena.
    Različite organizacije za zaštitu ljudskih prava kritikovale su vlasti SAD za ozbiljna kršenja prava zatvorenika, između ostalih zbog toga što su oni godinama odležavali tamo bez suda i istrage. Prema podacima pravobranilaca i svedočanstvima samih bivših zatvorenika Gvantanama, u torture vršene nad njima, koje je sankcionisala administracija Buša mlađeg, ubraja se imitacija davljenja u vodi, zabrana sna, preglasna muzika.
    Predsednik Obama je prvo hteo da rasčisti najprljavije poslove koji su ostali posle Buša. Hteo je da unese jasnost i možda neko poštenje u američkoj spoljnoj politici da bi dokazao da su SAD odgovorna država koja poštuje prihvaćene norme i sa kojom se može sarađivati. I u tom planu naravno postoje mnogi i u Kongresu SAD i van njega kojima se to nije dopalo. Zato što im se dopadalo kad su SAD nastupale kao sila koje se treba bojati. Zato predsednik Obama nailazi i nailaziće na veoma upornu opoziciju.
    Neophodno je da se uzme u obzir da su demokrati izgubili parlamentarne izbore. Raspored snaga je tamo takav da je predsedniku Baraku Obami teško da lobira zakone povezane s realizacijom njegovih planova, između ostalih, povezanih s Gvantanamom. Izgleda da Kongres neće usvajati zakone koji su mu potrebni, a to je primer Gvantanama.
    Uspeh opozicije na preliminarnim izborima ubičajena je pojava za američku politiku. 1994. u sličan položaj dospeo je Bil Klinton. Međutim dve godine kasnije birači su ga izabrali na drugi mandat. Ipak danas su politikolozi skloni sve više da porede poraz Baraka Obame na izborima sa situacijom u kojoj se našao predsednik Džimi Karter krajem 70-ih. Njegovo ime se asociralo sa političarem gubitnikom. A to znači da Barak Obama da bi bio ponovo izabran za dve godine treba da reši jedan od glavnih problema – da se izbavi imidža hrome patke i predsednika jednog mandata. Za to su potrebni očigledni uspesi u ekonomiji i u kriznim žarištima.
    Sigurno da oštra unutarpolitička borba znatno utiče na svi društveni tokove u SAD, uključujući i slučaj „Vikiliks“. Direktor ruskog Centra za društveno-politička istraživanja Vladimir Jevsejev u skandalu oko publikacije „Vikiliksa“ vidi još jedan zamajac u političkoj borbi između republikanaca i demokratama i ispad protiv predsednika Baraka Obame. U svakom slučaju cvaka mrlja na reputaciji Obame ide na ruku opozicione partije republikanaca. I „Vikiliks“ je u ovom pogledu dobar adut.
    Profesor vašingtonskog Univerziteta za nacionalnu odbranu Stiven Mejer izjavio je da objavljivanje američkih diplomatskih dokumenata u ”Vikiliksu” duboko sramoti administraciju predsjednika Baraka Obame, a sramotno je i to što administracija ne može da kontroliše distribuciju povjerljivog materijala. Osim sramoćenja američke administracije, jer se u mnogim dokumentima o ljudima i politici govori veoma brutalnim terminima, potencijalne posljedice objavljivanja više od 250 000 diplomatskih internih prepiski Stejt departmenta u ”Vikiliksu” jesu i moguće ugrožavanje života nekih ljudi. Treće, objavljivanje ovih dokumenata skoro sigurno narušava povjerenje koje su mnogi strani lideri imali u američku vladu. Zbog toga će, najvjerovatnije trebati dugo vremena da ti lideri i drugi pomenuti počnu da ponovo otvoreno i iskreno razgovaraju sa američkim zvaničnicima. To će sigurno uticati na postupke ovih stranih lidera, istakao je Mejer.
    Međutim 17. januara vlasnik «Vikiliksa» izjavio je da će uskoro portal objaviti informacije o bankarskim tajnama «bogatih i slavnih». Ovog puta Asanž preti klijentima filijale švajcarske banke Julius Ber, registrovane na Kajmanskim ostrvima. Dokumenti koji treba da budu objavljeni, sadrže informacije o ofšor računima klijenata koji se koriste za izbegavanje plaćanja poreza. Po podacima Si en ena, učesnici novog skandala mogu da budu na desetine poznatih političara, biznismena, poslenika umetnosti.
    Teško je poverovati da iza «Vikiliks» afere stoji neka grupa pojedinaca koja se suprotstavlja sistemu. Karakterističan je izvod iz indirektnoj diskusiji poznatih analitičara:
    «Prvo, potpuno je deplasirano čak i pomisliti da je jedan pojedinac „van sistema“, pod imenom Džulijan Asanž, inače vlasnik internet portala «Vikiliks», uopšte bio u stanju da dođe do tako „poverljive“ dokumentacije, osim ako se ne radi o informacijama za koje je „neko“ na mnogo višim globalističkim pozicijama procenio da one treba da se puste u etar…». (Vanja J. Vučenović i Milorad Vukašinović).
    «Ko stoji iza organizacije, a da nevelika grupa avanturista i anarhista okupljenih oko «Vikiliksa» angažuje pet, gotovo se može reći, najprestižnijih štampanih medija u današnjem svetu, koji to onda šire na četiri svetska jezika?» (Slobodan Reljić)
    «Meni je u ovoj stvari manje zanimljiv Asanž (u čisto analitičkom smislu, razume se), od nosilaca poruke, tj. globalnih mas-medija, koji jednostavno ne ulivaju nikakvo poverenje. Postoji nekoliko istinskih duvača pištaljki koji stvarno imaju bitne stvari da kažu, uključujući i o pomenutom 11. septembru, a koje ti isti mediji jednostavno ignorišu». (Aleksandar Pavić).
    Po mišljenju nemačkog izdanja Der Standard situacija s «Vikiliksom» je pokazala: klasična špijunaža je preživela. U naše vreme napadi na tajne dosijee i strateško planiranje rata nemaju potrebe za „Džejms Bondovima“. Danas vlada potražnja za hakerima ala Džulijan Asandž i njegovi pomoćnici. Oni postoje već odavno, ali sa vremenom njihove metode postaju sve efikasnije.
    Neki analitičari idu još dalje: u svetskim SMI su se pojavila mišljenja da afera u vezi s «Vikiliksom» označava početak svetskog informacionog rata. A sam sajt nazivaju projektom specijalnih službi.
    Istovremeno «Vikiliks» je otkrio nezaštićenost sistema upravljanja u najmoćnijoj državi zemaljske kugle. Matori špijuni su godinama tražili bar jednu stranu poverljivih informacija, a ovde su ukrali pod nosom vašingtonskih stražara tone poverljivih dokumenata. Džulijan Asanž i njegovi prijatelji su uništili želju kod stranaca da otkriju svoje tajne Amerikancima. Uspesi «Vikiliksa» će podstaći vanredne podvige ljubitelja ekstremalnih osećanja. Dakle, ne samo Amerikanci će morati da se potrude a da ne postanu žrtve kompjuterskih krađa, već i druge vlade. Resursi, slični sajtu «Vikiliks», verovatno kloniraće se redovno.
    Već se našlo mnogo onih koji žele da učestvuju u «prvom svetskom kiberratu», kako već nazivaju delatnost Asanža i njegovih pristalica. Da se setimo hakerskih napada na sajte javnog tužilaštva Švedske, niza platnih sistema i onih ko je odbio «Vikiliksu» hosting. Asanž je dobio i solidnu materijalnu podršku. Njegovi pristalice su prikupili 1 milion 300 hiljada dollara. I to, dobrovoljni prilozi su iznosili ne samo skromne sume. Mnogi imućni ljudi su se sastajali s pripadnicima sajta lično i davali desetine hiljada dolara.
    A evo i glavne lekcije, koju je «Vikiliks» dao društvu: na današnjem nivou razvoja informacionih tehnologija sve tajno – pre ili kasnije postaje javno. Svi pregovori i prepiska ostavljaju tragove, koje savremenim „Asandžima“ neće biti teško da nađu. Poslednji primer (iz istih ovih publikacija skandalizovanog sajta): kako se ispostavilo, u januaru 2010. godine Vašington i NATO su potpisali plan za delovanje na zaštiti Poljske, Estonije, Litvanije i Letonije. Njegova suština je u tome da će u slučaju vojnog konflikta s Rusijom u region biti upućeno devet divizija alijanse – iz SAD, Velike Britanije, Nemačke i Poljske. U Moskvi su već izjavili da imaju nameru da ovo razmotre na sledećoj sednici Saveta Rusija-NATO: ovaj plan ne odgovara baš najbolje strategiji „restartovanja“ odnosa, koju je alijansa iznela.
    Spoljna obaveštajna služba Rusije treba da izvuče maksimum iz situacije oko procurivanja poverljivih informacija preko sajta Vikiliks. Ovo je izjavio predsednik Rusije Dmitrij Medvedev, govoreći na skupu povodom 90-godišnjice Spoljne obaveštajne službe. Ruski lider je istakao: globalni informacioni tok u poslednje vreme promenio je uobičajeni sistem donošenja odluka i stvorio nove probleme. Skandalozni sajt Džulijana Asanža objavio je hiljade dokumenata američkih vlasti, namenjenih, kako se kaže, za interno korišćenje. I to je stvorilo napetost u diplomatskim odnosima među nekim zemljama. Ipak, za obaveštajnu službu ovakve informacije pružaju dodatne mogućnosti za analizu.
    Božidar Trpković

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *