Svetionik – Ljubavno pismo

„Dragi Nikola, vašim sam gestom oduševljena. Porukom ste me vratili skoro 25 godina unazad, i pokrenuli sećanje na prvu ljubav. Fascinantno mi je što je to pismo završilo u Herceg Novom gde je moja prva ljubav počela, a došlo je iz Beograda gde se moja prva ljubav završila. O sudbini pisma vi odlučite: da li ćete ga spaliti ili baciti u more“

Početkom 2000. godine po ciči smo se zimi preselili supruga i ja, u iznajmljeni stan, ul. Gavrila Principa 58. Deset mjeseci prije pada, izgledalo je da će Slobodan Milošević vladati do smrti, ali se dogodio 5. oktobar, kada smo kroz prozor, tada već sasvim neskloni pokretu otpora finansiranom sa strane, čuli terazijski huk potekao od desetina hiljada ljudi. Uspeli smo se Balkanskom, vidjeli podalje Skupštinu u plamenu, i bili smo, sa hiljadama što plaćenih što spontanih ustanika – na skalama Skupštinskog zdanja.
Suprugu Beograđanku i mene Bokelja ponijela je istorija po posljedni put u toj deceniji i u tom vijeku.
S pogledom na pučinu onu grdnu, shvatili smo, svjesni skorog preseljenja na Primorje, da time s leđa skidamo obavezu koju vazda imaju ljudi iz prestonice: da mijenjaju režim kad mu prođe moralni ili istorijski rok.
Kako bilo, u stanu u ul. Gavrila Principa 58 pronašli smo četiri knjige Mire Marković, i jedno ljubavno pismo, zaboravljeno od oktobra 1998. Budući da ga je potpisala djevojka, zaključio sam da je taj lik, bivši stanar, četiri bezvrijedne ideološke čitanke dobio zato što je bio član vladajućeg Miloševićevog SPS-a, ili pak JUL-a (jer Mirine knjige tih godina ne bi kupio niko). Da je bio emotivni skot iščitao sam po tome što je, umjesto da pismo ponese sa sobom – ostavio ga da leži u fioci…
Sadržaj pisma me iznenadio ljubavnim čuvstvima, latiničnim krasnopisom, i obimom od čak četiri stranice velike sveske.
„Srećo moja… Nema više onih maratonskih razgovora nedeljom, nema pisama punih topline, one ljubavi u tvojim riječima, onog slatkog VOLIM TE… Kažu da se od sjećanja ne može živjeti. Onda sam ja dokaz suprotnog… Biti u tvom zagrljaju beskrajno srećna, pomalo zbunjena, a sada opet sama – to je bol… Ne mogu zaustaviti srce da lupa u ritmu tvog imena.. Zauvijek tvoja, S(…)“ – tek su neke od rečenica.
Pismo na čijoj je poleđini bila ispisana puna adresa zaljubljene djevojke, poslato je iz Nikšića 19. oktobra.
Na Svetog Tomu.
Gle slučajnosti, na dan moje slave.
Valjda iz osjećaja što posjedujem dokument nečije ljubavi, iako sa saznanjem da mi ne pripada, čuvao sam artefakt sve vrijeme, dvadeset godina. I za razliku od ostalih stvari koje su znale da se pogube prilikom selidbi, to je pismo uvijek znalo da izroni, kao i prije mjesec-dva u stanu s pogledom na more, kada sam prelomio i odlučio da potražim autorku na Fejsbuku.
Našao sam da ima novo prezime, da živi u jednom velikom gradu u Srbiji, da ima prelijepu ćerku i po svemu sudeći dobrog i poštenog muža.
Javio sam joj se u inboks s pitanjem da li da pismo čuvam ili spalim, pomalo strahujući od ishoda, jer ako moju časnu namjeru krivo protumači gospodin suprug, može da dođe do bračnih problema, što nikako nisam htio da se dogodi.
Finalmente, javila mi se S(…), i napisala, sada na ekavici: „Dragi Nikola, vašim sam gestom oduševljena. Porukom ste me vratili skoro 25 godina unazad, i pokrenuli sećanje na prvu ljubav. Fascinantno mi je što je to pismo završilo u Herceg Novom gde je moja prva ljubav počela, a došlo je iz Beograda gde se moja prva ljubav završila. O sudbini pisma vi odlučite: da li ćete ga spaliti ili baciti u more… Najsrdačnije vas pozdravljam i beskrajno zahvaljujem.“
Šta da radim s pismom?, sada je manje važno.
Scenario po kome ga predajem moru – u obliku broda od papira – najvjerovatniji je.

Programski format Svetionika jeste da bljeska s upravo bokokotorske nulte nadmorske. S jedine geografije na svijetu na kojoj naš narod i dalje živi uz more