Svetionik – Sloboda

Na Zapadu, koji cunamijem ideoloških iznutrica zapljuskuje naše napaćene, korumpirane i fatalno neobrazovane geografije, sloboda se kao riječ ne pominje uopšte. Drže da im je sloboda jednaka imetku, pri čemu niko, premda bankama duguju ohoho – ne pominje duhovnu slobodu

Kao što se od djece nikad ne mogu dići ruke, tako se ne mogu ni od zemlje, Srbije, ni od Crne Gore – pa da kažemo idite dovraga: i vi političari bez mrve samostalne i suverene kičme, i ti narode bez mrve hrabrosti da opet gineš za slobodu, i ti autore ovog teksta koji realnije postojiš u tekstu negoli buntovan na ulici.
U mojim godinama deboto spoznajem da postoji usud koji je i prednost geografije.
Na skalama Savezne Skupštine, 5. oktobra 2000. g. – pozdravio sam se od ličnog učešća u istorijskim događajima, i odlučio da posad živim na moru. Tamo niko ne može ni na šta da utiče (iako nije lišen istorije), jer se vlast u Beogradu ne obara u Kotoru. To kako misli Kotor s rubne geografije može Beogradu da pomogne, ali u odsudnim trenucima, kada se pristupa Trojnom paktu, Natou, ili se kreće u rat protiv Rusije – odlučuje narod u Beogradu. Hoće li ustati, neće li ustati, neko u Novom Sadu, Nišu, Užicu… može da prelomi samo ako vidi šta čini vlast i puk u Beogradu.
Na ovom mjestu ne bi trebalo zamijeniti teze, i isto pretpostaviti da mogu biti u stanju stanovnici Podgourike. Ne mogu oni ništa.
Odluka da li će „Crna Gora postati punopravna članica Natoa“ donesena je 2017. na Cetinju. Mjesto za simbolično dizanje desne ruke uvis, sa dlanom prema tlu i skupljenim prstima, određeno je zbog simbolike: Cetinje je epicentar njegoševske Crne Gore, i tu je trebalo da padne. Opet.
Aktuelni no do strva obesmišljeni predsjednik Crne Gore Đukanović, čovjek čija je ideologija jednaka njegovom vlastitom interesu – oformio je kanda partijsku vojsku, takozvane (neo)komite, sastavljene od protuva s dna kace, ekstremista i srbomrzaca, koji bi, da faktor stran doda kap katalizatora, odista klali po Crnoj Gori i Boki.
Jer su ustaše.
Ko se god pita otkud to, i kako, da ni iz čega pokret komita nikne baš na Cetinju, treba da zna da je duhovna ekvilibristika ova: gdje god da su, kao što u Cetinjskom manastiru jesu, velike hrišćanske svetinje (ruka Svetog Jovana Krstitelja i čestica Časnog krsta, sa ikonom Bogorodice Filermske koju su komunisti akvistali pa se nalazi u Istorijskom muzeju), tu mora da je i đavolja protivteža oličena u gomili crnogorskih orki (i rodno ravnopravnih orkinja), ostrašćenog taloga, bez mrve vjere, koji drže da je prokletstvu predat onaj raspop Miraš, nekakovi crnogorski mitropolit. Pozivajući na ljubav i pomirenje u Crnoj Gori, ne samo da fraziraju do konca skale nego potkazuju vlastitu inteligenciju.
Bogu hvala pa je na blokiranom Cetinju, makar i iz Nato helikoptera sišavši, vladika Joanikije, 5. septembra 2021. G., na svečanosti bez političara i diplomata, u Cetinjskom manastiru ustoličen u mitropolita crnogorsko-primorskog, ne rukom Njegove svetosti patrijarha srpskog Porfirija, koji je ljubio ruku papi, nego blagodaću Duha svetog.
Aksios.
Da li je ovo, u razvaljenoj zemlji, dobar znak?
Svakako. Ostaci bivšeg režima upregli su sve snage da mitropolit Joanikije odustane od ustoličenja na najlogičnijem i predodređenom mu mjestu, na Cetinju. Da se ustoličenje nije dogodio na baš Cetinju, Đukanovićeve pristaše dobile bi krile, i realno osjetile možda finalnu pobjedu u bici za pretvorbu Srpske pravoslavne crkve u Pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori.
Ovako, sa sve fotografijama perjanica bivšeg režima uslikanih kako „u prijestolnici“ begaju od suzavca, moraju da podviju rep.
No ipak ti koji su deboto podvili rep, znaju: Crna je Gora u Natou. Crna je Gora ipak u vražjem kolu. Đukanovićev se režim za milion afera prodao da uđe, pa sad Montenegro sve i da hoće, ne može da izađe iz toga kola.
Ustoličenje mitropolita Joanikija, Bogu hvala, jeste velika pobjeda, i možda kruna svih crnogorskih i bokeljskih litija, ali nikako nije trenutak za opuštanje.
Uvijek bude tama poslije vatrometa.
Zašto?
Zato što rat protiv Srpske pravoslavne crkve nikada neće prestati. U ratu protiv pravoslavlja možda je neka bitka i dobijena, ali rat nije prestao, niti će prestati.
Rimokatolicizam, protestantizam i ateizam, kaže Aleksandar Kalomiros, na istom su nivou. Oni su izdanci istog mentaliteta. Sva tri su filozofski sistemi, izdanci racionalizma. Pravoslavlje je na potpuno drugom nivou. Pravoslavci imaju drugi mentalitet. Oni smatraju filozofiju ćorsokakom koji nikada nije vodio čovjeka ka izvijesnosti, istini i znanju. Znanje je viđenje Boga. Istina nije niz objašnjenja nego Bog lično.
Kako je došlo do toga da današnji zapadni svijet ratuje protiv istine?
Ako je 18. vijek značio bunt protiv crkve i rimskog pape, ako je 19. vijek značio bunt protiv Boga, a 20. vijek predstavljao otvoreni savez sa đavolom, to će reći da 21. vijek traži dobrovoljno sjedinjavanje s najvećim neprijateljem ljudskog roda.
Ne znam do čega drži čitalac, građanin, seljak, svejedno, ali meni je do slobode.
Za čije bih babe zdravlje ja sa đavolom tikve sadio? Ne samo zato što sam 78 dana proveo pod Nato bombama nego zato što sam usvojio Gorski vijenac, ja držim do slobode.
Kao Primorac od MDCXCIV, baštinim iskustvo da se pod okupacijama može biti – vjekovima. Time mi je lakše nego nekom neiskusnom Cetinjaninu, Podgoričaninu, ili Beograđaninu. Naučen sam da kao sjeme u pustinji čekam kap vode da bih jednom u sto godina, ili u tristo, ponovo nikao bez veriga na nogama.
Na Zapadu, koji cunamijem ideoloških iznutrica zapljuskuje naše napaćene, korumpirane i fatalno neobrazovane geografije, sloboda se kao riječ ne pominje uopšte. Drže da im je sloboda jednaka imetku, pri čemu niko, premda bankama duguju ohoho – ne pominje duhovnu slobodu.
Za razliku od osjećanja da je sloboda u formuli OD (mahom od deset Božijih zapovijesti, što znači da je dozvoljeno raditi sve, strano i nastrano), naš civilizacijski krug vjeruje u formulu ZA: u slobodu za slobodu.
Između posthrišćanskog Zapada i pravoslavnog istoka, kako to definiše Putin, ne postoji više ideoloških razlika, već kulturno-logičkih. Da je Staljin imao atomsku bombu 1942, možda bi je bacio na Hitlerovu Njemačku, jer se radilo o opstanku sovjetske države, ali je sigurno ne bi bacio na poraženu Njemačku, 1945. Amerikancima nije smetalo da 1945. pak bace atomsku bombu na poraženi Japan.
Zapad sada baca bombe na sve strane, i finansira ih bezvrijednim papirčinama na kojima piše – dolar. Za djelić djelića te sume na barikadama od gumah, da niko ko je Srbin ne smije ući u rodonačelno crnogorsko Cetinje, komite i komitkinje ručali su 4. i 5. septembra svoje sendviče. A onda, kad su došli bageri, pobacali su barjake (!), državne zastave u koje se kunu jer su im fetiš, i utekli. Ka miši.

Programski format Svetionika jeste da bljeska s upravo bokokotorske nulte nadmorske. S jedine geografije na svijetu na kojoj naš narod i dalje živi uz more