Svetionik – Tri države za tri dana

Odlučio sam da se kolima otisnem iz Herceg Novog preko mahom Republike Srpske (put nakratko vodi i kroz Federaciju BiH) do Beograda, i da se, zbog neispeglanih korona pravila po kojima u jednu državu možeš ući, ali u drugu isto tako tvoju ne možeš bez PCR testa… vratim u Herceg Novi preko Crne Gore, okolo–naokolo, kuda mi je em teže, em dalje, em skuplje

S Primorja na kome je – iako s velikim znakom pitanja iznad svih obalnih glava – predsezona ipak počela, otisnuo sam se kolima kletim jednim povodom, na put dugačak 1.100 kilometara, kroz čak tri države.

Države?

Pošalice s prostorom, prije bih rekao, gdje stanuje pola naroda koji vjeruje da država postoji zaista, bezbeli i naravno – i gdje živi polovina stanovnika koji samo žele da se sklone takvoj državi sa oka, da ih samo ne bi kaznila, dodatno oporezovala, našla u prestupu, lažno optužila, ili opteretila megatonama novih kazni zato što kolektivno ne ljube u dugine boje opiturano LGBT dupe, ili što, ako smo muškarci, zapadamo vo iskušenije da ženu koja nam se dopada, ako smo u snazi i bez burme na ruci, gledamo u oči duže od sedam sekundi.

Odlučio sam, dakle, da se kolima otisnem iz Herceg Novog preko mahom Republike Srpske (put nakratko vodi i kroz Federaciju BiH) do Beograda, i da se, zbog neispeglanih korona pravila po kojima u jednu državu možeš ući, ali u drugu isto tako tvoju ne možeš bez PCR testa… vratim u Herceg Novi preko Crne Gore, okolo-naokolo, kuda mi je em teže, em dalje, em skuplje. [restrict]

Put od nulte nadmorske doveo me je do granične i carinske kote koja ne bi trebalo da postoji uopšte, gdje je za desetak stepeni Celzijusa bilo hladnije nego prije dvadesetak minuta na obali.  Koji kilometar dalje, unutar Republike Srpske, vidi se more, ali i paradoks: Republika Srpska je jedina geografija na svijetu koja vidi more, ali na njega ne izlazi. Istina, izlazi, ali samo po crkvenom šematizmu: Eparhija zahumsko-hercegovačka ima izlaz na more – u zalivskoj Sutorini.

Vidio sam kako u rezervoaru imam benzina još, pa se nisam tankovao u Trebinju, idiličnom gradu koji polako no sigurno (jer je imao sreću da ga kao plodnu i vodom punu oazu omeđenu hercegovačkim kršem osmisli urbanistički znalac) – diže cijene zbog čestih Hercegnovljana, i više, zbog i te kako platežnih Dubrovčana. Rezervoar sam napunio u Višegradu, po skoro 30% nižoj cijeni negoli što bih to mogao u Crnoj Gori ili Srbiji, sram ih obje bilo. 

Rutom Herceg Novi – Beograd preko Republike Srpske nisam vozio godinu i po, zbog korone, te me iznenadilo koliko je put od Bileće do Goražda u međuvremenu propao. Ali nije samo sve gori put dokazivao gdje se svuda širom razapelo siromaštvo, koliko na dionici koja nakratko prolazi kroz Federaciju, gdje putnik uvijek, ja l’ tu, ja l’ tamo, mora da naleti na uniformisanog drumskog haračliju.

Pod uslovima na kojima je moje oko iščitalo parametre da se tuda bez ikakve opasnosti može 60 na sat, neki je bosanskohercegovački umozritelnik, Alah pamti kad, postavio znak ograničenja brzine na 30 km/h, što je za vozača brzina puža. U Beogradu se i u špicu hita 80 km/h po najfrekventnijim saobraćajnicama tokom zelenog talasa, ali u vilajetima onim udaljenim, ne samo bosanskim, vozač mora da pazi da mu iz buša ne iskoči uniformisano lice i kaže da mora da plati boga oca. Budući „da me snimila kamera“, prijetila mi je kazna „zabrane saobraćanja motornim vozilom u trajanju od 30 dana“, ali pošto sam, najljubaznije moguće, uporno odbijao da u takav rasplet povjerujem do konca, bosanskohercegovački je policajac predložio (jer ja ne bih nikad): Ajde, može li nešto za kafu?

Poskočio sam presrećan, kako ne može!, evo ti, bitango jedna potkupiva, što sam kazao u sebi, 10 evra, i mnogo ti hvala što me nisi odrao kao Musa jarca.

Odavno se na put dug 550 km u jednom smeru nisam otisnuo u prvoj dekadi juna, kada je proljeće u zenitu. Tvorac je opet pucnuo prstima, biljke su procvjetale i mnoge voćke dale ukusnog i genetski nemodifikovanog ploda.

Kao i u doba Austrije, Bosna je puna kvalitetnog drveta. Srbija je mjestimice nalik Toskani. Po svemu se vidi da zemlja koja ne napreduje – nazaduje, jer stoji neobrađena, osjeća se energija trpljenja, umjesto energije promjena.

Beograd se najmanje mijenja u centru, iako se u centru donose odluke o najvećim promjenama. Ljudi su ljubazni, uprkos svemu. Omladina izgleda pristojno. Sve je jeftinije nego na Primorju, ali zbir mnogih jeftinoća život u ukupnom zbiru čini skupljim. Pitao sam taksistu kad je završio razgovor, da li je to s druge strane bila njegova supruga? Iznenađeno me pitao kako sam pretpostavio da je supruga, jer se po razgovoru zaista nije moglo saznati u kom su taksista i sagovornik odnosu. Čudo je nauka o znaku. Rekao sam kako sam ustanovio lako, jer se, kad je telefon zazvonio, na displeju pojavio tekst: O, neee!

Obavio sam posao zbog kog sam došao samo na dan. Vidio tasta i taštu, kako su bolje otkako su dobili unuku. Popio rakiju kleku sa Mokre gore. Gostovao na Helmkastu, i predstavio knjigu „Dogodine na moru“ (Cetena mundi) – zbirku angažovanih tekstova pisanih uglavnom za „Pečat“. Deset hiljada pregleda samo prvog dana. Temperatura uveče, ne od korone nego od iscrpljenosti. Prošetao sam od Terazija do Slavije, i po ko zna koji put ustanovio da je Bog najbolji vajar. Za neke bi djevojke Moravci rekli da su lepe ki boginje. U moći je svakog proljeća da na svijet izda nove ljepote. Između dva mlada godišnja doba otvore se mnogi pupoljci. Slovenci imaju sjajnu riječ za proljeće – pomlad, i sjetnu pjesmu Ota Pestnera, „vrača se pomlad, a življenje ne“, u značenju: ponovo dolazi proljeće, ali se mi ne podmlađujemo. Pitao sam onomad oca da li bi se vratio u mladost? Rekao je, ne. Život je, premda lijep, veoma težak, i treba da se doživi i proživi samo jednom.

Tako je pravedno.

Supruga i ja godinama imamo problem gdje da se na povratku u Boku Kotorsku odmorimo, da pojedemo nešto što bi bilo ukusno, ali da nam se u kolima ne prispava, jer je umor na duge staze veći neprijatelj od brzine. Godinama smo nakon što bismo prošli Užice, u vrijeme ručka, pronalazili restorane u Mačkatu i oko njega koji su svi bili sjajni u jednom: imali su odlično jagnjeće pečenje, ali, avaj, nikad uz to i dobre priloge. Mi odavno živimo inverzno, na način da nam je povrće glavno jelo, a meso prilog, što na Zlatiboru i Tari još nije prepoznato kao koncept.

No pošto smo ovoga puta, kao i prije mjesec, morali preko Crne Gore, u Novoj smo Varoši pitali gdje se to, a da je pored magistrale, može pojesti štogod kršteno, pa nam je preporučen restoran u kome činodejstvuju konobari Nebojša i Miroslav. Pitao sam konobara Nebojšu kakav im je pasulj, od jedan do pet, jer smo saznali da ga zbog lokalnih muslimana kuvaju uvijek posno, a kasnije – ko šta želi, kobasicu ili malu pljeskavicu. Taj nam je podatak uzdigao obrve, jer počesto putujemo srijedom i petkom. Nebojša je ocijenio pasulj čistom peticom, u što smo se uvjerili prošle sedmice kada je činodejstvovao pak Miroslav, koji je pred nas iznio, u glinenim posudama, najbolji pasulj koji smo pojeli u nekom restoranu imaće tome 10 godina.

Dvoumio sam se da li da skrenem prema manastiru Mileševa, da se opet poklonimo ruci Svetog Save i Belom anđelu, ali su me umor i energija koja se kovitlala oko tamošnjeg vladike Atanasija uputili dalje, ka granici koja ne bi trebalo da postoji, a postoji, ka granici Srbije i Crne Gore.

Pazimo.

Na graničnom prelazu Jabuka kreće jedan od mogućih portreta Crne Gore nakon litija, a nakon smjene vlasti na izborima od 30. avgusta prošle godine.

Dok nam gleda dokumenta, granični policajac kolegi u kabini veličine oka kaže – čujem – „pušti ti to, ja sam na pobjedničku stranu“. Iz konteksta shvatam da je ovaj policajac za državu Crnu Goru svakako spreman, ipak Srbin. Što ne mora da znači ništa. Dok gleda dokumenta, čitam s plakata šta se sve smije, a šta se sve ne smije unijeti u jednu od najmlađih država Evrope. Na putu za Beograd, kupio sam kod Dostane na Mokroj gori tri litre kleke, jednu dao tastu, a sa ostale dvije u gepeku, računam da nisam u prekršaju. Mada, s tim mladim državama nikad se ne zna. Neko vam ubaci krišom deset knjiga „Dogodine na moru“ i – op!, šta je sad pa ovo, majkoviću!?, pardon, Maloviću?!

Nego su naš puštili, kako glasi granični glagol, a onda je krenula jebada po oštrom šoderu koji samo tako jede gume – narednih nekoliko desetina kilometara.

Narednih nekoliko desetina kilometara!

Da me sad neko samopotplati, kao što se samopotplatio onaj bosanskohercegovački policajac s početka teksta, ne bih mogao da objasnim s kakvim nesposobnjakovićima mi imamo posla.

Dakle, Crna je Gora dobila novu vlast 30. avgusta 2020, kad je vapila za daškom sezone, a sada kada je evidentno da su u sumnjivim demokratijama izbori gubljenje vremena – nova vlast ne žuri da poveže nas s nama, nego „rokom do oktobra 2021“ kazuje kako će prelazak svakog automobila na putu od Srbije prema moru, posebno prema Herceg Novom, biti pravi pakao.

Čekati u kolima na suncu satima u julu i avgustu, posebno ako su u kolima djeca, nije nešto što bih preporučio sunarodnicima. Čak i ako koga Bog pogleda, pa prođe carinski punkt brzo, čekaju ga desetine kilometara – ne makadama – nego oštrog šodera, gdje koncentracija vozaču popušta samo da ne bi gumom nagazio na šiljak koji može da mu probuši više guma od jedne.

Tako Crna Gora, nakon tzv. promjena, koitira sa Bokom Kotorskom, od koje živi. Najkraći put od Beograda do Herceg Novog, odbacimo li, zbog PCR testova opciju preko Republike Srpske, ostaće cijelog ljeta neuralgična tačka i politička sramota.

Na Durmitoru i usred juna ima snijega. To je, bez sve šale, definicija planine. Oko vidi krave i ovce, što je uvijek dobro. Oko vidi kako se turizam na planini širi, drvenim bungalovima i hotelima, i kako cijene rastu. Supruga želi da „jednom u životu boravi na planini“ i ja sam svjestan da će posljednja biti moja, jer sam muško, i da će glasiti, „da, draga“, ali nisam fan planine, jer sam Primorac.

Umrijeću, žedan mora. Na putu dugom 1.100 km za samo tri dana počele su oči da mi se sklapaju.

Utoliko, Bog je popalio zvijezde po nebu.

Bilo je čudesno gledati, koji sat kasnije, sazvježđa nad Zalivom, u trenutku kada se u pogledu konačno našlo more.

Boka Kotorska postala je vremenom veliki grad, spojen svjetlostima, Kotora, Perasta, Risna, potom Tivta i Herceg Novog, tako da se odozgo, iz Crnogorcima omiljenog rakursa, ogleda kao jedna gorskom umu neshvatljiva i neodoljiva geografija. [/restrict]

Programski format Svetionika jeste da bljeska s upravo bokokotorske nulte nadmorske. S jedine geografije na svijetu na kojoj naš narod i dalje živi uz more