Svetionik – Sir ima miris

Gle. Iako je u srpskom jeziku slijep onaj koji ne vidi, a gluv onaj koji ne čuje, na našem maternjem jeziku ne postoji izraz za onoga ko ne osjeća miris. Ni u mnogim stranim jezicima nema izraza za onoga koji „ne čuje“ mirise

Od oca sam naučio da je uvijek dobro imati bokun sira u kući, da ne ulazim u to koje je jestivosti – sem ulja, soli, šećera i vina – takođe uputno uvijek imati u frižideru, ili van njega…
Odmalena sam dakle imao u optici kolutove sira, i spoznao koliki gušt predstavlja oplemeniti ručak na koncu, ili tokom ručka – ubacivanjem, recimo, kockica tvrdog sira u pjat pušeće čorbe.
Moj otac i danas završava svaki objed kriškom sira, bez obzira da li se prije toga sit najeo jeftinih priganih sarduna ili pak pečene jaretine.
Za razliku od oca koji je sazrio u socijalizmu jugoslovenskog tipa pa ne zna za post (što i nije neko opravdanje), ja sam u punu zrelost ušao 1999. u Beogradu, pod bombama. Od tada svake godine sanjam sir – pola godine. To će reći da kad se čovjek rukovodi pravilima pravoslavnog posta, ne jede ništa što bi bilo životinjskog porijekla (meso, sir, jaja; osim ribe i školjki) – tokom šest mjeseci.
Moj se otac na ovakva kazivanja smije ustima punim porculanskih zuba, te kazuje kako nije grijeh u usta nego iz usta, što mi je uvijek milo da čujem, prepričavam Bokeljima, jer je moj otac – kao najstariji aktivni zalivski berberin – glas naroda, i što on kaže, u vezi s izborima, NATO-om, moralom, ekologijom, turistima, svjetskim silama, muškarcima i ženama, djeci i odraslima – vox populi. Kao što je onomad Dobrica Ćosić na pitanje novinara kako je glasala Srbija pozvao svoga brata u Veliku Drenovu i saznao da je brat glasao za Miloševića, što će reći i da je Srbija – tako ja od oca vidim kako diše Boka Kotorska sa Crnom Gorom i Srbijom. Čovjek koji je brijao Andrića, a u pojedinim familijama šišao čak petu generaciju, svega se nagledao i naslušao u preko 60 godina staža. Ne kaže se stoga uzalud da su frizerske butige preteče agencija za istraživanje javnog mnjenja.
Moj otac nikad nije čitao Pavića, pa i ne zna za spekulaciju po kojoj se kvalitetne misli počesto tvore od samo tri elementa, bilo da se radi o siru-hljebu-vinu, bilo da se radi o siru-hljebu-maslinama.
Da priča bude do kraja zanimljiva valja kazati kako moj otac ne može da čuje miris.
Otkako je deboto ostario, sve češće pita, kada je sve brojnija familija za ručkom, da li lijepo miriše to što je već za stolom? Uvijek pofermavam, i kažem da miriše izuzetno, pa ocu bude milo.
Gle. Iako je u srpskom jeziku slijep onaj koji ne vidi, a gluv onaj koji ne čuje, na našem maternjem jeziku ne postoji izraz za onoga ko ne osjeća miris.
Ni u mnogim stranim jezicima nema izraza za onoga koji „ne čuje“ mirise.
Biće da je to Bog kastigao moga oca što jede sir i srijedom i petkom i tokom četiri godišnja posta.
Pred kraj, pročitajmo i rečenice koje će priču uvezati u cjelinu…
Ana nabra par banana. Idu ljudi. Evo love. U Rimu umiru. Anja sebe sanja. E, sine, ženi se! Evo sada sove. Ana voda Radovana, Ana voli Milovana…
Sve su to palindromi, tj. igre riječi u kojima se čitanjem obrnutim redom dobija isto značenje kao i čitanjem slijeva nadesno.
Šta na kraju obalne storije o ocu i siru i postu i svemu između redova reći?
Sir ima miris.
To mi je omiljeni palindrom.

Programski format Svetionika jeste da bljeska s upravo bokokotorske nulte nadmorske. S jedine geografije na svijetu na kojoj naš narod i dalje živi uz more