Otac Atanasije

Episkop Atanasije Jevtić (1938–2021)

Piše Darko Ristov Đogo

Liturg koji pravi neprekidnu buku, istoričar kojem je rat u kome je mogao glavu izgubiti – biblijska stvarnost, a biblijska stvarnost – život radi koga se živi. Čovjek koji je cijelim bićem volio svaki kamen svake srpske zemlje

Zapamtio sam to ime: mnogo šta naše je te ratne 1993. izazivalo čuđenje kod stranih gostiju, ali se delegacija intelektualaca (onih rijetkih koji su bili na našoj strani) vratila iz Hercegovine puna utisaka: zadobio ih je „otac Atanasije“. I tako je živo prepričavan susret s episkopom hercegovačkim: razgovor se vodi tu, u paljanskoj ratnoj kafani, u kojoj se u isto vrijeme sreću Danijel Šifer, Nikola Koljević, Risto Đogo, umorni oficiri Vojske Republike Srpske, ali i vojnici u pratnji.

KAD IH ZAVOLIŠ, RAZUMIJEĆEŠ IH Dok je stranim gostima sve ovo čudnovata manifestacija fenomena rata, uvid u granične egzistencijalne situacije i la condition humaine, za ove druge, makar i sami bili profesori, rat je neprekidna briga za bližnje i one dalje – jer u ratu svi su ti bližnji, svi prognani iz jednog svijeta u drugi. I jedne i druge opčinjava, i jednima i drugima se svojim čini, a niti jedni niti drugi nisu u stanju sasvim da ga shvate – iako govori i francuski i svoj srpski jezik – oca Atanasija. „Ko je otac Atanasije?“, pitam oca u dikensovskoj prostoriji koja nam je tada služila kao „naš dom“. „To je najučeniji i najumniji čovjek koga poznajem“, odgovara otac. Mnogo kasnije sam saznao da su mu poštovanje i ljubav bili uzvraćeni.
S „ocem Atanasijem“ sam se susreo vrlo brzo, kroz pisanu riječ: u očevoj (danas mojoj) biblioteci nalazi se „Srpski zavičaj“ – na koricama car Lazar, i ime autora: Atanasije Jevtić. Priština 1993. Unutra: tajne Carstva Božijeg. Ne moraš da ih razumiješ da bi počeo da ih voliš. Jer kada ih zavoliš, razumijećeš ih. U to vrijeme on već zajedno sa svega nekoliko ljudi (mitropolitom Amfilohijem, mitropolitom Nikolajem, Vojislavom Maksimovićem s kojim se neprekidno prepire – jer kako bi se drugačije uopšte mogle osnivati naše visoke škole?) osniva Duhovnu akademiju, današnji Bogoslovski fakultet Sv. Vasilija Ostroškog.

ONI NE PREDAJU, ONI SE PREDAJU Predavanje: tek slušajući Amfilohija i Atanasija čovjek poima zašto se susret profesora i studenta zove tako. Oni ne predaju – oni se predaju, cijeli i bez ostatka. I dok morački bogoumnik govori mistički odmjereno i duboko, „pogruženo u tajnu“, kako kazuje za Palamu i Novog Bogoslova, vladika Atanasije opet ne oživljava crkvenu istoriju i Sveto pismo već živi: mi ne slušamo o Justinijanu, caru, pjesniku, bogoslovu – mi smo svi kod Justinijana na dvoru, podižemo Hram Premudrosti Božije, svjedočimo halkidonski dogmat, i samo nas povremeni ekskursi u kojima se ton dodatno povisuje a unošenje sebe dostiže granice ekstatičnog – ekskursi satkani od paralela sa sadašnjošću – vraćaju u vrijeme i prostor u kome zaista postojimo. S Ignjatijem Bogonoscem krećemo na put iz Antiohije ka rimskom koloseumu, gdje će nas pojesti lavovi, kao „pšenicu, na prinos Gospodu“. Vladika nam nije vodič. On je Ignjatije. Mi: njegova pratnja, Crkva antiohijska i sve crkve kojima šalje poslanice. I opet: „ovdje“ nas samo povremeno vraća podsjećanje da je ondašnji Rim bio „nepobediv“ („pa gde je sada on, deco, a!?“) koliko i „NATO zveri danas“ („proći će svačija sila, samo Hristos, Snaga, Dinamis Očeva neće, deco, upamtite to!).
Tvrdoš. On: od fudbala do kosira, od liturgije do večere, s njim nikad ne znaš na čemu si. Ne da ti da ga voliš sentimentalno, lako, kako se vole ljudi koji se trude da ih zavolimo – ko može voljeti čovjeka koji te gotovo neprekidno grdi? Ne da ti da ga ne voliš i omrzneš – kako možeš nekoga ko brine o tebi, ko te neprekidno uči, ko je spreman da ti da sve što ima i zna i jeste? Mitropolit i on uvijek igraju pingponga s našom mladalačkom pretencioznošću: kada mi, mladi studenti, želimo da i sami postanemo „ave“, da započnemo svoje žitije prepodobnoga zauzimanjem pozicije kod velikoga Ave, oni nas šalju jedan do drugoga („ajde, blago meni, kod Atanasija malo otiđite u Tvrdoš, pa ako tamo izdržite – a moračke mu se oči smiju! – dođite meni!“ – „ajde ti mali kod Starca Amfilohija – on ti je od mene stariji!“ – i to čitav jedan dan!). Pa, opet, kada smo Jelena, Evgenije u njenom stomaku i ja pošli kod njega u julu 2009. godine na blagoslov, raznježio se sasvim. Kaže: „Da znaš: kada se oženiš, napola nisi svoj! A kada ti se dijete rodi, sasvim nisi svoj!“ Tek kasnije sam pomalo razumijevao potresno tačnu dvosmislenost ovoga „ne biti svoj“. On – kao otac mnogima – nikada zato i nije mogao biti svoj. Bio je svih nas.

U NEBESKOJ SRBIJICI Uvijek na granici svjetova, ali nikada graničar već uvijek hristoliki sabiratelj, srpski episkop čijem su se umu divili Jelini, hrapavi protopsalt na svim znanim i neznanim jezicima. Liturg koji pravi neprekidnu buku, istoričar kojem je rat u kome je mogao glavu izgubiti – biblijska stvarnost, a biblijska stvarnost – život radi koga se živi. Čovjek koji nijednu vlast nije podnosio (dijelio ih je na one koje su nesposobne za bilo šta i one koje su spremne za izdaju – prve bi još i kako tolerisao, s drugima se neprekidno prepirao). Čovjek koji je cijelim bićem volio svaki kamen svake srpske zemlje. I sada je negdje tamo, u nebeskoj Srbijici. Vuče za uši đakone, a umjesto zagrljaja svima koje voli – valjda i na nebesima ima torbi, bar da ti knjige stanu! – on upućuje prekore manijakalnog erosa Božijeg – „ostavi tu zobnicu tamo!“ Piše neku Patrologiju, sve razgovarajući s Ocima. Ionako su mu bili braća i rod rođeni dok je o njima pisao ovdje. Pa što da ne nastavi isto tako sada kada ih gleda licem k licu?
Položili smo ga. Pratili smo ga, od Trebinja do Tvrdoša. Bila je to prva litija u kojoj smo učestvovali nakon odbrane svetinja. Srce se steže dok prolaziš s njim tamo kuda si se znojio da bi išao njemu. Pa opet, ni sam ne znaš zašto, pjevao bi. „Ječam žnjela Kosovka Devojka.“
„Ili moji ili srpske vojske…“