Svetionik – Kako se piše Boka Kotorska

Pravopis srpskog jezika nalaže malo k: kotorska, dakle, da je Boka. Malo su tu od pomoći slični primjeri poput Novi Vinodolski, s Vinodolskim kao takođe prisvojnim pridjevom, ili: zašto ako može Kana Galilejska, ne može Boka Kotorska?

Prugastoplavi pravopis
Primorac se piše velikim slovom ako se misli na stanovnike određenog primorja, Boke Kotorske na primjer. Unutar rečenice piše se malim slovom ako označava stanovnika primorske oblasti uopšte.
Čas srpskog
– Profesore, rekli ste za Boku Kotorsku: „Zaliv okružen s tri strane morem kamena…“ Ne kaže li se na srpskom: S trima stranama okružen…?
– Zapravo bi tako trebalo da se kaže, da.
– Zašto onda niste rekli: S trima stranama okružen?
– Zato što ste vi posljednji klasični kadeti. Teško da se rečena vrsta srpskog više može da razumije. Što se Boke tiče, ona je, ako ćemo pravo, s četirma, a ne samo s trima stranama – omeđena. Što morem našeg kamena, što morem svjetskog mora.
Baškarić
Ova riječ postoji samo u Kotoru, pa i to u rijetkim ustima.
Porijeklom je romanizam a označava nekoliko stepenika iliti skalina, u mulu ili ponti, niz koje se lakše silazi do barke.
Ribe, ribe!
Viču vjekovima ribari duž vijugave obalne linije Boke Kotorske.
Jutrom, posebno: dok ulov još poskakuje u kašetama i zijeva škrgama.
To izvikivanje zvuči kao jedna ukusna riječ: RIBERIBEEE!…
Remućadur
Godinama je bio hercegnovski original.
Rijetki su znali kako se stvarno zvao taj remućadur koji je za nevelike pare gazdama iz kafana i kafića prenosio uz stepenice težak remuć – gajbe s pivom, pakovanja brašna do picerija, kao tuč teške knjige do gradske knjižare…
Volio je da popije kao i svaki oriđinal. Rakija, pivo, vino, i pelinkovac pretvarali su se tako u gorivo koje je iznutra izgaralo Bambu, znanog s tim imenom i među djecom – jer je i danju i noću, ljeti-zimi, po žaropeku i po kiši, odebljalim jezikom, u svakoj situaciji, umjesto: Dobar dan!, ili Pomaže Bog!, ponavljao jedinu svoju intelektualnu tekovinu: – Bum-bam balamba, bam-bam baramba! – sihovanu brzalicu, politički korektnu odrednicu, džoker-poštapalicu, mantru, s kojom se nije moglo da pogriješi ma u čijem uvu.
Mogao je da priča satima. Dok bi bilo goriva. A pričao je samo o tome kako je nedopustivo da ljudi ništa ne ostave iza sebe, trag da su postojali.
– A vidi mene! Bilo gde da se pojavim, bi-lo g-d-e!, svi znaju napamet moju tekovinu, moju rečenicu. Bum-bam balamba, bam-bam baramba!
U suve smokve!
Postoje neki izrazi kojima se, kao, pristojno psuje… Mnogi ih koriste a mali im broj zna porijeklo i značenje.
Englezi bi rekli: on the Earth!, u formi lagane psovke.
Idi u peršun, kaže se u Srba; na Primorju šalju u petrusin – u isti taj Petroselinum crispum iliti peršun…
Bokelji kažu i: Idi u suve smokve!
Kako se piše, Boka Kotorska ili Boka kotorska?
Dolazimo do ključnog pitanja, kako se na srpskom piše ime jednog od zvanično najljepših zaliva na svijetu?
Pravopis srpskog jezika nalaže malo k: kotorska, dakle, da je Boka.
Malo su tu od pomoći slični primjeri poput Novi Vinodolski, s Vinodolskim kao takođe prisvojnim pridjevom, ili: zašto ako može Kana Galilejska, ne može Boka Kotorska?
Prof. Klajn se ne slaže, te i on preporučuje pisanje malog k.
Argument za malo k leži u činjenici – kazuje mi prijateljica, Kotoranka, dr Stanka Janković Pivljanin – u tome što se ovdje ne radi o jednom naselju ili gradu već o oblasti. Pravopis počesto nije samo stvar konvencije nego je i bukvar prakse: oba velika slova u nekom toponimu označavala bi selo ili grad, a ako je druga riječ navedena malim slovom, tada nam se daje na znanje da se radi o regiji, ili planini, ili geografskoj naseljenoj oblasti, pa bi tako Crna Reka bilo naselje a Crna reka oblast ili manastir. I tome slično.
Rečenom obrazloženju nema mane, i svak ko nije Bokelj a htio bi da napiše puno ime Zaliva, usvojio bi obrazloženje jer je logično, Klajnom preporučeno i Pravopisom propisano.
Problem je samo u tome što se svega vijeka pisalo Boka Kotorska s velikim K. A Bokelji su osjetljivi na jednom tokom istorije dodijeljene im povlastice, pa bile one i pravopisne.
Valja podsjetiti da je Boka Kotorska hirovima istorije prelazila iz ovih u one imperijalne ruke, ali da je sve vrijeme zadržavala teško stečene povlastice.
Vjekovna je stara prava garantovala Mletačka republika. Bokelji nisu služili ničiju vojsku, niti ratovali van domova. Nosili su svoju nošnju i svoje oružje, a mogli su čak i da plove na stranim brodovima.
Kada je Austrougarska odlučila da prekrši dogovor, i Bokeljima oduzme povlastice da ne odlaze u vojsku, digli su se na oružje, pa je tako 1869. nastao prvi ustanak u velikoj Austrougarskoj carevini.
Dirati u privilegije nikad ne ostaje bez odgovora, te tako i kada je stečeno pravopisno pravo na pisanje Boke Kotorske u pitanju.
Aktuelni Pravopis srpskog jezika propisuje da se Herceg Novi, recimo, piše bez crtice, iako je prethodni Pravopis (Matica srpska, 1993) obrazlagao kako se sa crticom uvijek piše dvosložno ime čiji se prvi član nikad ne mijenja po padežima (npr. Herceg). Stari je pravopis bio logičan, a aktuelni je Pravopis ekonomičan: sada imamo Herceg Novi bez crtice.
No valja znati kako (i) pisci grade pravopisna pravila a ne samo oni koji jezik normiraju. Nakon deset književnih nagrada za djela u kojima se pominje Boka Kotorska, u geografiji u kojoj su ugroženi i srpski jezik i srpska književnost, sve i da hoću, ne mogu da odustanem od borbe za Boku Kotorsku. U izuzetak ja vjerujem. I u stečene pravopisne
povlastice.
Dr Stanka Janković Pivljanin kaže na kraju jedne od najargumentovanijih privatnih polemika u vezi s tim kako se piše Boka Kotorska: „Afirmisani je pisac nosilac određene ideje, pa kad napiše Boka Kotorska, za one koji poznaju Pravopis, znaju da time nije napravljena omaška već je, prosto, pisac odredio sopstveno i dao posebno značenje pojma za čiji se jezički status bori.“
Meni su u toj borbi potrebni saborci. Ako pisci mogu da utiču na pravopis, može i laička praksa. Pišimo Boka Kotorska, odbranimo stečene jezičke povlastice Primoraca koji i po prof. Klajnu i po Pravopisu imaju pravo na veliko slovo.

Programski format Svetionika jeste da bljeska s upravo bokokotorske nulte nadmorske. S jedine geografije na svijetu na kojoj naš narod i dalje živi uz more