Dejan Mirović – Laž na visokom nivou

Kako su predstavnici crnogorskog režima, koji su svoja akademska zvanja stekli u Beogradu, krenuli u obračun sa srpstvom u Crnoj Gori?

Umesto da se bave ozbiljnim optužbama OLAF-a, ili agencije EU koja se bori protiv međunarodnog krijumčarenja ili demantovanjem dugogodišnje negativne slike o režimu (dovoljno je samo pogledati članak „Forin afersa“ iz 2012) Milo Đukanović i njegovo okruženje u slobodno vreme, kao što smo videli, dele lekcije iz istorije i teologije. Mislim da bi im ipak korisnije bilo da nađu ubice novinara Duška Jovanovića (ubijenog 2004), napadače na uglednog novinara Gojka Raičevića (2015) ili da isplate odštetu Medojeviću za skandalozno hapšenje bez skidanja poslaničkog imuniteta krajem 2018 – kaže u razgovoru za „Pečat“ prof. dr Dejan Mirović, jedan od četvorice intelektualaca kojima je zabranjen ulazak u Crnu Goru.

Nedavno je ministar unutrašnjih poslova Crne Gore izjavio da zapravo ne postoji zabrana ulaska srpskim intelektualcima u ovu zemlju. Dakle, možete da odahnete, više niste bezbednosna pretnja ili, čini se, niste nikada ni bili… O kojoj vrsti nesporazuma je ovde reč?
Ministar Mevludin Nuhodžić ponovo obmanjuje javnost. U novembru 2018. pred kolegijumom Narodne skupštine na pitanje poslanika Miodraga Lekića odgovorio je da ne postoji zabrana za najvećeg živog srpskog pesnika Matiju Bećkovića, dvojicu uglednih istoričara Antića i Rakovića i moju malenkost. Samo mesec dana kasnije, 4. decembra, vraćen sam s graničnog prelaza Dobrakovo kada sam krenuo da posetim majku i brata u rodnom Ulcinju. Uručeno mi je rešenje na osnovu člana 8 Zakona o strancima prema kojem sam „državni neprijatelj“ Crne Gore (iako nikada nisam pozivao na nasilje i promenu ustavnog poretka). Devet meseci kasnije, nakon propale turističke sezone i pokušaja da se otme imovina SPC, kao i pada popularnosti DPS, ministar je ponovo pokušao da obmane javnost. Na pitanje poslanika Vučurovića odgovorio je da nema zabrane i da je nikada nije ni bilo. Tačnije, da je postojala samo za jedno lice na osnovu „procene“ ANB (očigledno je mislio na mene) i to „samo“ mesec dana, u periodu od 1. decembra do 1. janura 2019. Ako je tako, zašto mi je onda, posle toga, u februaru 2019, uručeno drugostepeno rešenje MUP-a br. UP II-264/18-425, koje je potpisala pomoćnik ministra Nuhodžića, prema kojem zabrana važi? Da li ministar uopšte zna da je drugostepeno upravno rešenje konačno, i da sada odlučuje Upravni sud u Podgorici pred kojim je najbolji advokat u Beogradu Ivan Ninić podneo u moje ime tužbu (pre 6 meseci) protiv MUP CG? Možda ministar misli da su sudske presude i upravna drugostepena rešenja ono što kaže njegov šef Milo Đukanović u trenucima kada treba kratkoročno prevariti turiste iz Srbije.
U pokušaju potiranja svega srpskog predstavnici crnogorskog režima idu dotle da tvrde da crnogorska državnost nema nikakve veze sa svetosavljem. Koliko su opasne ovakve izjave, čak i ako iza njih stoji direktor policije koga terete za plagijat svih naučnih radova koje je potpisao?
Izjavu novog i samoproglašenog eksperta za teologiju i istoriju, direktora policije Veselina Veljovića, treba posmatrati u kontekstu sličnih naučnih „otkrića“ njegovog šefa, premijera Markovića i njegovog bivšeg predsednika Vujanovića (čiji je savetnik bio). Zajedničko za njih trojicu je što su svoja akademska zvanja stekli u Srbiji. Zato se postavlja logično pitanje, zašto nisu svoje teze o Nemanjićima, zabrani SPC da se izjašnjava o Zakonu o slobodi veroispovesti jer nije za EU i NATO (Marković) i oduzimanju imovine SPC jer upis u katastar ne znači ništa (Vujanović) prezentirali pred profesorima Pravnog fakulteta, Fakulteta za bezbednost i Vojne akademije? To bi bila prava „intelektualna hrabrost“ ove trojice. Ovako deluje da su samo iz karijernih i oportunističkih razloga ispunjavali nečiji nalog kada su davali takva „tumačenja“. Da li je to bio nalog njihovog šefa Đukanovića i njegovog okruženja, koje je očigledno u delirijumu nakon neuspelog pokušaja da se dobije tomos od carigradskog patrijarha, ili novih mentora iz južnog krila NATO-a, možda i starih prijatelja sa Zapada, srbofoba i ratnih zločinaca poput Tonija Blera, koga i Beogradu nakon 2012. vlast doživljava kao prijatelja i savetnika, teško je proceniti. Meni se čini da ima od svega pomalo.
Autor ste prve i zapažene pravne analize Predloga zakona o slobodi veroispovesti, kojim se legalizuje otimanje imovine SPC u Crnoj Gori. Da li mišljenje Venecijanske komisije ostavlja mesta za likovanje bilo koje strane u sporu?
Mišljenje Venecijanske komisije neodoljivo me podseća na nalaz haškog veštaka Oberšala sa Univerziteta Nort Karolina. Radeći kao deo velikog tima odbrane u Haškom tribunalu, od oko 30 ljudi, u kojem su se posebno istakli, pored drugih poštenih i vrednih, Jadranko Vuković, Marina Raguš i pokojni Tasić (vrsni pravnik koji se vratio iz Francuske da pomogne odbrani), nagledao sam se sofisterija i pravne akrobatike. U tom kontekstu su i stavovi Venecijanske komisije o navodno 30 odsto pravoslavaca u Crnoj Gori koji podržavaju odioznog sektaša Miraša Dedeića ili o „srpskoj“ aneksiji 1918. i „ustavnoj“ autokefalnosti. S druge strane, autori mišljenja, profesori iz Holandije i Belgije, upadljivo prećutkuju savesnu državinu SPC u Crnoj Gori koja traje najmanje od 1918. godine (tačnije vekovima) i činjenicu da su upravo njihove države Belgija i Holandija, kao članice Društva naroda, priznale Kraljevinu SHS 1918. bez pominjanja nekakve „aneksije“ crkve i države. Toliko o njihovoj nepristrasnosti.
Koji je put od usvajanja ovog zakona do kroatizacije i unijaćenja Crnogoraca?
Za taj „put“ je najzaslužniji Josip Broz i zato mislim da je bilo pošteno od strane vlasti u Podgorici što su mu podigli spomenik kontinuiteta u Podgorici u istom periodu kada su i nama četvorici uveli zabranu ulaska. Za neki drugi put znam čitajući o precima iz Starokuča.
Nepoštovanje odredaba pomenutog zakona, najavljuju iz Crne Gore, biće strogo sankcionisano. Da li bi ovakve mere mogle biti uvod u građanski rat?
Uveren sam (i nadam se) da građanskog rata neće biti. Principijelan i hrabar stav mitropolita Amfilohija i episkopa Joanikija vidim kao poziv na hrišćanski i pasivan otpor. Veliki skup ispred Hrama u Podgorici je pokazao da bi u njemu, pored Srba, učestvovali i pravoslavni Crnogorci koji su vernici SPC i nisu srbofobi kao Đukanović i njegova družina. Mislim da ta činjenica nije za potcenjivanje i da vlasti u Podgorici to znaju. Dodao bih i da je mitropolit na udaru vlasti u Beogradu i Podgorici i kao egzarh Pećkog trona, jer se suprotstavlja „podeli“ KiM ili predaji Pećke patrijaršije, Dečana i Gračanice Prištini na 800 godina od autokefalnosti SPC.
Najnovije istraživanje Centra za demokratiju i ljudska prava, koji slovi za blizak interesima vladajućeg režima, pokazalo je da većina građana Crne Gore smatra da država ide pogrešnim putem. Gde treba tražiti razloge nepoverenja građana u Skupštinu, Vladu i predsednika Crne Gore?
Svedočenje bivšeg dvorskog bankara Duška Kneževića pokazalo je pravu prirodu režima u Podgorici. Nakon toga je usledio pokušaj otimanja imovine SPC i loša turistička sezona. Moram priznati da ne razumem rezon režima u Podgorici koji uvodi sankcije Rusiji i vodi srbofobnu kampanju jer iz te dve zemlje dolazi najviše gostiju.
Da li je činjenica da vladajuća Demokratska stranka uživa tek 34 odsto podrške građana uvod u veliki politički poraz Mila Đukanovića?
To je pravo pitanje za opoziciju u Crnoj Gori. Kada su bili složni kao u vreme predsedničkih izbora 2013. i parlamentarnih 2016, oni su defakto dobijali izbore. Manipulacije na dan održavanja izbora u opštini Rožaje 2013. i „državni udar“ iz 2016. tu činjenicu ne mogu da sakriju.
Koliko je desrbizacija Crne Gore koncept tamošnjih vlast a koliko vrednosni stav položen u temelje moderne evroatlantske geopolitike?
Ona ima elemente oba faktora koje ste pomenuli. Dodao bih samo da ona nije moguća bez posebnog ili privilegovanog odnosa koji prema čoveku poput Đukanovića neguje Beograd. U tom kontekstu posmatram pevanje ministra inostranih poslova Srbije u Budvi uoči izricanja presude Mandiću, Kneževiću i devet srpskih državljana, slikanje srpskog predsednika sa Đukanovićem u Tirani na dan presude i ćutanje Saveza za Srbiju povodom Zakona o slobodi veroispovesti.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *