Svetionik – Sex on the Beach

Države koje ne stimulišu biznis, nego ga ometaju korupcijom, nalikuju debelim i ružnim koji bi da se pare s mladima i lijepima. Što počesto i čine, no sa saznanjem da u tom paketu ljubavi nema. Pa su sve pare – džaba. To je slika ružne Srbije i Crne Gore, lijepe i podatne samo imućnima

Da je najbolji vajar ipak Bog, vidi se pod upeklim suncem ljeti na plaži.
Zajedljivci bi upitali da li je Bog vajao i ljude poput Igoovog Kvazimoda ili Umberto Ekovog Salvatorea, dvije tragične muške rugobe?
A bilo bi i onih koji bi upitali da li je Mikelanđelov David muška ljepota nad ljepotama ili je pak demon zarobljen u skladno vajanom mermeru?
Dučić je utvrdio kako se misao o Bogu začela ili u pustinji ili na morskoj pučini. Misao o grijehu konektuje se s vragom svaki put kada oko opazi kako Bogom vajana umjetnost živa ulazi u vodu. Muška i ženska.
I kao što svaki pokvareni sat dvaput dnevno prolazi kroz trenutak tačnosti, tako i ljudsko tijelo prođe kroz trenutak kada ga svako susjedno oko vaga kao stasalo i zrelo.
Sex on the Beach.
Koliko je ljeto najveća izložba hodajućih umjetnina na otvorenom, toliko predstavlja i presjek umjetnosti ružnoće, sa svim tim ocvalim tijelima koja se hrane suncem i liječe morskom, termalnom ili bilo kojoj drugom vodom.
I dok god su u susjedstvu, na istoj plaži, ljepotice i zvijeri, valja računati da je sistem uređen i koliko-toliko prirodan. Nije li divno pogledati tjelesno precvalu baku kako se na plaži igra sa unučićima, tim divinskim ljudskim pupoljcima?
S druge strane sve pršti od perverzije kada vlasnik jahte pošalje foto-poslanicu preko Fejsbuka, na kojoj se vidi gdje Bogom vajana tijela počivaju sve sunčajući guze na milionski vrijednim plovilima, najavljajući skori sanset, kada jahta što je preko dana tihovala čak i kad je plovila – oživi, i kada se sa nje ne šalju, makar ne za javnost, ni foto ni video-razglednice. Ali se uživanje u skladno vajanim tijelima podrazumijeva.
Dok je Boka bila bogata samo istorijom, i pomorskom tradicijom, Zaliv su obogatili pomorski trgovci, ratnici i mecene, te sve koji su s njima bili u kontaktu. Današnja Boka bogati sve više onaj sloj društva koji bi trebalo prvi da postrada u novom miješanju karata. Jer je taj sloj, uvijek srastao s vlastima, odreda nečasno došao do vlasništva nad kapitalom.
Možda nisu komunisti 1945. bili nepravedni kada su oduzimali, počesto pucnjem u glavu, i pravili novu diobu narodom stečenih a uzurpiranih dobara. Ideolozi političke sutrašnjice ako programski ne predvide sječu današnjih pseudoknezova, ništa isprogramirati u ideološkom smislu neće.
Države koje ne stimulišu biznis, nego ga ometaju korupcijom, nalikuju debelim i ružnim koji bi da se pare s mladima i lijepima. Što počesto i čine, no sa saznanjem da u tom paketu ljubavi nema. Pa su sve pare – džaba. To je slika ružne Srbije i Crne Gore, lijepe i podatne samo imućnima.
Mladost i ljubav, kaže Dučić, jedino je što čovjek zaista ima.
Nema prljavije stvari od Bogom vajanog tijela na jahti, ili na bilo kojoj sličnoj podrazumijevajućoj seksualnoj platformi, niti ima čistije stvari od Bogom vajane duše pred oltarom.
Ljeto, more, plaža, hedonizam… razređivači su uma, dočim ih sve dovodi u red, istina ne na način odmah vidljiv, skladan i suživotan odnos sa Tvorcem svega vidljivog i nevidljivog.
Nema poučnije priče za kraj od anegdote u kojoj je patrijarh Pavle po vrelom ljetnjem danu krenuo na službu na Banovo brdo. Đakon ga nagovara da idu ipak klimatizovanim kolima. Patrijarh Pavle odbija. Kaže da će autobusom, kao uvijek. Đakon brišući znoj kazuje da autobus prolazi pored Ade Ciganlije, pa će u autobusu da budu i ljudi oskudno odjeveni, dočim će kroz prozor moći da se vide i oni sasvim goli. Sveti patrijarh na to odgovara: „Svak vidi ono što želi.“
Pa tako i mi. Tokom cijelog ljeta koje je u stađunskom smislu, opasno polje kušnje.

Programski format Svetionika jeste da bljeska s upravo bokokotorske nulte nadmorske. S jedine geografije na svijetu na kojoj naš narod i dalje živi uz more