Pisma iz Tamnog vilajeta – A iza merhameta…

Jesu li NATO, Tito i Alija najvrednije socijalne i ideološke tekovine Sarajeva?

Besprekornu tišinu u kojoj se vlast u Bosni i Hercegovini formira korak po korak narušava samo odjek razgovora koji se vodio između visokog američkog diplomate, podsekretara Metjua Palmera i predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Milorada Dodika. Razgovor je tekao otprilike ovako:
„Došao sam da zahtijevam od vas kooperativnost i poslušnost a to znači da morate prihvatiti ulazak BiH u NATO a mi ćemo vam ukinuti sankcije i podržavati vaše djelovanje na političkoj sceni“, rekao je Palmer.
„Gospodine Palmer, ja sam spreman čitav život biti pod vašim sankcijama, ali Republika Srpska nikada neće prihvatiti NATO jer je naše iskustvo sa njim tragično po srpski narod. Povodom toga, naša Narodna Skupština je usvojila Rezoluciju i iskazala jasnu političku volju da bude neutralna i da ne bude u vojnim savezima“, odgovorio je Dodik.
Uz sveopšti vapaj Sarajeva.

ALIJA-NSA Šta se dešava u Sarajevu koje je nekada bilo stub komunističke pravovjernosti, a danas veliča i slavi kao paradržavni praznik ubistvo srpskog svata na Baščaršiji (1. mart –Dan nezavisnosti), ali i Titovo Prvo zasjedanje komunističkog ZAVNOBiH-a (kao svoj Dan državnosti). Jesu li NATO, Tito i Alija najvrednije socijalne i ideološke tekovine Sarajeva?
Bosna i Hercegovina neguju svoj konfliktni karakter ovaj put veličajući NATO i propagirajući neophodan i nasilan ulazak srpskog naroda i Republike Srpske u ovu organizaciju.
„NATO pa Savjet ministara“, bošnjački je zahtijev, u kome se ogleda propala politika jedne vjerske grupe koja sebe naziva strankom – SDA. Ova radikalna grupacija očito vjeruje da to što je NATO u stvari „alija-nsa“, mora biti dobar znak, te da pristupanje alijansi mora biti cilj svakog „alijanera“, „alijinog kopilana“ i vojnika.
I bošnjački odnos prema Aliji i Titu otkriva iracionalnu podvojenost i odsustvo istorijske svijesti cjele nacije. Uvjeravajući sebe i druge da poštuju ove dvije potpuno sukobljene ličnosti, politike i civilizacije, a pri tome srljajući u NATO, Bošnjaci izbjegavaju da se suoče sa nekoliko važnih činjenica. Jedna od njih je da glorifikujući Aliju Izetbegovića oni potiru Titovo protivljenje NATO-u, jednako kao i Varšavskom paktu.
Danas na Tita seća devet ulica i trgova, koje nose njegovo ime, te njegova slika u kancelariji Željka Komšića – inače, radikalnog Bošnjaka na mjestu člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Kako ne bi pristali na potpuno odsustvo pamćenja i nacionalnu nezahvalnost, Bošnjaci kroz podršku Komšiću čuvaju tragove postojanja Tita i njegove epohe. Pre svih i svega oni naravno čuvaju Izetbegovićeve tekovine a jedna od njih daje im za pravo da bezumno poveruju da jedini spas od Srba jeste u NATO-u.
„Čitav nas svijet mrzi a mi to ne zaslužujemo“, u takvom uvjerenju živi glavnina bosanskih muslimana, odgovarajući stvarnom mržnjom na vlastite frustracije.

SHVATITI PARADOKS Bosna, kao zemlja i ideja, bez Hercegovine (koja joj nikada u istoriji nije pripadala), u interpretaciji prizemnih demagoga iz SDA, lažnih hodža i hadžija osjeća kako su je zgazili preveliki izazovi i prijetnje, preteške da bi ih nosila na svojim plećima. Na prostoru tog malenog „rta afroazijskog kontinenta“ u Evropi nestala je nacija, a ostala religija, nesposobna da nad sobom provede ispit savjesti.
Vrhunci misli i umjetnosti, poniklih u toj zemlji, u djelima onih koji su je napustili bez žaljenja, predstavljaju se danas kao beskorisni i tragični pečat nacionalnih izdajnika. Bošnjaci prosto nisu pokazali zrno sposobnosti da se kritički prisjete svih nasilja i poniženja koje su nametali drugim, bliskim narodima.
Imaginarna Bosna se javlja kao bolesnik na kontinentu, po kome širi svoju zarazu.
A na pitanje: tko je kriv, u metafizičkom smislu te riječi, opšte je prihvaćen spontani odgovor naroda: Mi nismo – krivac je na pravoslavnom Istoku te katoličkom i protestantskom Zapadu.
Čak, „postoji i tajni savez između svih njih, koji je uperen protiv islama i protiv Bosne“. E zato svi koji ne žele sa Srbima moraju krenuti u specifičnu „humanitarnu organizaciju“ – NATO.
Milioni mrtvih muslimana na Bliskom istoku, nemilosrdno rušenje Srbije i Jugoslavije, ubijanje Srba osiromašenim uranijumom koji ubija, „a ne boli“ – nije nepoznanica. Shvataju to Bošnjaci odlično. No, ipak, oni su za NATO.
Eto poruke koju, iza deklarativnog merhameta i hedonizma, stotinama godina emituje islamska filozofija Bosne a koja istovremeno zvuči kao glas emancipacije i kao loša savjest svoga vremena. Čitava savremena bosanska misao se iscrpljuje u pokušaju mehaničkog optuživanja drugih za licemjerje, nasilje i sramotu. Shvatiti taj paradoks, proniknuti u bošnjačko moralno srozavanje i predstaviti to svojim sunarodnicima na način koji će razumjeti kao izazov za promišljanje vlastite budućnosti nakon vjekova lutanja i grešaka, te pronaći teorijske alatke pomoću kojih bi to bilo moguće promijeniti ili ispraviti – jedina je ambicija ove kolumne.