DOJČE BANKA I KRAJ EVROPSKE UNIJE

Piše Momir Bulatović

Dojče banka je previše velika da bi propala, a njeni direktori previše značajni da bi dopali zatvora. Zato se mnogi klade da će ona biti „spasena“ i da će tu ulogu preuzeti na sebe Angela Merkel, uprkos nedvosmislenom i glasnom zaklinjanju da to neće učiniti

Šta se dešava sa Dojče bankom? Prije nekoliko mjeseci je Međunarodni monetarni fond, na iznenađenje mnogih, ovu multinacionalnu korporaciju sa nacionalnim imenom označio kao najveću prijetnju globalnom finansijskom sistemu. U medijima se pojavila lavina „analiza“, tj. pretpostavki o mogućem razvoju događaja, a onda je nastupio muk. Kao pred svaku buru.

 

BANKSTERSKI SCENARIO Pažljiviji posmatrači će ipak primijetiti da predstava koja se sprema jeste nešto već viđeno u dosadašnjim bankarskim prevarama, operacijama njihove sanacije (spasavanja) i kontroli nastale štete. Odnosno, u čitavom nizu događaja koji, u stvari, sačinjavaju samu suštinu ekonomske krize koja je pritisla svijet, evo skoro punu deceniju. Samo, ovaj put valja očekivati mnogo više komplikacija i drame, budući da se radi o tako velikoj banci i o ogromnim gubicima koje treba nadoknaditi „u cilju opstanka svjetske ekonomije“. Scena je, dakle, postavljena a prije početka same predstave valja znati ko je scenarista i režiser. Scenario su napisali banksteri, one iste individue zbog čije je bezgranične pohlepe i neograničene moći (njihovog) novca svijet i dospio u krizu. Režija ove verzije pripala je, ni manje ni više nego Angeli Merkel, novoimenovanom „lideru“ zapadnog svijeta i kandidatu za četvrti mandat na čelu njemačke vlade. U dosadašnjim verzijama bankarskih dramoleta njena je uloga bila mnogo lagodnija. Ona je, kao „bog iz mašine“ u antičkim tragedijama, u pogodnom trenutku davala neophodna objašnjenja i odlučivala o daljem toku radnje. Tu rolu sa posebnom omrazom pamte Grci, osjećajući i dan-danas, nakon godina ponižavanja i patnje, koliko je surove besmislenosti bilo u ponašanju gospođe nein u odnosu na vapaje grčke vlade i građanstva. Ali jedno je kad mečka igra pred tuđim vratima, a drugo kada dođe pred sopstvena.

[restrict]

MODERNO ROPSTVO Mnogi ljudi nerado čuju da su, djelovanjem sistema u kojem živimo i stalno ga („demokratski“) dograđujemo, u stvari dovedeni u stanje modernog ropstva. Tehnologije koje služe svakodnevnom životu i na koje smo se toliko navikli, istovremeno su sredstvo totalne kontrole nad svakim pojedincem. Ne shvataju da banke danas posjeduju svoje klijente i da s njima mogu da rade gotovo sve što im se prohtije. Kada povjeruju šarenim lažama reklama banaka koje „misle na vas i donose vam sreću“ i kada uzmu ponuđene kredite, veoma brzo shvate da su napustili zonu ljubaznih osmijeha i uplovili u zaliv lihvarskih kamata i utjerivača dugova (moderno nazvanih – sudski izvršitelji). Banka može da vam uzme sve, nezavisno od toga koliko vam je prethodno dala. Ona može čak i da vas izbriše iz spiska živih, jer ko nema račun u banci i novac za život, ne postoji u svijetu. Ljudi jednostavno ne žele da znaju da sav novac koji imaju u banci – nije njihov. On pripada bankama i one s njim tako i postupaju. Tek kada neka banka ode u propast i svi ulozi ispare, zapitaju se: „Kako je to moguće?“ Pravi odgovor jeste da je jedino to i tako moguće u sistemu gdje banke vladaju svijetom i životima svojih podanika. Ako neko i dalje sumnja u istinitost ovih iskaza, neka se prisjeti bankarskog terora u nedavnim krizama na Kipru i u Grčkoj.

 

KO JE DOJČE BANKA? Dojče banka je finansijski gigant sa preko sto hiljada zaposlenih i poslovanjem u više od sedamdeset država svijeta. Njen sajt je izvor čiste snage, optimizma i brige o razvoju. Na našim prostorima, u svijetu bankarstva, ona je u statusu boga svemogućega. Narodna banka Srbije joj plaća za čuvanje državnih deviznih rezervi. Ona je i garant svih međubankarskih transakcija, usljed čega ubira provizuju čak i kada, preko banke, plaćate svoje svakodnevne račune. Ovo posebno valja imati na umu. Jer, u slučaju njenog kolapsa, desiće se i da naši računi budu ispražnjeni. Možda neki od nas nisu ni čuli za Dojče banku, ili ih je baš briga za njeno poslovanje, ali naše banke zasigurno su sa njom spletene nizom tajnih poslova i odavno su sitne domine u toj slagalici. Rječju, ona je, po narodnoj izreci, savršeni „spolja gladac, a iznutra jadac“.

Dojče banka je u udžbenike ekonomije ušla kada je, svojevremeno, obavijestila njemačku vladu da je namjerna da sjedište prebaci u Prag, Češka Republika. Tamošnji troškovi poslovanja i radne snage znatno su manji nego u Njemačkoj, pa se takva profitna prilika ne smije propustiti. Da bi se izbjegao skandal, vlada u Bonu je pristala da Dojče banku izuzme iz sistema obaveza koje važe za sve ostale privredne subjekte i, uz molbu da se ne seli, ponudila joj da plaća kao što bi plaćala u Pragu. To je bio početak pobjede multinacionalnih korporacija nad nacionalnim državama i repetiranje osnovnog oružja kojim će se koristiti „strani investitori“ kao jedini spasioci brojnih posrnulih nacionalnih ekonomija. U literaturi se ovo naziva „svađanje grofovija“, jer omogućava da investitori državi domaćinu postavljaju sve oštrije uslove kako bi donijeli kapital i „otvorili nova radna mjesta“. Suštinski, jedini koji ubiraju korist su strani investitori, jer proces neumitno vodi prema stanju u kojem država-primalac investicije, ne samo da više ništa ne naplaćuje već plaća (daje podsticaje) da bude izabrana kao odredište za „strano ulaganje“. Vidite li da se to odavno dešava svuda oko nas i da se, o čuda, čak predstavlja kao ogroman uspjeh lokalnih vlada?

Klaus Verner-Lobo i Hans Vajs, austrijski istraživački novinari („Crna knjiga korporacija“), pokušali su da saznaju da li Dojče banka plaća porez svojoj državi i kako se on obračunava? Ustanovili su da javnih podataka nema, iako bi ih moralo biti, posebno u tako uređenoj državi, zasnovanoj na vladavini prava i principu demokratske transparentnosti. Zvaničnici banke su šturo odgovorili da je to pitanje u domenu poslovne tajne (!?), što će jedino reći da oni ne plaćaju porez. Uz to, zaključili su da je njihovo knjigovodstvo toliko komplikovano i nerazumljivo da ga možda shvata jedino privatna revizorska kuća koja, samo za Dojče banku, vrši zvaničnu reviziju. Što će, opet, jedino reći da nema ni oficijelne revizije. Tako da o toj banci javnost zna samo ono što ona kaže o sebi, uz nepostojanje ikakve mogućnosti provjere.

Razumije se, Dojče banka nije nikakav izuzetak. Sve multinacionalne korporacije postupaju po istom obrascu. One proizvode u dijelovima svijeta gdje je radna snaga najjeftinija, prodaju tamo gdje je kupovna moć stanovništva najveća, a porez plaćaju u državama gdje se on uopšte ne naplaćuje (poreski raj). To rade tako što, preko svojih filijala, transferišu novac na način nevidljiv sa stanovišta nacionalnih zakonodavstava. Globalistička parola „Smrt (nacionalnoj) državi!“ ovdje je ostvarena u cjelosti.

 

VRIJEDNOST BANKE Dojče banka je objavila da je vrijednost njene aktive hiljadu sedamsto miliona dolara. Njene akcije se trenutno prodaju po 14 dolara. Prošle godine je njihova najveća vrijednost bila duplo veća (29 dolara po akciji), što je mnogo manje od istorijskog maksimuma od 160 dolara postignutog u 2007. godini.

Kada se broj emitovanih akcija pomnoži sa njihovom cijenom, dobija se tržišna vrijednost kompanije. U slučaju Dojče banke, po računici Vilijema Klajna sa Petersonovog instituta, ona je oko 15 milijardi dolara. Nasuprot ovoj jasnoj računici, Banka samu sebe procjenjuje na četiri puta veći iznos (68 milijardi dolara). Ipak, postoji računica koja pokazuje da je ova banka veoma blizu ponora. Pokazatelj finansijske snage kompanije TCE (tangible common equity) jeste mjera sposobnosti banke da apsorbuje gubitke prije nego li objavi nesolventnost. On za Dojče banku iznosi samo 2,9 odsto, što znači da bi u slučaju likvidacije banke ulagači mogli da računaju na povraćaj manje od tri na svakih uloženih stotinu dolara. Ilustracije radi, Sitibanka ima TCE 10,3 odsto, a Vels Fargo (dvije velike američke visokoproblematične banke) 7,7 odsto.

Ipak, najveće čudo u bilansima ovog finansijskog monstruma predstavlja vlasništvo nad 42 triliona dolara knjigovodstveno vrijednih finansijskih derivata. To je iznos koji je 14 puta veći od BDP Njemačke i dva puta veći od BDP cijele EU. I još jedno važno upoređenje, američka banka „Leman braders“ imala je dvadeset puta manju izloženost svojih bilansa ovim toksičnim hartijama od vrijednosti prije nego li je (2008. god.) utjerana u stečaj i cijeli svijet gurnula u krizu.

PRESTANAK SVIRKE Iza scene se, već mjesecima, vrše pripreme za čas odluke. Dojče banka pokušava da se ratosilja otrovnih papira, ali nema previše voljnih da se i sami uvale u nevolje. Izuzetak je američka banka „Sitigrup“ koja, inače u svojim bilansima već ima 56 triliona derivata. To je ona ista banka koja je već jednom, 2008. godine, uništila samu sebe, upravo kupovinom ovakvih hartija od (ne)vrijednosti i koja je dobila najveću državnu pomoć da bi opstala. Iako su njene akcije tada bile ispod jednog dolara, banka se oporavila i nastavila istim stopama. Glupost ili bezobzirna genijalnost?

Prošle godine je Dojče banka prodala „Sitigrupu“ derivata za 250 milijardi dolara, a za ovu je najavila da želi da se ratosilja još većeg iznosa. Prije nekoliko sedmica i švajcarska Kredit Svis banka je ustupila Sitibanci derivata u iznosu od 380 milijardi, ostvarujući prihod od 5 milijardi dolara. Inače, u američkom bankarskom sistemu ima preko 250 triliona dolara finansijskih derivata.

Osim što trguje derivatima (šta god to značilo) Dojče banka se bavi virtuelnom trgovinom svim i svačim. Zlatom i drugim metalima, obogaćenim uranijumom, nekretninama… Njihov menadžerski „vjeruju“ je – agresivno i hrabro.

I onda je tikva pukla.

Američko ministarstvo pravde je banku kaznilo sa 14 milijardi dolara zbog prevara u kreditima vezanim uz američko tržište nekretnina u vremenu od 2005. do 2007. godine. Možda nije djelotvorna, nakon tolikih godina, a zasigurno nije srazmjerna ostvarenoj dobiti iz prevare, ali i ovolika kazna je djelovala kao aktiviranje tempirne bombe. Dojče banka je prihvatila sporazum sa Ministarstvom pravde i izjavila da će kaznu platiti, iako nije ni priznala niti negirala svoju krivicu. Istovremeno, izjavila je da nema dovoljno novca i da traži pomoć u plaćanju. Menadžment banke je objavio da je za potrebe parničnih postupaka koji se vode protiv banke rezervisao „samo“ 6,2 milijarde dolara. Prema pisanju londonskog „Gardijana“, protiv ove banke se vodi sedam hiljada pravnih postupaka, a sredstva namijenjena za tu svrhu ne mogu da plate ni polovinu jedne kazne.

 

TRAŽENJE IZLAZA Dojče banka je previše velika da bi propala, a njeni direktori previše značajni da bi dopali zatvora. Zato se mnogi klade da će ona biti „spasena“ i da će tu ulogu preuzeti na sebe sama Angela Merkel, uprkos nedvosmislenom i glasnom zaklinjanju da to neće učiniti. Da je tako dokazuje i zaustavljanje pada cijene dionica banke. Investitori se klade da će vlada pokrenuti proces sanacije (mnogi od njih to već zasigurno i znaju), tako da više ne prodaju svoje akcije.

Takva su očekivanja razumna i zasnovana ne samo na dosadašnjim iskustvima, nego i na elementarnoj političkoj logici. Dakle, uskoro će se pojaviti režiser predstave koja je u toku i objaviti da će njemačka vlada stati uz Dojče banku. To će biti predstavljeno kao spas i veliko olakšanje, uz nadu da će svi glavni igrači moći da nastave po starom.

Scenario po kojem njemačka vlada postupa suprotno i prepušta banku da ode u stečaj sa repovima kojima se ni ne naslućuje veličina, toliko je katastrofičan da nijedan političar ne može da ga prihvati. Kancelarki Merkel, istina, neće biti lako da objasni zašto spasava Dojče banku, a bila je tako bezdušna prema grčkim, italijanskim, španskim… bankama, ali će to ona prebroditi budući da nema drugu opciju.

 

VRIJEME KAJANJA Nevolja je u tome što ni ovo jedino rješenje nije nikakvo rješenje. Ono, uz moguće tek malo odlaganje, vodi istom katastrofičnom kraju. Sanacija ovako velike banke, čak i kada iza nje stoji sila kao što je Njemačka, nije nimalo lak posao, a uz to je i veoma skup. Ne ulazeći u tehnikalije, biće potrebno da se „ošišaju“ i vlasnici akcija i depozitari banke, a najviše – poreski obveznici, građani Njemačke. Milijarde evra će biti bačene u crnu rupu bankarskih transakcija, a efekat neće biti bitno drugačiji nego 2008. godine čijem recidivu svi prisustvujemo.

Operacija spasavanja će proizvesti ogromno nezadovoljstvo građana i ono će biti usmjereno na reditelja ove burleske, usljed čega će ona, na izborima koji slijede, izgubiti vlast. S druge strane, vlade ostalih članica EU će postupiti na isti način prema svojim bankama čime će se otvoriti ekonomski procesi čiji će rezultat biti uništenje evra. Kraj evra je i kraj Evropske unije. Ta neminovnost, naravno, ne znači da je u pitanju i kraj Evrope. Ona je starija, pametnija i značajnija od projekta zvanog Evropska unija.

Biblijska legenda govori o iskušenju pred kojim ćeš se kajati i ako nešto uradiš i ako to isto ne uradiš. Kada se dopusti da problemi koje stvaraju multinacionalne korporacije, poput Dojče banke, dostignu postojeće razmjere i izrastu u nerješive, onda treba imati, makar naknadnu, mudrost da se prihvati ono što je neminovno.

Bilo bi pametno da se i mi na ovim prostorima pripremimo za dolazeće nevolje. Iako smo u svemu ni krivi ni dužni, neumitno ćemo biti kolateralna šteta. Nije dobro, ali nije nam ni prvi put.        

[/restrict]