Trenutak istine srpske neutralnosti

Piše Nikola Vrzić

Da li će evroatlantski prijatelji Srbije – oni prijatelji koji su nas pre 15 godina bombardovali kasetnim bombama i osiromašenim uranijumom – iskoristiti obaranje malezijskog aviona nad Ukrajinom da Srbiju nateraju da odustane od borbe za sopstveni državni i nacionalni interes?

Malo do nimalo pažnje u srpskim medijima dobila je prošle nedelje vest da Evropski savet – koji čine šefovi država i vlada 28 članica Evropske unije – u sredu 16. jula uveče nije uspeo da izabere novog visokog predstavnika EU za spoljnu politiku i bezbednost, naslednika šarmantne i ženstvene baronese Ketrin Ešton. Vest nije dobra zato što na mesto Eštonove nije došla Federika Mogerini, italijanska šefica diplomatije kojoj su skandinavski, baltički i istočnoevropski evroatlantisti zamerili na prevelikoj popustljivosti prema Rusiji („Neću podržati osobu koja je za Kremlj“, kazala je otvoreno litvanska predsednica Dalija Gribauskajte) ali je ipak dovoljno dobra već i samim tim što o tvrdim evroatlantističkim kandidatima na mestu iste takve baronese Ešton nije ozbiljno ni razgovarano. Pri čemu nam (dosadašnja) nesposobnost Evropske unije da zbog ruske senke (ili je senka zapravo američka?) formuliše zajednički stav, čak i oko toliko unutrašnjeg pitanja kao što je izbor visokog predstavnika Unije za spoljnu politiku i bezbednost, budi izvesnu nadu da ni njen pritisak na Srbiju neće moći da bude jedinstven kao što smo navikli, zbog čega ćemo možda i uspeti da izbegnemo ulazak u onaj tamni vilajet iz narodne priče, gde ćemo se neizbežno kajati šta god da izaberemo a imaćemo da biramo između dve međusobno isključujuće pozicije…

 

PRITISCI U svakom slučaju, pritisci na Srbiju nesumnjivo slede. Povod im je Rusija, bitka će se biti za samostalnost Srbije, a njen ishod neće ponajmanje zavisiti od (ne)uspeha Evrope da se emancipuje od onih uticaja Sjedinjenih Američkih Država koji nisu u njenom interesu, a takvih je sve više…

Najpre o pritiscima.

U utorak, „Informer“, sa dobrim vezama u vrhu vlasti, javlja da „EU traži da zaratimo s Rusima: Avion ruši Srbiju“. „Ucena Brisela: Moskva ili EU, nema više neutralnosti“, alarmantno će ovaj list: „Evropa će uskoro zahtevati od nas da javno osudimo proruske pobunjenike koji su navodno srušili malezijski avion u Ukrajini i da što pre uvedemo sankcije Rusiji… To što bi Srbija tako potpuno srušila svoje dobre, savezničke odnose sa Rusijom, lidere EU uopšte ne zanima.“ Pa citira svog sagovornika, „drugog čoveka najmoćnije zapadne ambasade u Beogradu“ u kome prepoznajemo drugog čoveka američke ambasade, koji pravednički zapovedno kaže da je „isteklo vreme srpske neutralnosti“: „Ovo više nije politika, ovo je elementarno pitanje dobra i zla, zločina i kazne. Ako Srbija hoće u EU, ona naprosto mora da se odredi prema ovako krupnim pitanjima. Tu više nema nikakve priče…“ I, završavajući pretnjom, izvor poručuje: „Srbija može i da to ne uradi, ali onda više neće moći da računa na podršku Zapada. Ako srpska elita odluči da se potpuno okrene Moskvi i to je u redu, ali vi morate biti svesni posledica takve odluke…“ Istog dana, tog utorka, i drugi tabloid, „Blic“, javlja da „pad malezijskog aviona u Ukrajini utiče na našu spoljnu politiku: Srbiju očekuju novi pritisci Brisela i SAD“. „Srbija je sve manje u poziciji da balansira i ostane neutralna… Pozicija Srbije je izuzetno otežana posle rušenja aviona i biće sve teža ukoliko se odnosi Zapada i Moskve budu dodatno zaoštravali.“ U utorak i TV „Pink“ javlja: „Samo u prethodna 24 sata premijer Aleksandar Vučić dobio je od dva svetska centra političke moći ultimatum da Srbija osudi Rusiju zbog nedavnih događaja u Ukrajini i učestvuje u dodatnom pritisku na Rusiju, uključujući i sankcije. Uprkos svim Vučićevim obrazloženjima o značaju dobrih ekonomskih odnosa i važnosti ruskih investicija za Srbiju, pre svih ‚Južnog toka‘, oba centra moći nisu pokazala razumevanje za srpske privredne i ekonomske interese.“ A u sredu i „Novosti“ ponavljaju, i to na naslovnoj strani, tu strašnu reč „ultimatum“: „Pritisak vodećih zemalja EU i SAD da se odredimo prema Moskvi: Ultimatum Srbiji. Sankcije Rusiji do 1. septembra.“ I u podnaslovu: „Žestoka ofanziva diplomata na Vučića da okrene leđa Putinu. Nemaju razumevanja ni za naše ekonomske argumente.“ „Srbija do 1. septembra mora da se izjasni: da li će da uvede sankcije Rusiji i tako se pridruži državama Evropske unije, ili će da zadrži sadašnju neutralnu političku poziciju prema sukobima u Ukrajini“, javljaju „Novosti“.

[restrictedarea]

Informacije do kojih je „Pečat“ došao, dodajmo, potvrđuju ove tvrdnje „Informera“, „Blica“, „Pinka“ i „Novosti“. Njihovu dodatnu, posrednu potvrdu pronalazimo i u tome što je, samo dan nakon pada malezijskog aviona, (odlazeća) Evropska komisija „preporučila Srbiji da obustavi rad na izgradnji ‚Južnog toka‘ dok taj projekat ne bude u potpunosti harmonizovan sa zakonodavstvom EU“; a potvrda se nalazi i u ovonedeljnoj izjavi ambasadora SAD u Beogradu Majkla Kirbija da „SAD poštuju tradicionalno prijateljstvo Srbije i Rusije“ ali da „svet neće pozdraviti neosuđivanje ugrožavanja teritorijalnog integriteta Ukrajine“, čime je praktično izgovorio zapovest da osudimo Rusiju, uz pretnju posledicama („svet neće pozdraviti…“) ako zapovest ne poslušamo.

Odakle dolaze pritisci o kojima govorimo? Dva izvora su očigledna: SAD i Evropska komisija koja je i ranije, kako je „Pečat“ već pisao, u vezi sa „Južnim tokom“ više nastupala kao zastupnik američkih a ne evropskih interesa. O tome, uostalom, svedoči već i to što su, uprkos njenim zabranama, u posao oko „Južnog toka“ ušli, i iz njega se ne povlače, i Mađari, i Austrijanci, i Slovenci, i Italijani, Francuzi, Nemci… Briselu i Vašingtonu, kao izvor pritiska na Srbiju posle obaranja malezijskog aviona, treba pridodati i London – podsećamo da su u kampanji neutemeljenih optužbi za cenzuru interneta prednjačili Amerikanac Kirbi i Britanac Majkl Devenport, predstavnik EU u Srbiji – ali šta je sa ostalim evropskim adresama koje su važnije od drugih evropskih adresa? Berlin, Pariz, Rim? Sudeći po tome što lideri Nemačke, Francuske i Italije nisu pokazali ni približan entuzijazam u pripisivanju odgovornosti za obaranje aviona nad Donjeckom Vladimiru Putinu i Rusiji, kao što su to momentalno učinili i Vašington i London, a uz to su zasad odoleli transatlantskom pritisku da značajno pooštre sankcije Rusiji, teško je pretpostaviti da su zločin nad Donjeckom iskoristili za pritisak na Srbiju. Osim ako Berlin, Pariz i Rim ne dođu do zaključka da je pritisak na Srbiju odličan način, jer ih ništa ne košta, da ojačaju narušeno evroatlantsko jedinstvo u akciji. Takav scenario nije nezamisliv a Srbiju bi doveo u zaista nezgodnu situaciju da bira između nezadovoljstva Zapadne Evrope i Rusije, u onaj tamni vilajet gde nema dobrog izbora.

 

ODGOVOR NA PRITISKE U svakom slučaju, zahtev da odsečemo zdravu granu na kojoj sedimo – a to su, danas, politički i ekonomski odnosi sa Rusijom – pred Aleksandrom Vučićem, i zemljom koju voljom njenih građana on vodi, otvaraju perspektivu o kojoj je pred kraj svog života, očigledno izgubivši mnoge iluzije tokom dve godine provedene na čelu srpske vlade, govorio Zoran Đinđić povodom diplomatske borbe koju je poveo za Kosovu i Metohiju: „Ja sam onaj svoj kredit koji imam za ovih poslednjih desetak godina, kao jedan demokratski političar na Balkanu, stavio na tas, za jednu stvar za koju mislim da je od državnog i nacionalnog interesa. Ako moji prijatelji u svetu kažu:‚ E sad si nas razočarao‘, onda oni nisu moji prijatelji. Jer, ako ja kažem: ‚Meni je jedna stvar važna, i za moju zemlju je važna i podržite me u tome‘, a oni kažu: ‚Ne, mi te podržavamo samo u onome što je za nas važno‘, onda to nisu prijatelji.“

Kakav će biti odgovor Aleksandra Vučića prijateljima koji to nisu?

Odgovor bi mogao da bude sadržan već i u najavi zvanične posete predsednika Rusije Vladimira Putina Srbiji, 19. oktobra.

Eksplicitniji odgovor izrekao je sam Vučić ove srede: „Vlada Srbije vodi politiku EU integracija, dobila je poverenje građana Srbije i da vodi politiku dobrih odnosa i sa Ruskom Federacijom i vlada Srbije će takvu politiku i da vodi.“ I pritom je dodao da na ultimatume neće pristati: „Niko sa mnom ne razgovara na taj način, a ja pre neću da budem predsednik srpske vlade nego da tako nešto dozvolim.“

Ovaj je odgovor na interesantan način začinjen u sredu, kada je Vučić odlučio da javno odreaguje na kritiku američkog ambasadora Kirbija da Srbija nije eksplicitno podržala teritorijalni integritet Ukrajine, uključujući i Krim, već je samo načelno podržala integritet svih članica Ujedinjenih nacija. Vučić je Kirbiju u otvorenom pismu – što ovde zapravo i jeste od najvećeg značaja – poručio da ne govori istinu („Pečat“ je svojevremeno već upozorio na ekspliciranje srpske podrške teritorijalnom integritetu Ukrajine, izražavajući pritom nadu da je to i najdalje što će Srbija otići u pogledu ukrajinske krize) posle čega je dobio izvinjenje („Žao nam je zbog greške.“) ambasade SAD u Beogradu.

Samo po sebi se razume da se značaj ove epizode ne svodi na teranje maka na konac, već njen značaj leži u činjenici da je do ovakvog javnog sukoba uopšte i došlo; eto, konačno, jedne kritike zapadnog ambasadora posle koje se nismo, po refleksu, posuli pepelom nego mu javno odgovorili. Naravno, sasvim je iluzorno pritom pomisliti da će ova sitna pobeda imati mnogo uticaja na ono što će Vučiću biti priređeno bude li nastavio, kako najavljuje, da istrajava na sadašnjoj, formalno neutralnoj ali time zapravo antiameričkoj poziciji neosuđivanja Rusije. Spomenuti hor optužbi za cenzuru pod pokroviteljstvom njihovih ekselencija Kirbija i Devenporta, kako smo već analizirali na ovim stranicama, bio je tek pokazna vežba za ono što bi moglo da usledi; a to uključuje i mobilizaciju tuđih saradnika unutar naše vlasti – barem dva ili tri ministra iz aktuelne vlade u „Vikiliksovim“ su depešama demaskirani kao doušnici američke ambasade, a koliko li je tek sličnih na nižim nivoima vlasti – i okupljanje one opozicije kojoj nijedna izdaja zemlje nije suviše gadna ako će joj omogućiti dolazak na vlast, u šta smo se uverili 2008, i mobilizaciju nezavisnih medija koji su srpski samo utoliko što izlaze na srpskom jeziku, i ekonomske ucene MMF-a i Svetske banke, i one strašne pretnje zaustavljanja evrointegracija Srbije…

Nasuprot svemu tome, izdrži li, Vučić iza sebe nema samo onu većinu s kojom je dobio parlamentarne izbore, i ne samo prozapadnu opoziciju u zasluženom rasulu zbog onoga što nam je uradila sa zemljom, već bi morao da ima i mnogo značajniju, i političku i ekonomsku, podršku Rusije.

Ukratko, pred Vučićem će se, nastave li događaji oko Ukrajine da idu ovim tokom, razjapiti izbor. Izbor između Srbije kao kolonije evroatlantskog interesa, koja je odustala od sopstvenog interesa, i Srbije koja se za taj svoj interes bori.  Svakako da taj izbor neće biti lagan, ali ispravno rešenje je samo jedno, uz sva iskušenja i eventualne kompromise koje će ono sa sobom nositi.

 

OSLOBAĐANJE EVROPE? Situacija, ipak, nije baš toliko crno-bela koliko se to na ovlašan pogled čini. Uporedo sa srpskom borbom za sopstveni interes odvija se i mnogo značajnija borba Evrope sa njenim velikim partnerom sa one strane Atlantskog okeana. Prošle srede, usred američkog javnog pritiska da uvedu oštrije sankcije Rusiji, evropski šefovi država i vlada praktično su odbili to da učine. Usledio je četvrtak, obaranje malezijskog aviona i novi, drastično pojačani povici iz Amerike da su oštrije sankcije sada apsolutno nužne. To je i bila glavna tema sastanka EU šefova diplomatije, održanog ovog utorka. Ishod sumira, umesto nas, londonski „Fajnenšel tajms“: „Borba oko sankcija pokazala je da su duboke podele oko Rusije ostale čak i posle obaranja leta MH-17… Evropski šefovi diplomatije nisu uspeli da se dogovore oko novih sankcija protiv Rusije zbog njene navodne uloge u obaranju MH-17, uprkos želji Britanije, Švedske i grupe istočnoevropskih zemalja da se Kremlju uvede embargo na oružje… Ministri su umesto toga zatražili od EU zvaničnika da skiciraju šire mere – ali samo ako Rusija ne bude sarađivala sa Zapadom u budućnosti…“ „Ministri su“, nadovezujemo na „Fajnenšel tajms“ ocenu Gevina Hjuita, Bi-Bi-Sijevog urednika za evropska pitanja, ovog utorka „otvorili mogućnost za uvođenje oštrijih ekonomskih sankcija na sektore oružja, energetike i finansija, ali EU je zapravo dobila mandat da to učini još u martu. Da bi se otišlo dalje (sa sankcijama) potreban je još jedan Evropski samit, a jednoglasnost će teško biti postignuta.“ Ipak, navodi Hjuit dalje, „ima znakova da kancelarka Angela Merkel zaoštrava svoje stavove. Rekla je da je vreme da se implementiraju nove sankcije, i rečeno je da se ona približava poziciji Vašingtona.“ Ali Hjuit odmah potom dodaje i ovu važnu napomenu: „Italijani su nam omogućili pogled iznutra. Njihov ministar ekonomije Pjer Karlo Padovan je rekao: ‚Nedavni nemački ekonomski podaci pokazuju da je evropska ekonomija mnogo slabija nego što se očekivalo pre šest meseci, i dalje ekonomske sankcije protiv Rusije bile bi problem za sve strane.‘“

Pitanje od milion dolara u ovom trenutku je, otuda, da li će ostati istrajne evropske zemlje koje se protive zaoštravanju sankcija Rusiji i pogoršanju sopstvenih ekonomskih izgleda. To je ona ključna bitka, na koju uticaja mi u Srbiji nemamo a od koje će umnogome zavisiti i naša sudbina. Dobar pokazatelj smera kojim ide EU dobićemo, ako ne pre, a onda za nešto više od mesec dana, 30. avgusta, kada će Evropski savet ponovo pokušati da izabere naslednika Ketrin Ešton.

A na kraju, uz mnogo mudrosti i još više odvažnosti i postojanosti i izvesnu količinu sreće, možda i nećemo proći baš sasvim onako kako strahujemo…

[/restrictedarea]

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *