Briselsko događanje nepostojećeg naroda

Piše Časlav D. Koprivica

Pravi smisao federalnih „gibanja“ nije u traženju stvarnih političkih i ekonomskih promjena – iako je većina protestujućeg naroda vjerovatno autentično ogorčena federalnim i republičkim vlastima i ne osvješćuje krajnji i zato pravi kontekst onoga u čemu je učestvovala – već u reakcijama na njih zapadnjačke vrhuške, te dijela sa prvima „uigrane“ lokalne, prije svega muslimanske elite

U svjetlu dramatičnih, možda čak i svjetskoistorijskih događaja u Ukrajini, pažnja ukupne srpske javnosti nije dovoljno okrenuta nedavnim događajima u „Federaciji Bosna i Hercegovina“, koji su, za razliku od postepeno narastajućih, ukrajinskih, iznenada izbili, da bi podjednako neočekivano splasli. Najvažnija, iako neobična osobenost ovih dešavanja jeste to što je za njihovo razumijevanje važnije shvatiti pozadinu određenih reakcija na njih, nego to što se faktički zbivalo. Pravi smisao federalnih „gibanja“ nije u traženju stvarnih političkih i ekonomskih promjena – iako je većina protestujućeg naroda vjerovatno autentično ogorčena federalnim i republičkim vlastima i ne osvješćuje krajnji i zato pravi kontekst onoga u čemu je učestvovala – već u reakcijama na njih zapadnjačke vrhuške, te dijela sa prvima „uigrane“ lokalne, prije svega muslimanske elite. Možda je nakon naglog smirivanja „bosanskog proljeća“ i njegovog prevođenja u tokove neposredne, iako, naravno, samo „konsultativne“ i stoga nedjelotvorne „demokratije“, trebalo da uslijede novi spoljnji pritisci na „ustavnu reformu“ Republike Bosne i Hercegovine, što je eufemizam za ubrzano gašenje Republike Srpske. No antimajdanska revolucija na Krimu, odnosno ruski odgovor na ko zna već koju po redu pokaznu vježbu udruženo fašističko-evroentuzijastične ulične „demokratije“ u Ukrajini to je, zasad, odgodila.

Uzgred, u briselofono glajhšaltovanim medijima pohvaljeno je to što su „Bosanci“, za razliku od „agresivnih“, iako „demokratijom“ i „slobodom“ nadahnutih Ukrajinaca – kako se sada otkriva, (takođe?) organizovanih spolja, samo po drugačijem scenariju od federalnog – maltene preko noći iz faze rušilačkih protestā prešli u „civilizovane“ javne dijaloge. Dakle, navijači, koji su bili „avangarda“ proljeća, po ubrzanom postupku, „prevedeni“ su iz stupnja rulje koja pali institucije svoje države, uključujući i arhive (zanimljivo bi bilo saznati šta je tu sve izgorjelo od istorijskih dokumenata „nezgodnih“ za političke interese muslimanske zajednice) u skupinu razumnih pojedinaca „posvećenih“ nenasilnom dijalogu. Još jedna specifičnost Bosne, te „neuhvatljive“ zemlje, jeste da tamo i navijači predano žude za ustavnim reformama…

 

TUMAČENJA I „INTERPRETACIJE” No da se vratimo reakcijama. Spremnost s kojom su izvjesni krugovi (Brisel/Zapad, ekstremna ljevica, antinacionalna inteligencija u Srbiji i ostala EU/NATO-klijentelska inteligencija u tzv. „Regionu“) dočekali ove događaje u obrnutoj je srazmjeri sa njihovom neočekivanošću. (Mada, možda za neke od pomenutih to i nije bilo sasvim neočekivano…) Kao da su „interpretacije“ bile odavno spremne, i kao da se samo čekalo da se desi nešto što bi moglo da posluži za opravdanje za njihovo izvikivanje. Kao kod Pirandela, napravljena je inverzija, pa umjesto da se tekući događaji u Federaciji tumače, oni su iskorišćeni kao povod za lansiranje već gotovih „istina“ koje, dakle, nijesu nikakva tumačenja, već priželjkivani politički projekti. Pritom, dalekosežni istorijski zaključci i ništa manje dalekometni politički planovi za reformu cijele BiH bili su izvođeni dok su događaji još trajali. To nijesu bile političke reakcije na dešavanja u iznenada proključalim gradovima sa izrazitom muslimanskom većinom (Sarajevo, Tuzla, Zenica, Bihać, istočni Mostar…) već su se izvlačile istorijske istine i državo(pre)tvorne agende.

Ovu žurbu ne treba shvatiti tek kao nestrpljenje da se teoretiše o tzv. „povijesti sadašnjosti“ (Gegenwartsgeschichte) – u „realnom vremenu“ –  već je to preventivni potez kojim se, na nivou razmišljanja klijentelskog dnevnopolitičkog žurnalizma, pokušavaju uspostaviti političko-javnomnjenjski djelotvorne „istorijske istine“ – prije nego se sa neke saznajno bezbjednije udaljenosti, sa koje trezvena istorijska nauka treba da posmatra događaje (ako uopšte zasluže njenu pažnju) te s manje pristrasnosti, a sa urednijim poznavanjem činjenica, tendencija, povijesti djelovanja tumačenih događaja – ne uzmogne dati primjereniji sud o njima. Međutim, „kritički intelektualci“, „analitičari“, te novinari i ostali pomagači iz odredā za „posebne namjene“ hitno su zadejstvovali (ili bolje: zadejstvovani) u specijalnoj misiji uspostavljanja političkopovijesnih istina, koje treba da budu podloga budućih praktičnih međunarodnopolitičkih zahvata – čak prije nego što se saznaju sve relevantne činjenice, a kamoli da se u nepristrasnom rasuđivanju razabere prava pozadina slučenoga. Strateški operabilnu „istinu“ treba po ubrzanom postupku „proizvesti“ i intronizovati – da se zapriječi put „spontanom“, naučnom mišlju potpomognutom, izlaženju na vidjelo prave istine.

Ovakav obrazac već je odavno isproban. Da ostanemo u bivšoj BiH, to što već dugo vremena nepobitno znamo da, na primjer, nije postojala nikakva srpska kampanja silovanja muslimanki u ratu devedesetih, da su pokolje u Ulici Vase Miskina, Markale I i II (sve u Sarajevu) organizovale muslimanske vlasti, efektivno ne mijenja ništa na „opštem mjestu“, koje je za ogromnu većinu opšte i akademske javnosti na Zapadu nepobitno, a to je da su u BiH Srbi navodno izazvali rat i da su sistemski pravili zločine. (Uzgred, isti scenarij isproban je ovih dana u Kijevu, budući da su, sudeći po snimljenom razgovoru između istočnoevropskih i briselskih zvaničnika, majdanske „demokrate“ organizovale pokolj svojih saboraca da bi se delegitimisala postojeća vlast i time opravdao namjeravani državni udar – a u ime „evropskih vrijednosti“). Ono što je zajedničko svim ovim slučajevima jeste da tzv. „dnevni događaji“ – po pravilu režirani (jer uz dobru režiju menadžment istine donosi veće „prinose“ sopstvenim interesima) – bivaju iskorišćeni kao pretekst za naručeno dnevnožurnalističko, uspostavljanje „trajnih istorijskih istina“. Važno je biti vješt u organizaciji događajā, djelovati brzo u njihovoj žurnalističkoj eksploataciji, i time popuniti prostor za, po prirodi stvari, tek usljeđujuću istorijsku istinu o njima, tako da svako potonje autentično ispitivanje istorijske pozadine bude ne samo suvišno nego, po potrebi, čak i sumnjivo kao „revizionističko“, kao ono koje „stoji na strani zločina“, budući da su zločini i zločinci, je li, već „nepobitno“, „hedlajnovsko-brejkingnjuzovski“, ustanovljeni.

Dakle, kada i ako se (jer nekada propagandistički uspostavljene istine zauvijek začepe usta mogućim inozborcima) protokom vremena i slijedom događaja, u sklopu povijesti djelovanja predmetnog slučaja, stvore uslovi za donošenje primjerenijeg suda o njima – stvar je već gotova, „istina“ o dotičnim događajima se „zna“, tako da sve ono što se ne uklapa u okvire i parametre žurnalističko-moćničko-„naučne“ istine – ima da bude marginalizovano, osim, naravno, naručene istorije, koja se tada pojavljuje samo u ulozi sluškinje „mejn strim“ novinarstva, koja posprema nered koji je ostao iza njene nemarne, a često i neupućene nadređene. Zahvaljujući tom mehanizmu, prvi put isprobanom na nama Srbima, mi se i dalje – i za mnoge građane Zapada, a naročito za svaku garnituru njihovih vrhuški od devedesetih, nalazimo u etičkom kavezu nedostojnih i prezrenih. Toga naša intelektualna i politička elita nije svjesna (osim onog dijela ovdašnje „inteligencije“ koji je učestvovao u stvaranju takve slike, vjerovatno se raduje svojim rezultatima, a i drugim plodovima vlastitog truda) niti shvata koliko svakodnevno trpimo – ne samo moralnu – štetu od toga. Tako će ostati dok se nešto odlučno, i kompetentno, ne preduzme protiv toga.

[restrictedarea]

DRSKI „UM” A šta bi se, da se još jednom vratimo federalnom proljeću, moglo ispostaviti da se makar malo sačekalo sa nastajanjem makar majušne istorijske distancije? Pa ono što već sada, na osnovu reakcija na Zapadu i u Federaciji možemo da naslutimo – da je događanje „bosanskohercegovačkog naroda“ ili iskorišćeno za promovisanje ciljeva koji nijesu bili zahtjevi demonstranata i nezadovoljnika, ili da je ono čak bilo naručeno, pri čemu se nezadovoljstvo usmjereno na jednu „adresu“ (Federacija BiH) drsko preusmjerava na drugu koja nije bila ni na koji način direktni učesnik samih događaja (Republika Srpska). Racionalno posmatrano, to je očevidno pogrešno tumačenje, jer se narod u Republici Srpskoj nije pobunio protiv svojeg rukovodstva (ne zato što je srećan i zadovoljan, ne zato što mu je ono priraslo k srcu, već, pretpostavljamo, zato što im je od nezadovoljstva važnija sama Srpska) dok nefunkcionisanje Federacije, korupcija i opadanje na njenoj teritoriji nije posljedica aktivnosti ni rukovodstva niti naroda Republike Srpske. Dakle, ako u Federaciji nešto ne valja, a ima dosta indicija da je tako, tada radikalnim „reformskim rezovima“ treba podvrći samo Federaciju. No slušajući zvaničnike Zapada, i u BiH i izvan nje, može se zaključiti da je problem cijela Bosna i Hercegovina. A pošto je tamo već – pomenutim mehanizmima diverzija (protiv) istine – ustanovljeno šta je glavni problem u BiH (a to su Srbi i njihova Srpska) ispada da zbog nereda u Federaciji treba mijenjati Republiku Srpsku! Kolonijalni „um“ zaista zna biti uvredljivo drzak…

Izgleda da nosioci moći na Zapadu vjeruju da imaju toliku moć da svaki nered, pa i onaj kojem su možda, iza kulisa, i sami doprinijeli – jer „bolji“ nered trenutno vjerovatno nijesu mogli smisliti, ili dobiti – mogu da protumače po svojoj volji, i da za to tumačenje dobiju saglasnost – bez obzira na to što je istina o predmetnim događajima dosta drugačija. Oni kažu da se kriza dešava u Bosni i Hercegovini – što je, formalno uzevši, tačno, ali nije i istinito, jer je istina (koja je hegelovski cijela) da ona politička kriza koja je pogodila Federaciju jednostavno nije ni okrzla Srpsku. Iz toga što je dio Bosne i Hercegovine u krizi, zapadnjaci izvode zaključak da cijela Bosna i Hercegovina treba da bude reformisana, a ne samo onaj njen pogođeni dio.

Međutim, što je veća stvarna razlika između istine o nekim događajima – koja, uprkos „postmodernistima“ i „spin-doktorima“, postoji i izvan interpretativnih igara moći – i njihove ciljane upotrebe, to je teže suvereno ovladati svim mogućim kontekstima upotrebe događaja, tj. teže je preduprijediti „kolateralna“, kontekstualno-interpretativna „neželjena dejstva“. Tako se, na primjer, tzv. „bosansko proljeće“ može ne samo iskoristiti za geopolitički inspirisano „kolažiranje“ interpretacija nego ga je moguće i autentično tumačiti u smislu koji ne samo što ne daje za pravo briselsko-sarajevskim „reformbašama“ BiH već se baš tim događajem može, na primjer, pokazati da na njenoj teritoriji ne obitava jedna nacija. Tada bi, kada bismo bili zapadnjački racionalni, reformske napore prije trebalo usmjeriti upodobljavanju njene političkoinstitucionalne realnosti toj okolnosti, umjesto jalovom davanju vještačkog disanja mrtvorođenčetu koje je iz godine u godinu sve „mrtvije“.

 

SVAKODNEVNI PLEBISCIT Da bismo pokazali kako je „bosansko proljeće“ moguće ne samo tumačiti drugačije nego i da je takvo tumačenje vjerodostojnije, bliže stvarnosti, poslužićemo se poznatom formulom-teorijom francuskog istoričara Ernesta Renana, jednog od značajnijih modernih teoretičara nacije, koju je dao osamdesetih godina XIX stoljeća, u kontekstu spora Francuza i Njemaca oko Alzasa/Elzasa. Prema njemu, jedna nacija postoji sve donde i sve dotad dok se ljudi koji žive na nekoj teritoriji izjašnjavaju da su (i dalje) voljni da joj pripadaju. Dok god takva saglasnost postoji, ona se podrazumijeva, a to podrazumijevano održavanje egzistencije nacije na osnovu prećutno davane saglasnosti sopstvenim pripadanjem njoj Renan je nazvao „svakodnevnim plebiscitom“. Taj plebiscit može postati vidljiv kada neko vrijeme prećutni odgovor na njega, za većinu ljudi koji bi i dalje trebalo da pripadaju jednoj naciji, bude glasio ne. Kada se to desi, njihov implicitni plebiscit jednom mora postati eksplicitan – bilo kao realno glasanje, ako im se dâ prilika za njega, bilo kao pobuna protiv nametnute nacije, recimo kao ovih dana u južnoj i istočnoj Ukrajini.

Kakve to veze ima sa događajima u Bosni i Hercegovini? Ako je vjerovati onome što se može vidjeti preko medija, tamo je muslimansko stanovništvo Federacije masovno dalo glas protiv svoje političke elite i protiv postojećih federalnih političkih institucija. To, naravno, nema nikakve veze sa povlačenjem saglasnosti da se i dalje pripada svojoj (muslimanskoj) kulturnoj skupini. Štaviše, protesti se, ako bismo prema njima bili benevolentni, mogu tumačiti kao djelovanje motivisano željom za dobrobiću svoje zajednice. Ali, sa druge strane, građana (iz) Republike Srpske nije bilo na tom izjašnjavanju o političkoj eliti – Republike Srpske, a ne Federacije, niti Republike Bosne i Hercegovine. Tada ili njih ne zanima tekuće društveno stanje – što je teško pretpostaviti, ili su zadovoljni stanjem u svojem dijelu Bosne i Hercegovine – za šta nema pokazatelja, ili ne smatraju da ih se tiče politička sudbina tzv. „bosanskohercegovačke nacije“, kojoj bi formalno, sudeći makar prema aktuelnim mjerilima Zapada, trebalo da pripadaju. Riječju, federalni „plebiscit“, ako ga je bilo, nije bio njihov.

To o čemu se, da tako kažemo, željelo odlučivati na „plebiscitu“, a to je sudbina aktuelnog državnog okvira u kojem ljudi (loše) žive, dakle dalja sudbina „Federacije Bosna i Hercegovina“ – to u Republici Srpskoj nije percipirano kao nešto o čemu treba odlučivati kao o nečemu sopstvenom, dakle kao o onome što i nadalje treba da postoji, samo u promijenjenom obliku. Ovo nije stoga što građani Republike Srpske nijesu emotivno vezani za Bosnu i Hercegovinu, što nije nikakva tajna, nego zato što se ona, opet racionalno posmatrano, ne percipira kao realni i trajni okvir sopstvene društvene egzistencije. Za građane Srpske, dakle, Republika Bosna i Hercegovina predstavlja ne samo nametnutu nego i kao-da-državu. Dakle, neposrednim, aktivnim neučestvovanjem na izjašnjavanju o stanju u svojem društvenom okruženju, o za njih nadležnoj političkoj eliti građani Srpske su, ipak, projavili određeni stav – a to je da kao svoju „političku realnost“ ne prepoznaju Republiku Bosnu i Hercegovinu – već Republiku Srpsku. To što se plebiscit o BiH nije „održao“ u Srpskoj znači plebiscitarni glas za to da potonja ne samo što ne treba da pripada prvoj, što je uvjerljivo većinsko mnijenje građana Srpske, nego i da ona u jednom važnom smislu njoj već i faktički ne pripada. Neučestvovanje građana Srpske na federalnom plebiscitu o BiH predstavlja ne federalnom, odnosno muslimanskom „plebiscitu“, ne potrebi da se i oni izjašnjavaju o BiH (kao o ne-svojoj) ali i o Srpskoj (kao nesumnjivo i neupitno svojoj) a time, u krajnjoj liniji – i ne samoj Republici Bosni i Hercegovini. Ovim (ne)događanjima je, dakle, pokazano da stanovništvo Republike Srpske, iako nasilno zadržavano u okvirima Bosne i Hercegovine, faktički ne učestvuje u jednoj naciji koja bi, institucionalno posmatrano, trebalo da živi na području cijele države Bosne i Hercegovine. Dakle, „događanje (federacijskoga) naroda“ još jednom je pokazalo da ne postoji bosanska/bosanskohercegovačka nacija, da je to država koja nema „svoju“ naciju, a ne da pobuna naroda protiv svojih ustanova na jednoj teritoriji predstavlja dokaz za to da treba da budu ukinute institucije naroda na susjednoj teritoriji, koji, pritom, u pomenutoj pobuni nije uopšte učestvovao, niti ju je na bilo koji način izazvao. Ukratko, „bosansko proljeće“ nije bilo čudno samo stoga što se odigralo (ili je možda „davano“) u zimu nego, što je još neobičnije – i bez „Bosanaca“. Posmatrali ove događaje kao autentično organizovane, ili kao spolja režirane, njihovi jedini akteri, ali i adresati, bili su bosanskohercegovački muslimani, nikakvi „Bosanci“.

Zato zvuče komično interpretacije u javnosti sve prisutnije ekstremne ljevice prema kojima se u BiH dešava „anacionalno oslobođenje“, iako je posve jasno do je do pobune došlo samo kod pripadnika jednog od tri  konstitutivna naroda u BiH. Jesu li to samo muslimani „postali“ anacionalni „građani“ – dok se ne dobije unitarna BiH, a poslije bi se vidjelo šta sa „Vlasima“ (a, bogami, i sa „Šokcima“)? Alija je jednom igrao tu igru – i nije „prošao“. Ali teoretičari „anacionalnog oslobođenja“ to ne mogu da razumiju… No ako oni ovo razumiju, briselski administrativci to ipak vjerovatno nešto bolje shvataju, makar zato što iza njih stoje ozbiljne države, koje im sigurno pribavljaju i ozbiljne podatke. Zato postavljamo pitanje: koliko je potrebno moralnog cinizma, ali i potcjenjivanja prisustva elementarnog zdravog razuma – prije svega kod „balkanskih urođenika“ – pa da se ozbiljno zastupa „teorija“ o građanskoj pobuni „Bosanaca“ protiv korumpiranih „etnokratija“ u Bosni i Hercegovini, a naročito protiv onih institucija koje im „ne dopuštaju“ da budu samo građani? Istina, moć može puno toga, recimo da od sivoga „gradi“ crno, ali isto tako i bijelo; ali ma koliko bila moćna, ona ne može da od crnoga načini bijelo, kao što neinteligentnim paralogizmima pokušavaju briselski „dužnosnici“, a za njima i BH-unitaristi, te protivnici Republike Srpske iz „Regiona“ – „svih boja“.

 

BAUK PRAVOSLAVLJA Na kraju, treba se upitati zašto Zapadu zapravo smeta Republika Srpska. Zato što ona „prijeti“ da ukorijeni Srbe sa one, ili iz njihovog ugla: s ove strane famoznog drinskog limes-a. To ne bi bila multinacionalno-multikonfesionalna tvorevina u kojoj bi srpski element bio „razvodnjen“ i u svojem iskonskom „remetilaštvu“ (ovo nije bilo otkriće Franja Tuđmana, već davnašnji perceptivni obrazac Srba na Zapadu) sputan – kao što je bio slučaj u dvjema Jugoslavijama, već čisto „šizmatička“ država sa zapadne strane hiljadugodišnje, na Zapadu zamišljene međe između „zapadnjačkog“ i istočnog hrišćanstva. Tada bi se etničko čišćenje krajiških Srba 1995, kojem se čitav tadašnji establišmentski Zapad maltene radovao, ispostavilo kao nedovršen posao. Otkud, sad, ovakvo razmišljanje? Ta, nijesu li svojevremeno, prilikom pisanja „Ustava“ EU briselaši odbili predlog Vatikana da i hrišćanstvo bude priznato kao jedan od temelja evropskog identiteta? Zar bi današnji „moderni“ liberalni kosmopoliti mogli da dijele isti obrazac kao i, na primjer, ustaše sa svojim „psine preko Drine“?! Ne liči li to na paranoidno-konspirološko nivelisanje čitavog Zapada u jedan monolitni neprijateljski blok? Djeluje da je Zapad, makar u svojim granicama, odavno raskrstio sa fašizmom i njegovim tekovinama i recidivima, ali to ne znači da ga ne podržava na svojim rubnim područjima, tamo gdje mu to odgovara – u Hrvatskoj, na Kosovu i Metohiji (od raspada Jugoslavije pa do danas, u Pribaltiku (gdje su marševi esesovskih veterana i diskriminacija Rusā  i ruskojezičnih kolosalnйh razmjera „normalna“ stvar) i Ukrajini (od raspada SSSR pa do dana današnjega) kao što svjedoče i najnovija događanja. Ispada da je za Zapad od „najvećeg od svih zala čovječanstva“ veće zlo – pravoslavno hrišćanstvo. Ovo nije stoga što se današnji zapadnjački moćnici doživljavaju kao nastavljači latinskog ili bilo kakvog drugog hrišćanstva – jer to uglavnom nije slučaj, već zato što postoji sklonost ka zadržavanju starih, duboko ukorijenjenih predrasuda – čak i kada su povijesne i ideološke formacije unutar kojih su one nastale odavno iščezle. Tako, na primjer, Englez Siton-Votson početkom XX stoljeća tumači da bi stvaranje južnoslovenske države pod srpskom prevlašću predstavljalo „poraz Zapada“, iako bi se teško mogao smatrati pobornikom vatikanskog rimokatoličanstva, istorijskog rodonačelnika ovakve konfesionalnopolitičke vizure, na osnovu koje je kasnije izrasla i odgovarajuća geopolitička percepcija.

U područjima, u civilizacijskom smislu terra aliena, odnosno terra incognita, a to je slučaj i sa „rubnim“ područjima Evrope – koja su, naravno, „rubna“ iz ugla metropolske (nerijetko i mediokritetske) vladajuće svijesti Zapadne Evrope i SAD, najsigurnije je pribjeći starim, odavno isprobanim i „potvrđenjim“ obrascima predočavanja i zaključivanja. Zato ne treba da čudi što se, kada nemaju drugih oslonaca u prosuđivanju – čak i kada  lično nemaju predrasuda prema Srbima (mada ih često, naročito ako su, na primjer, Njemci ili Englezi, imaju) – briselski činovnici oslanjaju na vatikanske, austrougarske, dizraelijevske, hitlerovske… predrasude o nama. Zato se može govoriti o transistorijskoj solidarnosti tradicije zapadnjačkog (ne i ruskog) imperijalnog mišljenja i djelanja kada je riječ o balkanskom prostoru, i ne samo o njemu. Naše međusobne granice, koje mi ovdašnji nijesmo „crtali“ a koje su bile ishod sudara imperija odavno nepostojećih, čiji „narodi-gospodari“ ovdje odavno ne stanuju, žilavo se (p)održavaju u praksi i misli savremenih imperija i sila Zapada. Iako više nema nekadašnjih aktera koji su stoljećima odlučivali o sudbini jugoistočne Evrope, sadašnji moćnici Zapada, u duhu imperijalne tradicije, nastavljaju da nekritički, ali zato samouvjereno, potvrđuju nekadašnje obrasce. Zbog toga o nama zapravo „odlučuju“ nekadašnji imperijalni zlodusi, „vampiri“ koje krotko slušaju i današnji „globalni igrači“ iz Vašingtona, Londona i Brisela. Kako, uostalom, drugačije objasniti da je, na primjer, njemačka perspektiva u odnosu na Srbe, pored svih lomova i suštinskih promjena kroz koje je Njemačka u posljednjih sto pedeset godina prošla, u suštini ostala ista – počevši od Vilhelma II, Bizmarka ili Fridriha Naumana, preko Gebelsa ili Hitlera, pa do Helmuta Kola, Joške Fišera ili dičnog Gvida Vestervelea? Njihovi monarhisti, militaristi, liberali, nacisti, ljevičari… – kada smo mi u pitanju, u osnovi, misle stalno i vazda jedno te isto.

[/restrictedarea]