Nađa Tešić /1939–2014/ – Sečivo nostalgije

Piše Mara Knežević Kern

Daleko od otadžbine koja je „i otac i majka“, u Njujorku što „prezire iz dubine duše“ preminula je Nađa Tešić, pisac, profesor, borac, avanturista – strasno zaljubljena u Revoluciju, Če Gevaru, Kubu, Pariz 1948, Jugoslaviju – Srbiju, s kojom je ostala neraskidivo vezana do poslednjeg daha.

U knjigama „Borac u senci“ (1989) „Rodna zemlja“ (1998) „Umreti u Čikagu“ (2010) „Daleko od Vijetnama“ (2012) Nađa neprestano varira osnovnu temu: zašto sam se ovde zaustavila, koji me je vetar doneo, u kom pravcu srlja Amerika?

Počela je intenzivno da piše kad je iscrpela sve mogućnosti da aktivizmom promeni svet, iz potrebe da razume postvijetnamsku Ameriku i probudi onaj duh 68. – poslednje godine u kojoj se činilo da je moguće pobediti imperijalizam.

Kad je započela agresija na Jugoslaviju – Srbiju, povezala se sa prijateljima Srbije: Remzijem Klarkom i Haroldom Pinterom, da bi preko Afričke delegacije ušla u UN i održala govor o nepravdi prema Jugoslaviji (Srbiji). „Tog krvavog proleća, u Beogradu nepovratno i duboko sam se promenila kao ljudsko biće: prvi put sam upoznala mržnju, meni strano osećanje. Mrzela sam snažno, ja koja sam do tada umela samo da volim.“

U razgovoru za „Pečat“ 2008. optužila je Otpor, Žene u crnom, „feministkinje“ i ostale nevladine organizacije, rekavši rezignirano: „Ja bih pustila da im narod sudi.“

Nađin književni opus još uvek čeka da bude predstavljen na srpskom jeziku (preveden samo jedan roman) ali je zahvaljujući prof. Radmili Nastić sažet osvrt na njeno delo objavljen u književnom časopisu „Lipar“. Prof. Nastić se osvrnula na Nađinu neizdrživu  nostalgiju za rodnim krajem, pronašavši u njenom rukopisu opis snova – noćnih mora, u kojima igra kolo pevajući „Domovina mi je i otac i majka“, kao i snova o ubistvu devojčice koje je počinila, shvativši naknadno da je u stvari ubila sebe da bi mogla da podnese novi život.

U romanu „Umreti u Čikagu“ Nađa opisuje iskrcavanje na američki kontinent, sa  majkom i bratom. Već tada je shvatila u kojoj meri se stvarnost razlikuje od idiličnih holivudskih scena sa ljubljenjem zemlje, muzikom i plakanjem siromašnih italijanskih porodica nakon izlaska iz broda. Tešićeve su zadržali u karantinu na ostrvu Elis, gde je vladala atmosfera kakva se ne može videti ni u jednom filmu a susret sa čikaškim predgrađem, siromaštvom, vulgarnošću i bedom useljenika bio je za nju nepodnošljiv šok. „Da bih funkcionisala, da bih živela, postala sam neko drugi ili se rascepila kako se to dešava u ludilu a tek kasnije, mnogo kasnije, u svojim tridesetim, nisam mogla da razumem zašto stalno sanjam devojčicu koju sam ubila a niko osim mene nije znao za to ubistvo.“

Kad je počela da zaboravlja miris proleća u rodnom Užicu, boju reke u kojoj su se deca kupala i lice svoje bake, odlučila je da umre. Odvrnula je plin i mirno legla, ali je naišao otac i incident je zaboravljen. U Čikagu je izgubila emotivni kontakt sa bratom, majkom, ocem. Kad su i uspomene počele da blede, morala je da se transformiše – rodila se nova devojčica sposobna da preživi.

Nađa je u međuvremenu ojačala dovoljno da se suoči sa nepravdom i na nju reaguje bez stida i straha od  Imperije na izdisaju.

Užasnuta je bila lobotomisanim mozgovima najbližih prijatelja, prepuštenih sudbini „Crnaca“, kako je nazivala žrtve američkih imperijalističkih pohoda.  „Svi smo mi za njih Crnci, Amerika ne voli nikoga, čak ni sopstvenu decu.“

Devedesetih je s ponosom naglašavala da je iz Srbije, gledajući njihova „rasistička lica ispranih mozgova“ i slušajući komentare: „Nemoguće, vi ne izgledate kao oni  – govorili bi, ustuknuvši, uplašeni ili zbunjeni.“ Na Nađino pitanje: „Zašto mislite da nisam Srpkinja?“, odgovarali bi: „Pa tako ste pristojni, civilizovani, obrazovani – mogli biste biti Nemica ili Šveđanka.“ Njihov mentalni sklop je okarakterisala kao „nepodnošljivu kombinaciju nemačkog nacizma i američkog rasizma“ i nije im ostajala dužna.

Nađa je svoj spisateljski dar devedesetih usmerila na pisanje pisama, peticija, antikolonijalnih eseja – koristeći elemente usmene književnosti u obližnjem pabu, u kojem je s prezirom komentarisala TV vesti sa izjavama ličnosti profila Bjanka Džeger, politički korektno svrstanih protiv Srba. Njena pisma su u demokratskom maniru cenzurisana, pa se tako dogodilo da je „Tajms“ objavio njen apel protiv ekonomskog embarga, izbacivši neprijatne komentare vezane za Nemačku i SAD, kao i afirmativno spominjanje Kube.

Poznatog scenaristu Stiva Tešića, Nađinog brata, ubila je Amerika, kad se probudio iz „američkog sna“, ali Nađa je ostala na nogama. Zahvaljujući sposobnosti da se na vreme isključi iz „američkog programa“.