Lažni mitovi o Staljinu

Piše Ranko Gojković

Iza proglašavanja Staljina za najvećeg zlikovca kriju se podmukli razlozi. Jedan od njih je i da se budućim ruskim vladarima ne sme ostaviti za uzor neko ko je tako uspešno sprečio zapadni projekat o potpunom uništenju ruske državnosti

Svako ko se ozbiljnije bavi ruskom istorijom i kulturom, primetiće da ostrašćenost i mržnja prema Josifu Visarionoviču Staljinu prevazilazi granicu objektivnog istorijskog tumačenja. Mnogi ljudi patriotsko-pravoslavnog duha u Rusiji, poput Jovana Sničeva, mitropolita sanktpeterburškog i ladoškog ili Svetog Luke Vojno-Jasenickog (na vest o Staljinovoj smrti on je napisao – Do zemlje se klanjam senima velikog Staljina) sa puno poštovanja pišu o Staljinu. Međutim, u jednom delu ruske, pa i srpske javnosti vlada uverenje da je Staljin „krvavi diktator i ništa više!“ Događa se da čak i ljudi iz patriotskog bloka, koji vole Rusiju, u isti koš stavljaju – „zločince poput Hitlera i Staljina“, nesvesni da time rade u interesu najvećih neprijatelja i Rusije i Srbije. Upravo to žele srbofobski i rusofobski pisci istorije, kojima je do istorijske istine stalo isto onoliko koliko i haškim sudijama do pravednog suđenja.

 

TRI ISTORIJSKE ZASLUGE Iza proglašavanja Staljina za najvećeg mogućeg zlikovca kriju se dva podmukla razloga. Prvi je perfidna želja da se Rusi kao narod proglase zločincima i krivcima za Drugi svetski rat (naravno, krivica za Prvi svetski rat rezervisana je za Srbe) i da se obezvredi grandiozna pobeda ruskog vojinstva u Drugom svetskom ratu. Drugi razlog je sličan kao i u slučaju Ivana Groznog. Ne sme se ostaviti kao uzor budućim ruskim vladarima neko ko je tako uspešno sprečio zapadni projekat na potpunom uništenju ruske državnosti.  A takav projekat je imao dobre šanse na uspeh i u vreme pred početak vladavine Ivana Groznog i u vreme pred početak vladavine Staljina (da se vlasti dočepao Trocki).

Tri istorijske zasluge za ruski narod Staljinu ne mogu poreći ni njegovi najveći neprijatelji. Prvo, što je posle Lenjinove smrti osujetio dolazak na vlast velikog rusofoba Lava Trockog, čija bi vladavina predstavljala realnu opasnost da Rusi dožive sudbinu američkih Indijanaca. Drugo, kao vrhovni komandant Crvene armije, sprečio je svetsku dominaciju najveće pošasti u istoriji – Hitlerovog nacizma. Treba zamisliti situaciju, kada industrija tadašnje EU radi za potrebe Istočnog fronta, a svi evropski narodi (sa izuzetkom Srba i Grka) šalju organizovane vojne formacije na Istočni front. Treće, boreći se protiv Hitlera, znao je da ništa veći prijatelji Rusima nisu ni „saveznički“ zapadni lideri, pa je u tajnosti radio na stvaranju atomske bombe. Kada su Čerčil i Truman želeli da to iskoriste kao vrstu pritiska na Staljina, on objavljuje da je SSSR uspešno izvršio podzemnu probu atomske bombe. Nacionalna bezbednost Rusije (samim tim i celog sveta) i danas počiva na tom dostignuću.

Predstava o Staljinu kao najvećem zlikovcu uglavnom je stvorena  na osnovu mnogih lažnih mitova titoističke i prozapadne istoriografije ili ruske pete kolone smerdjakovskog duha. Mit o „milionskim žrtvama krvnika Džugašvilija“ kao i mit o „genocidu u Srebrenici“ samo su nastavak germansko-vatikanske istoriografije koja već vekovima bukvalno kastrira istoriju pravoslavnih Srba i Rusa, a prihvatanje lažnih mitova neminovno vodi do gubitka nacionalnog identiteta.

Prvi mit – navodna Staljinova krivica zbog potpisivanja Pakta Ribentrop – Molotov, gde se licemerno optužuje Staljin za žrtvovanje Poljske. Prvo, paktove sa nacistima i fašistima pre SSSR potpisale su sve velike zapadnoevropske sile. Drugo, Staljin je osetio opasnost od Hitlera i predložio je zapadnim „saveznicima“ da zajedničkim napadom na Nemačku preduhitre veliko zlo koje se sprema čitavom svetu. Načelnici generalštaba Engleske, Francuske i SSSR razmatrali su tu mogućnost više od mesec dana i tek posle propasti pregovora zbog licemerja zapadnih „saveznika“, Staljin kreće na potpisivanje pakta sa Nemcima. Treće, Staljin je Paktom Ribentrop – Molotov samo povratio pod okrilje sovjetske državnosti teritoriju koju je Lenjin Brest-Litovskim sporazumom poklonio Poljacima (tim sporazumom Lenjin se odrekao skoro trećine teritorije Carske Rusije!) Četvrto, bila je to dalekovida odluka kako bi se dobilo na vremenu da se zemlja spremi za rat. Vojna industrija je dobila najveći prioritet u zemlji. Sa druge strane, da je Hitler imao Baltik kao odskočnu dasku za pohod na Rusiju, pitanje je da li bi bila moguća odbrana Moskve koja je i bez toga bila pred padom. Peto, Rusi su na Dalekom istoku bili prinuđeni zbog Japana držati 40 divizija, a Staljin je primorao Nemačku da potpiše Sporazum o nenapadanju bez saglasnosti Japana, zbog čega su se Japanci veoma uvredili. Tako, po rečima Molotova, nije ispalo ništa od saveza Nemačke i Japana.

 

GRANDIOZNA POBEDA NAD NACIZMOM Drugi mit – tvrdnja da navodno Staljin nije imao ništa sa vojnom pobedom, da bi Žukov i ostali generali pobedili neprijatelja i bez Staljina. Na ovakvu glupost jedan ruski general je odgovorio da je to ravno tvrdnji da bi glumci mogli bez režisera ili sa lošim režiserom napraviti izuzetnu pozorišnu predstavu. Kada je rat počeo, Staljin je ne jednom pokazao hrabrost i prisustvo duha. Prilikom opsade Moskve od oktobra do novembra 1941. godine, uprkos savetima, Staljin nije napuštao kabinet u Kremlju. Premda su se, i bukvalno, tresla stakla od detonacija i šrapneli leteli okolo, vojni vrh na čelu sa Staljinom je naporno radio.

Treći mit – Staljin se navodno nije pripremao za rat sa Hitlerom. Samo krajnje neupućen čovek može pomisliti da se takva grandiozna istorijska pobeda nad nacizmom mogla izvojevati bez prethodne ozbiljne pripreme čitave zemlje za rat. Čak ni  neverovatno herojstvo ruskog naroda (naravno i drugih naroda SSSR, ali je glavni teret rata na svojim plećima izneo ruski narod) samo po sebi ne bi bilo dovoljno za veliku pobedu da nije na front stizalo najsavremenije naoružanje, da nije bilo dovoljno municije i goriva i za vojsku i za industriju, za front i za pozadinu, da nije bilo dovoljno sirovina za neverovatan industrijski rast i to u ratnim godinama! Nemci su u prvim ratnim danima brzo napredovali zbog izdaje, a nikako zbog nespremnosti za koju se optužuje Staljin i o tome će se tek pisati.

Četvrti mit – Staljin se optužuje za nepotrebno čišćenje vojnog vrha u predratnim godinama. Tačno je da su stradali mnogi koji su samo pomislili o zaveri, ali je tačno i da je bilo više nego ozbiljnih zavera. Staljina mnogi kritikuju zbog uklanjanja generala Tuhačevskog i njemu bliskih oficira, a ne znaju da je on zajedno sa Hitlerom planirao prevrat u SSSR 1936. do 1937. godine. Tuhačevski je predao kompletan mobilizacijski plan SSSR Hitleru i na osnovu toga je i razrađen plan „Barbarosa“. Međutim, kao što već rekosmo, bilo je zavera i na samom početku rata i pravo je čudo Božje kako je Staljin uspeo da spreči rasulo, nadmudri unutrašnje izdajnike i zaustavi neprijatelja koji je zbog izdaje stigao nadomak Moskve.

 

CAR NE NOSI MAČ UZALUD Dakle, brz prodor Nemaca u prvim danima rata nije usledio zbog čistki i nespremnosti za rat, nego zbog izdaje. Veliki ruski car Ivan Grozni, u svom odgovoru izdajniku Kurbskom piše: „…Ako želiš da se ne plašiš vlasti, onda radi dobro, ako radiš zlo – boj se vlasti, jer Car ne nosi mač uzalud…“ Staljin je pobedio Trockog ali je morao da se suočava sa mnoštvom njegovih sledbenika, ljudi kova Kurbskoga, i u trenutku napada nacista na SSSR! Sa Kurbskima u vlasti, svakako se ne bi mogao pobediti Hitler.

Peti mit – Staljinova borba protiv Ruske pravoslavne crkve. U samoj RPC  i vernici i kler se prema Staljinu odnose sa dubokim uvažavanjem. Deceniju pre dolaska Staljina na vlast karakteriše strašan progon pravoslavaca, rušenje pravoslavnih svetinja, ukratko – tih desetak godina ne mogu se porediti čak ni sa progonom hrišćana u Rimskoj imperiji pre Milanskog edikta. Još za Lenjinova života boljševici-internacionalisti su pokušali da uz pomoć „obnovljenaca“ iznutra razbiju RPC i Staljin je bio jedini političar koji je zastupao tihonovsku liniju u RPC. Odnos Staljina prema RPC menjao se tokom vremena, međutim, Staljin je neprekidno uklanjao jednu po jednu antirusku i anticrkvenu uredbu donetu u doba Lenjina i Trockog (da pomenemo zabranu časopisa „Bezbožnik“ i ukidanje antireligiozne propagande). Sve do početka Drugog svetskog rata bilo je progona crkve, ali se radilo po inerciji i maliciozno je zbog toga optuživati jedino Staljina. Jer, svako objektivno i ozbiljno istraživanje pokazuje da je Staljin prekinuo pravi pogrom Crkve Hristove koju su sprovodili trockisti. Zahvaljujući njemu obnovljena je Patrijaršija i tadašnji jeretici „obnovljenci“ doživeli su poraz u okrilju RPC, a „tihonovci“ ponovo preuzeli kormilo RPC. Posle prave renesanse u posleratnim godinama Staljinove vladavine, nakon njegove smrti vlast Nikite Hruščova započinje novi strašni progon RPC.

 

BILO JE KULTNA, ALI I LIČNOST Staljin je za vreme rata slušao savete crkvenih ljudi, pa i Matrone Moskovske, vratio je u život ideju ruskog patriotizma zbog koje se u vreme Trockog krivično odgovaralo i pod plaštom „sovjetskog patriotizma“ polagano je uklanjan agresivni rusofobski marksizam-lenjinizam. Njegovo prvo obraćanje javnosti posle početka nemačke agresije, počelo je rečima „Braćo i sestre“, što je manir obraćanja propovednika pravoslavnim vernicima, a nikako manir marksiste-lenjiniste.

Šesti mit – Staljin nam je doneo Tita i komunizam. Kratko – laž. Tito uopšte nije bio Staljinov, nego Čerčilov izbor, a Staljin  nije želeo da nameće Srbima komunizam.

U vezi sa Staljinovim kultom ličnosti, Šolohov kaže: „Da, bilo je kulta, ali je bilo i ličnosti.“ Svakako da nije mit baš sve što se piše o Staljinu, ali činjenica da je mnogo više satanizovan i od samog Hitlera pametnom govori dosta. On je nasledio državu rasturenu u građanskom ratu, razorenu i duhovno i materijalno, sa projavama strašnih rusofobskih devijacija poput zabrane izučavanja ruske istorije! (Staljin 1934. godine taj predmet vraća u škole). Pobedio je sve unutrašnje neprijatelje i nacizam – najveće zlo čovečanstva. A iza sebe je ostavio najmoćniju državu na planeti, sa izuzetnim dostignućima u svim sferama ljudske delatnosti – u nauci, tehnici, kulturi, umetnosti, sportu… Nije patetika nego istina, ako se kaže da je živeo izuzetno skromno i da je u grob otišao sa jednim šinjelom i parom čizama.

„Gvozdena zavesa“, uspostavljena zbog Staljinove nespremnosti da igra po diktatu Zapada, smatrana je velikim zlom za istočnoevropske narode. Danas vidimo da je to zabluda i da je i na duhovnom (prihvatanje gnusoba zapadne anticivilizacije – sodomije, narkomanije, bestidnosti i svakojakog moralnog posrnuća) i na ekonomskom planu (pre „evropskog puta“ države nisu bile u dužničkom ropstvu, a danas se njihova zaduženost meri stotinama milijardi evra) „gvozdena zavesa“ prema Zapadu bila veoma korisna.

O Staljinu bi se moglo pisati nadugačko i naširoko, nadam se da je ovo dovoljno, ako ništa drugo – da se bar ne izjednačuju Hitler i Staljin. Cilj ovog teksta nije da od Staljina pravi sveca, ali na kraju moramo navesti njegove proročke reči: „Ja znam da će mnogo đubreta biti bačeno na moj grob, ali sve će to razvejati vetar istorije.“

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *