Njemački evrotenk

Piše Momir Bulatović

Uporna i sve obilatija odbrana evra od strane Evropske komisije i Evropske centralne banke (ECB) u svojoj ekonomskoj suštini, predstavlja odbranu konkurentske sposobnosti njemačke privrede na svjetskom tržištu

Kada je Barak Obama, aktuelni američki predsjednik (koji se nazvao „novom nadom“ za svoju državu i sav svijet) započeo prvi mandat, svjetska  finansijska kriza je bila u zreloj fazi. Sa gnjevom pravednika na licu, grmio je da će se obračunati sa pohlepom bankara koja je stvorila haos i ponavljao „nikad više…“ neće biti tako beskrupolozne pljačke, uz mirenje države. Na isti način su postupili i evropski zvaničnici, najavljujući oštre mjere i obećavajući brzi oporavak.

 

Kriza je dobro… Svi znaju (a posebno oni koji čitaju „Pečat“) koliko je sve bilo daleko od istine. Danas, nakon više od pet godina takve „borbe“, valja se upitati za stanje svjetske ekonomske krize. Bez brige. Ona je dobro da bolje ne može biti, što se ne bi moglo reći za svijet realne ekonomije koji je nije proizveo, ali podnosi sve njene posljedice.

Trenutni rezultat izgleda ovako. Na svjetskom nivou, javni (državni) dug porastao je za 30 triliona (hiljada milijardi) US dolara. To je rast od čak 65 odsto. Plasmani centralnih banaka (novi novac) iznosili su deset triliona, što je bilo povećanje od 150 procenata. Privatni dug (domaćinstva, nefinansijske i finansijske korporacije) uvećan je za 22 triliona dolara. Tržišna vrijednost akcija na berzama porasla je za 26 triliona (84 odsto). Globalni BDP je uvećan za 8 triliona. (Izvor: Leto Research).

Dakle, svijet realne ekonomije je uvećan za osam triliona US dolara, dok su finansijski ulozi porasli za osamdeset osam. To je skor od 11:1 u korist finansijskog kapitala. Borba protiv njegove dominacije i za spas svijeta stvarne ekonomije počela je prije pet godina, kada je svjetska ekonomija doživjela kolaps, a isti odnos bio 10:1. Jednostavnije, da bi realna ekonomija porasla za osam triliona, bilo je potrebno stvoriti jedanaest puta više novog novca, koji u suštini jeste bez ikakve vrijednosti, ali pojavno ima istu težinu i prava kao novac koji se stvara u proizvodnji, prometu, uslugama… To je kao kada neko u decilitar vrhunskog vina uspe više od litre obične vode i tvrdi da nastala bevanda ima iste kvalitete kao i vino. Problem je još teži jer su vlasnici i vode i vina isti, budući da je i samo vino proizvedeno na bazi datih kredita koji su dobijeni na osnovu založene prizvodnje.

Postoji i dodatna nevolja. Da bi se postigli i ovakvi (poražavajući) rezultati, bilo je neophodno platiti dodatnu cijenu. U istom vremenu je na svjetskom nivou izgubljeno 32  miliona radnih mjesta. Skromni rast svjetskog BDP ostvaren je uz drastično smanjenje broja radnika.

 

Vlasnici kapitala i rada Postoji ogroman jaz između onih koji žive od svoga kapitala i onih koji opstaju svojim radom. Prvi mogu da budu srećni, jer njihovi prihodi rastu i omogućavaju im lagodnost bez ikakvog angažovanja. Drugi, oni koji su vlasnici samo svog rada, bivaju sve manje plaćeni pod uslovom da sačuvaju radna mjesta. Efikasnost kapitala raste na osnovu dva faktora. Prvi je povećanje uticaja novih tehnologija u proizvodnji i uslugama (robotizacija) i on djeluje objektivno, kao neizbježnost sadašnje faze razvoja. Drugi je suprotan i posljedica je djelovanja država i centralnih banaka u cilju „pomoći“ ekonomiji. Pod vidom „otvaranja novih radnih mjesta“ vlade iniciraju procese koji ubrzano i neumitno zaposlene ostavljaju na ulici. „Laki novac“ koji one neštedimice stvaraju odlazi u ruke finansijskih mešetara čime oni povećavaju svoje udjele (vlasnička prava) u odnosu na postojeća preduzeća i zaposlene. Kada bude došlo vrijeme da oni zatraže svoje „vino“, neminovno će uslijediti serija bankrota i stečaja. Zaključak: Finansijska (fiktivna) ekonomija je srušila stvarnu (realnu).

Pravo stanje je neuporedivo gore, budući da se iovako sumorni rezultati utvrđuju na bazi zvaničnih podataka. Ozbiljni analitičari godinama ukazuju da vlade vole da krivotvore službene podatke. One to i rade, dugi niz godina i po receptu da su i nož i pogača u istoj ruci. Autori takvih nimalo bezazlenih laži su, razumije se, u Americi, ali imaju dobre učenike u velikom broju prosvjetljenih nacionalnih lidera. Inače, obmanjivanje neukih se obavlja pod imenom „uvođenje novih standarda“. Na primjer, sistem pokazatelja se proširi na način da se svi vidovi zaposlenosti izjednače pa se milioni onih koji rade nedovoljno (radi primanja socijalne pomoći) ili djelimično, na više radnih mjesta kako bi preživjeli, poistovjete sa punom zaposlenošću. Tada se Obamina administracija može pohvaliti da je i nakon što je deset ili petnaest miliona Amerikanaca ispalo sa tržišta rada, ostvarena pobjeda jer je zvanična stopa nezaposlenosti oko projektovanih šest odsto. Da li onda ikoga može da začudi što socijalni i politički nemiri rastu svuda u svijetu?

U pitanju je globalni proces i u osnovi važi za sve ekonomije. Istina, ne za sve podjednako. U Evropi je mnogo gore nego u Americi. Da ne bi neko pomislio kako je ovo proizvoljna tvrdnja, proizašla iz političkog predubjeđenja, neka pogleda odnos dolara i evra, što je sintetički pokazatelj stanja njihovih ekonomija. Dolar je odavno izgubio karakteristike koje su predstavljale njegov nužan izbor za svjetsku rezervnu valutu (prema kojoj su se vršili svi međuvalutni obračuni). Ipak, on ostaje na tom privilegovanom mjestu iz dva razloga. Prvi je što Kina (i ostale članice BRIKSA) računaju da im se trenutno ne isplati ova vrsta liderstva. Drugi je, za nas posebno važan, što dolar takav kakav je i dalje predstavlja sigurniju valutu od evra.

Evropa, oličena u Evropskoj uniji (preciznije evrozoni) sve manje je konkuretna u odnosu na SAD. Banke evrozone su u mnogo gorem stanju od američkih i, kao treće, politički nemiri i nezadovoljstva su gori u EU nego u Americi. Pored socijalnih, u EU se u mnogim državama članicama brzo šire i okrupnjavaju politička nezadovoljstva usmjerena protiv same Unije.

 

[restrictedarea]

Njemačka Evropa  Na najvišim političkim nivoima godinama se iza scene diskutuje sa Njemačkom uz optužbu da je iskoristila finansijsku krizu. Dok su sve ostale velike države – SAD, Velika Britanija, Japan i Kina dale svoj doprinos u obezbjeđivanju stimulansa za globalni rast ekonomije, Njemačka se zatvorila u svoje malo tržište, zvano evrozona. Ona je to uradila sa ciljem da njeni industrijalci mogu da što duže zabace svoje udice u države periferije evrozone. Klajd Prestovic (The International Economy) u tekstu pod naslovom „Njemačka je nevidljivi manipulator valutom“ daje slikovito objašnjenje: „Nemojte da se brinete, vaša lokalna grupa njemačkih industrijalaca je ovdje da bi vam pomogla da saznate šta su to strukturne reforme koje smo (inače) mi stvorili sa našim partnerima u zločinu (MMF-om, ECB i Evropskom komisijom) a koje su srušile vašu ekonomiju i vaš dug učinile još više neodrživim. Bože moj, zar nismo mi Njemci velikodušni?“

Da stvari postaju ozbiljne, ukazuje i posljednji polugodišnji izvještaj američkog ministarstva finansija. U njemu stoji: „Njemačka slaba unutrašnja potrošnja i rast i velika zavisnost privrede od izvoza otežava rebalans na nivou EU i to u vremenu kada su brojne druge zemlje evrozone pod ozbiljnim pritiskom da obuzdaju unutrašnju potrošnju i smanje uvoz u cilju ostvarivanja reformi.“  Zaključak izvještaja glasi: „Konačni rezultat ovakvog ponašanja Njemačke jeste sklonost ka deflaciji evrozone, ali i ukupne svjetske ekonomije.“ Isti izvori navode da su se povodom ovog izvještaja već čuli američki predsjednik Obama i ministar finansija Džek Lu (Jack Lew) sa Angelom Merkel, ali ne da bi joj se izvinili zbog afere prisluškivanja, već da bi joj ukazali na nedopustivost ovakve njemačke agresivnosti. Naravno, ne ljute se Amerikanci na Njemačku što tako nemilosrdno postupa prema svojoj EU periferiji zbog patnji njenih državljana, već zbog globalno nelojalne konkurencije koja smanjuje njihove profitne uzlete.

 

Jeftini evro Njemačka je, svojom vladavinom u EU i evrozoni, vještački stvorila jeftinu valutu na osnovu koje njena privreda ima konkurentske prednosti nad tržištima u razvoju. Od 2008. godine njen suficit u spoljnoj trgovini je ogroman i kretao se u rasponu od dvjesta do dvjesta pedeset milijardi US dolara. Ali, da bi Njemačkoj išlo dobro, svima drugima unutar evrozone i oko nje mora biti sve lošije.

Uporna i sve obilatija odbrana evra od strane Evropske komisije i Evropske centralne banke (ECB) u svojoj ekonomskoj suštini, predstavlja odbranu konkurentske sposobnosti njemačke privrede na svjetskom tržištu. I ništa drugo. Jer, iako ECB utvrđuje jedinstvenu kratkoročnu kamatu na pozajmnice koje daje i iako sve države evrozone sve izvozne i domaće transakcije utvrđuju u evru, samo je iluzija da postoji jedna valuta. Istina je da se odnos razmjene dolara i evra i evra sa drugim valutama utvrđuje kao prosječan odnos različitih vrijednosti nacionalnih evra. Nije ista vrijednost evra u Njemačkoj i Grčkoj, Španiji ili kojoj drugoj zemlji koja je u ekonomskim nevoljama i traži pomoć od (sada već „smrtonosne“) Trojke. To je dokazano na nedavnom finansijskom slomu Kipra, kada su uspostavljena brojna ograničenja u cilju obilježavanja „kiparskog evra“ i zabrane njegovog iznošenja.

Inače se vrijednost/cijena novca utvrđuje na osnovu visine kamatne stope koja prati pojedine vrijednosne papire. Kada ulagači u kiparske banke ostanu bez ogromnog dijela svoje glavnice („šišanje“) ne treba mnogo mudrosti da se predvidi njihov bijeg prvom mogućom prilikom. Kada se to najavljuje i u Grčkoj ili u Italiji, neodoljivo podsjeća na marketinčki slogan: „Ulažite u njemačke banke, one su najsigurnije.“

Sve se ovo još jasnije pokazuje u različitom cijenama (kamatnim stopama) za državne zapise članica evrozone. Osim Njemačke, kod svih ostalih državno zaduživanje biva sve skuplje a kod nekih prokazanih država kamata se odavno vinula u nebo i zamračila ga.

 

Drastična Grčka Na grčke patnje su se navikli svi (osim Grka). Sve se manje medijske pažnje posvećuje štrajkovima protiv vladinih mjera i planova. Skoro da se ni ne govori da nije uspio treći po redu program konsolidacije finansijskog sektora, pa se već traži četvrti. Nedavno, prema pisanju „Katimerinija“, ministarstvo rada i socijalnog osiguranja objavilo je da ozbiljno razmatra drastične mjere prikupljanja doprinosa od preduzeća kako bi se izbjegao slom penzionog i sistema socijalnih davanja. Šta znači drastično? Ministarstvo planira da primora kompanije da plate doprinose, ili da im pare silom skine sa računa. U pitanju je 14 milijardi evra što je osam odsto BDP Grčke, ali kojih, usput budi rečeno, nema na računima tih kompanija. Sve  i kada bi uspio ovaj nemogući poduhvat i naplatilo se svih četrnaest milijardi, ova bi se godina opet završila sa manjkom u budžetu za ovu namjenu od gotovo tri milijarde. Braćo Grci, džaba ste štedjeli na penzijama i platama, kamate sve pojedoše.

Jedini smisao koji se može uočiti u ovom ludilu jeste tjeranje svih sadašnjih i budućih stranih investitora, od kojih se inače očekuje spas grčke privrede. Zaista, ko bi razuman ulagao pare u tako „drastične“ prilike. A kada svi pobjegnu, eto milosrdnih Njemaca iz lokalne grupe industrijalaca da „pomognu“ i „zaposle“. S obzirom da je stanje tako teško, njihove naknade moraju biti primjereno velike a da bi bile isplaćene, mora da ide na doboš sve što vrijedi u ovoj divnoj državi. Mnogi Grci s razlogom, ali politički veoma nekorektno, mrmljaju da je ovo efikasnije od upotrebe Hilterovih tenkova. Prvi su, konačno, bili istjerani, a ovi novoevropejci se knjiže kao vlasnici grčke zemlje. Jedan kroz jedan i na vjeki vjekov.

 

Tužna Španija MMF je u aprilskom broju (Fiscal Monitor) objavio prognozu po kojoj je Španija, praktično, finansijski propala. Podaci pokazuju da će sve do 2018. godine njen budžetski deficit biti uvećavan i stalno će biti oko šest odsto, uz rastući javni dug koji će preći 110 odsto BDP. Za svaku državu to je kraj. Za onu koja već sada ima stopu nezaposlenosti od 26 odsto, to je kompletna katastrofa. Predstavnici ove, sa razlogom ponosne nacije, ustali su na noge i osporili navode MMF-a.

U nedavno objavljenom broju istog „Pregleda“ desila se čudovišna promjena. Konačna cifra koja je objavljena za 2018. g. i glasila je na 6 procenata (strukturalnog) deficita, smanjena je na 1,4 odsto. Sve ostalo je isto. Nema spektakularnog rasta zaposlenosti. Nema privrednog razvoja. Ima samo neko maglovito objašnjenje da će do 2016.godine Evropska komisija napraviti nekakav program, koji će Španci iznijeti preko svog daljeg osiromašenja, a sve će biti nazvano – poreska konsolidacija. Ko želi da vjeruje, može slobodno. Strani investitori, međutim, neće biti naivni da ulete u takvu zbrku. Eto novog polja da se osjeti njemačka velikodušnost i spremnost da se uvijek pomogne onima koje su gurnuli u nevolju.

Njemačka je jedan od najvećih investitora u Srbiji. Ona je njena najveća nada za privredni spas. Ili možda i nije?

[/restrictedarea]